Povežite se sa nama

Uncategorized

Preča posla

Objavljeno prije

na

Ponekad se sve nasloži kako treba – vlast je predložila jedan zakon o izboru odbornika i poslanika, opozicija pripremila drugi – eto prilike da se dogovore. Reklo bi se – sve lijepo i krasno. Može to, međutim, biti mali korak za zakonodavce, veliki za obnovu bratstva između Demokratske partije socijalista i Socijalističke narodne partije.

Iako je ovih dana napravila taktički korak nazad i odbila da dogovor oko izbornog zakonodavstva pravi bez Nove i Pokreta za promjene, SNP ima na raspolaganju čitavu salatu razloga da se u pregovore vrati. Tu su omiljene poslastice vođstva stranke: evropski zahtjev da više usvojimo taj zakon, sve na putu evropskih i inih integracija; doprinos potiranju podjela u Crnoj Gori; jačanje uloge parlamenta; saradnja na projektima i sve tako.

Približavanje najjače opozicione i partije na vlasti, samo po sebi, ne bi moralo izazivati teške misli. Naš slučaj je drukčiji. Takva ljubav ovdje znači armiranje vlasti koja se nije promijenila već dvije decenije. Beton je tu. Ako spajanje onih koji su zajedno vojevali, progonili, izgladnjivali, pa se dalje odvojeno zaputili – jedni ka malo više pljačke, drugi ka malo više ljubavi za Slobodana Miloševića i sve što iz toga slijedi – može da proizvede evropski put, ne treba se čuditi i ako nilski konj sa Plavnice poleti.

Uvjerljiv portret jedinstvenog DPS posljednjih mjeseci izložen je na suđenju za deportaciju bosanskih izbjeglica. Red svjedoka od jednih, pa red od drugih. Isto ih je sunce grijalo.

Pjesma nad pjesmama je istorijat partije koji se može naći na sajtu DPS-a. Ljubazno podsjećaju da je prvi, osnivački Kongres partije održan u dva dijela, 20. oktobra 1990. i 22. juna 1991. ,,Tačnije, naša stranka je Kongres počela kao Savez komunista Crne Gore da bi u drugom zasijedanju, nakon ankete koja je sprovedena među članstvom, ime promijenila u – Demokratska partija socijalista Crne Gore.” Odmah se vidjelo da im je na prvom mjestu članstvo koje je kolektivno sanjalo ime DPS i osvitalo sa istim na usnama.

U oktobru 1991., svjedoče stenografske bilješke, Skupština Crne Gore usvojila je zaključak u kojem, pored ostalog piše: “Crna Gora nema svoju vojsku, već vojni obveznici ove Republike na osnovu saveznih propisa koje Crna Gora i dalje poštuje, što je odraz njene jugoslovenske orijentacije i odlučnosti da brani jugoslovenske institucije koje to jesu, učestvuju u borbenim operacijama JNA protiv ustaških vojnih snaga. Time dilema da li je Crna Gora u ratu ili ne postaje bespredmetna”.

Manjinskim narodima vladajuća je partija razjašnjavala: “Tri ili četiri miliona muslimana danas koji žive u Francuskoj, na primjer, ili u nekim drugim zemljama, nije dovoljni razlog da bi Francuska bila ničija drugo zemlja ili država osim Francuza”.

Niz istorijskih događaja potom je, kaže o sebi DPS, uticao na živote građana Crne Gore, a samim tim i na partiju. Raspala se SFRJ, oni su očuvali unutrašnji mir. Izbori, pa referendum, pa opet izbori. ,,Drugi Kongres je održan 5. marta 1994, pod motom afirmacije demokratije i očuvanja građanskog mira. DPS se zalagala za mirno, u ustavnoj i demokratskoj proceduri, rješavanje jugoslovenske državne i političke krize. DPS je u ovom periodu uspjela da očuva mir, kao osnovnu pretpostavku razvoja i minimalnu socijalnu sigurnost građana.” To je ona sigurnost sa prodajom nafte pored puta, tačkicama za brašno, ulje i sapun; tada smo naučili da kaladont kupujemo na pijaci.

Istorija, u verziji DPS-a, bilježi da je 1997. godine ,,došlo do duboke krize, koja se završila formiranjem nove partije (Socijalističke narodne partije – SNP) od strane bivših članova DPS-a”. Ni riječ više. Poglavlje poslije toga zove se ,,Novi početak”.

Makar i romansirana, DPS-ova biografija postoji, SNP-ove nema. U vrlo bogatom sadržaju njihovog internet sajta ima svega. Tu su: SNP izbliza, osnovni ciljevi Partije, 10 principa Partije, pripadnost Partiji, dio sajta posvećen Evropskoj uniji, privatizacija na dlanu… Ni najtemeljnijim pretraživanjem ne može se naći ni od kad partija postoji, niti bilo šta drugo o jedinstvenim ili prvim samostalnim koracima partije. Postoje i slike nekoliko rješenja iz kojih se može vidjeti da je partiju neko vrijeme zastupao Predrag Bulatović, a potom Srđan Milić. Ni u dokumentima SNP-a, ni u onima koje objavljuje DPS, ime prvog šefa Partije Momira Bulatovića se ne spominje.

,,Idemo naprijed, idemo dalje na čelu Crne Gore za evropski kvalitet života, uvijek otvoreni za sve demokratske ideje!”, zapisala je DPS uoči Kongresa 2007. “SNP je spreman za sve dobre inicijative odakle god one dolazile u cilju ostvarivanja programskih zadataka. Nema priče o koalicijama ali ima priče o programskim zadacima”, presudio je ovih dana predsjednik SNP-a Srđan Milić opozicionoj koaliciji.

U kasnijoj prepisci sa dojučerašnjim kolegama, blago je reći, bio je daleko od tolerancije koju inače zagovara. Na pitanje hoće li odgovoriti na Platformu koju je napisao potpredsjednik PZP-a Branko Radulović britko je odgovorio: ,,Kažu da je za pametne ljude i ćutanje odgovor”. Radulović ga je optužio da je javno otvorio sezonu političke trgovine ,,što može da rezultira trajnim okamenjenjem zatočene i siromašne Crne Gore i potpunim obesmišljavanjem daljeg bavljenja politikom”. Sličan manir Milić je pokazao i u reagovanju na optužbe iz Nove i PZP-a da ih je pričom o opozicionoj koaliciji pola godine ,,vukao za nos”. Imao je ,,preča posla” – razgovarao je sa građanima u poplavljenim područjima. Konstruktivno.

Izdaleka se vidi – DPS i SNP, otkako su se rastali nijesu bili bliži nego ovih dana. Već mjesecima, SNP-ovi kadrovi se ušunjavaju u mašinu. Uklapaju se – kao da nijesu mrdali.

Sve i ako se kome, u cijelom računu, neko čini pozitivnim, a neko negativnim, ostaje staro pravilo – plus i minus daju samo minus. O dva plusa nema govora.

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo