Ponekad se sve nasloži kako treba – vlast je predložila jedan zakon o izboru odbornika i poslanika, opozicija pripremila drugi – eto prilike da se dogovore. Reklo bi se – sve lijepo i krasno. Može to, međutim, biti mali korak za zakonodavce, veliki za obnovu bratstva između Demokratske partije socijalista i Socijalističke narodne partije.
Iako je ovih dana napravila taktički korak nazad i odbila da dogovor oko izbornog zakonodavstva pravi bez Nove i Pokreta za promjene, SNP ima na raspolaganju čitavu salatu razloga da se u pregovore vrati. Tu su omiljene poslastice vođstva stranke: evropski zahtjev da više usvojimo taj zakon, sve na putu evropskih i inih integracija; doprinos potiranju podjela u Crnoj Gori; jačanje uloge parlamenta; saradnja na projektima i sve tako.
Približavanje najjače opozicione i partije na vlasti, samo po sebi, ne bi moralo izazivati teške misli. Naš slučaj je drukčiji. Takva ljubav ovdje znači armiranje vlasti koja se nije promijenila već dvije decenije. Beton je tu. Ako spajanje onih koji su zajedno vojevali, progonili, izgladnjivali, pa se dalje odvojeno zaputili – jedni ka malo više pljačke, drugi ka malo više ljubavi za Slobodana Miloševića i sve što iz toga slijedi – može da proizvede evropski put, ne treba se čuditi i ako nilski konj sa Plavnice poleti.
Uvjerljiv portret jedinstvenog DPS posljednjih mjeseci izložen je na suđenju za deportaciju bosanskih izbjeglica. Red svjedoka od jednih, pa red od drugih. Isto ih je sunce grijalo.
Pjesma nad pjesmama je istorijat partije koji se može naći na sajtu DPS-a. Ljubazno podsjećaju da je prvi, osnivački Kongres partije održan u dva dijela, 20. oktobra 1990. i 22. juna 1991. ,,Tačnije, naša stranka je Kongres počela kao Savez komunista Crne Gore da bi u drugom zasijedanju, nakon ankete koja je sprovedena među članstvom, ime promijenila u – Demokratska partija socijalista Crne Gore.” Odmah se vidjelo da im je na prvom mjestu članstvo koje je kolektivno sanjalo ime DPS i osvitalo sa istim na usnama.
U oktobru 1991., svjedoče stenografske bilješke, Skupština Crne Gore usvojila je zaključak u kojem, pored ostalog piše: “Crna Gora nema svoju vojsku, već vojni obveznici ove Republike na osnovu saveznih propisa koje Crna Gora i dalje poštuje, što je odraz njene jugoslovenske orijentacije i odlučnosti da brani jugoslovenske institucije koje to jesu, učestvuju u borbenim operacijama JNA protiv ustaških vojnih snaga. Time dilema da li je Crna Gora u ratu ili ne postaje bespredmetna”.
Manjinskim narodima vladajuća je partija razjašnjavala: “Tri ili četiri miliona muslimana danas koji žive u Francuskoj, na primjer, ili u nekim drugim zemljama, nije dovoljni razlog da bi Francuska bila ničija drugo zemlja ili država osim Francuza”.
Niz istorijskih događaja potom je, kaže o sebi DPS, uticao na živote građana Crne Gore, a samim tim i na partiju. Raspala se SFRJ, oni su očuvali unutrašnji mir. Izbori, pa referendum, pa opet izbori. ,,Drugi Kongres je održan 5. marta 1994, pod motom afirmacije demokratije i očuvanja građanskog mira. DPS se zalagala za mirno, u ustavnoj i demokratskoj proceduri, rješavanje jugoslovenske državne i političke krize. DPS je u ovom periodu uspjela da očuva mir, kao osnovnu pretpostavku razvoja i minimalnu socijalnu sigurnost građana.” To je ona sigurnost sa prodajom nafte pored puta, tačkicama za brašno, ulje i sapun; tada smo naučili da kaladont kupujemo na pijaci.
Istorija, u verziji DPS-a, bilježi da je 1997. godine ,,došlo do duboke krize, koja se završila formiranjem nove partije (Socijalističke narodne partije – SNP) od strane bivših članova DPS-a”. Ni riječ više. Poglavlje poslije toga zove se ,,Novi početak”.
Makar i romansirana, DPS-ova biografija postoji, SNP-ove nema. U vrlo bogatom sadržaju njihovog internet sajta ima svega. Tu su: SNP izbliza, osnovni ciljevi Partije, 10 principa Partije, pripadnost Partiji, dio sajta posvećen Evropskoj uniji, privatizacija na dlanu… Ni najtemeljnijim pretraživanjem ne može se naći ni od kad partija postoji, niti bilo šta drugo o jedinstvenim ili prvim samostalnim koracima partije. Postoje i slike nekoliko rješenja iz kojih se može vidjeti da je partiju neko vrijeme zastupao Predrag Bulatović, a potom Srđan Milić. Ni u dokumentima SNP-a, ni u onima koje objavljuje DPS, ime prvog šefa Partije Momira Bulatovića se ne spominje.
,,Idemo naprijed, idemo dalje na čelu Crne Gore za evropski kvalitet života, uvijek otvoreni za sve demokratske ideje!”, zapisala je DPS uoči Kongresa 2007. “SNP je spreman za sve dobre inicijative odakle god one dolazile u cilju ostvarivanja programskih zadataka. Nema priče o koalicijama ali ima priče o programskim zadacima”, presudio je ovih dana predsjednik SNP-a Srđan Milić opozicionoj koaliciji.
U kasnijoj prepisci sa dojučerašnjim kolegama, blago je reći, bio je daleko od tolerancije koju inače zagovara. Na pitanje hoće li odgovoriti na Platformu koju je napisao potpredsjednik PZP-a Branko Radulović britko je odgovorio: ,,Kažu da je za pametne ljude i ćutanje odgovor”. Radulović ga je optužio da je javno otvorio sezonu političke trgovine ,,što može da rezultira trajnim okamenjenjem zatočene i siromašne Crne Gore i potpunim obesmišljavanjem daljeg bavljenja politikom”. Sličan manir Milić je pokazao i u reagovanju na optužbe iz Nove i PZP-a da ih je pričom o opozicionoj koaliciji pola godine ,,vukao za nos”. Imao je ,,preča posla” – razgovarao je sa građanima u poplavljenim područjima. Konstruktivno.
Izdaleka se vidi – DPS i SNP, otkako su se rastali nijesu bili bliži nego ovih dana. Već mjesecima, SNP-ovi kadrovi se ušunjavaju u mašinu. Uklapaju se – kao da nijesu mrdali.
Sve i ako se kome, u cijelom računu, neko čini pozitivnim, a neko negativnim, ostaje staro pravilo – plus i minus daju samo minus. O dva plusa nema govora.
Kosara BEGOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
ALTERVIZIJA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS3 sedmice