Nakon ukidanja kolonija, kolonijalne sile nisu izgubile dominantni položaj. Gdje su mogle, zadržale su ga bez izmjena; gdje su procijenile da bi od produženog status quo stanja imale više štete nego koristi, primijenile su mekše forme političkog, ekonomskog i  kulturnog uticaja dok su, uz različite nivoe vojnog prisustva, zadržale kontrolu nad teritorijama najvećeg broja bivših kolonija. U sofisticiranijoj formi, upravo taj model neokolonijalizma čini okosnicu organizacije, djelovanja i ciljeva EU

Možda ovo neki i znaju ali je činjenica da o tome niko ne govori: EU je utemeljena na principima neokolonijalizma! Da podsjetimo: nakon ukidanja kolonija, kolonijalne sile ipak nisu potpuno izgubile svoj dominantni položaj. Tamo gdje su mogle, zadržale su ga praktično bez izmjena; tamo gdje su procijenile da bi od produženog status quo stanja imale više štete nego koristi, primijenile su mekše forme aktivnog političkog, ekonomskog i kulturnog uticaja dok su, uz različite nivoe  vojnog prisustva, zadržale kontrolu nad teritorijama najvećeg broja svojih bivših kolonija. U nešto sofisticiranijoj formi, upravo taj model neokolonijaliza čini okosnicu organizacije, djelovanja i krajnjih ciljeva EU.

Prvi ešalon članica EU uključio je, između ostalih UK, Francusku, Njemačku, Španiju, Belgiju, Holandiju, Portugaliju, Italiju, Grčku i Austriju. Sa izuzetkom Grčke, i donekle Njemačke i Austrije – sve su bile kolonijalne sile koje su stoljećima vladale bezmalo sa dvije trećine svijeta. Ujedinjeno Kraljevstvo je 31. januara. 2020. godine istupilo iz EU („Brexit“), jer su na vagi pretegle prednosti statusa  neprikosnovenog hegemona u organizaciji British Comnonwealtha koja uključuje 56 država članica, dakle dvostruko više od ukupnog broja članica EU i pokriva praktično sve strateški najvažnije dijelove svijeta.

Koristeći svoj povlašćeni položaj, prvi krug država članica EU, koji je formiran bez bilo kakvih prethodnih uslova, odmah je pristupio detaljnoj razradi kriterijuma po kojima će se usloviti prijem novih kandidata država članica. Princip prijema novih članica EU predstavlja školski primjer politike neravnopravnosti, subordinacije i miješanja u društveno-političko uređenje. U skladu sa neokolonijalističkim karakterom ovih država, kao prvi i presudni uslov sine qua non,   nametnuto je obavezno napuštanje postojećeg sopstvenog društveno političkog modela i kopi-pejst preuzimanje modela političke, ekonomske, obrazovne i kulturne organizacije država članica iz prvog ešalona, s tom razlikom što su spomenute države  u svojim kolonijama ove promjene  uvodile silom, dok države kandidati moraju da to urade same. Konkretno, kasnije primljenje članice EU – Bugarska,  Hrvatska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litvanija, Poljska, Rumunija, Slovačka i Slovenija, morale su prethodno izvršiti radikalnu transformaciju društva u svim aspektima života. Države kandidati, kao što su one nastale raspadom SFR Jugoslavije (sa izuzetkom prethodno primljenih Slovenije i Hrvatske), uz Albaniju i Kosovo, već duže od dvije decenije čekaju, pri čemu je Makedonija bila izložena šikaniranju i vetu od strane susjeda – Grčke i Bugarske, prisiljena da promijeni državni grb, zastavu, ime države – suočena i dalje sa ultimatumom Bugarske koji zadire u makedonski nacionalni identitet i jezik. Poseban slučaj predstavlja Turska, koja je nakon ponižavajuće dugih 50 godina čekanja, ove 2026. godine, objavila da članstvo u EU više nije na njenoj listi prioriteta.

Neokolonijalistički duh EU posebno je naglašen u drastičnom forsiranju  zaborava i satanizacije novije prošlosti socijalističkih država, prosec degradiran na brutalnu ideološku lobotomiju i političku plastičnu hirurgiju. Sistem ocjenjivanja uspješnosti promjena država kandidata daje apsolutno pravo Komisiji EU i nula prava državi kandidatu. Ocjena obuhvata sve sfere društvenog života – od ekonomskog, političkog obrazovnog, zdravstvrenog i socijalnog sistema, preko promjene vjerskog kalendara u ortodoksnim državama i nedemokratskog nametanja zahtjeva LGBT zajednice, do zamjene objektivno utemeljenih naziva „majka“ i „otac“, bizarno grotesknim nazivima „prvi roditelj“ i „drugi roditelj“, uskraćivanja normalnog psihološkog i emotivnog razvoja djeci prepuštenoj istopolnim parovima…

Kada očekujete čuda od članstva u političkim organizacijama OUN, EU, NATO, dobro je podsjetiti se:

Samo se prijatelji prihvataju onakvi kakvi jesu.

(Samo one koje volimo, prihvatamo onakve kakvi jesu.)

Ferid MUHIĆ

Možda u svakom od nas ima i časti i hrabrosti ali se plašimo da ne napravimo od sebe budale

Leni je bio po mnogo čemu momak na svom mjestu, prav-zdrav što se kaže, duhovit i zabavan kad je dobro raspoložen, sarkastičan i  naporan kad je bio namćorast. Ipak, njegova najznačajnija odlika bila je lijenost. Pravo ime bilo mu je Alen, ali su ga svi zvali „Leni“,  koji je jedan njegov ljuti rival za vodeću ulogu u njihovom društvu naglašeno zlobno, preinačio u „Lijeni“. Sa svoje strane, Alen-Leni-Lijeni, ne samo da nije skrivao svoju lijenost nego je isticao kao dokaz svoje duhovne superiornosti. Lenijevo društvo bilo je u neku ruku neformalni elitni urbani klub u kom je odskakao upravo Leni. „Želja za radom je instinktivni poriv. Čovjek je primarno intelektualno, razumno biće. Postupa u skladu sa argumentima razuma a ne instinktivno. Ali, razumskih argumenata koji bi opravdali rad – nema. Jedino opravdanje je ostati živ. A sam život nema opravdanja!“ Ovdje bi uslijedili argumenti nihilizma i filozofije apsurda koje je Leni obrtao virtuozitetom žonglera. Nedostajalo je još samo da se poslije ovih bravuroznih monologa Leni nakloni pred svojim očaranim sagovornicima pa da taj utisak bude potpun. Leni to nije činio zato što je mrzio teatralnost za koju nije mogao naći racionalne argumente.

Na tome bi i ostalo da jednog dana poslije još jedne brilijantne Lenijeve apologije lijenosti, tišinu nije prekinuo komentar: „Leni, u ovom svijetu čovjek radi zato što ima hrabrosti a ne zato što ga tjera instinkt ili što je našao racionalne  razloge za to. Poslije časti, hrabrost je najvažniji kvalitet ljudskog uma.“ Svi su se okrenuli prema Ariju – kako su zvali Arifa – očekujući žustar odgovor Lenija. Kada odgovor nije uslijedio, društvo se brzo vratilo svakodnevnim temama.

Iako je bio navikao na lagodni trijumf u svojim pohvalama lijenosti, Leni nije izgubio svoju borbenu oštricu, niti je zaboravio da je ostao dužan odgovor Ariju. Dvadesetak dana poslije Arijevog komentara o hrabrosti, neko je uzgredno pohvalio hrabrost kao osobinu  koju posjeduju samo pravi heroji koji svoja uvjerenja brane i po cijenu života. „Ne mislim da je tako!“ – oglasio se Leni. „Svako može biti takav heroj. Za racionalnog čovjeka, glavni problem herojstva je sumnja da bi takvim postupkom mogao napraviti od sebe budalu. Istinski heroizam je odoliti takvoj sumnji. Za hrabrost i heroizam je potrebna najviša mudrost, znanje o tome kada treba odoliti sumnji a kada je poslušati. Ukratko, hrabrost nije nekontrolisana snaga ni prostački heroizam, nego odlučan spoj vrline i razuma.“

Očigledno, i Ari je bio svjestan da se Leni nije predao jer je odmah uslijedio njegov komentar: „Opet kažem – ne! Izvor hrabrosti, zaključno sa herojstvom, nije spoj vrline i razuma nego čast! Zato sam i rekao da je poslije časti  hrabrost najvažniji kvalitet ljudskog uma, ili ako hoćeš, čovjeka. Poslije časti! “

„Baš me zanima zašto bi čast bila ispred vrline i posebno, ispred razuma!?“ – ležerno nabaci Leni.

„Zato što je čast osjećaj sebe kao ličnosti. Gdje nema časti, tamo nema ni čovjeka! To što danas stotine miliona ljudi ravnodušno gledaju kako se pred njihovim očima zbivaju najstrašniji zločini, prvi put u historiji direktno prenošeni sa  mjesta dešavanja, ne ostavljajući im nikakav licemjerni alibi tipa; „Nisam znao: Možda to i nije istina: Svašta se sada izmišlja… i što je najgore,  što ravnodušno trpe  cijelog života najgore nepravde i poniženja – dešava se zato što ljudi više nemaju osjećanje časti! Čast je ličnost! Reći: Ja! – znači biti svjestan svoje časti, upravo – založiti svoju čast! Tek tada i samo tada, nastupa hrabrost. Tu je vrlina – kao hipokrizija, kao prazno moraliziranje; tu je i razum – kao nerazoriva legura autističke ravnodušnosti i destruktivnosti. Samo časti i hrabrosti nema ni za lijek.“

A možda u svakom od nas ima i časti i hrabrosti ali se plašimo da ne napravimo od sebe budale!?

Ferid MUHIĆ

Muhe su stvorene da bi probale sve što se na ovom svijetu može probati. Imperativ života svake muhe je jednostavan i kategoričan: Probati ili propasti!  Život leptira i buba određen je neutaživom čežnjom za svjetlom. Imperativ njihovog života je jednostavan i kategoričan: Pronaći svjetlost ili propasti! Dugo nakon što se sijalica ugasi, čuje se tiho zujanje tvrdokrilaca, šum mekih krila leptirica, a u mraku sobe titra nježni odsjaj

Tiho ljetnje popodne. Čuje se samo zujanje muha koje kao da više naglašava tišinu skromne sobe nego što je remeti. Sa sredine plafona, visi sijalica. Za jednostavni okrugli sjenik od emajliranog metala iznad sijalice,  pričvršćena sjajna braon traka. Oko trake počinju da obleću muhe. Najprije lete u velikim krugovima, mijenjaju rastojanje i visinu, oprezno provjeravaju šta će se desiti. Zatim, kada se uvjere da se nište ne dešava, obleću traku u sve manjim krugovima, prilaze joj sve smjelije ali se još ne usuđuju da se spuste na traku koja ih neodoljivo privlači. Oprez potiskuje želja da dotaknu, okuse, probaju ono što na toj traci tako zamamno miriše. Prije ili kasnije, učiniće to. Sve do posljedje! Njhihov život je podređen nezajažljivoj strasti da probaju sve što se može probati. Muhe su stvorene da bi probale sve što se na ovom svijetu može probati. Imperativ života svake muhe je jednstavan i kategoričan: Probati ili propasti!

Prva muha se osmjelila i spustila na traku. Vrlo, vrlo oprezno, ali ipak nedovoljno. Tri, od njenih šest nogu, već su dotakle traku i zalijepile se. Muha pokušava da poleti, iz sve snage zuji prozirnim krilcima, otima se, trza. U tim pokušajima,  još dvije noge joj se lijepe za traku. Zarobljena, muha se pridiže koliko može, isteže se i maše onom preostalom slobodnom nogom, kao kada neko maše rukom dozivajući u pomoć. U međuvremenu, na lijepku ima sve više  muha. Zatečene su  u najnevjerovatnijim položajima: neke zalijepljene jednim krilcem, neke sa oba; jedne sa svih šest nogu, druge sa samo dvije ili čak samo sa jednom nogom, otimaju se očajno pokušavajući da pobjegnu od onog čemu nisu mogle odoliti; treće, iscrpljene miruju, i tek povremeno, u očajanju zazuje sa jedinim slobodnim krilom. Na kraju, i posljednje, još slobodne muhe srljaju svom neizbježnom kraju.  Lijepak kojem nisu mogle odoliti, postao je njihova zajednička sudbina. Sobu je ispunila  potpuna tišina ljetnjeg popodneva.

Tiha ljetnja noć. Čuje se samo zujanje noćnih bubica i leptirica koje kao da više naglašava tišinu skromne sobe nego što je remeti. Sa sredine plafona, ispod jednostavnig okruglg sjenika od emajliranog metala sija gola sijalica. Oko sijalice obleću razne vrste buba; jedva vidljive brze sitne šumske bubice, nekoliko krupnih tvrdokrilaca, par noćnih leptirica. Najprije lete u velikim krugovima, mijenjaju rastojanje i visinu, oprezno provjeravaju šta će se desiti. Zatim, kada se uvjere da se nište ne dešava, oblijeću sijalicu u sve užim krugovima, prilaze sve smjelije ali se još ne usuđuju da dodirnu svjetlost koja ih neodoljivo privlači. Malo po malo, oprez popušta, potiskuje ga žudnje za svjetlom, opčinjenost blizinom tolikog svjetla raspiruje im želja da urone u svjetlost, da joj se potpuno prepuste, da zauvijek napuste ovaj život u mraku i da se u ekstatičkom zanosu stope sa svjetlom koje ih zaziva. Prije ili kasnije, učiniće to. Sve do posljednje! Njihov život je određen neutaživom čežnjom za svjetlom. Oni su  su na ovom svijetu da nađu svjetlost u ovoj dolini zaludnosti i mraka! Imperativ njihovog života je jednostavan i kategoričan: Pronaći svjetlost ili propasti!

Prva krilata bubica se osmjeli i nakon dva kruga izvedena uz samu sijalicu, ulijeće u zasljepljujući sjaj. Odbije se od vrelog stakla, ipak nekako još leti teturavo kao pogođen avion, gotovo potone u mrak iz kog se, nošena  snagom  svjetlosti, ponovo uzdiže  u visinu do sijalice, pravi još jedan krug i vine se  u  veličanstvenoj radosti u srce svjetlosti  na koju je čekala cijelog života. Na pod pada samo običan mali tvrdokrilac – onaj koji je tu boravio, zauvijek je ostao u svjetlosti! Postepeno,  na podu ostaju bubice-tvrdokrilci, i noćne leptirice, sve do posljednje. Dugo nakon što se sijalica ugasi, čuje se tiho zujanje tvrdokrilaca, šum mehkih krila leptirica, a u mraku sobe  titra nježni odsjaj.

Ferid MUHIĆ