Povežite se sa nama

MONITORING

PREDIZBORNI BIZNIS U SJENCI ZASTAVA: Veliki poslovi skrivenih partnera

Objavljeno prije

7 godina

na

Milo_Djukanovic_23_sept_2012_23

Na predizbornim konvencijama krupne riječi: država, budućnost, mir, sklad… A u sjenci crvenih zastava i patetičnih podsjećanja na 21. maj 2006. – pripremaju se i sklapaju krupni poslovi.

DPS je ovu predizbornu kampanju započeo, praktično, još početkom jula. Tada je Milo Đukanović, predsjednik te partije i premijer u svom sedmom mandatu, tokom radne posjete Pljevljima obećao kako će „u septembru početi izgradnja drugog bloka TE”. Naravno da se to nije desilo. Uostalom, u Đukanovićeva ekonomska obećanja danas vjeruju samo njegovi školski drugovi, prijatelji sa basketa i članovi porodice. Oni znaju zašto.

Bila je to, međutim, precizna najava onoga što nas je zadesilo već ove jeseni kada je odlazeća vlada krenula da na juriš pozavršava sve kontroverzne poslove sa svojim, manje ili više skrivenim, partnerima.

U najkraćem: sredinom septembra Vlada je „nakon sedam godina priprema” potpisala koncesioni ugovor koji otvara vrata za istraživanje nafte i gasa u ovom dijelu Jadrana. Uzaludni su ostali protesti ekologa iz manje-više svih zemalja Mediterana (ogromni ekološki rizici), domaćih ekonomista (nedefinisana prava i obaveze učesnika u ovom poslu) i turističkih radnika (naftne platforme na horizontu ne privlače platežne goste).

Vladin partner u ovom poslu je italijansko –ruski konzorcijum Eni Nivatek. U prisustvu premijera, ugovor su potpisali ministar ekonomije Vladimir Kavarić i predstavnici konzorcijuma Karlo Ruso i Andrej Popov. Naši su onda požurili na sljedeću predizbornu tribinu, da sa bine pljuju po opoziciji koja „ruskim parama ruši Crnu Goru”.

Samo petnaestak dana kasnije, ovog puta „nakon dvije godine intenzivnih pregovora” potpisan je ugovor o izgradnji II bloka TE u Pljevljima, između Elektroprivrede CG i češke kompanije Škoda Praha. Podrazumijeva se, pod nadzorom izvršne vlasti. I ovaj posao krase brojne nepoznanice – od ukupnih troškova gradnje i načina na koji će oni biti finansirani, do izbora opreme koja će biti ugrađena u novu TE i pitanja šta će njen rad donijeti a šta odnijeti stanovnicima Pljevalja. Od novca do zdravlja.

Još su polemike bile u punom jeku kada je iz Vlade stigla stidljiva naznaka novog posla stoljeća. Firma imena Vitals Global Healthcare, navodno sa Malte, ponudila je Vladi da na 30 godina preuzme upravljanje našim zdravstvenim ustanovama – od KBC Podgorica i postojećih domova zdravlja do novih bolnica koje bi, obećavaju, oni izgradili. Taj bi ih posao, kažu, koštao 375 miliona eura. Na drugoj strani, Vladina obaveza bila bi samo da zaključi ugovor o koncesiji, obezbijedi potrebno građevinsko zemljište, pomogne kod pribavljanja licenci i u budžetu opredijeli za sada nedefinisan iznos za zdravstvenu zaštitu kojim bi se plaćale usluge VGH. Šta bi radila država ako bi brigu o zdravlju svojih građana, sa ili bez tendera za izdavanje koncesije, povjerila nekoj privatnoj kompaniji pitali su se dobronamjerni? Kao da nisu u pitanju ljudi nego, ne bilo primijenjeno, listopadne i četinarske šume sa sjevera države.

Umjesto odgovora, ministar zdravlja Budimir Šegrt kaže kako „sada radimo na osnovu njihove inicijative pripremu za raspisivanje tendera”. Na informacije da sa Malte na račun VGH stižu optužbe o upletenosti u korupcionaške afere, Šegrt odgovara: „Biće javna rasprava prije toga (tendera) i onda će sve biti transparentno, tako da mene to ne brine”.

I zašto bi. Ministar je na ovu poziciju došao kao dokazano nesposoban menadžer – iz privatizovane pa upropaštene bolnice Meljine. A njegovo objašnjenje da izvršna vlast „radi na osnovu njihove inicijative (potencijalnog koncesionara/kupca crnogorskog zdravstva)” pokazuje svu promišljenost i dalekovidost sa kojim odlazeća vlada upravlja državom. Opet, ministar priznaje kako VGH nije „jedina sa kojom smo do sada razgovarali”, što bi moglo da znači da ideja o mogućoj trgovini zdravljem građana Crne Gore nije nova. „Bilo je velikih medicinskih lanaca i institucija iz Kanade, Azerbejdžana, Turske, Italije”, pohvalio se Šegrt.

Konačno, i samo nedjelju dana pred predstojeće izbore, Đukanovićeva vlada pokušala je da utopi Buljaricu. Vlada je, ponovo na zahtjev potencijalnog investitora – raspisala tender kojim svoje i tuđe zemljište, obalu i more nudi u 90-godišnji zakup. Bez jasnih naznaka šta bi taj posao mogao donijeti Crnoj Gori, mještanima i stvarnim vlasnicima zemlje na koju je neko bacio oko. Treba li pominjati – i ovdje su u igri krajnje sumnjivi investitori. Pošto se pokazalo da Vladin partner, unaprijed poznat samo Đukanovićima i njihovim najbližim saradnicima (Radoje Žugić, Branimir Gvozdenović, Vujica Lazović…) ne dolazi iz Emirata već sa Kajmanskih ostrva. I da ih u Crnoj Gori, kao direktorka filijale, predstavlja bivša službenica Ministarstva turizma i održivog razvoja.

Otud informacija da je Žugić, doskorašnji Đukanovićev savjetnik i predsjednik Tenderske komisije, odobrio ovaj posao istog dana kada je podnio ostavku na te funkcije (i članstvo u DPS) da bi potom bio izabran za guvernera CBCG, predstavlja samo pikanteriju i detalj u biografiji čovjeka koji je, na vrlo sličan način, već poslovao u okvirima privatno-javnog partnerstva (Prva banka i njena pozajmica iz državnog budžeta).

Tako smo došli u situaciju da Vlada, na kraju mandata, pokušava realizovati poslove u koje nije smjela da se upusti u redovnoj proceduri.

„Treba da pažljivo analiziramo svaki od privatizacionih aranžmana i kritički provjerimo odgovornost partnera prema ugovorenim obavezama”, najavljivao je Đukanović uoči svog sedmog premijerskog mandata. Danas to obećanje vrijedi taman koliko i ono iz 2008. ,,Potreban nam je autoput prema sjeveru, a ne dokumentacija o njemu”. Osam godina kasnije ni puta ni dokumenata. Samo je pitanje o sudbini 100 miliona eura od prodaje Telekoma koje su, navodno, namijenjene za gradnju ovog puta svrstano u red onih zbog kojih se sudi za veleizdaju. A Đukanović se dosjetio – u pećini koja bi trebalo da simbolizuje budući tunel dug više od tri kilometra – on, umjesto o kašnjenju aktuelnih radova priča o novim planovima. Kinezi bi, veli, htjeli da rade i sledeću dionicu autoputa (Mateševo –Andrijevica). Šta je tu vijest? Ili vi znate neku građevinsku firmu koja ne bi željela da gradi autoput po cijeni većoj od 15 miliona po kilometru?

Ali nećemo o neispunjenim obećanjima već o stvarnim – i uglavnom faličnim -poslovima koje je DPS odradio u sjenci predizborne kampanje.

Počelo je još 1996. kada je, dok su Slavko Perović i Novak Kilibarda formirali Narodnu slogu, Crna Gora dobila prvog operatera mobilne telefonije. Ugovor o koncesiji koji su Vlada CG i ET potpisali 25. januara 1996. godine predviđao je da „Republika neće izdati neku drugu koncesiju za zemaljsku, mobilnu, javnu, dupleks bežičnu komunikacionu mrežu za cjelokupni period od 20 godina od datima stupanja na snagu ove koncesije”. Tako je premijer Đukanović, suprotno Ustavu koji je zabranjivao omogućavanje i podsticanje monopola, tadašnjem Promonteu obećao dvije decenije monopola. Ugovor je potpisan nepuna 24 sata prije nego su na snagu stupile Direktive EU o ukidanju specijalnih i ekskluzivnih prava u sferi mobilne telefonije. Do danas ne znamo koliko smo i čime platili da ovo tržište ne bude monopolizovano do početka ove godine.

Sledeći „posao stoljeća” obavljen je, bukvalno, uzmeđu dva kruga predsjedničkih izbora 1997. godine. Privatizacija Trebjese preokrenula je raspoloženje u Nikšiću pa je Đukanović nadoknadio manjak od pet hiljada glasova u odnosu na Momira Bulatovića i postao predsjednik Crne Gore. Novac od te privatizacije (25 miliona maraka) nestao je bez traga, u Trebjesi danas radi pet puta manje radnika nego prije 20 godina, a rekonstrukcija pruge Nikšić-Podgorica plaćena je, umjesto tim novcem, kreditom od blizu 100 miliona eura. I ta je odluka donijeta uoči izbora.

Predizborna kampanja 1999. poslužila je za prodaju Jugopetrola (ugovorena dokapitalizacija od 65 miliona ostala je samo obećanje). Ugovor o prodaju hotela As potpisan je 2002. godine. Njega je od Budvanske rivijere kupila navodno ruska Nega turs (skoro smo saznali da je njen aktuelni vlasnik Podgoričanin Neđeljko Gardašević) za 2,2 miliona eura uz obavezu da investira deset miliona i hotel otvori do kraja 2003. Hotel još nije otvoren.

I prvi izbori u nezavisnoj Crnoj Gori iskorišćeni su za pokušaj prodaje Termoelektrane i Rudnika uglja u Pljevljima Olegu Deripaski. Tek poređenja radi – vlast je tada tvrdila da Deripaska drugi blok TE može napraviti sa obećanih 190 miliona. Sad, kada mi plaćamo, isti posao vrijedi skoro dva puta više. Godinu dana je Vlada tražila model po kome bi od Deripaske u Pljevljima kupovala skuplju struju da bi je potom, u Podgorici (KAP), po nižoj cijeni prodavala – Deripaski. Kada se pojavila opasnost da DPS ostane u manjini zbog ovog posla vlast je digla ruke od njega. A Đukanović se ponovo vratio u premijersku fotelu.

Iz nje, sa istim (privatizacionim) ambicijama čeka i nove izbore.

Predreferendumska posla

Što važnije glasanje to više posla. U predreferendumskoj kampanji, koja je trajala od potpisivanja Beogradskog sporazuma, prodati su Telekom, KAP, Boksiti, ali i Prva (tada Nikšićka) banka. Svaki od ovih poslova izrodio je makar po jednu aferu. Prije četiri godine potpredsjednik Lazović tumači: ,,Najveći izazov nove vlade biće dalja sudbina podgoričkog Kombinata aluminijuma”. Samo šest mjeseci kasnije, Vlada je pokrenula stečaj u KAP-u. Taj posao nas je, ukupno, koštao više od 500 miliona eura. I premijerov brat Aco Đukanović kupio je prvi paket od 14 odsto akcija bivše Nikšićke banke 2005. godine. Godinu kasnije njegova Monte Nova od Vlade kupuje još 42 odsto akcija banke. Tako je Aco postao većinski vlasnik Prve, kojom je bez neophodne saglasnosti CBCG upravljao sve do pred kraj 2008. godine. Potrebno odobrenje pribavio je tek pošto je sunovratio banku, da bi ispunio formalni uslov za dobijanje državne pozajmice od 44 miliona eura. Ugovor je u ime banke potpisao aktuelni guverner CBCG Radoje Žugić. O načinu na koji je vraćena ova pozajmica pisaće se knjige.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti

Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.

 

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR 
Simbolima oboljelo društvo

Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.

 

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine

I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija

Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.

 

MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija

Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.

 

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Maja, 2023

Objavio:

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje

 

Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.

Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.

Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.

Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.

,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.

Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.

Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…

,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.

,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.

Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.

,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.

Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.

Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.

Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…

Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.

Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.

A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…

 

Iskustvo Hrvatske

Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.

Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.

Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo