Povežite se sa nama

MONITORING

PREDIZBORNI BIZNIS U SJENCI ZASTAVA: Veliki poslovi skrivenih partnera

Objavljeno prije

na

Na predizbornim konvencijama krupne riječi: država, budućnost, mir, sklad… A u sjenci crvenih zastava i patetičnih podsjećanja na 21. maj 2006. – pripremaju se i sklapaju krupni poslovi.

DPS je ovu predizbornu kampanju započeo, praktično, još početkom jula. Tada je Milo Đukanović, predsjednik te partije i premijer u svom sedmom mandatu, tokom radne posjete Pljevljima obećao kako će „u septembru početi izgradnja drugog bloka TE”. Naravno da se to nije desilo. Uostalom, u Đukanovićeva ekonomska obećanja danas vjeruju samo njegovi školski drugovi, prijatelji sa basketa i članovi porodice. Oni znaju zašto.

Bila je to, međutim, precizna najava onoga što nas je zadesilo već ove jeseni kada je odlazeća vlada krenula da na juriš pozavršava sve kontroverzne poslove sa svojim, manje ili više skrivenim, partnerima.

U najkraćem: sredinom septembra Vlada je „nakon sedam godina priprema” potpisala koncesioni ugovor koji otvara vrata za istraživanje nafte i gasa u ovom dijelu Jadrana. Uzaludni su ostali protesti ekologa iz manje-više svih zemalja Mediterana (ogromni ekološki rizici), domaćih ekonomista (nedefinisana prava i obaveze učesnika u ovom poslu) i turističkih radnika (naftne platforme na horizontu ne privlače platežne goste).

Vladin partner u ovom poslu je italijansko –ruski konzorcijum Eni Nivatek. U prisustvu premijera, ugovor su potpisali ministar ekonomije Vladimir Kavarić i predstavnici konzorcijuma Karlo Ruso i Andrej Popov. Naši su onda požurili na sljedeću predizbornu tribinu, da sa bine pljuju po opoziciji koja „ruskim parama ruši Crnu Goru”.

Samo petnaestak dana kasnije, ovog puta „nakon dvije godine intenzivnih pregovora” potpisan je ugovor o izgradnji II bloka TE u Pljevljima, između Elektroprivrede CG i češke kompanije Škoda Praha. Podrazumijeva se, pod nadzorom izvršne vlasti. I ovaj posao krase brojne nepoznanice – od ukupnih troškova gradnje i načina na koji će oni biti finansirani, do izbora opreme koja će biti ugrađena u novu TE i pitanja šta će njen rad donijeti a šta odnijeti stanovnicima Pljevalja. Od novca do zdravlja.

Još su polemike bile u punom jeku kada je iz Vlade stigla stidljiva naznaka novog posla stoljeća. Firma imena Vitals Global Healthcare, navodno sa Malte, ponudila je Vladi da na 30 godina preuzme upravljanje našim zdravstvenim ustanovama – od KBC Podgorica i postojećih domova zdravlja do novih bolnica koje bi, obećavaju, oni izgradili. Taj bi ih posao, kažu, koštao 375 miliona eura. Na drugoj strani, Vladina obaveza bila bi samo da zaključi ugovor o koncesiji, obezbijedi potrebno građevinsko zemljište, pomogne kod pribavljanja licenci i u budžetu opredijeli za sada nedefinisan iznos za zdravstvenu zaštitu kojim bi se plaćale usluge VGH. Šta bi radila država ako bi brigu o zdravlju svojih građana, sa ili bez tendera za izdavanje koncesije, povjerila nekoj privatnoj kompaniji pitali su se dobronamjerni? Kao da nisu u pitanju ljudi nego, ne bilo primijenjeno, listopadne i četinarske šume sa sjevera države.

Umjesto odgovora, ministar zdravlja Budimir Šegrt kaže kako „sada radimo na osnovu njihove inicijative pripremu za raspisivanje tendera”. Na informacije da sa Malte na račun VGH stižu optužbe o upletenosti u korupcionaške afere, Šegrt odgovara: „Biće javna rasprava prije toga (tendera) i onda će sve biti transparentno, tako da mene to ne brine”.

I zašto bi. Ministar je na ovu poziciju došao kao dokazano nesposoban menadžer – iz privatizovane pa upropaštene bolnice Meljine. A njegovo objašnjenje da izvršna vlast „radi na osnovu njihove inicijative (potencijalnog koncesionara/kupca crnogorskog zdravstva)” pokazuje svu promišljenost i dalekovidost sa kojim odlazeća vlada upravlja državom. Opet, ministar priznaje kako VGH nije „jedina sa kojom smo do sada razgovarali”, što bi moglo da znači da ideja o mogućoj trgovini zdravljem građana Crne Gore nije nova. „Bilo je velikih medicinskih lanaca i institucija iz Kanade, Azerbejdžana, Turske, Italije”, pohvalio se Šegrt.

Konačno, i samo nedjelju dana pred predstojeće izbore, Đukanovićeva vlada pokušala je da utopi Buljaricu. Vlada je, ponovo na zahtjev potencijalnog investitora – raspisala tender kojim svoje i tuđe zemljište, obalu i more nudi u 90-godišnji zakup. Bez jasnih naznaka šta bi taj posao mogao donijeti Crnoj Gori, mještanima i stvarnim vlasnicima zemlje na koju je neko bacio oko. Treba li pominjati – i ovdje su u igri krajnje sumnjivi investitori. Pošto se pokazalo da Vladin partner, unaprijed poznat samo Đukanovićima i njihovim najbližim saradnicima (Radoje Žugić, Branimir Gvozdenović, Vujica Lazović…) ne dolazi iz Emirata već sa Kajmanskih ostrva. I da ih u Crnoj Gori, kao direktorka filijale, predstavlja bivša službenica Ministarstva turizma i održivog razvoja.

Otud informacija da je Žugić, doskorašnji Đukanovićev savjetnik i predsjednik Tenderske komisije, odobrio ovaj posao istog dana kada je podnio ostavku na te funkcije (i članstvo u DPS) da bi potom bio izabran za guvernera CBCG, predstavlja samo pikanteriju i detalj u biografiji čovjeka koji je, na vrlo sličan način, već poslovao u okvirima privatno-javnog partnerstva (Prva banka i njena pozajmica iz državnog budžeta).

Tako smo došli u situaciju da Vlada, na kraju mandata, pokušava realizovati poslove u koje nije smjela da se upusti u redovnoj proceduri.

„Treba da pažljivo analiziramo svaki od privatizacionih aranžmana i kritički provjerimo odgovornost partnera prema ugovorenim obavezama”, najavljivao je Đukanović uoči svog sedmog premijerskog mandata. Danas to obećanje vrijedi taman koliko i ono iz 2008. ,,Potreban nam je autoput prema sjeveru, a ne dokumentacija o njemu”. Osam godina kasnije ni puta ni dokumenata. Samo je pitanje o sudbini 100 miliona eura od prodaje Telekoma koje su, navodno, namijenjene za gradnju ovog puta svrstano u red onih zbog kojih se sudi za veleizdaju. A Đukanović se dosjetio – u pećini koja bi trebalo da simbolizuje budući tunel dug više od tri kilometra – on, umjesto o kašnjenju aktuelnih radova priča o novim planovima. Kinezi bi, veli, htjeli da rade i sledeću dionicu autoputa (Mateševo –Andrijevica). Šta je tu vijest? Ili vi znate neku građevinsku firmu koja ne bi željela da gradi autoput po cijeni većoj od 15 miliona po kilometru?

Ali nećemo o neispunjenim obećanjima već o stvarnim – i uglavnom faličnim -poslovima koje je DPS odradio u sjenci predizborne kampanje.

Počelo je još 1996. kada je, dok su Slavko Perović i Novak Kilibarda formirali Narodnu slogu, Crna Gora dobila prvog operatera mobilne telefonije. Ugovor o koncesiji koji su Vlada CG i ET potpisali 25. januara 1996. godine predviđao je da „Republika neće izdati neku drugu koncesiju za zemaljsku, mobilnu, javnu, dupleks bežičnu komunikacionu mrežu za cjelokupni period od 20 godina od datima stupanja na snagu ove koncesije”. Tako je premijer Đukanović, suprotno Ustavu koji je zabranjivao omogućavanje i podsticanje monopola, tadašnjem Promonteu obećao dvije decenije monopola. Ugovor je potpisan nepuna 24 sata prije nego su na snagu stupile Direktive EU o ukidanju specijalnih i ekskluzivnih prava u sferi mobilne telefonije. Do danas ne znamo koliko smo i čime platili da ovo tržište ne bude monopolizovano do početka ove godine.

Sledeći „posao stoljeća” obavljen je, bukvalno, uzmeđu dva kruga predsjedničkih izbora 1997. godine. Privatizacija Trebjese preokrenula je raspoloženje u Nikšiću pa je Đukanović nadoknadio manjak od pet hiljada glasova u odnosu na Momira Bulatovića i postao predsjednik Crne Gore. Novac od te privatizacije (25 miliona maraka) nestao je bez traga, u Trebjesi danas radi pet puta manje radnika nego prije 20 godina, a rekonstrukcija pruge Nikšić-Podgorica plaćena je, umjesto tim novcem, kreditom od blizu 100 miliona eura. I ta je odluka donijeta uoči izbora.

Predizborna kampanja 1999. poslužila je za prodaju Jugopetrola (ugovorena dokapitalizacija od 65 miliona ostala je samo obećanje). Ugovor o prodaju hotela As potpisan je 2002. godine. Njega je od Budvanske rivijere kupila navodno ruska Nega turs (skoro smo saznali da je njen aktuelni vlasnik Podgoričanin Neđeljko Gardašević) za 2,2 miliona eura uz obavezu da investira deset miliona i hotel otvori do kraja 2003. Hotel još nije otvoren.

I prvi izbori u nezavisnoj Crnoj Gori iskorišćeni su za pokušaj prodaje Termoelektrane i Rudnika uglja u Pljevljima Olegu Deripaski. Tek poređenja radi – vlast je tada tvrdila da Deripaska drugi blok TE može napraviti sa obećanih 190 miliona. Sad, kada mi plaćamo, isti posao vrijedi skoro dva puta više. Godinu dana je Vlada tražila model po kome bi od Deripaske u Pljevljima kupovala skuplju struju da bi je potom, u Podgorici (KAP), po nižoj cijeni prodavala – Deripaski. Kada se pojavila opasnost da DPS ostane u manjini zbog ovog posla vlast je digla ruke od njega. A Đukanović se ponovo vratio u premijersku fotelu.

Iz nje, sa istim (privatizacionim) ambicijama čeka i nove izbore.

Predreferendumska posla

Što važnije glasanje to više posla. U predreferendumskoj kampanji, koja je trajala od potpisivanja Beogradskog sporazuma, prodati su Telekom, KAP, Boksiti, ali i Prva (tada Nikšićka) banka. Svaki od ovih poslova izrodio je makar po jednu aferu. Prije četiri godine potpredsjednik Lazović tumači: ,,Najveći izazov nove vlade biće dalja sudbina podgoričkog Kombinata aluminijuma”. Samo šest mjeseci kasnije, Vlada je pokrenula stečaj u KAP-u. Taj posao nas je, ukupno, koštao više od 500 miliona eura. I premijerov brat Aco Đukanović kupio je prvi paket od 14 odsto akcija bivše Nikšićke banke 2005. godine. Godinu kasnije njegova Monte Nova od Vlade kupuje još 42 odsto akcija banke. Tako je Aco postao većinski vlasnik Prve, kojom je bez neophodne saglasnosti CBCG upravljao sve do pred kraj 2008. godine. Potrebno odobrenje pribavio je tek pošto je sunovratio banku, da bi ispunio formalni uslov za dobijanje državne pozajmice od 44 miliona eura. Ugovor je u ime banke potpisao aktuelni guverner CBCG Radoje Žugić. O načinu na koji je vraćena ova pozajmica pisaće se knjige.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA JE ZATEKLA, A ŠTA OSTAVLJA BIVŠA VLADA: DPS je bio gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaostavština Krivokapićeve Vlade može se, u polurečenici, opisati: protesti i sukobi na Cetinju povodom ustoličenja Joanikija Mićovića i program Evropa sad. Ostalo će se, manje-više, zaboraviti. Pošto je DPS ponovo na mjestu zločina

 

Vlada premijera Dritana Abazovića stupila je na dužnost. Bivši premijer Zdravko Krivokapić i „njegovi“ ministri otišli su u istoriju. Vrijeme je za svođenje računa i procjenu obećanja. Starih i novih.

„Crna Gora do sada nije imala bolju, kompetentniju i Vladu sa više znanja i umijeća nego što je trenutna”, ustvrdio je Krivokapić dok je bio boljeg raspoloženja, u vrijeme obilježavanja prve i posljednje godišnjice njegovog kabineta.

„Godinu i po trpjeli smo najgoru Vladu – ikad“, poručila je nakon razrješenja Krivokapićeve Vlade potpredsjednica DPS-a Sanja Damjanović. Zaboraviti apostole nećemo tako lako jer su nas vratili godina(ma) unazad – slijedi vrijeme odgovornosti“. Tu je bila i najava povratka DPS-a u vlast. Ili na mjesto zločina, prema interpretacijama druge strane.

Neki su pokušali da odvagaju. Predsjednik SNP-a i aktuelni ministar poljoprivrede Vladimir Joković pred smjenu Krivokapićeve Vlade je ocijenio: „Možda je ova Vlada najbolja, ali je premijer najgori u istoriji Crne Gore“. Drugi su ukazivali na specifičnost, ili apsurdnost političke situacije. „Potpredsednik najgore Vlade u istoriji Crne Gore, Dritan Abazović, sada bi trebalo kao premijer da popravi štetu koju je ta Vlada napravila. Pa to je genijalno!“, izjavio je pisac i politički analitičar Andrej Nikolaidis. Previđajući da šteta koju treba sanirati nije od juče.

Svaka od izrečenih teza  vodi do seta pitanja: šta je zaostavština Krivokapićeve Vlade? Trebaju li njihovi nasljednici da popravljaju štetu, nastave i unaprijede započeto, ili da se uhvate u koštac sa onim što prethodna Vlada nije htjela ili nije umjela da uradi? Konačno, mogu li se u partnerstvu sa DPS-om graditi stubovi na kojima će, prema obećanjima premijera Abazovića, počivati nova izvršna vlast – vladavina prava i ekonomski razvoj.

Momentu u kome je Duško Marković predao dužnost Zdravku Krivokapiću prethodili su sukobi pozicije i opozicije u parlamentu (izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti). Bile su litije i kontralitije. Svježa sjećanja na policijsku brutalnost ispred parlamenta i po podgoričkim ulicama (jesen 2015.). Suđenje opozicionim prvacima (afere državni udar i prenje novca), afere iz arhive odbjeglog tajkuna Duška Kneževića. Ekonomska kriza bez presedana (pad BDP-a od 15,3 odsto u 2020.) uzrokovana pandemijom ali i hroničnom zapuštenošću onog dijela crnogorske privrede koji je u državnom vlasništvu. Nezaposlenost. Male plate (minimalac od 225 eura) i još manje penzije.

Predsjednica Vrhovnog suda bila je Vesna Medenica. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Upravom policije rukovodio je Veselin Veljović, a Agencijom za nacionalnu bezbjednost Dejan Peruničić. Niko od njih nije smijenjen – podnijeli su ostavke ili su penzionisani. Potom se troje od njih četvoro našlo na udaru zakona. Zašto nijesu svi, teže je objasniti. Baš kao i činjenicu da je Blažo Jovanić i dalje predsjednik Privrednog suda, Zoran Jelić senator Državne revizorske institucije, a Petar Ivanović, Branimir Gvozdenović, Predrag Bošković… poslanici najveće partije unutar novoformirane većine. Na kojoj treba da se temelje oni stubovi vladavine prava i ekonomskog razvoja. Pod patronatom Mila Đukanovića, predsjednika države i (opet) vladajuće partije.

Ako najavljena borba protiv korupcije i kriminala nije dala očekivane rezultate i zbog zatečenog stanja, bivša Vlada i parlamentarna većina dijele odgovornost za neusvajanje skoro stotinak predloženih zakona, koji su postali taoci njihovih međusobnih sukoba. Zbog čega su izostale ili su usporene mnoge od obećanih i neophodnih sistemskih reformi.

Bivšoj Vladi niko nije branio da u raspodjeli ministarskih i direktorskih funkcija bude senzibilnija kada su u pitanju manjinski narodi i regionalna (ne)zastupljenost. Tako bi im neki problemi bili bliži i jasniji, a možda bi izbjegli neke od zamki vjerske i nacionalne isključivosti koje je pred njih postavljala tadašnja opozicija. Zašto to nijesu uradili –  znaju oni. A mi možemo da naslutimo na osnovu sladostrašća sa kojim su, neki od njih, ulazili u tradicionalne crnogorsko-srpske sukobe, podstičući podjele i destabilizujući vlastite pozicije.

I Vlada i parlamentarna većina raspali su se nakon cetinjskog ustoličenja Joanikija Mićovića, sporeći se o elementarnom pitanju ravnopravnosti građana Crne Gore i vjerskih organizacija koje u njoj djeluju. Demonstrirajući da su po tom pitanju, u odnosu na bivše vlasti, samo druga strana iste batine. Nekima, u Vladi i oko nje, falilo je više policijske brutalnosti na Cetinju. Potom je početak povratka DPS-a na tek izgubljene pozicije bio samo stvar matematike.

Može da čudi što bivša Vlada, suprotno najavama, nije uspjela da normalizuje odnose sa zvaničnom Srbijom. Moguće da je narativ srpskog sveta za njih bio previše. A moguće da je počelo raslojavanje unutar srpske zajednice u Crnoj Gori, na bezuslovne pripadnike Vučićevog srpskog sveta i na, primarno, građane Crne Gore.

Još malo podsjećanja na stanje u kome je DPS ostavio Crnu Goru 2020. Koleginica Marija Mirjačić, krajem te godine, u Vijestima navodi „neke od problema“ koje čekaju resornog ministra u Krivokapićevoj Vladi: „Pitanje opstanka nacionalnog avioprevoznika Montenegro Airlinesa, definisanje dalje sudbine Aerodroma Crne Gore (ACG), aneks ugovora o novom roku za završetak radova na prvoj dionici auto-puta od Smokovca do Mateševa i zahtjevi kineskog CRBC-a za dodatna plaćanja, nerentabilno poslovanje Barske i Crnogorske plovidbe, ogromni poslovni gubici u četiri željeznička preduzeća…“. Prazna državna kasa bila je druga tema.

Šta imamo danas: Montenegro Airlines je u stečaju, a nova državna aviokompanija u problemima poslovanja u vrijeme globalne pandemije i ratne krize u Evropi. Umjesto jednog imamo dva problema. Aerodromi su, baš kao i državne energetske kompanija, (p)ostali sigurna baza za zapošljavanje članova vladajućih partija.

Gradnja prve dionice auto-puta bliži se kraju. Crnogorska plovidba je, prvi put nakon desetak godina, prošlu godinu završila uz dobit, sposobna da plati dospjelu ratu kredita za svoja dva broda. Tome je najviše doprinijela prošlogodišnja izmjena ugovora o najmu brodova, čime su raniji DPS prihodi višestruko uvećani. I Montekargo se pohvalio pozitivnim poslovanjem u prvom tromjesečju, nakon što su lani prepolovljeni gubici iz 2020. Oživjela je i Luka Bar. Makar u dijelu koji se ne dotiče carinskih skladišta sa lagerovanim cigaretama bez akciznih markica.

Negdje napredak nije vidljiv, ili ga nije ni bilo. Plantaže su primjer. Trenutno prodaju placeve u Donjoj Gorici i na Marezi da bi pregurali još mjesec-dva.

Prethodna Vlada je, zvanično, smanjila državni dug za nekih 240 miliona eura. Tačne podatke znaćemo, ipak, tek kada njihovi nasljednici steknu uvid u dospjele obaveze koje nijesu plaćene u roku.

Odričući se dijela budžetskih prihoda i odlukom o povećanju minimalne zarade, Krivokapićeva Vlada je u značajnoj mjeri povećala prihode zaposlenih u Crnoj Gori. Tako je dodatno podstakla nejednakost između onih koji primaju platu i armije penzionera i nezaposlenih. Zbog rastuće inflacije i globalnog talasa poskupljenja energenata i hrane, njihova kupovna moć danas je, vjerovatno, ista ili čak i nešto manja nego u posljednjim danima DPS vladavine. Kritičari ipak, treba da razmisle gdje bismo danas bili sa minimalnom zaradom od 225 i minimalnom penzijom od nepunih 120 eura. I kako je „najgora Vlada u istoriji“ za godinu uradila više za standard zaposlenih sa najnižim primanjima nego što je DPS za 10-15 godina.

No program Evropa sad nosi opasnost ekonomske neodrživosti. I gotovo izvjesnu potrebu za novim zaduženjima, najkasnije naredne godine. Ono će opet, poput većine prethodnih, otići u potrošnju. Manirom DPS prethodnika, Krivokapić i njegovi najbliži saradnici taj su problem prepoznali kao – tuđu brigu. Pandemija, rat u Ukrajini, globalna kriza, usporiće planirani rast ekonomije i ubrzati otkrivanje mogućih problema.

Legalizacija radnih mjesta, borba protiv ilegalnog tržišta duvanskih i naftnih proizvoda, rekordne zapljene kokaina, fiskalizacija… dio su poslova koje je prethodna Vlada započela u cilju suzbijanja sive ekonomije i borbe protiv organizovanog kriminala. Ti poslovi, ipak, nisu do kraja odrađeni kako valja.  Zato imamo kokainske tovare sa N.N. vlasnicima i nefiskalizovane advokate.

Zaustavljen je talas organizovanih ubistava na ulicama. A otvorena Pandorina kutija saradničke mreže kriminalnih klanova u pravosuđu, policiji a, čuje se, i među nekadašnjim zvaničnicima izvršne i zakonodavne vlasti. To nas, opet vraća na DPS i njegovo nasljeđe. Krivokapićevi nisu bili dobri. DPS je bio gori.

 

Proći će, prošao je

Prvi put u istoriji crnogorskog višepartizma, zvanične primopredaje dužnosti između bivšeg i sadašnjeg premijera nije bilo. Još jedan Krivokapićev korak unazad na račun obećanog povratka u normalnost. Taj gest možemo posmatrati kao kamenčić u mozaiku aktivnosti koje su omogućile povratak Đukanovićevog DPS-a na čelo novouspostavljene parlamentarne većine. Pošto su njihovi nasljednici, u mnogim segmentima (partijsko kadriranje, nepotizam, podobni i nepodobni, tajnost rada, kršenje procedura, servilnost prema novim/starim centrima moći…) previše podsjećali na DPS i satelite.  Samo bez iskustva i rutine koje su oni sticali tokom decenija vladavine.

„Sačekao sam jutros u Vladi novog premijera Zdravka Krivokapića“, saopštio je Duško Marković, bivši premijer nakon što je, u decembru 2020, predao dužnost. ,,Današnji susret i formalna primopredaja dužnosti potvrda su demokratskog sadržaja, zrelosti i odgovornosti koju baštini naša politika. Nadajmo se da će ova Vlada raditi u interesu Crne Gore i svih njenih građana”.

Slične poruke, minulih dana, čuli smo i od ministara finansija, ekonomskog razvoja, poljoprivrede, javne uprave… Ne i od bivšeg premijera.

„Primopredaja dužnosti predsjedniku Vlade kao protokolarni gest praktikuje se u uslovima nespornog legitimiteta“, poručio je  Krivokapić preko društvenih mreža. „Ne želim da simuliranjem redovnosti, pružam legitimitet očiglednom kršenju demokratskih i pravnih postulata. U kabinetu sam ostavio jasnu poruku o prolaznosti: Proći će!”

Prošao je, odgovorili su Krivokapiću njegovi politički oponenti ne prekidajući veselje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OPASNE PRIJETNJE U NEMOĆNOJ DRŽAVI: Organizovana proizvodnja panike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povodom prijetnji da su u školama postavljene bombe, upućeni sagovornici Monitora tvrde da su kapaciteti Uprave policije i drugih nadležnih bezbjednosnih službi veoma slabi. Riječ je o sektoru koji je tek počeo da se razvija. Ukoliko su poruke poslate sa internet adresa drugih država, potrebna je međunarodna saradnja koja je veoma spora. Crna Gora se, tvrde naši izvori, najviše oslanja na organe Europola i Interpola

 

Prošlo je dvadesetak dana od prijetnji da će crnogorske škole biti dignute u vazduh. Javnost još nema odgovor da li ima napretka u istrazi i da li još čekamo podatke od Interpola. Minule srijede javnost je uznemirena nakon što je na mejlove 41 škole stigla dojava o postavljenoj bombi. Prijetnje o navodno postavljenim eksplozivnim napravama stigle su i na adrese opština Nikšić, Bar, Bijelo Polje, Berane, Kotor i Tivat. Djeca su evakuisana, roditelju su bili u strahu. Državni dužnosnici su o ovome govorili ležerno.

„Na teritoriji škole podmetnuto je mnogo bombi“, navodi se u anonimnoj monstruoznoj mejl poruci. „Uvijek smo sanjali o osveti. Uvijek smo sanjali o osveti. Mi ćemo se osvetiti, doći ćemo u školu. Sve ćemo pobiti. Niko neće ostati živ. Cijeli grad će krvariti“.

O lažnim dojavama o postavljenim bombama, zvanično se oglašavala jedino Uprava policije. Vlada i ministarstva se zvanično nijednom nisu oglasili. Iako je vladao strah, funkcioneri se nisu udostojili da sazovu pres konferenciju gdje bi građane uvjerili da su naša djeca bezbjedna, umjesto što su to saopštavali usputno.

Mandatar za sastav nove vlade i odlazeći koordinator svih službi bezbjednosti Dritan Abazović tvrdi da građani treba da se „osjećaju potpuno bezbjedno“ i da nema „nikakvog razloga za paniku“. On je sa novinarima razgovarao nakon konferencije povodom završetka obrazovnog programa „Škole za 21. vijek“ i projekta „Nastavnik za 21. vijek“. Kaže da je samo riječ o pokušaju unošenja tenzija i nemira kod građana.

„Nema rasula u sektoru bezbjednosti. Ništa se ni prošli put nije desilo, nadamo se da će i sad biti tako. Upućuju se zahtjevi drugim državama da izvrše kontrolu. Na njih se ne odgovara baš promptno…“ ističe Abazović.

Međutim, upućeni sagovornici Monitora pojašnjavaju da su kapaciteti Uprave policije i drugih nadležnih bezbjednosnih službi veoma slabi. Riječ je o sektoru koji je tek počeo da se razvija. Ukoliko su poruke poslate sa internet adresa drugih država potrebna je međunarodna saradnja koja je veoma spora. Crna Gora se, kažu naši izvori, najviše oslanja na organe Europola i Interpola. Tvrde da se neko profesionalno angažovao da sakrije tragove prijetnji. Neki domeni, sa kojih su slati mejlovi, kupljeni su u stranim zemljama, a plaćani su u kripto valutama.

Ministarstvo prosvjete obustavilo je nastavu u svim školama u Crnoj Gori zbog prijetećih anonimnih poruka. Međutim, na veb sajtu resora nema ni jednog saopštenja povodom ove situacije. Ni na sajtu Vlade nema saopštenja izvršne vlasti. Nisu se oglasili ni čelnici tih resora. Na sajtu Vlade preneseno je saopštenje policije.

Uprava policije je saopštila da su u toku aktivnosti na identifikaciji osobe koja je poslala dojave o bombama na mejl adrese škola i institucija, kako kroz intenzivne policijsko-tužilačke aktivnosti u zemlji, tako i putem međunarodne policijske saradnje. Tvrde da su pregledali objekte i prostore i da nisu pronađeni sumnjivi ili opasni predmeti. „Sa aspekta izvršenih kontrola, sprovedenih procedura i postupaka koje smo do sada realizovali, postoje svi preduslovi za nesmetano odvijanje nastavnog procesa u obrazovnim ustanovama“, zaključuje se u saopštenju policije.

Abazović kaže da ove prijetnje ne bi vezivao za izbor nove vlade, koji je zakazan za petak, 28. april, na Cetinju. „Da li su to strukture koje ne žele novu vladu? Moguće, ali ne bih to vezao za 43. vladu. Ti ljudi vjerovatno imaju određene agende, a one sigurno nisu progresivne i dobronamjerne“, dodao je Abazović.

Državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zoran Miljanić, pak, kaže da se ne može isključiti da su prijetnje povezane sa formiranjem nove vlade. Ocijenio je da se ovakvim dojavama unosi nesigurnost i panika, i pokušava stvoriti iskrivljena slika o stanju bezbjednosti u Crnoj Gori. Navodi da je teško otkriti odakle dolaze prijetnje. „One  uglavnom dolaze iz inostranstva, kako iz regiona tako i zemalja Evrope i šire. Specijalizovane službe čine sve da dođu do pokazatelja i indicija ko bi se sve mogao baviti ovako prljavim poslovima“, rekao je on.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je pozvao nadležne institucije da hitno rasvijetle prijetnje, pronađu nalogodavce, organizatore i izvršioce. „Ne smijemo dozvoliti da obrazovanje trpi zbog onih koji namjeravaju izazivati vanredne situacije i destabilizovati državu uoči izbora nove vlade, na pragu turističke sezone“, kaže Đukanović.

Predavač nacionalne, regionalne i međunarodne bezbjednosti na Univerzitetu Donja Gorica Nikola Banićević za Monitor kaže da prijetnja aktiviranjem eksplozivne naprave ili više njih predstavlja bezbjednosni problem za svaki sistem nacionalne bezbjednosti, bez obzira što ona nije realizovana. Škole su, pojašnjava, posebno osjetljiva mjesta za ugrožavanje bezbjednosti, jer se radi o ugrožavanju života djece. „Birajući škole za potencijalna mjesta napada, napadači između ostalog žele postići psihološki efekat širenjem straha, panike i nesigurnosti. Radi se o želji za zastrašivanjem stanovništva korišćenjem prijetnji nasiljem ili vršenjem samog akta nasilja. Konačno, ideja je postići stanje pesimizma u društvu, čime se parališe svakodnevan život građana”, ističe Banićević.

On ukazuje da otklanjanje prijetnje ovog tipa zahtijeva sistematičan i združeni odgovor organa i službi u sistemu nacionalne bezbjednosti. „Od posebnog je značaja regionalna i međunarodna bezbjednosna saradnja, kako na bilateralnom nivou tako i kroz članstvo u regionalnim i međunarodnim bezbjednosnim organizacijama. Cilj svakog sistema nacionalne bezbjednost je da na bezbjednosne izazove, rizike i prijetnje pruži preventivan odgovor“, ističe Banićević.

On nasaglašava da posebna pažnja sistema nacionalne bezbjednosti treba da bude usmjerena na djecu, sa naglaskom na njihov boravak u školama, prostorima u kojima treba da budu bezbjedna i sigurna.

Zasad izgleda da zvaničnici aktivno ignorišu strah građana.

 

Vučić tvrdi da dojave šalju bezbjednosne službe

Avioni Er Srbije i dalje lete ka Moskvi dok je Rusija izložena oštrim međunarodnim sankcijama zbog invazije na Ukrajinu. Sa ovim letovima nižu se i lažne dojave o bombama u avionima. Takođe su zabilježene iste dojave za javne prostore, poput tržnih centara. Do sada ih je evidentirano ukupno četrnaest.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tvrdi da u lažnim dojavama o bombama u avionima za Moskvu učestvuju strane službe sa teritorije dvije zemlje. Tvrdi da je jedna zemlja Evropske unije, a druga je Ukrajina. Ukrajinske vlasti su negirali te navode.

Ministar unutrašnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin ocijenio je da su dojave o bombama nastavak pritiska na Srbiju, njenu ekonomiju, ali i na Vučića da napusti politiku vojne neutralnosti i donošenja samostalnih odluka. Tvrdi da su posljednje dojave o navodnim bombama u tržnim centrima došle sa servera koji je lociran u Švajcarskoj.

„Naše službe efikasno detektuju odakle dolaze te dojave, uglavnom iz jednog centra jedne zemlјe u Evropskoj uniji i sa teritorije Ukrajine”, rekao je 21. aprila Vulin za Radio-televiziju Srbije.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo