Na predizbornim konvencijama krupne riječi: država, budućnost, mir, sklad… A u sjenci crvenih zastava i patetičnih podsjećanja na 21. maj 2006. – pripremaju se i sklapaju krupni poslovi.
DPS je ovu predizbornu kampanju započeo, praktično, još početkom jula. Tada je Milo Đukanović, predsjednik te partije i premijer u svom sedmom mandatu, tokom radne posjete Pljevljima obećao kako će „u septembru početi izgradnja drugog bloka TE”. Naravno da se to nije desilo. Uostalom, u Đukanovićeva ekonomska obećanja danas vjeruju samo njegovi školski drugovi, prijatelji sa basketa i članovi porodice. Oni znaju zašto.
Bila je to, međutim, precizna najava onoga što nas je zadesilo već ove jeseni kada je odlazeća vlada krenula da na juriš pozavršava sve kontroverzne poslove sa svojim, manje ili više skrivenim, partnerima.
U najkraćem: sredinom septembra Vlada je „nakon sedam godina priprema” potpisala koncesioni ugovor koji otvara vrata za istraživanje nafte i gasa u ovom dijelu Jadrana. Uzaludni su ostali protesti ekologa iz manje-više svih zemalja Mediterana (ogromni ekološki rizici), domaćih ekonomista (nedefinisana prava i obaveze učesnika u ovom poslu) i turističkih radnika (naftne platforme na horizontu ne privlače platežne goste).
Vladin partner u ovom poslu je italijansko –ruski konzorcijum Eni Nivatek. U prisustvu premijera, ugovor su potpisali ministar ekonomije Vladimir Kavarić i predstavnici konzorcijuma Karlo Ruso i Andrej Popov. Naši su onda požurili na sljedeću predizbornu tribinu, da sa bine pljuju po opoziciji koja „ruskim parama ruši Crnu Goru”.
Samo petnaestak dana kasnije, ovog puta „nakon dvije godine intenzivnih pregovora” potpisan je ugovor o izgradnji II bloka TE u Pljevljima, između Elektroprivrede CG i češke kompanije Škoda Praha. Podrazumijeva se, pod nadzorom izvršne vlasti. I ovaj posao krase brojne nepoznanice – od ukupnih troškova gradnje i načina na koji će oni biti finansirani, do izbora opreme koja će biti ugrađena u novu TE i pitanja šta će njen rad donijeti a šta odnijeti stanovnicima Pljevalja. Od novca do zdravlja.
Još su polemike bile u punom jeku kada je iz Vlade stigla stidljiva naznaka novog posla stoljeća. Firma imena Vitals Global Healthcare, navodno sa Malte, ponudila je Vladi da na 30 godina preuzme upravljanje našim zdravstvenim ustanovama – od KBC Podgorica i postojećih domova zdravlja do novih bolnica koje bi, obećavaju, oni izgradili. Taj bi ih posao, kažu, koštao 375 miliona eura. Na drugoj strani, Vladina obaveza bila bi samo da zaključi ugovor o koncesiji, obezbijedi potrebno građevinsko zemljište, pomogne kod pribavljanja licenci i u budžetu opredijeli za sada nedefinisan iznos za zdravstvenu zaštitu kojim bi se plaćale usluge VGH. Šta bi radila država ako bi brigu o zdravlju svojih građana, sa ili bez tendera za izdavanje koncesije, povjerila nekoj privatnoj kompaniji pitali su se dobronamjerni? Kao da nisu u pitanju ljudi nego, ne bilo primijenjeno, listopadne i četinarske šume sa sjevera države.
Umjesto odgovora, ministar zdravlja Budimir Šegrt kaže kako „sada radimo na osnovu njihove inicijative pripremu za raspisivanje tendera”. Na informacije da sa Malte na račun VGH stižu optužbe o upletenosti u korupcionaške afere, Šegrt odgovara: „Biće javna rasprava prije toga (tendera) i onda će sve biti transparentno, tako da mene to ne brine”.
I zašto bi. Ministar je na ovu poziciju došao kao dokazano nesposoban menadžer – iz privatizovane pa upropaštene bolnice Meljine. A njegovo objašnjenje da izvršna vlast „radi na osnovu njihove inicijative (potencijalnog koncesionara/kupca crnogorskog zdravstva)” pokazuje svu promišljenost i dalekovidost sa kojim odlazeća vlada upravlja državom. Opet, ministar priznaje kako VGH nije „jedina sa kojom smo do sada razgovarali”, što bi moglo da znači da ideja o mogućoj trgovini zdravljem građana Crne Gore nije nova. „Bilo je velikih medicinskih lanaca i institucija iz Kanade, Azerbejdžana, Turske, Italije”, pohvalio se Šegrt.
Konačno, i samo nedjelju dana pred predstojeće izbore, Đukanovićeva vlada pokušala je da utopi Buljaricu. Vlada je, ponovo na zahtjev potencijalnog investitora – raspisala tender kojim svoje i tuđe zemljište, obalu i more nudi u 90-godišnji zakup. Bez jasnih naznaka šta bi taj posao mogao donijeti Crnoj Gori, mještanima i stvarnim vlasnicima zemlje na koju je neko bacio oko. Treba li pominjati – i ovdje su u igri krajnje sumnjivi investitori. Pošto se pokazalo da Vladin partner, unaprijed poznat samo Đukanovićima i njihovim najbližim saradnicima (Radoje Žugić, Branimir Gvozdenović, Vujica Lazović…) ne dolazi iz Emirata već sa Kajmanskih ostrva. I da ih u Crnoj Gori, kao direktorka filijale, predstavlja bivša službenica Ministarstva turizma i održivog razvoja.
Otud informacija da je Žugić, doskorašnji Đukanovićev savjetnik i predsjednik Tenderske komisije, odobrio ovaj posao istog dana kada je podnio ostavku na te funkcije (i članstvo u DPS) da bi potom bio izabran za guvernera CBCG, predstavlja samo pikanteriju i detalj u biografiji čovjeka koji je, na vrlo sličan način, već poslovao u okvirima privatno-javnog partnerstva (Prva banka i njena pozajmica iz državnog budžeta).
Tako smo došli u situaciju da Vlada, na kraju mandata, pokušava realizovati poslove u koje nije smjela da se upusti u redovnoj proceduri.
„Treba da pažljivo analiziramo svaki od privatizacionih aranžmana i kritički provjerimo odgovornost partnera prema ugovorenim obavezama”, najavljivao je Đukanović uoči svog sedmog premijerskog mandata. Danas to obećanje vrijedi taman koliko i ono iz 2008. ,,Potreban nam je autoput prema sjeveru, a ne dokumentacija o njemu”. Osam godina kasnije ni puta ni dokumenata. Samo je pitanje o sudbini 100 miliona eura od prodaje Telekoma koje su, navodno, namijenjene za gradnju ovog puta svrstano u red onih zbog kojih se sudi za veleizdaju. A Đukanović se dosjetio – u pećini koja bi trebalo da simbolizuje budući tunel dug više od tri kilometra – on, umjesto o kašnjenju aktuelnih radova priča o novim planovima. Kinezi bi, veli, htjeli da rade i sledeću dionicu autoputa (Mateševo –Andrijevica). Šta je tu vijest? Ili vi znate neku građevinsku firmu koja ne bi željela da gradi autoput po cijeni većoj od 15 miliona po kilometru?
Ali nećemo o neispunjenim obećanjima već o stvarnim – i uglavnom faličnim -poslovima koje je DPS odradio u sjenci predizborne kampanje.
Počelo je još 1996. kada je, dok su Slavko Perović i Novak Kilibarda formirali Narodnu slogu, Crna Gora dobila prvog operatera mobilne telefonije. Ugovor o koncesiji koji su Vlada CG i ET potpisali 25. januara 1996. godine predviđao je da „Republika neće izdati neku drugu koncesiju za zemaljsku, mobilnu, javnu, dupleks bežičnu komunikacionu mrežu za cjelokupni period od 20 godina od datima stupanja na snagu ove koncesije”. Tako je premijer Đukanović, suprotno Ustavu koji je zabranjivao omogućavanje i podsticanje monopola, tadašnjem Promonteu obećao dvije decenije monopola. Ugovor je potpisan nepuna 24 sata prije nego su na snagu stupile Direktive EU o ukidanju specijalnih i ekskluzivnih prava u sferi mobilne telefonije. Do danas ne znamo koliko smo i čime platili da ovo tržište ne bude monopolizovano do početka ove godine.
Sledeći „posao stoljeća” obavljen je, bukvalno, uzmeđu dva kruga predsjedničkih izbora 1997. godine. Privatizacija Trebjese preokrenula je raspoloženje u Nikšiću pa je Đukanović nadoknadio manjak od pet hiljada glasova u odnosu na Momira Bulatovića i postao predsjednik Crne Gore. Novac od te privatizacije (25 miliona maraka) nestao je bez traga, u Trebjesi danas radi pet puta manje radnika nego prije 20 godina, a rekonstrukcija pruge Nikšić-Podgorica plaćena je, umjesto tim novcem, kreditom od blizu 100 miliona eura. I ta je odluka donijeta uoči izbora.
Predizborna kampanja 1999. poslužila je za prodaju Jugopetrola (ugovorena dokapitalizacija od 65 miliona ostala je samo obećanje). Ugovor o prodaju hotela As potpisan je 2002. godine. Njega je od Budvanske rivijere kupila navodno ruska Nega turs (skoro smo saznali da je njen aktuelni vlasnik Podgoričanin Neđeljko Gardašević) za 2,2 miliona eura uz obavezu da investira deset miliona i hotel otvori do kraja 2003. Hotel još nije otvoren.
I prvi izbori u nezavisnoj Crnoj Gori iskorišćeni su za pokušaj prodaje Termoelektrane i Rudnika uglja u Pljevljima Olegu Deripaski. Tek poređenja radi – vlast je tada tvrdila da Deripaska drugi blok TE može napraviti sa obećanih 190 miliona. Sad, kada mi plaćamo, isti posao vrijedi skoro dva puta više. Godinu dana je Vlada tražila model po kome bi od Deripaske u Pljevljima kupovala skuplju struju da bi je potom, u Podgorici (KAP), po nižoj cijeni prodavala – Deripaski. Kada se pojavila opasnost da DPS ostane u manjini zbog ovog posla vlast je digla ruke od njega. A Đukanović se ponovo vratio u premijersku fotelu.
Iz nje, sa istim (privatizacionim) ambicijama čeka i nove izbore.
Predreferendumska posla
Što važnije glasanje to više posla. U predreferendumskoj kampanji, koja je trajala od potpisivanja Beogradskog sporazuma, prodati su Telekom, KAP, Boksiti, ali i Prva (tada Nikšićka) banka. Svaki od ovih poslova izrodio je makar po jednu aferu. Prije četiri godine potpredsjednik Lazović tumači: ,,Najveći izazov nove vlade biće dalja sudbina podgoričkog Kombinata aluminijuma”. Samo šest mjeseci kasnije, Vlada je pokrenula stečaj u KAP-u. Taj posao nas je, ukupno, koštao više od 500 miliona eura. I premijerov brat Aco Đukanović kupio je prvi paket od 14 odsto akcija bivše Nikšićke banke 2005. godine. Godinu kasnije njegova Monte Nova od Vlade kupuje još 42 odsto akcija banke. Tako je Aco postao većinski vlasnik Prve, kojom je bez neophodne saglasnosti CBCG upravljao sve do pred kraj 2008. godine. Potrebno odobrenje pribavio je tek pošto je sunovratio banku, da bi ispunio formalni uslov za dobijanje državne pozajmice od 44 miliona eura. Ugovor je u ime banke potpisao aktuelni guverner CBCG Radoje Žugić. O načinu na koji je vraćena ova pozajmica pisaće se knjige.
Zoran RADULOVIĆ
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice