Povežite se sa nama

MONITORING

PREDIZBORNI BIZNIS U SJENCI ZASTAVA: Veliki poslovi skrivenih partnera

Objavljeno prije

na

Na predizbornim konvencijama krupne riječi: država, budućnost, mir, sklad… A u sjenci crvenih zastava i patetičnih podsjećanja na 21. maj 2006. – pripremaju se i sklapaju krupni poslovi.

DPS je ovu predizbornu kampanju započeo, praktično, još početkom jula. Tada je Milo Đukanović, predsjednik te partije i premijer u svom sedmom mandatu, tokom radne posjete Pljevljima obećao kako će „u septembru početi izgradnja drugog bloka TE”. Naravno da se to nije desilo. Uostalom, u Đukanovićeva ekonomska obećanja danas vjeruju samo njegovi školski drugovi, prijatelji sa basketa i članovi porodice. Oni znaju zašto.

Bila je to, međutim, precizna najava onoga što nas je zadesilo već ove jeseni kada je odlazeća vlada krenula da na juriš pozavršava sve kontroverzne poslove sa svojim, manje ili više skrivenim, partnerima.

U najkraćem: sredinom septembra Vlada je „nakon sedam godina priprema” potpisala koncesioni ugovor koji otvara vrata za istraživanje nafte i gasa u ovom dijelu Jadrana. Uzaludni su ostali protesti ekologa iz manje-više svih zemalja Mediterana (ogromni ekološki rizici), domaćih ekonomista (nedefinisana prava i obaveze učesnika u ovom poslu) i turističkih radnika (naftne platforme na horizontu ne privlače platežne goste).

Vladin partner u ovom poslu je italijansko –ruski konzorcijum Eni Nivatek. U prisustvu premijera, ugovor su potpisali ministar ekonomije Vladimir Kavarić i predstavnici konzorcijuma Karlo Ruso i Andrej Popov. Naši su onda požurili na sljedeću predizbornu tribinu, da sa bine pljuju po opoziciji koja „ruskim parama ruši Crnu Goru”.

Samo petnaestak dana kasnije, ovog puta „nakon dvije godine intenzivnih pregovora” potpisan je ugovor o izgradnji II bloka TE u Pljevljima, između Elektroprivrede CG i češke kompanije Škoda Praha. Podrazumijeva se, pod nadzorom izvršne vlasti. I ovaj posao krase brojne nepoznanice – od ukupnih troškova gradnje i načina na koji će oni biti finansirani, do izbora opreme koja će biti ugrađena u novu TE i pitanja šta će njen rad donijeti a šta odnijeti stanovnicima Pljevalja. Od novca do zdravlja.

Još su polemike bile u punom jeku kada je iz Vlade stigla stidljiva naznaka novog posla stoljeća. Firma imena Vitals Global Healthcare, navodno sa Malte, ponudila je Vladi da na 30 godina preuzme upravljanje našim zdravstvenim ustanovama – od KBC Podgorica i postojećih domova zdravlja do novih bolnica koje bi, obećavaju, oni izgradili. Taj bi ih posao, kažu, koštao 375 miliona eura. Na drugoj strani, Vladina obaveza bila bi samo da zaključi ugovor o koncesiji, obezbijedi potrebno građevinsko zemljište, pomogne kod pribavljanja licenci i u budžetu opredijeli za sada nedefinisan iznos za zdravstvenu zaštitu kojim bi se plaćale usluge VGH. Šta bi radila država ako bi brigu o zdravlju svojih građana, sa ili bez tendera za izdavanje koncesije, povjerila nekoj privatnoj kompaniji pitali su se dobronamjerni? Kao da nisu u pitanju ljudi nego, ne bilo primijenjeno, listopadne i četinarske šume sa sjevera države.

Umjesto odgovora, ministar zdravlja Budimir Šegrt kaže kako „sada radimo na osnovu njihove inicijative pripremu za raspisivanje tendera”. Na informacije da sa Malte na račun VGH stižu optužbe o upletenosti u korupcionaške afere, Šegrt odgovara: „Biće javna rasprava prije toga (tendera) i onda će sve biti transparentno, tako da mene to ne brine”.

I zašto bi. Ministar je na ovu poziciju došao kao dokazano nesposoban menadžer – iz privatizovane pa upropaštene bolnice Meljine. A njegovo objašnjenje da izvršna vlast „radi na osnovu njihove inicijative (potencijalnog koncesionara/kupca crnogorskog zdravstva)” pokazuje svu promišljenost i dalekovidost sa kojim odlazeća vlada upravlja državom. Opet, ministar priznaje kako VGH nije „jedina sa kojom smo do sada razgovarali”, što bi moglo da znači da ideja o mogućoj trgovini zdravljem građana Crne Gore nije nova. „Bilo je velikih medicinskih lanaca i institucija iz Kanade, Azerbejdžana, Turske, Italije”, pohvalio se Šegrt.

Konačno, i samo nedjelju dana pred predstojeće izbore, Đukanovićeva vlada pokušala je da utopi Buljaricu. Vlada je, ponovo na zahtjev potencijalnog investitora – raspisala tender kojim svoje i tuđe zemljište, obalu i more nudi u 90-godišnji zakup. Bez jasnih naznaka šta bi taj posao mogao donijeti Crnoj Gori, mještanima i stvarnim vlasnicima zemlje na koju je neko bacio oko. Treba li pominjati – i ovdje su u igri krajnje sumnjivi investitori. Pošto se pokazalo da Vladin partner, unaprijed poznat samo Đukanovićima i njihovim najbližim saradnicima (Radoje Žugić, Branimir Gvozdenović, Vujica Lazović…) ne dolazi iz Emirata već sa Kajmanskih ostrva. I da ih u Crnoj Gori, kao direktorka filijale, predstavlja bivša službenica Ministarstva turizma i održivog razvoja.

Otud informacija da je Žugić, doskorašnji Đukanovićev savjetnik i predsjednik Tenderske komisije, odobrio ovaj posao istog dana kada je podnio ostavku na te funkcije (i članstvo u DPS) da bi potom bio izabran za guvernera CBCG, predstavlja samo pikanteriju i detalj u biografiji čovjeka koji je, na vrlo sličan način, već poslovao u okvirima privatno-javnog partnerstva (Prva banka i njena pozajmica iz državnog budžeta).

Tako smo došli u situaciju da Vlada, na kraju mandata, pokušava realizovati poslove u koje nije smjela da se upusti u redovnoj proceduri.

„Treba da pažljivo analiziramo svaki od privatizacionih aranžmana i kritički provjerimo odgovornost partnera prema ugovorenim obavezama”, najavljivao je Đukanović uoči svog sedmog premijerskog mandata. Danas to obećanje vrijedi taman koliko i ono iz 2008. ,,Potreban nam je autoput prema sjeveru, a ne dokumentacija o njemu”. Osam godina kasnije ni puta ni dokumenata. Samo je pitanje o sudbini 100 miliona eura od prodaje Telekoma koje su, navodno, namijenjene za gradnju ovog puta svrstano u red onih zbog kojih se sudi za veleizdaju. A Đukanović se dosjetio – u pećini koja bi trebalo da simbolizuje budući tunel dug više od tri kilometra – on, umjesto o kašnjenju aktuelnih radova priča o novim planovima. Kinezi bi, veli, htjeli da rade i sledeću dionicu autoputa (Mateševo –Andrijevica). Šta je tu vijest? Ili vi znate neku građevinsku firmu koja ne bi željela da gradi autoput po cijeni većoj od 15 miliona po kilometru?

Ali nećemo o neispunjenim obećanjima već o stvarnim – i uglavnom faličnim -poslovima koje je DPS odradio u sjenci predizborne kampanje.

Počelo je još 1996. kada je, dok su Slavko Perović i Novak Kilibarda formirali Narodnu slogu, Crna Gora dobila prvog operatera mobilne telefonije. Ugovor o koncesiji koji su Vlada CG i ET potpisali 25. januara 1996. godine predviđao je da „Republika neće izdati neku drugu koncesiju za zemaljsku, mobilnu, javnu, dupleks bežičnu komunikacionu mrežu za cjelokupni period od 20 godina od datima stupanja na snagu ove koncesije”. Tako je premijer Đukanović, suprotno Ustavu koji je zabranjivao omogućavanje i podsticanje monopola, tadašnjem Promonteu obećao dvije decenije monopola. Ugovor je potpisan nepuna 24 sata prije nego su na snagu stupile Direktive EU o ukidanju specijalnih i ekskluzivnih prava u sferi mobilne telefonije. Do danas ne znamo koliko smo i čime platili da ovo tržište ne bude monopolizovano do početka ove godine.

Sledeći „posao stoljeća” obavljen je, bukvalno, uzmeđu dva kruga predsjedničkih izbora 1997. godine. Privatizacija Trebjese preokrenula je raspoloženje u Nikšiću pa je Đukanović nadoknadio manjak od pet hiljada glasova u odnosu na Momira Bulatovića i postao predsjednik Crne Gore. Novac od te privatizacije (25 miliona maraka) nestao je bez traga, u Trebjesi danas radi pet puta manje radnika nego prije 20 godina, a rekonstrukcija pruge Nikšić-Podgorica plaćena je, umjesto tim novcem, kreditom od blizu 100 miliona eura. I ta je odluka donijeta uoči izbora.

Predizborna kampanja 1999. poslužila je za prodaju Jugopetrola (ugovorena dokapitalizacija od 65 miliona ostala je samo obećanje). Ugovor o prodaju hotela As potpisan je 2002. godine. Njega je od Budvanske rivijere kupila navodno ruska Nega turs (skoro smo saznali da je njen aktuelni vlasnik Podgoričanin Neđeljko Gardašević) za 2,2 miliona eura uz obavezu da investira deset miliona i hotel otvori do kraja 2003. Hotel još nije otvoren.

I prvi izbori u nezavisnoj Crnoj Gori iskorišćeni su za pokušaj prodaje Termoelektrane i Rudnika uglja u Pljevljima Olegu Deripaski. Tek poređenja radi – vlast je tada tvrdila da Deripaska drugi blok TE može napraviti sa obećanih 190 miliona. Sad, kada mi plaćamo, isti posao vrijedi skoro dva puta više. Godinu dana je Vlada tražila model po kome bi od Deripaske u Pljevljima kupovala skuplju struju da bi je potom, u Podgorici (KAP), po nižoj cijeni prodavala – Deripaski. Kada se pojavila opasnost da DPS ostane u manjini zbog ovog posla vlast je digla ruke od njega. A Đukanović se ponovo vratio u premijersku fotelu.

Iz nje, sa istim (privatizacionim) ambicijama čeka i nove izbore.

Predreferendumska posla

Što važnije glasanje to više posla. U predreferendumskoj kampanji, koja je trajala od potpisivanja Beogradskog sporazuma, prodati su Telekom, KAP, Boksiti, ali i Prva (tada Nikšićka) banka. Svaki od ovih poslova izrodio je makar po jednu aferu. Prije četiri godine potpredsjednik Lazović tumači: ,,Najveći izazov nove vlade biće dalja sudbina podgoričkog Kombinata aluminijuma”. Samo šest mjeseci kasnije, Vlada je pokrenula stečaj u KAP-u. Taj posao nas je, ukupno, koštao više od 500 miliona eura. I premijerov brat Aco Đukanović kupio je prvi paket od 14 odsto akcija bivše Nikšićke banke 2005. godine. Godinu kasnije njegova Monte Nova od Vlade kupuje još 42 odsto akcija banke. Tako je Aco postao većinski vlasnik Prve, kojom je bez neophodne saglasnosti CBCG upravljao sve do pred kraj 2008. godine. Potrebno odobrenje pribavio je tek pošto je sunovratio banku, da bi ispunio formalni uslov za dobijanje državne pozajmice od 44 miliona eura. Ugovor je u ime banke potpisao aktuelni guverner CBCG Radoje Žugić. O načinu na koji je vraćena ova pozajmica pisaće se knjige.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARSKI POSLOVI MILUTINA SIMOVIĆA I  BIZNISMENA TOMISLAVA ČELEBIĆA: Ja tebi tender – ti meni stan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sumnjiva veza milionskog tendera i kupovine trosobnog stana

 

Odlazeći predsjednik Opštine Nikšić i doskorašnji ministar poljoprivrede i ujedno potpredsjednik Vlade za finansijski sistem Milutin Simović kupio je u septembru 2019. godine imovinu vrijednu 242.000 eura. Međutim, prijavljeni prihodi visokog državnog funkcionera i njegove porodice tada nijesu bili dovoljni da opravdaju toliki trošak. Šta više, nema dokaza da je Simović uopšte isplatio taj novac. Na to ukazuju podaci koje je prikupila Mreža za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA i Monitor.

Prema podacima Uprave za nekretnine, Simović je 30. septembra 2019. godine kupio trosoban stan (150m2) i parking prostor (32m2) od kompanije Čelebić, koja je u vlasništvu biznismena Tomislava Čelebića, poslovnog partnera i prijatelja predsjednika države Mila Đukanovića.

Istovremeno, dok se pripremala kupovina stana, tekao je i milionski vrijedan tender Ministarstva poljoprivrede koji je Simović dodijelio upravo Čelebićevoj drugoj kompaniji – Čelebić agrar, koja je postala 30-godišnji zakupac preko 156 hektara državne zemlje po cijeni od svega 1,01 cent/ m2 godišnje.

Zemljište se nalazi nedaleko od obale sa pogledom na more i atraktivnu uvalu Bigovo gdje je planirana izgradnja luksuznog turističkog naselja Bigova Bay sa dva hotela, 357 apartmana i 230 vila ukupne investicije od oko 300 miliona eura.

I iza projekta Bigova Bay se nalazi, preko mreže ofšor firmi sa Kipra i Ujedinjenih Arapskih Emirata, još jedan prijatelj predsjednika Đukanovića – bivši palestinski ministar i poslanik Mohamed Dahlan, osuđen na tri godine zatvora u svojoj zemlji zbog korupcije i zloupotrebe položaja. Dahlanovo hapšenje i izručenje palestinske vlasti traže još od 2015. godine a od 2019. godine je, zbog navodnog učešća u ranijem krvavom pokušaju svrgavanja predsjednika Redžepa Erdogana, i na potjernici Turske koja nudi nagradu od 700 hiljada dolara za informaciju koja bi vodila hapšenju Dahlana.

Prema zvaničnim podacima sa portala Agencije za sprječavanje korupcije (ASK), Simović je kao tadašnji potpredsjednik Vlade po osnovu plate ostvario 2019. godine ukupan godišnji prihod od 21.363 eura kao i još 6.420 eura drugih prihoda što je ukupno 27.783 eura. Predstavnicima Agencije dostavio je podatak da je iste godine njegova supruga Ljiljana Simović prihodovala ukupno 31.156 eura (plate i renta). Bračni par Simović nije imao nikakvu prijavljenu ušteđevinu te, kao ni prethodne godine.

Mimo redovnih prihoda, bračni par Simović ima prijavljena sredstva iz tri stambena kredita od kojih su prva dva korištena za kupovinu pomenutog stana prema riječima samog Simovića. Glavni je od 120.000 eura dobijen 21. novembra 2017. godine od Hipotekarne banke koja je upisala teret na kuću u podgoričkom naselju Zlatica od 214 kvadrata, danas u vlasništvu Simovićeve kćerke. Taj kredit Milutin Simović je prijavio ASK-u u martu 2018. godine i otplaćuje ga u mjesečnim ratama od 855 eura. Drugi kredit je od 40.000 eura iz maja 2019. godine koji je njegova supruga podigla i za koji plaća mjesečnu ratu od 40 eura i treći od 3.500 eura iz oktobra 2015. godine.

Međutim, u martu 2018. kada je Simović prijavio stambeni kredit nije evidentirana kupovina stana što je on i potvrdio dnevnom listu Dan u maju iste godine rekavši da će nekretninu prijaviti „nakon sklapanja ugovora o kupovini nekretnine i njene uknjižbe u katastru nepokretnosti“. Da stvar bude čudnija, Simović je trosobni stan i parking ipak prijavio u imovinski karton u martu 2019. godine, što je pola godine ranije nego je stan i kupljen (30. septembar 2019 – dokumentacija Uprave za nekretnine) i skoro godinu i po nakon dizanja kredita.

Kad se sve sabere, i ostvareni prihod i sredstva od kredita, Simovići su zajedno do 30. septembra 2019. godine (kada je potpisan Ugovor o prodaji sa uspostavljanjem hipoteke u korist prodavca) posjedovali najviše oko 201.000 eura (ukupni prihodi ostvareni u prva tri kvartala te godine), ili još preciznije, 192.945 kada oduzmu rate za kredite od 855 eura i 40 eura za prvih 9 mjeseci te godine.

Međutim, prema dokumentaciji Uprave za nekretnine ne postoji dokaz da je Simović uopšte dao novac za stan kompaniji Čelebić. U zapisu ugovora UZZ br.1245/2019 koji je sačinila notarka Tanja Čepić navodi se da je Simović isplatio iznos od 210.000 eura prije zaključenja ugovora. Dakle taj novac nije evidentiran i isplaćen u prisustvu notarke koja je sačinila zapis ugovora. Čak i da jeste isplatio novac postavlja se pitanje kako je Simović mogao isplatiti toliki novac sa svega 192.945 eura prihoda i kredita izuzimajući još neuračunatu ratu za treći i najmanji kredit i bez ikakve prijavljene ušteđevine njega i supruge.

Osim toga, Simovićevo domaćinstvo je moralo da troši 2019. godine novac na hranu, piće, račune, poreze, održavanje prijavljenog voznog parka… što je dodatno opterećenje za kupovinu tako vrijedne imovine i što tadašnji ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade nije objasnio ASK-u.

U ugovoru o prodaji trosobnog stana od 242.000 eura sa kompanijom Čelebić iznos od 32.000 eura naveden je kao preostali dug (nakon uplate od 210.000 eura), koji se Simović obavezao da isplati najkasnije do 3. novembra 2020. godine. Taj rok je kasnije prolongiran do 3. novembra 2022. godine na osnovu potpisanog aneksa Ugovora o prodaji UZZ 776/2020 od 21. septembra 2020. godine.

Pokušaji da dobijemo odgovor od notarke Čepić zašto nije tražila od Simovića dokaz na koji način je isplatio kompaniji Čelebić 210.000 eura, što je bila njena zakonska obaveza, je ostao bez odgovora do objave istraživanja.

Sa druge strane, vrijedan tenderski ugovor sa drugom Čelebićevom firmom Čelebić agrar tadašnje Simovićevo ministarstvo je potpisalo nešto više od godinu dana prije nego što je zvanično evidentirana kupovina stana i parking prostora.

Početkom decembra 2017. godine Vlada premijera Duška Markovića formirala je Komisiju za valorizaciju poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini, kojom je rukovodio upravo Simović. On je 18. decembra 2017. objavio javni poziv za učešće na tenderu za davanje u zakup nepokretnosti na lokalitetu Vranovići u opštini Kotor.

Državna zemlja ukupne površine od 1.564.477 kvadrata, čija vrijednost se procjenjuje na desetine miliona eura, ponuđena je u 30-godišnji zakup za uspostavljanje zasada maslina, s tim da se ponuđač obaveže da će najmanje 80 odsto ukupne zakupljene površine biti pod zasadima. Na zemljištu je nađen i izvor vode koji će uveliko riješiti problem navodnjavanja maslina.  Tendersku dokumentaciju otkupile su tri kompanije iz Podgorice – Montenegro Travel router, Čelebić agrar i Pierbesa. Prve dvije kompanije su u martu 2018. godine poslale ponude. Komisija na čijem je čelu bio Simović proglasila je ponudu kompanije Montenegro Travel Router neispravnom, dok je ponuda Čelebić agrara okarakterisana kao ispravna, nakon čega su otpočeti pregovori na usaglašavanju ugovora o zakupu.

Simovićeva Komisija za valorizaciju državnog poljoprivrednog zemljišta je 19. aprila 2018. godine usvojila Izvještaj o rezultatima pregovora po osnovu tendera, piše u dokumentu Vlade, u koji je uvid imala LUPA. Dogovorena je cijena zakupnine od 101 euro po hektaru (101€/10,000 m2) ili 1,01 cent po metru kvadratnom (1,01c/m2) na godišnjem nivou. To znači da za 30 godina gazdovanja vrijednom imovinom na primorju Čelebićeva kompanija treba da plati ukupno oko 474 hiljade eura ili 15.801 euro godišnje uz realizaciju investicionog programa podizanja plantaža maslina vrijedan oko 7,9 miliona eura do 2022. godine uz stručni nadzor Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Međutim, tu nije kraj. Iako je poljoprivredno zemljište dato u zakup za poljoprivrednu valorizaciju, investitoru je naknadno dozvoljeno da, osim zasada maslina, dio zemlje namijeni u svrhu turizma „tipa T4 etno sela, ugostiteljstva i turizma“ čime se „dozvoljava formiranje parcele za objekat turizma (od 2500 m2 do max 5000 m2) za potrebe nove gradnje. Na parcelama je moguće graditi više objekata do postignute zauzetosti“. To pokazuje dokument kotorskog Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i prostorno planiranje od 28. decembra 2020. Sve to je Čelebić dobio od Simovića za godišnju cijenu zakupa od 1,01 cent /m2.

Novinari Mreže LUPA i Monitora su pokušali dobiti odgovor od Simovića na uočene nelogičnosti i kontradikcije koje se tiču njegovih prijavljenih prihoda, troškova, neusklađenog vremena kupovine nepokretne imovine i eventualnog konflikta interesa zbog tenderskog procesa. Međutim Simović nije odgovarao na pitanja poslata još 5. januara ove godine.

Iz nevladine organizacije Akcija za socijalnu pravdu najavili su da će, za ovaj konkretni slučaj, uputiti inicijativu ASK-u „da sprovede adekvatnu kontrolu i utvrdi iz kojih je izvora bivši potpredsjednik Vlade kupio stan, kao i da li je time došlo do kršenja Zakona o sprečavanju korupcije“. Akcija navodi da „ovakvi slučajevi samo dodatno potvrđuju opravdanost zahtjeva da se što prije zakonski uredi pitanje sticanja imovine javnih funkcionera, što bi trebalo da bude jedan od prioriteta nove vladajuće većine”.

Vladimir OTAŠEVIĆ
Jovo MARTINOVIĆ
(Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta
“Data novinarstvo u funkciji
vladavine prava“)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARKA BRATIĆ I NESUĐENA DIREKTORICA  ĐAČIĆ: Slika i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šovinistički ispadi tek postavljene, pa odmah i smijenjene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu slučajni incidenti u resoru kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti

 

Šovinistički ispadi nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu tek slučajni incidenti u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta (MPKNS) kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. I upozorava na opasnu praksu – nigdje drugačijih.

Đačićeva je smijenjena odlukom ministarke Bratić, nakon što je njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, simbolom četničkog pokreta, osvanula ove nedjelje na društvenoj mreži Instagram, i izazvala snažnu osudu javnosti. Za vršiteljku dužnosti direktorice OŠ „Ristan Pavlović“ izabrana je u ponedjeljak, 26. aprila, a smijenjena je jedva dva dana poslije.

,,Nepodnošljiva mi je sama pomisao da Srpkinja ode za Hrvata ili Muslimana. Tu pomirenja nema. Nema objašnjenja za tu ljubav. Imam koleginicu koja je izbjegla iz Sarajeva, došla ovdje i udala se za Muslimana, oca joj je to u grob ‘oćeralo. Umjesto da djecu krštava, ona ih suneti“, jedna je od huškačkih i necivilizovanih objava na nalogu @crnogorka__ na društvenoj mreži Tviter, čija je autorka navodno Đačić.

Navodno, jer je ona demantovala povezanost sa tim online profilom, iako su na njemu objavljivane i njene fotografije. Monitor je Đačićevu kontaktirao, ali do zaključenja ovog broja nije odgovorila na pitanja.

Na istom nalogu podijeljena je i fotografija Instagram profila izvjesne Ermine, koja pravi torte, na kojoj se nalazi torta sa likom Svetog Save, iznad kog je ćirilicom napisan tekst Srećna slava. Uz tu objavu, sa naloga koji se pripisuje Bojani Đačić, napisan je i komentar – Ne može protiv svetosavskog genetskog koda… Kako bula ćirilicu veze.

Još je grozomornih objava dijeljeno sa istog profila.

Valja ukazati na to da se ministarka Vesna Bratić nije distancirala od neprihvatljivog ponašanja njene izabranice. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez ijednog zvaničnog izjašnjenja MPNKS-a. No, to neće izbrisati činjenicu da ju je odabrala i na funkciju postavila upravo ministarka.

Nije imenovanje Bojane Đačić jedini sporni potez Vesne Bratić, čija je, podsjećanja radi, kandidatura osporavana upravo zbog izjava da se ponosi što je „srpski nacionalista“ ili one da je Boris Dežulović ,,ustaša”.

Za novog člana Upravnog odbora (UO) Univerziteta Crne Gore (UCG) Bratićka je postavila Budimira Aleksića, profesora Cetinjske bogoslovije i poslanika DF-a, poznatog javnosti, između ostalog, i po rijetkom glasu u Skupštini Crne Gore protiv Zakona o istopolnim brakovima ili po uvodnom govoru o „snu o srpskom jedinstvu” na konferenciji Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Osim njega, članice UO UCG-a su i profesorice Milijana Novović Burić i Milena Burić, bliske novim vlastima. Na funkciju vršioca dužnosti rektora Univerziteta postavljen je Vladimir Božović, predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske i jedan od osnivača senzacionalističkog portala In4S.

Za portparolku ministarka Bratić izabrala je Ljubicu Gojković, novinarku Srpske televizije. U jednoj od emisija koje je vodila Gojkovićeva, gostovala je i Rada Višnjić učiteljica iz Bara, poznata po tome što je pozivala učenike na molebane.

Još jedan od „eksperata” Vesne Bratić je i Vladimir Vuković, angažovan za konsultanske usluge. Vuković je, osim zbog pojedinih spornih objava na Fejsbuku, pod lupu javnosti došao nedavno, kada je uživo, na svom Fejsbuk profilu, prenosio doček boksera Petra Liješevića i, usput, vrijeđao novinara RTCG-a Nebojšu Šofranca, nazivajući ga „splačinom” i ometajući ga na njegovom radnom zadatku.  Iz Bratićkinog resora su se, naknadno, ogradili od „pretjerane euforije” koja je narušila poruku dočeka.

Nisu sporna samo imenovanja Bratićke, nego i razrješenja. Ministarstvo kulture imalo je 13 službenika koji su zapošljeni po ugovoru o djelu.U prvoj turi, tek  nakon što je ministarka stupila na funkciju,  aneks o produžetku ugovora jedino nije dobio pravnik Nedžada Popara, bez obrazloženja. Monitor je pisao o tome.

Monitor se obratio resoru Vesne Bratić i zatražio odgovor na pitanje koje su kompetencije preporučile Bojanu Đačić za direktorku osnovne škole. Osim toga, tražio je i informaciju o tome koliko je do sada osoba iz manjinskih naroda imenovano na neke od funkcija u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta. Odgovore nije dobio. Prema našim, dobro obaviještenim izvorima, u tim resorima nema nijednog pripadnika manjina, čak ni među nižim činovnicima.

„Trenutno svjedočimo trendu nacionalističkih istupa koji dodatno radikalizuju ionako tenzičnu atmosferu u zemlji. Posebnu težinu to ima kad dolazi od nekog ko radi za institucije. Iz svega što je javno dostupno o Bojani Đačić, proizilazi da se radi o osobi opasnih nacionalističkih stavova i stoga je važno da ona ne dođe u poziciju da upravlja obrazovnom ustanovom sa takvim pristupom različitostima”, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građanskog obrazovanje (CGO).

Kako je istakla, dobro je što je nadležno ministarstvo brzo odreagovalo njenom smjenom, ali bi to trebalo da bude naučena lekcija – da se ubuduće mnogo pažljivije i odgovornije pristupi izboru novog rukovodnog kadra. „Sporno je što će Đačićeva sa takvim stavovima nastaviti da obrazuje djecu u čijim bi se glavama u tom uzrastu trebala kreirati slika o građanskom društvu i društvenim normama, kao i razumijevanja različitosti, što ona nije prezentovala”, napominje Kaluđerović.

Zamjenu teza o smjeni Đačićeve napravio je poslanik vladajućeg Demokratskog fronta (DF) Marko Kovačević, koji je na posljednjoj sjednici skupštinskog Odbora za ljudska prava ocijenio da je ona smijenjena isključivo zato što je pripadnica srpskog naroda. „Otpočeo je jedan linč i odmazda samo zato što je pripadnica srpskog naroda i pretpostavljena joj je krivica. Problematizuje se svaki simbol koji srpski narod ističe u Crnoj Gori”, kazao je Kovačević, i zatražio od zaštitnika ljudskih prava i sloboda Siniše Bjeković da se izjasni o tom slučaju.

Bjeković je kazao da se, iz informacija u medijima, može zaključiti da Đačićeva nije smijenjena zbog njene nacionalne pripadnosti, nego zbog objava na društvenim mrežama. „Provjerićemo da li je razlog za smjenu sa dužnosti Đačić samo lično svojstvo, pripadnost srpskom narodu ili su to neki drugi opravdani i na zakonu utemeljeni razlozi”, naveo je on.

Crnoj Gori, na putu ka društvu različitosti koje se ne isključuju, ne pomažu pojedine opasne izjave ministarke Bratić. Poput one da „imamo elitne građane i elitni narod koji će tek da dobije svoju pravu elitu“. Ideje o elitnim narodima donijele su mnogo zla tokom istorije.

Nesuđena direktorica Đačić nije incident. Slika i prilika ministarke Bratić su ljudi koje bira za svoje saradnike. Očito je da ima neke specijalne kriterijume. I da ne planira tek tako da se sa njima rastane.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo