Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Premijerove bombe

Objavljeno prije

na

U premijerovoj Crnoj Gori nijesu samo novinari nezavisnih medija izloženi zastrašivanju, prebijanju, i bombardovanju. Bombe su počele da padaju i u dvorišta policijskih funkcionera. Kada premijer kaže da mediji izmišljaju napade, da opozicija kreira afere, ili da su priče o povezanosti kriminalaca i vrha vlasti djelo zavjere protiv naših integracionih procesa – onda on crta metu. Na čelo „naših” – novinara, NVO aktivista, opozicionih lidera.. Ali i „njihovih” – policijskih službenika, tužilaca, sudija koji pomisle ili pokušaju da se uhvate u koštac sa mafijaškim poslovima i bosovima. Ako su napadi na novinare izmišljeni, ako ih nije bilo kako on kaže za ove posljednje, ako je Tufik Softić bacio bombu na svoj automobil i svoju porodicu, ako je Duško Jovanović organizovao sopstveno ubistvo kako bi naudio našoj mladoj demokratiji i premijeru prvaku svijeta – zašto DPS i Šef ćute sada kada su učestali napadi na visoke policijske funkcionere. Ako su imali odgovor za napade na „naše”, što muče kada su na udar došli i „njihovi”!?

Stvar je jasna – mafija je jača od države i osjeća se sigurnom i zaštićenom da udari po svakome ko neće da joj služi. Zato je premijer bezbjedan dok kritičari stanja u društvu djeluju kao pokretne mete. Otuda su isti korijeni zla i kada govorimo o bombi na visokog funkcionera Ćorca i onoj na Softića. Prvi je kažnjen jer je govorio, makar stidljivo, o mafiji i potrebi obračuna s njom, drugi je pisao na istu temu. Zato se u Crnoj Gori famozna borba protiv organizovanog kriminala svodi na pojedinačne izlete hrabrih policajaca ili kritičke tekstove i istraživanja novinara i NVO aktivista. Slavoljub Šćekić je ubijen zato što je vjerovao da njegov premijer i država stoje iza njega i da treba i može da se miješa u svoj posao. Da juri i hapsi mafiju. Umjesto da ćuti ili, kao primjer, uđe u biznis sa njom i tajkunima. Zato je izgubio glavu da bi u sudskom procesu protiv njegovih ubica, država pokazala na čijoj je strani – svi svjedoci iz vlasti ili oni bliski njoj trudili su se da daju alibi osumnjičenima i obore optužnicu. U završnici, osuđeni su klicali premijeru!

Arkan je volio da kaže kako je i „najslabija država jača od najmoćnije mafije samo kad hoće da to pokaže”! To se u Briselu zove politička volja. I to je odgovor na pitanje, zašto je iluzorno očekivati neke ozbiljnije rezultate u implementaciji poglavlja 23 i 24. Dok je ove vlasti, Đukanoviću ne pada na pamet da se odrekne prijateljstava i partnerstava sa kriminalnim i korumpiranim krugovima, dok se SDP krije iza nedostatka zakonskih rješenja i trulih dasaka u pravosuđu. A i jedni i drugi znaju da je problem na vrhu. Sve dok se sa vrha ne budu čule jasne poruke o pošasti mafije i korupciji kao najvećem problemu društva, institucije, ljudi u njima, policajci, tužioci, sudije, neće shvatiti da treba svoj posao da rade po profesionalnim standardima. A ne po preporuci iz vrha ili na osnovu direktiva koje premijer pošalje, između redova, u nekom javnom istupu. Dakle, dok Đukanović ne kaže kako su abolicije osuđenih za najteža djela greška, kako su napadi na policajce alarm za državu, da su progoni medija i novinara neprihvatljivi i da ih treba uvesti u krivični zakon kao napad na službeno lice – sve dotad je iluzorno očekivati bilo kakve promjene u ambijentu za rad kako profesionalnih novinara, tako i policajaca, tužilaca, sudija.

Kako je nemoguće zamisliti premijera u takvoj ulozi, ostaje – promjena vlasti. Da ironije bude veća, premijer kaže kako opozicija i nezavisni mediji izmišljaju afere kako bi „osujetili dobar tempo crnogorskog integracionog razvoja”! Obrnuto je. On je najveća kočnica promjena i razvoja društva. On je državu sveo na privatni posjed u kome odlučuje i o ministrima, i o partnerima u privatizaciji, i o društvenim resursima, i o ekologiji, i o guverneru Centralne banke i o selektoru košarkaške reprezentacije, i o štićenim ličnostima, i o nezaštićenima, o živima i o mrtvima. Tako je radio Gadafi, Sadam, Milošević, pa Asad. Problem se zove diktatorski autizam. Manifestuje se kroz potpuni gubitak veze sa realnošću. Evo drastičnog primjera – zar neko ko je još „na zemlji” može i pomisliti da 2013. uveze u Crnu Goru „pošast od čoveka” Bebu Popovića koga je premijerov prijatelj Viljem Montgomeri, u knjizi Kad ovacije utihnu, opisao kao osobu koja je ubistvu premijera Đinđića i tragediji Srbije dala značajan doprinos, malo manji od Legije!

Željko IVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vladina čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Takav rast za tri godine nije zabilježen nigdje u svijetu. „Volio bih da neko nađe sličan primjer“, poručio je premijer, prezentirajući blagodeti programa Evropa sad 2. Bilo bi zgdno i da neko nađe sličan primjer zemlje koja ima dvije, različite, minimalne zarade. I u kojoj premijer ne zna koliko ima zaposlenih

 

Petnaest mjeseci od kako smo prvi put čuli o minimalnoj zaradi od 700 i prosječnoj od 1.000 eura, bi Vladina Fiskalna strategija. I skupa s njom, prva ozbiljnija razrada programa Evropa sad 2. Još samo da izračunamo da li se radovati ili plakati.

„Minimalna zarada za srednjoškolsku spremu biće 600 eura, a za visokoškolce 800 eura“, predočio je premijer. Uz dodatno objašnjenje kako je to u prosjeku 700. To znači da on i njegov PES mogu štriklirati još jedno predizborno obećanje.

Detaljima se pozabavio Branko Krvavac, Spajićeva desna ruka i, kako smo vidjeli, neformalni šef Ministarstva finansija. A možda i čitavog ekonomskog dijela Vlade. Ljut zbog pitanja koleginice iz TV Vijesti, Krvavac je podučio  da danas u Crnoj Gori 130.000 zaposlenih prima platu između 450 i 600 eura. Da će njima plata od oktobra biti značajno povećana. I kako je zbog toga, maltene, nepristojno što pita: šta je sa predizbornim obećanjem da će svim zaposlenima plata biti povećana za 25 posto? Lako je izračunati da se to neće desiti. Kao što nema ništa ni od najavljene hiljadarke, u prosjeku. Do nje neće dobaciti ni oni koji danas primaju 850-900 eura. Neto.

Premijer je, umjesto toga, javnost podsjetio da je minimalna zarada 2020. bila 222 eura. Da će od jesenas biti veća za preko tri puta – 700 eura (računajući prosjek a ne manji od dva najavljena minimalca). I da takav rast za tri godine nije zabilježen nigdje u svijetu. „Volio bih da neko nađe sličan primjer“, poručio je.

Bilo bi zgodno i da neko nađe sličan primjer zemlje koja ima dvije, različite, minimalne zarade. U kojoj premijer ne zna koliko ima zaposlenih. Za koje se još ne zna da li im buduća plata zavisi od školske spreme ili od posla koji obavljaju. A propisani minimalac se ne dotiče onih koji možda nijesu završili srednju školu (poljoprivrednici, zanatlije, radnici sa različitim stepenom kvalifikacija) kao ni onih koji su školovanje okončali tek nakon sticanja magistarskog ili doktorskog zvanja.

Uostalom, na koga treba da se odnosi najavljena minimalna zarada za visokoškolce, ako je ona manja i od sadašnje prosječne neto plate? Ovo je samo retoričko pitanje, pošto su iz vlade već ponudili odgovor. Riječ je o prosvjetnim radnicima iz državnog sistema obrazovanja. Čestitamo.

Iz usmene prezentacije, na neviđeno, saznali smo i za  plan povećanja zarada onih koji sada ne primaju minimalac. Njihove obevaze po osnovu plaćanja doprinosa za penziono-invalidsko osiguranje biće smanjene sa 15 na 10 odsto bruto zarade. To im je povišica. Istovremeno, poslodavci će biti oslobođeni plaćanja doprinosa u visini 5,5 odsto bruto plate. Taj novac mogu zadržati za sebe. A mogu ga i potrošiti kao dodatnu zaradu zaposlenima. Njihova volja.

Uglavnom, zaposleni će zaraditi pet odsto a poslodavci 5,5. Država će zato izgubiti 10 odsto prihoda koje sada ostvaruje po osnovu naplate doprinosa na plate veće od budućeg minimalca. To bi trebalo biti više od 100 miliona eura godišnje. Njih, na neki način, treba kompenzovati.

„Smanjujemo prihode od doprinosa i nadoknađujemo to raznim drugim mjerama“, ubjeđuje  premijer. Te razne druge mjere, međutim, ne djeluju kao pouzdan i predvidljiv izvor prihoda. Ko ne zna šta je alternativa neka provjeri šta se prije samo koju godinu dešavalo sa penzijama u Grčkoj ili, recimo, Srbiji.

Na prezentaciji koju je upriličila vlada, podržana poslanicima – članovima Odbora za ekonomiju, nije postavljeno možda najvažnije pitanje koje se tiče programa Evropa sad 2: Kako će se umanjenje doprinosa odraziti na obračun budućih penzija kod sada zaposlenih?

Fiskalnu strategiju predstavljamo ne samo u ime Vlade nego i cijele skupštinske većine, pohvalio se Spajić. Neko od njih reče da su dokument dobili sat prije upriličene prezentacije. Na zidu iza pisalo je: Ne mijenja se način obračuna penzija.

Vjerujte nam, reče neko iz Spajićevog tima. Više, možda, nismo ni zaslužili.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Lubenice i meritornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto je prodaja zetskih lubenica postala važnije političko-ekonomsko pitanje od saradnje državnih energetskih kompanija sa firmama sa američke crne liste

“Ovaj bratski čin pomoći Zećani nikad neće zaboraviti”. Dramatično sročenu poruku, objavio je u srijedu predsjednik Demokratske narodne partije, nezvanični gospodar opštine Zeta, pripadnik crnogorskog vladajućeg stroja.  Nakon što se pohvalio kako je predsjednik Srbije uslišio njegove molbe i “omogućio da se stvore uslovi da Srbija otpočne otkup ovogodišnje proizvodnje lubenica na području Opštine Zeta.”

Dobro ste pročitali: Aleksandar Vučić i Milan Knežević su “stvorili uslove” za prodaju lubenica. Ali samo onih stasalih u Zeti a ne, recimo, i pipuna sa teritorije opština Tuzi i Ulcinj. Da li to Milan nije htio da učini posao komšijama, ili Aleksandar nije zainteresovan za nesrpske lubenice, tek, ovo je prigodan nastavak prošlonedjeljne priče o suncokretovom ulju.

Mediji su prije desetak dana donijeli vijest da srpski carinici na granici sa Crnom Gorom zaustavljaju ranije ugovorene i plaćene isporuke jestivog ulja. Razlog: predsjednik svih Srba negdje je izjavio kako bi izvoz ulja trebalo obustaviti, zbog mogućeg smanjenja ovogodišnje proizvodnje na istoku Evrope.

Poslije par dana neizvjesnosti, konačno se oglasio i Vučić. Slučajno, nakon neke vojne vježbe. Pa je objasnio kako ne postoji “nikakva odluka” o zabrani izvoza ulja u Crnu Goru (što smo, uglavnom, i pretpostavljali – zabrana je bila usmena). Da on “ne želi da komentariše da li oni (to smo mi u Crnoj Gori) to preprodaju u Prištini, Tirani ili već kome”. Nije jasno zašto bi i komentarisao, trgovina je slobodna. Te da “Srbija ima dovoljno ulja u svojim rezervama da podmiri jednogodišnje potrebe Crne Gore bez problema”.

Ne kaza Vučić ni zašto bi Srbija podmirivala potrebe Crne Gore? Ulje, brašno, šećer… mogu da se kupe na sve četiri strane svijeta. U to smo se, u  pet minulih godina , uvjerili makar dva puta: po izbijanju pandemije korona virusa i nakon ruske agresije na Ukrajinu. Srbija je, u oba navrata, zatvorila granicu prema Crnoj Gori za izvoz osnovnih životnih namirnica, a u vrijeme pandemije, i medicinske opreme i materijala. Odluka je povučena kada se ispostavilo da se taj rezon ne isplati. Ali nadležni u Crnoj Gori nijesu naučili lekciju o potrebi smanjenja uvozne zavisnosti sa dominantno jedne adrese. Dok se politički zavisnici od Beograda svojski trude da crnogorsku ekonomiju prilagode mjeri srpskog sveta. I sopstvenih interesa.

Ministarstvo energetike kojim rukovodi Saša Mujović zatražilo je da EPCG Solar gradnja raskine ugovore sa kompanijama iz Bosne i Hercegovine koje su na crnoj listi SAD zbog povezanosti sa porodicom Milorada Dodika. “Obezbjeđuju im značajne izvore prihoda”, kako je saopšteno iz Ministarstva finansija SAD.

Sad treba da vidimo da li će ćerka kompanija iz sistema EPCG izvršiti preporučeno. Ne zna se kako će na sve to gledati koalicioni partneri Mujovićevog PES-a, predvođeni Andrijom Mandićem koji ne krije političku i ličnu bliskost sa Dodikom. Do mjere da ga je proljetos ugostio u Skupštini Crne Gore.  U navodno “privatnoj posjeti” u kojoj su se dotakli i budućih zajedničkih poslova elektroprivreda Crne Gore i Republike Srpske. Valjda u ime starih veza i interesa.

Kad pominjemo EPCG, novi tender za zakup, sada njene, Željezare u Nikšiću privukao je pažnju stručne javnosti. Pošto je riječ o krajnje neobičnoj situaciji da ponuđač limitira maksimalni iznos zakupa koji mogu ponuditi zainteresovani zakupci (od 30 do 150 hiljada eura). Ako, neko ponudi više novca može biti eliminisan zbog nepoštovanja propisanih uslova tendera.   Kao da je oglas nacrtan po mjeri već dogovorenog partnera. “Očigledno su ministar Saša Mujović i predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović nekome obećali davanje u zakup Željezare, ali i da ta cijena neće biti preko 150 hiljada eura, zbog čega sumnjamo na korupciju”, saopštili su iz URE. Pridružujemo se sumnjama, iako ne zaboravljamo koliko je važnu ulogu u kontraverznoj priči o Željezari imao bivši premijer Dritan Abazović.  Ličnom podrškom i našim novcem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vučiću su Rezoluciju o Jasenovcu darovali – PES i Demokrate. Mandićeva i Kneževićeva koalicija i SNP su asistirali

 

 

Očiglednost zna biti varljiva. Mnogi su povodom usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu, kao glavne označili najglasnije: Andriju Mandića i Milana Kneževića. Nije tako. Vučiću su tu Rezoluciju darovali PES i Demokrate. Mandićeva i Kneževićeva koalicija i SNP su asistirali. Nisu slučajno isprednjačili lideri ZBCG. Aleksandar Vučić se dragovoljno odrekao zasluga s očiglednom naumom da Srbiju oslobodi tereta te odluke. Milojko Spajić i Aleksa Bečić su se sustezali da stanu iza svog djela.

Slavu predvodnika Mandić i Knežević su ponijeli nezasluženo. PES i Demokrate udruženo imaju znatno više poslanika nego ZBCG. Da su htjeli drugačiju odluku od ove koja je izglasana, premijer i njegov potpredsjednik mogli su dobiti podršku gotovo kompletne vlade. Uobičajene su tvrdnje kako bi premijer, da se nije povinovao zahtjevu ZBCG, izgubio većinu u parlamentu i ostao bez vlasti. Netačno. Spajiću je na raspolaganju bio državnički i evropski odgovor na tu situaciju: poziv svim parlamentarnim strankama da se formira koncentraciona vlada koja bi poslije IBAR-a nastavila ubrzano ka EU. Ko bi odbio da uđe u tu vladu – bez njega bi se moglo.

Naravno, da Rezolucija nije izglasana ustali bi svjetovni i crkveni branitelji srpstva da žigošu Brankoviće. Ali, da su premijer i potpredsjednik vlade htjeli da se sada ne glasa za nju, podržalo bi ih više od dvije trećine poslanika. Ako vlast, sa tako ogromnom podrškom parlamenta, nije u stanju da se odupre pritisku ili zovu vučićevskih sirena, možemo zamisliti kako bi odluke donosila, i kakve će donositi, pod većim temperaturama. Ovo je jedna od važnijih poruka drame o Rezoluciji o Jasenovcu.

Ta Rezolucija donijeta baš sada i baš u Crnoj Gori, potrebna je samo Vučiću. To je ispričnica za glas za Srebrenicu u UN. Davno su donesene Rezolucije o zločinačkoj prirodi NDH i njenim genocidnim zločinima u Jasenovcu i izvan njega. Ovjerene krvlju najboljih. Onom porukom Druge dalmatinske na Sutjesci svom komandantu: “… izgubili smo 2/3 boraca, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu”. Rezolucije pjesmom opjevane. Goranovom. Nazorovom. Skenderovom. Rezolucije, buktinje. Sisački narodnoslobodilački partizanski odred, 22. juna 1941. Ustanak – 27. jul 1941. Oba zasijedanja AVNOJ-a i sva tri ratna zasijedanja ZAVNOH –a održana su na slobodnoj partizanskoj teritoriji, u okviru granica Pavelićeve nacističke tvorevine. NDH je poražena. Mnoge ustaške glavešine i koljače je stigla kazna. Ustavom Hrvatske je određeno da se država temelji na antifašističkim tekovinama. Jasenovac se zvanično obilježava.

Ginula je crnogorska mladost – od Triglava do Đevđelije. Borci IV proleterske crnogorske udarne brigade: “Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera”. Naša Rezolucija.

Službena Crna Gora je devedestih izabrala sunovrat. Služenje Miloševiću. Zapao je najprljaviji zadatak: napad na bespomoćni Dubrovnik. Njen možda najdublji istorijski pad. Oko nas hode nekažnjeni zločinci. Smjena vlasti nije donijela promjene prema zločinima. Nakon Rezolucije o Srebrenici u parlamentu su usvojene Rezolucije o genocidu u Veliki i Pivi. Slučajno? Masovni zločini u Podrinju, limskoj dolini, u Sandžaku, preskočeni su. Slučajno? Počinili su ih – četnici. U Srbiji, po novome, antifašisti. U tu selektivnost ugrađeno je beskrajno političko licemjerje i ljudsko bezdušje.

Samo Crna Gora suočena sa zločinima počinjenim u njeno ime, može pomoći sebi i drugima da se suoče sa svojim tamama. Ovako, zaboga, opet slučajno, poslije Rezolucije o Srebrenici u UN, izglasavanje komšijskog genocida neminovno se doživljava kao uvreda. Vučić veli nije – zvao. Vjeruj. I bez naloga znali su šta im je dug.

Izvjesno je da Hrvatska neće blokirati put Crne Gore u EU. Baš to bi Vučiću trebalo. Samo, vrijeme premijera Spajića će se drukčije mjeriti. Imao je ogromnu, nekritičnu, podršku Zapada. Više je neće imati. Crna Gora će biti pod posebnim nadzorom.

Mrakom se opet natapaju zemlje bivše Jugoslavije. Paklenih devedesetih i žrtve su podijeljene. Oteto nam je pravo da svi nevino ubijeni budu naši. I pravo da zločinci i tvorci projekata čija realizacija podrazumijeva zločine ne budu naši. Pogotovu ne oni koji su ubijali u naše ime. Gubimo bitku za vlastitu dušu.

“Naprijed drugovi”. Ante Bakotić. Sekretar Partijske organizacije Logora 3. Ciglana. Jasenovac. Kišovito jutro 22. dan aprila 1945. Osvit slobode. Logoraši su pošli u juriš. U vječnost.

Sjećajmo ih se. Kako dolikuje. Sa stidom. Drukčije nemamo pravo mi koji smo dozvolili da se normalizuju i uzvise ovlaš zakamuflirane ideologije, čiji su znak prepoznavanja masovni zločini. Nek bukte sjene nepokorenih. Barem se imamo pred kim stidjeti.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo