Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Premijerove bombe

Objavljeno prije

na

U premijerovoj Crnoj Gori nijesu samo novinari nezavisnih medija izloženi zastrašivanju, prebijanju, i bombardovanju. Bombe su počele da padaju i u dvorišta policijskih funkcionera. Kada premijer kaže da mediji izmišljaju napade, da opozicija kreira afere, ili da su priče o povezanosti kriminalaca i vrha vlasti djelo zavjere protiv naših integracionih procesa – onda on crta metu. Na čelo „naših” – novinara, NVO aktivista, opozicionih lidera.. Ali i „njihovih” – policijskih službenika, tužilaca, sudija koji pomisle ili pokušaju da se uhvate u koštac sa mafijaškim poslovima i bosovima. Ako su napadi na novinare izmišljeni, ako ih nije bilo kako on kaže za ove posljednje, ako je Tufik Softić bacio bombu na svoj automobil i svoju porodicu, ako je Duško Jovanović organizovao sopstveno ubistvo kako bi naudio našoj mladoj demokratiji i premijeru prvaku svijeta – zašto DPS i Šef ćute sada kada su učestali napadi na visoke policijske funkcionere. Ako su imali odgovor za napade na „naše”, što muče kada su na udar došli i „njihovi”!?

Stvar je jasna – mafija je jača od države i osjeća se sigurnom i zaštićenom da udari po svakome ko neće da joj služi. Zato je premijer bezbjedan dok kritičari stanja u društvu djeluju kao pokretne mete. Otuda su isti korijeni zla i kada govorimo o bombi na visokog funkcionera Ćorca i onoj na Softića. Prvi je kažnjen jer je govorio, makar stidljivo, o mafiji i potrebi obračuna s njom, drugi je pisao na istu temu. Zato se u Crnoj Gori famozna borba protiv organizovanog kriminala svodi na pojedinačne izlete hrabrih policajaca ili kritičke tekstove i istraživanja novinara i NVO aktivista. Slavoljub Šćekić je ubijen zato što je vjerovao da njegov premijer i država stoje iza njega i da treba i može da se miješa u svoj posao. Da juri i hapsi mafiju. Umjesto da ćuti ili, kao primjer, uđe u biznis sa njom i tajkunima. Zato je izgubio glavu da bi u sudskom procesu protiv njegovih ubica, država pokazala na čijoj je strani – svi svjedoci iz vlasti ili oni bliski njoj trudili su se da daju alibi osumnjičenima i obore optužnicu. U završnici, osuđeni su klicali premijeru!

Arkan je volio da kaže kako je i „najslabija država jača od najmoćnije mafije samo kad hoće da to pokaže”! To se u Briselu zove politička volja. I to je odgovor na pitanje, zašto je iluzorno očekivati neke ozbiljnije rezultate u implementaciji poglavlja 23 i 24. Dok je ove vlasti, Đukanoviću ne pada na pamet da se odrekne prijateljstava i partnerstava sa kriminalnim i korumpiranim krugovima, dok se SDP krije iza nedostatka zakonskih rješenja i trulih dasaka u pravosuđu. A i jedni i drugi znaju da je problem na vrhu. Sve dok se sa vrha ne budu čule jasne poruke o pošasti mafije i korupciji kao najvećem problemu društva, institucije, ljudi u njima, policajci, tužioci, sudije, neće shvatiti da treba svoj posao da rade po profesionalnim standardima. A ne po preporuci iz vrha ili na osnovu direktiva koje premijer pošalje, između redova, u nekom javnom istupu. Dakle, dok Đukanović ne kaže kako su abolicije osuđenih za najteža djela greška, kako su napadi na policajce alarm za državu, da su progoni medija i novinara neprihvatljivi i da ih treba uvesti u krivični zakon kao napad na službeno lice – sve dotad je iluzorno očekivati bilo kakve promjene u ambijentu za rad kako profesionalnih novinara, tako i policajaca, tužilaca, sudija.

Kako je nemoguće zamisliti premijera u takvoj ulozi, ostaje – promjena vlasti. Da ironije bude veća, premijer kaže kako opozicija i nezavisni mediji izmišljaju afere kako bi „osujetili dobar tempo crnogorskog integracionog razvoja”! Obrnuto je. On je najveća kočnica promjena i razvoja društva. On je državu sveo na privatni posjed u kome odlučuje i o ministrima, i o partnerima u privatizaciji, i o društvenim resursima, i o ekologiji, i o guverneru Centralne banke i o selektoru košarkaške reprezentacije, i o štićenim ličnostima, i o nezaštićenima, o živima i o mrtvima. Tako je radio Gadafi, Sadam, Milošević, pa Asad. Problem se zove diktatorski autizam. Manifestuje se kroz potpuni gubitak veze sa realnošću. Evo drastičnog primjera – zar neko ko je još „na zemlji” može i pomisliti da 2013. uveze u Crnu Goru „pošast od čoveka” Bebu Popovića koga je premijerov prijatelj Viljem Montgomeri, u knjizi Kad ovacije utihnu, opisao kao osobu koja je ubistvu premijera Đinđića i tragediji Srbije dala značajan doprinos, malo manji od Legije!

Željko IVANOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Na početku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne treba čitati  brižljivo sročene poruke iz Brisela, da bi znali da smo sa vladavinom prava i borbom protiv korupcije na početku.  Vidi se i golim okom.  Jelena Perović je, eto, opet  na vratima ASK-a .  Bukvalno. Dok  lista nevinih funkcionera  postaje sve duža

 

 

Stigao je novi non paper.  Sa starom ocjenom.  Potreban je intezivniji rad i politička posvećenost, upozoravaju opet iz Brisela,  da bi Crna Gora zatvorila poglavlja 23, 24, koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije. Ključna za evropski put zemlje.

“Crna Gora je nastavila sa implementacijom završnih mjerila za poglavlja 23 i 24, uz određene početne rezultate”, navodi se u dokumentu i podsjeća da je vremenski okvir, odnosno 2026. , koju je vlast predložila za zatvaranje ovih poglavlja – ambiciozan.

Ne treba  čitati brižljivo sročene poruke iz Brisela, da bi znali da smo sa  vladavinom prava i borbom protiv korupcije – na početku.  Vidi se i golim okom. Jelena Perović je, eto, opet na vratima Agencije za sprečavanje korupcije. Bukvalno.  Bivša direktorica Agencije, za vrijeme čijeg mandata su dokumentovane mnoge zloupotrebe , a prevencija i borba protiv korupcije tapkale u mraku, pokušala je da uđe u tu instituciju sa advokatom, mašući odlukom Upravnog suda, po kojoj je, kako tvrdi, ona opet direktorica Agencije.

Možda  je zaključana vrata Agencije i  Savjet ASK-a i spriječe da ponovo šefuje tom institucijom, koja je tek nedavno, nakon njenog odlaska, počela da daje znake života. No  jasno je da je nova vlast godinama nakon pada DPS-a,  nijemo gledala kako Perovićeva  u šaci,  i što dalje od Evrope, drži  jednu od ključnih institucija za prevenciju i borbu protiv korupcije.  Kao što sad nijemo gleda njene performanse ispred vrata ASK-a.  Za pet godina od pada DPS –a, vlast nije uspjela čak ni da donese  zakonski okvir  koji bi obezbijedio autonomiju i  efikasniji rad ove institucije. Rade na tome.

Bivša direktorica ASK-a maše dodatno i presudom Osnovnog suda u Podgorici, po kojoj je nedavno oslobođena optužbe da je utajila porez .  Pridruživši se tako sve dužoj listi nevinih funkcionera: od Miomira Mugoše do Slavoljuba Stijepovića. Presuda doduše nije pravosnažna, ali bivša direktorica ASK-a ima dobre šanse da postane Mugi. Pravosnažno krivih za zlupotrebu položaja ili korupciju u Crnoj Gori svakako nema. I na to su nas podsjetili iz Brisela. Opet.

Ove nedjelje desilo se i prvo insajdersko svjedočenje visokog policijskog funkcionera Milana Paunovića o prirodi prethodnog režima.  Paunović  je svjedočio u Skupštini.  Iako je njegovo svjedočenje  značajno, do institucionalne, odnosno sudske  istine o crnim trojkama, nerazriješenim ubistvima i napadima na novinare  u vrijeme prethodnog režima  dalek je  put.  Sa opet dobrim izgledima da se istina izgubi u  lavirintu pravosuđa, i dalje nereformisanog. Ako tamo stigne. Umjesto reformi, nova vlast je uspjela da kroz političke trgovine upražnjene  vrhove pravosuđa popuni svojima.  Ostalo je – netaknuto.

Crna Gora je  definitivno lider u izjavama funkcionera vlasti  o pravdi koja kuca  na sva vrata.  Svake sedmice makar po jedna. Ministarka evropskih poslova  Maida Gorčević izjavila je nakon nedavnog hapšenja bivšeg dugogodišnjeg funkcionera bezbjednosnog sektora da je “dobro  što pravda kuca na sva vrata, bilo da su  moja ili Duška Golubovića”.  Onda je iz Vašingtona poručio  potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić: “Crna Gora danas jasno pokazuje da nema nedodirljivih”. Pa prije neki dan predsjednik parlamenta Andrija Mandić: “Ako je neko prekršio zakon, nema različitih aršina ni za mog sinovca, niti sina, ni za mene”.

Nikako da im kažu – nije dovoljno da pravda pokuca na sva vrata.  Moraju se vrata i otvoriti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Laž i krv

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lažni narativi uvijek prate zločin. Sastanak Mandića i ambasadorke Izraela u parlamentu samo je mali podsjetnik. Ambasadorka ekstremistima naziva crnogorske građane koji ustaju protiv genocida Izraela i domaćeg ćutanja. Mandić u kulturu sjećanja  krsti službovanje konceptu srpskog sveta zbog kog je devedesetih tekla krv. Stvarna

 

 

Ambasadorku Izraela u Crnoj Gori Avivit Bar-Ilan uplašio je ovonedjeljni protest u Podgorici. Protest, odnosno performans, organizovan je  povodom prikazivanja Dana izraelskog filma u KIC Budo Tomović, dok smrt i glad haraju Gazom.  Od  genocida koji javno  sprovodi Izrael, zapadni svijet ili okreće glavu ili ga pomaže, a Crna Gora gleda izraelske filmove. I ćuti. Ambasadorku su uplašili oni rijetki koji govore o paklu u Gazi.

“Radikalne grupe pokušavaju da naruše kulturnu saradnju između Izraela i Crne Gore . To nije ona Crna Gora koju poznajemo i koju volimo. Duboko sam razočarana pokušajem da se miran kulturni događaj sabotira kroz strah i agresiju “, kazala je ambasadorka. Radikalne grupe, u stvari su rijetki civilni aktivisti, profesori i novinari, okupljeni na performansu koji je organizovao Pokret solidarnosti sa Palestinom.

Ambasadorka je nastavila tonom prikladnim  žrtvi strašnog nasilja. “Mržnjom ispunjene parole koje smo čuli bile su odjek poruka terorističke organizacije Hamasa… Uzvikivali su nasilne parole sa lažnom propagandom, zastrašivali goste i, što je najuznemirujuće,  širili slike lažne krvi kako teče ulicama Podgorice.  Moj strah je jednostavan: gdje danas teče lažna krv, sjutra može teći prava”, saopštila je. Nasilne parole sa lažnom propagandom su neke od poruka ispisanih  na transparentima tokom performansa :  „Bravo za film.. sledeći put neka igra neko iz Gaze..ako preživi“,  „Ako ćutite dok traje genocid i vi ste saučesnici“.

Gazom teče prava krv, podsjetili su ambasodorku iz Pokreta solidarnosti.  “Simbolični performans crvenom bojom nije čin agresije, već umjetnički odgovor na stradanje u Gazi – poziv na saosjećanje i odgovornost . Prava krv već teče i ne možemo da ćutimo pred njom”,  odgovorili su. Podsjećajući na zastrašujuće brojke. Prave.

“Prema raspoloživim podacima znamo da je u pojasu Gaze nastradalo preko 56 000 ljudi, od čega je gotovo 80 odsto civila, dok su preko 30 odsto žrtava djeca. Nazivati građane koji traže pravdu „radikalnima“ ili ih poistovjećivati s ekstremizmom predstavlja uvredu za civilno društvo”,  kazali su. Podsjećajući  ambasadorku  da je Međunarodni krivični sud izdao naloge za hapšenje premijera  Izraela Benjamina Netanjahua i bivšeg ministra odbrane Joava Galanta.

Vlasti,  i opozicija, kao i genocid u Gazi, otćutale su i  protest ispred KIC-a  i ambasadorkino reagovanje.

Djela  govore.  Predsjednik parlamenta Andrija Mandić sjutradan je ambasadorku Izraela ugostio   u  Skupštini. Nakon sastanka, iz njegovog kabineta saopšteno je da su Mandić i Bar-Ilan , uz prigodne priče o odnosima dvije zemlje, razgovarali i o važnosti njegovanja kulture sjećanja.

“U tom kontekstu, podsjetili su da je Skupština  prvi put obilježila 22. april – Dan sjećanja na žrtve genocida u logorima Jasenovac, Mauthauzen i Dahau”,  navodi se u saopštenju.

Lažni narativi uvijek prate zločin. Sastanak Mandića i ambasadorke Izraela u parlamentu samo je podsjetnik. Ambasadorka ekstremistima naziva crnogorske građane koji ustaju protiv genocida Izraela i domaćeg ćutanja. Mandić u kulturu sjećanja  krsti službovanje konceptu srpskog sveta zbog kog je devedesetih tekla krv. Genocid počinjen devedesetih, u ime ideje za koju se svim srcem borio, vojvoda ne priznaje. Sjetio se genocida u komšiluku iz Drugog svjetskog rata,, čiji su autori tokom tog rata poraženi i osuđeni.

Istog dana kada se Mandić sastao sa ambasadorkom, ministar vanjskih poslova Filip Ivanović primio je ministarku  vanjskih poslova i dijaspore Palestine, Varsan Agabekian.  Onako u kumbulj, uz zvaničnike Jermenije i Srbije.

Iz njegovog kabineta, stidljivo je, na sajtu Vlade, izdato saopštenje u kom se navodi da je tokom sastanka  poseban akcenat stavljen je na humanitarnu situaciju u Gazi.

“Potpredsjednik Ivanović je izrazio žaljenje zbog dugotrajnog i neselektivnog stradanja civila. Ukazao je i na važnost eliminisanja bilo kakvog izgovora kojim bi se osporavalo pravo palestinskog naroda na dostojanstven život, te ponovio stav Crne Gore o neophodnosti uspostavljanja dvodržavnog rješenja”, navodi se.

Pa ti utvrdi koji je stav Crne Gore o genocidu u Gazi. Već viđeno. Glasaš za Srebrenicu u UN, pa izglasaš Rezoluciju o Jasenovcu kod kuće.  Pričaš o antifašizmu, ćutiš na veličanje Pavla Đurišića.  Antifašizam je za paradu. Ćutanje je glasnije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zločinci i heroji  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni pet godina od pada Đukanovića, u Crnoj Gori nema mjesta za Slobodana Pejovića. Jer   nema mjesta za istinu o zločinima. Ni onih iz devedesetih, ni drugih. Kamen po kamen u temelje Crne Gore laž i danas  ugrađuje jedinstveni DPS.  I njegovo narodnjačko desno krilo,  sada pod pseudonimom ZBCG

 

 

Datumi. Vatromet za 19. Dan nezavisnosti, uz polupraznu zvaničnu proslavu, i tradicionalno ćutanje pred 33. godišnjicu zločina Deportacija. Dok se prošlost na sve strane pegla i falsifikuje. Prijeteći da nas proguta. Ta laž u koju nas decenijama guraju oni koji vode ovu zemlju. Sa pomagačima.

Više nevladinih organizacija uputilo je ove sedmice apel državnom tužiocu Miloradu Markoviću. Traže njegovu reakciju zbog sve učestalijeg veličanja četničkog pokreta i ratnog zločinca Pavla Đurišića. Kada je Đurišića mitropolit Joanikije nedavno nazvao „velikim junakom nepobjedivog karaktera“, ćutali su i  vlast i institucije. Možda Marković i izda neko prigodno saopštenje. Vidjećemo.

Da nas spasi od istorijskog revizionizma i sačuva antifašističke temelje zemlje ponudio se DPS. Čiji je počasni predsjednik, nepobjedivog karaktera, glavni akter zločina Deportacija. Premijer države čije su policijske službe mjesec dana u proljeće 1992. lovile nedužne ljude, da ih pošalju u smrt. Zbog njihovih imena. Tu su urušeni antifašistički temelji zemlje.

Đukanović je govorio da nije znao. Valjda nije čuo ni da su njegove službe kasnije, u vrijeme dok je čvrstom pesnicom vladao svim institucijama u zemlji, koristeći stare Udbine metode, ali i nove, iz mafijaških sistema u koje su nas u to doba uvrstili, bjesomučno pokušavale da slome Slobodana Pejovića. Hrabrog svjedoka koji je  progovorio o Deportacijama. U vremenu kad je to značilo biti heroj. Čovjeka čija su  ljudskost i hrabrost bile snažnija od mraka režima, o čijoj utrobi čitamo u skaj prepiskama.

Đukanovićev brižljivo sastavljeni partijski podmladak i danas živi u neznanju o prirodi tog  režima. Sjećaju se samo da je počasni predsjednik zaslužan za nezavisnost i ulazak zemlje u NATO. Zato su odbili da Dan nezavisnosti zvanično proslave „sa prisiljenim slavljenicima“, koji sa pozicija vlasti „razgrađuju nezavisnost Crne Gore“.

Naizgled ljuti protivnici, u temelje ove zemlje skupa i predano ugrađuju laž i zločin.  Đukanovićevog ministra policije u vrijeme Deportacija, Pavla Bulatovića, Demokrate, iznikle iz SNP-a,  pokušavaju da pretvore u heroja, tražeći da mu se podigne spomenik. O Bulatovićevoj monografiji, zajedničkom izdanju beogradskog Štampar Makarije i pogoričkog Obodskog slova, u Javnoj ustanovi Kulturno informativni centar Zeta  besjede Matija Bećković i Želidrag Nikćević. I niko ništa, sem nekoliko civilnih organizacija. „Antifašisti“ iz DPS-a ćute. Jer je to zajednički zločin. Jedinstvenog DPS-a. Koji je i danas živ.

RTCG je ove sedmice pustila dokumentarni film Karneval, koji svjedoči o zločinu Deportacija i hrabrosti Slobodana Pejovića. Kao da je Crna Gora bolja od one u kojoj je bilo nezamislivo da javni servis emituje ovaj film. Ili je na djelu još jedno krečenje prošlosti. Autor Karnevala, Šemsudin Radončić, najavio je na društvenim mrežama njegovo emitovanje na javnom servisu. U vrijeme progona Pejovića od strane Đukanovićevog režima, Radončić je napravio i drugi dokumentarni film u kom je od Pejovića pokušao da napravi zločinca, demantujući istovremeno sam sebe. Nije ga sada  pominjao.

Praznike su obilježile i dodjele nagrada. Nikom nije palo na pamet da bi jedna mogla otići Slobodanu Pejoviću. Stvarnom heroju.

Ni pet godina od pada Đukanovića, u Crnoj Gori nema mjesta za Slobodana Pejovića. Jer   nema mjesta za istinu o zločinima. Ni onih iz devedesetih, ni drugih. Kamen po kamen u temelje Crne Gore laž i danas  ugrađuje jedinstveni DPS. I njegovo narodnjačko desno krilo sada pod pseudonimom ZBCG. I dalje živi, predano šminkaju  zločince  u heroje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo