SVIJET
PREMINUO MUHAMED ALI, PO MNOGIMA NAJBOLJI BOKSER U ISTORIJI: Veći i od legende

Godine 1964, 25. februara svjetsko prvenstvo u boksu prvi put je osvojio Amerikanac Kasijus Maselius Klej. On dolazi u sredinu ringa na stadionu u Majami biču, okreće se i skače. Postao je svjetski prvak! Dotadašnji svjetski šampion Soni Liston se predaje. Kasijus Klej viče: ,,Ja sam kralj! Ja sam najveći!” Bio je to početak ere istog boksera, ali kasnije pod imenom Muhamed Ali koji je ušao u legendu.
Muhamed Ali je u petak 3. juna preminuo u 75. godini života, poslije 32-godišnje borbe sa Parkinsonovom bolešću. Ali je po mnogima bio najbolji bokser u istoriji, osvajač zlatne olimpijske medalje i trostruki šampion svijeta u teškoj kategoriji. Američki sportski nedjeljnik Sports Illustrated nazvao ga je najboljim sportistom 20. vijeka. Bio je jedan od najomiljenijih, ali i najkontroverznijih američkih sportista svih vremena.
Muhmed Ali je odrastao u Velikoj aveniji u Luisvilu, u saveznoj državi Kentaki u porodici srednje klase, ali u segregaciji. Počeo je da trenira boks sa 12 godina, na incijativu policajaca koji ga je čuo kako viče na nekoga ko mu je ukrao bicikl. Njegov tadašnji trener rekao je da je dječak, poznat po imenu Kasijus Klej mlađi, bio mješavina sirovog talenta i odlučnosti.
Kasijusu Kleju, osvajaču zlatne medalje sa Olimpijade u Rimu 1960, je na putu za prvu titulu svjetskog šampiona protivnik Soni Liston bio veliki favorit – odnos na kladionicama iznosio je 7:1 u njegovu korist. Pa, ipak, Ali je šokirao Listona i obožavatelje ovog sporta.
Klej, poznat po dobrom radu nogu i brzini udarca, hvalio se da ,,leti kao leptir, i bode kao pčela”. Listona, poznatog po prgavosti, veličini i snazi, Kasijus Klej je uoči meča nazivao ,,ružnim starim medvjedom” i pozirao fotografima ispred natpisa ,,lovac na medvjede”.
Stručnjaci su predviđali da će mladi izazivač pasti pod udarcima mišićavog prvaka. No, za svih šest rundi, 22-godišnji Klej je odolijevao svjetskom prvaku kombinacijom jakih kontra-udaraca i izbjegavanjem Listonove desnice. Liston je počeo da se umara – bio je frustriran što mladom Kleju nije mogao da zada ni jedan solidan udarac. Kada je počela sedma runda, Klaj je bio spreman, no Liston je ostao da sjedi u svom uglu – znak da neće nastaviti borbu.
Novi nosilac titule Klej je od tada postao glavna tema i to ne samo u sportskim krugovima: pažnju su izazivali i njegova ljepota, način pesničenja i prepotentne izjave. Tako je poslije te prve važne pobjede izjavio: ,,Pobijedio sam jedno veliko opasno čudovište, koje je svakog nakautiralo i koje niko nije uspio da prebije, sve dok se nije pojavio mali čovjek Kasijus Klej iz Luisvila u Kentakiju. On je zaustavio Listona koji je dva puta pobijedio (Glojda) Patersona. On je htio da me ubije.”
Klej je posle borbe sa Listonom primio islam i promijenio ime u ono koje zna cio svijet – Mohamed Ali. Rasizam koji je osjetio kao dijete presudno je uticao i na njegove kasnije političke stavove. Medalju sa Olimpijskih igara iz Rima bacio je u rijeku Ohajo iz protesta prema rasizmu i zabrane da uđe u restoran zbog boje kože.
Sljedećih godina je na vrhuncu karijere i branio je titulu čak devet puta. Sportski kolumnista dnevnika Vašington post Majk Vajz priča kako je samouvjereni Ali nastavio da dominira, koristeći obje pesnice, ali i svoje riječi.
,,Ja sam najveći. Nokautiram sve propalice, a ako se budeš pravio pametan i tebe ću”, rekao je tada Kasijus Klej jednom novinaru.
Po američkom književniku Normanu Majeru koji se intenzivno bavio fenomenom Muhameda Alija, takve izjave su bile dobro razrađena strategija. ,,On je shvatio da pobjeda u boksu ima puno veze s povjerenjem u samog sebe. Njegov je cilj bio da pre borbe izvređa protivnika kako bi ga moralno oslabio”.
U nastavku karijere, Muhammad Ali je najčešće pobjeđivao, a doživio je tek nekoliko poraza. Aliju je, pored ostalog prva titula šampiona oduzeta, nije je izgubio na ringu. U domovini je u aprilu 1967. osuđen zbog odbijanja da služi u američkoj vojsci, na vrhuncu vijetnamskog rata. Za vrijeme vijetnamskog rata, Muhammad Ali je poručio: „Reći ću direktno, ne, nemam namjeru da idem 10.000 milja daleko od kuće i ubijam nevine ljude”. I još: „Nijedan Vijetnamac me do sada nije nazvao ‘crnčugom'”.
Time je na sebe navukao bijes bijelaca u SAD-u. Osuđen je na pet godina zatvora. Zahvaljujući plaćenoj kauciji ostao na slobodi, no izgubio je titulu svjetskog prvaka i licencu za sudjelovanje na prvenstvima.
No i tokom tih godina ostao je prisutan u javnosti.
U junu 1970. američki Vrhovni sud presudio je u korist Alija, složivši se da je nepravedno optužen. Svega nekoliko meseci poslije povratka u ring, novi šampion u teškoj kategoriji Džo Frejzer nanio je Aliju prvi poraz u profesionalnoj karijeri. Nakon toga su ga mnogi proglasili izgubljenim. Ali mu se međutim revanširao u njihovoj drugoj borbi.
Još jedan čuveni meč bio je onaj između Alija i Džordža Formena, održan 30. oktobra 1974. u Kinšasi, glavnom gradu tada Zaira, danas Demokratske Republike Kongo. Ljubitelji boksa i sporta uopšte znaju tu borbu kao Grmljavina u džungli. Meč je postao najpoznatija borba u istoriji boksa.
,,Upotrijebio je ono što ljudi i danas smatraju jednom od najneverovatnijih strategija – glumiš da si umoran, pustiš protivnika da se ispuca – a onda iznenada oživiš i pronađeš način da ga nokautiraš u osmoj rundi. To je vjerovatno i dalje najtrijumfalniji trenutak u istoriji boksa”, pričao je Vajz iz Vašington posta.
Ali se poslije toga sastao sa Frejzerom treći i posljednji put. Bio je kraj 1975. godine. Ali je izdržao 14 brutalnih rundi i na kraju pobijedio tehničkim nokautom.
U svojoj neobičnoj dugoj bokserskoj karijeri, Muhamed Ali je postao prvi bokser koji je tri puta bio prvak svijeta (1964-1967, 1974-1978, 1978-1979) u teškoj kategoriji. Time je postao besmrtan, jer to do sada nije uspjelo ni jednom bokseru.
Jedino, 1980, u 38-oj godini, Ali nije uspio da ponovno osvoji naslov prvaka, kada je izgubio od Larija Holmsa. Karijeru je završio sa rekordnim skorom od 56 pobjeda, od čega 37 nokauta i pet poraza.
Iz Ujedinjenih nacija koje su ga 1998. proglasile ,,glasnikom mira” su saopštili da je Ali bio „svjetski šampion jednakosti i mira”. Kako je saopštio portparol Ban Ki Muna, svetska organizacija je sa Alijem počela da sarađuje 1970-ih, u kampanjama protiv aparthejda i socijalne nepravde. Ali je kasnije obišao svijet podržavajući incijative UN za djecu, rasno i političko pomirenje.
Počast od trojice predsjednika
Mnogobrojni sportisti i prominentni borci za ljudska prava, ali i tri predsjednika SAD-a su odali počast Muhamedu Aliju. ,,Muhamed Ali je uzdrmao svijet i svijet je bolji zbog toga”, rekao je predsjednik Barak Obama u obraćanju povodom Alijeve smrti, zajedno sa suprugom Mišel. ,,Bio je najveći i tačka”, zaključio je Obama. Obamin prethodnik Džordž Buš mlađi je naveo: „Lora i ja smo tužni zbog smrti Muhameda Alija – najvećeg svih vremena”. ,,Dao sam Aliju Predsjedničku medalju slobode 2005. i naglas se zapitao kako je uspio da ostane tako lijep tokom tako mnogo borbi koje je imao. To vjerovatno ima veze sa njegovom lijepom dušom. Bio je oštar borac ali čovjek mira…” Nekadašnji predsjednik SAD-a Bil Klinton posebno je naglasio da je Ali postao veći i od same legende o njemu. ,,Čast mi je što sam imao čast da ga odlikujem medaljom u Bijeloj kući i da ga gledam kako pali Olimpijski plamen. Postao je veći i od same legende”, zaključio je Klinton, dodajući ,,Zbogom prijatelju”. Poznati aktivista za ljudska prava Afroamerikanac Džesi Džekson je podsjetio da je Ali bio voljan da žrtvuje svoju krunu i novac za principe kada je odbio da ide u rat u Vijetnamu.
Glas protiv Trampa
U jednom od svojih posljednjih javnih nastupa Muhamed Ali je u decembru 2015. digao glas protiv izjava Donalda Trampa, republikanskog kandidata na predstojećim predsedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama. U saopšenju koje je izdao njegov tim za medije , Muhamed Ali je pozvao muslimane u SAD-u da se usprotive onima koji koriste islam kako bi promovisali vlastiti politički program. Iako nije direktno pomenuo Trampa, Muhamed Ali je rekao i to da politički lideri koji otvoreno osuđuju islam kao vjeru, mnoge ljude obeshrabruju da nauče više o islamu. ,,Istinski muslimani znaju, tj. moraju znati da je protv naše vjere da je namećemo ili silom tjeramo ljude u nju”, kazao je on. Slavni bokser je takođe kazao da, govoreći kao neko ko nikada nije bio optužen za tzv. političku korektnost, vjeruje da politički lideri SAD-a moraju svoj uticaj koristiti kako bi promovisali međusobno razumijevanje i shvatanje islama, kao i pojasnili da su ubice izopačile stvarnu vjeru. Ali je napao tzv. Islamsku državu (ISIL) , naglašavajući da nema ničega islamskog u ubijanju nevinih ljudi u Parizu, San Bernardinu (u američkoj saveznoj državi Kaliforniji), ili bilo gdje u svijetu. Pravi muslimani znaju da okrutno nasilje tzv. islamskih džihadista jeste u suprotnosti sa svim što je stub islama, kazao je tada u saopštenju Muhamed Ali.
Drhtava paraliza
Zbog Parkinsonove bolesti se Ali, pojam elegancije i brzine u boksu, decenijama sporo kretao i vrlo teško govorio. Neki stručnjaci su kazali da je njegova bolest vjerovatno posljedica nebrojenih udaraca dobijenih u ringu. Parkinsonova bolest, progresivno oštećenje središnjeg živčanog sistema je spori, ali neumoljivi ubojica. Bolesnici su najčešće stariji od 50 godina, ali ima ih i u ranim 30-im. Ali je obolio u 44. godini. Bolest je prvi put opisao engleski ljekar dr Džejms Parkinson, 1817. godine, upotrijebivši riječi ,,drhtava paraliza”. Najuobičajeniji simptomi bolesti su drhtanje ruku i nogu, teškoće u bržem kretanju, ukočeni udovi i tipičan hod povlačenjem nogu.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
ZAOŠTRAVANJE ODNOSA KINE I AMERIKE: Tajvan kao žarište

Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Predsjednik Džozef Bajdenje ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju
Kada se izuzme agresija na Ukrajinu i sankcije prema Rusiji, najveća geopolitička glavobolja velikih sila je status ostrva Tajvan. Tajvan je de fakto nezavisna država. To je visokorazvijena ekonomija od 24 miliona stanovnika sa bruto društvenim proizvodom po glavi stanovnika na zavidnom 20. mjestu u svijetu. Ostrvo je postalo i glavni svjetski proizvođač visokokvalitetnih poluprovodnika. Takođe, dvije trećine kompjuterskih čipova na svijetu se proizvode na ovom ostrvu. Kompanija TSMC je takozvana „livnica” za proizvodnju čipova, vrijedna skoro 100 milijardi dolara.
Kina smatra ostrvo dijelom svoje odmetnute teritorije koja je ostala jedino utočište Kuomintanga (Kineske Nacionalističke Partije) nakon poraza od strane komunista u kineskom građanskom ratu završenom 1949. Poslije višedecenijske diktature i vanrednog stanja ostrvo se od sredine 90-ih transformisalo u uspješnu demokratiju. Zvanični naziv ostrva je Republika Kina i formalno njena vlast polaže pravo na kontinentalnu Kinu. Međutim, sa razvojem demokratije sve više Tajvanaca naginje ka nezavisnosti i formalnom prekidu politike jedne Kine sa dva sistema iako je 84 odsto Tajvanaca kineskog etničkog porijekla. Tome raspoloženju je doprinijelo i negativno iskustvo reintegracije Hong Konga koga je Britanija vratila matici 1997. godine uz obećanje Pekinga da će poštovati ljudska prava, demokratski politički sistem i slobodno tržište. To je kasnije nuđeno i Tajvanu ali rastući problemi u Hong Kongu kome se nameću brojna rješenja od komunističkog Pekinga su ohladili mnoge Tajvance. Oni tvrde da nikada nisu bili dio moderne kineske države koja je prvi put formirana nakon revolucije 1911. godine i Narodne Republike Kine koja je uspostavljena pod Maom Cetungom 1949. godine na kontinentu.
Kina ukazuje da je Tajvan prvi put postao dio Kine u 17. stoljeću u vrijeme dinastije Ćing. Ostrvo je predato 1895. godine Japanu nakon što su Kinezi izgubili prvi Kinesko-japanski rat. Kina je ponovo vratila ostrvo 1945. godine nakon poraza Japana u Drugom svjetskom ratu i od tada je međunarodno priznata teritorija Kine.
Trenutno samo 13 zemalja (plus Vatikan) priznaje Tajvan kao suverenu zemlju, tj. kao predstavnika cjelokupne Kine. Kina vrši značajan diplomatski pritisak na druge zemlje da ne priznaju Tajvan, ili da urade bilo šta što implicira priznanje. Međutim, iako je uglavnom nepriznat, Tajvan ima razvijene ekonomske i trgovinske odnose širom planete uključujući i Kinu.
Odnosi između Tajvana i Kine naglo su se pogoršali nakon posjete ostrvu tadašnje predsjedavajuće američkog Predstavničkog doma Nensi Pelozi u avgustu 2022. Peking je osudio posjetu Pelozi kao „izuzetno opasnu”.
Kina je tada pokrenula niz vojnih manevara uz angažman i svog nosača aviona i ispaljivanje balističkih projektila fokusiranih na šest zona oko Tajvana, od kojih se tri preklapaju s teritorijalnim vodama ostrva. Tajvan je upozorio da je tim potezom narušen njegov suverenitet jer je prisilio brodove i avione da pronađu rute oko tih područja. Kina se takođe povukla iz klimatskih razgovora sa Amerikom.
Od 2021. Kina pojačava pritisak slanjem vojnih aviona u tajvansku zonu protivvazdušne odbrane, samoproglašeno područje u kojem se strani avioni identificiraju, nadgledaju i kontrolišu u interesu nacionalne bezbednosti.
Nedavna posjeta Tajvanske predsjednice Tsai Ing-ven Sjedinjenim Državama pojačala je kritike i upozorenja iz Pekinga. Sadašnji predsjednik Donjeg doma američkog Kongresa Kevin Makarti sastao se u Kaliforniji sa predsjednicom Ing-ven zajedno sa delegacijom kongresmena iz obje stranke. Makarti je najavio široku pomoć kako bi ostrvo sačuvalo demokratiju.
Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Do skoro je svaka američka administracija održavala dvosmislen stav na pitanje da li bi vojno intervenisala u slučaju kineskog napada. Predsjednik Džozef Bajden je nedvosmisleno iznio novu poziciju sadašnje administracije. Takođe je ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju.
Kako Kina ekonomski i vojno jača, rastu bojazni da bi se status kvo mogao promijeniti. Predsjednik Si Đinping je tokom posjete francuskog kolege Emanuela Makrona i šefice Evropske komisije Ursule fon der Lajen Pekingu prošle sedmice naglasio da Kina neće beskonačno čekati na reintegraciju ostrva rekavši da svako ko očekuje da Kina napravi kompromise i ustupke po pitanju Tajvana sanja nerealne snove.
Kina je napravila veliki prodor u Aziju i dominira regionalnim ekonomijama a tokom ruske invazije na Ukrajinu razvila je široku trgovinu sa Rusijom i time joj olakšala teret zapadnih sankcija. Kineska Inicijativa Put i pojas (BRI) kojim se infrastrukturno i ekonomski povezuje sa mnogim zemljama je, od 2013, kada je lansirana, postigla veliki uspjeh. Potpisano je preko 200 BRI sporazuma sa 149 zemalja i 32 međunarodne organizacije.
Peking ide i dalje od ulaganja kao vanjskopolitičkog alata. Rat u Ukrajini je učinio svoje. Putinova Evroazijska ekonomska unija (EAEU) i pekinška Šangajska organizacija za saradnju (SCO) su dobile na značaju. SCO čine Kina, Rusija, Indija i Pakistan, dok su Iran i Afganistan države posmatrači.
Nekadašnja Putinova vizija jedinstvenog tržišta „od Lisabona do Vladivostoka“ sa EU kao glavnim partnerom je doživila veliku modifikaciju. Sada, kada je poslovanje s Evropom gotovo ugašeno, Kremlj želi EAEU južno i istočno u Aziju, gdje se interesi EAEU sve više preklapaju sa SCO, što je posebno spomenuto u novom ruskom vanjskopolitičkom konceptu
Kao kontratežu Amerika gradi pacifički pojas kojim želi omeđiti ekspanziju Kine na Pacifik i jugoistočnu Aziju. Sjedinjene Države imaju veliki broj vojnih baza u Japanu u Južnoj Koreji što može predstavljati veliki izazov za Kinu u slučaju da se odluči za vojnu akciju protiv Tajvana. Tajvan predstavlja prirodni lanac od Južne Koreje do Filipina kojim se onemogućava direktni pristup Kine Pacifiku. Ako bi Kina preuzela Tajvan, neki zapadni stručnjaci sugerišu da bi onda mogla slobodnije da projektuje moć u zapadnoj regiji Pacifika i da bi čak mogla ugroziti američke vojne baze sve do Guama i Havaja.
Kina insistira da su njene namjere miroljubive. Nedavni vojni savez AUKUS između Australije, Velike Britanije i SAD-a je posebno dizajniran da se odupre pretpostavljenoj kineskoj ekspanziji.
Zapad je i dalje nesumnjivo moćan i stvara dvije trećine globalnog BDP-a. Još ima i značajnu prednost u visokim tehnologijama i sofisticiranom naoružanju. No, Kinezi tvrde da se, zahvaljujući lošoj demografiji i deindustrijalizaciji Zapada usljed globalizacije, u posljednje tri decenije taj jaz znatno smanjuje. Tome doprinose globalne energetske krize koje dovode do zatvaranja teške industrije kod kuće zbog „ekonomske neodrživosti“ rastućih troškova. Dobar primjer je sadašnja situacija sa proizvodnjom artiljerijske municije i dostava ukrajinskoj armiji. Sve zemlje NATO-a zajedno proizvode mjesečno ukupno 45.000 artiljerijskih granata od 155 mm dok Ukrajina svakog mjeseca ispaljuje oko 90.000 granata. NATO je primoran da razliku nabavlja od trećih zemalja i povlači američke zalihe municije iz Izraela i Južne Koreje. Zapadna vojna industrija za sada nije u stanju da poveća proizvodnju i nakon godinu dana ruske invazije, pa se mnogi pitaju kakva bi tek situacija bila u slučaju sukoba sa Kinom.
Prednost za Tajvan predstavlja to što ga od Kine odvaja 160 kilometara mora a Kina i nema veliki broj usko specijaliziranih amfibijskih i aviotransportnih snaga koje bi mogle lako savladati tajvansku dobro utvrđenu armiju. U otvorenom sukobu, neki zapadni stručnjaci predviđaju da bi Tajvan u najboljem slučaju mogao usporiti kineski napad i donekle spriječiti iskrcavanje kineskih amfibija na obalu dok ne stigne direktna intervencija američke pacifičke flote i snaga stacioniranih na Okinavi (Japan) i drugim bazama.
Nesporno je da Kina preferira „ponovno ujedinjenje” nevojnim sredstvima, kroz jačanja ekonomskih veza. Zapad isto nije voljan da se vojno sudari sa Kinom. U zapadnom taboru postoje brojna neslaganja oko zajedničke politike prema Kini. Kina troši na vojsku više od bilo koje druge zemlje, osim SAD-a, i mogla bi se osloniti na ogroman raspon sposobnosti, od pomorske moći, raketne tehnologije, aviona i sajber napada koje može koristiti kao tihi pritisak da se situacija opet pokrene ka mirnom faktičkom ujedinjenju.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PUTINOV REŽIM ZAVODI INFORMATIVNU CENZURU: Internet slobode u Rusiji na izdisaju

Rusija je još 2012. godine usvojila set zakona kojima se ograničavaju slobode surfovanja na internetu. Sistem kontrole je kasnije širen, a cenzura interneta se posebno pogoršala nakon početka agresije na Ukrajinu u februaru prošle godine. Roskomnadzor, državni regulator, je široko krenuo u blokade svih internet sadržaja kritičnih prema zvaničnoj politici Kremlja
Rusija je još 2012. godine usvojila set zakona kojima se ograničavaju slobode surfovanja na internetu tako što je uvela listu zabranjenih web stranica kojima se ne može pristupiti sa ruskih IP adresa. Uzrok su bili masovni protesti u Moskvi i drugim gradovima nakon brojnih optužbi za pokradene parlamentarne izbore u decembru 2011. i predsjedničke izbore u martu 2012. godine koji su vratili na tron Vladimira Putina koji je prije toga upravljao zemljom sa mjesta premijera. Zakon je ponovo dorađen naredne godine i njime su zabranjene sve internet stranice koje se sumnjiče „za ekstremizam“, „pozivanje na ilegalna okupljanja“ i „promjenu poretka“ čime su etiketirani oni koji su se suprostavljali sveprisutnoj kleptomaniji i korupciji u državnom vrhu. Iduće godine su zabranjene i web stranice koje vrše „uticaj na stanovništvo zemlje, pogotovo mlade ljude, sa namjerom da oslabe kulturne i duhovne vrijednosti“.
Ruski Sistem operativno-istražnih mera (SORM) zahtijeva od telekomunikacionih operatera da instaliraju hardver koji dobijaju od Federalne službe bezbjednosti (FSB) – nasljednice KGB-a. Hardver omogućava glavnoj špijunskoj agenciji da nadgleda metapodatke i sadržaj komunikacije korisnika, uključujući telefonske pozive, elektronsku poštu i istorijat pretraživanja weba. Metapodaci se mogu dobiti bez naloga suda. Sistem je 2014. godine proširen i na platforme društvenih medija, a Ministarstvo komunikacija je naložilo kompanijama da instaliraju novu opremu koja može koristiti Paket duboke inspekcije (DPI) kojim se mogu detaljno i bez ikakve kontrole špijunirati ruski građani.
Zakon Jarovaja iz jula 2016. godine zahtijeva da svi web servisi pohranjuju korisničke podatke ruskih građana na serverima unutar zemlje. Od telekom operatera se traži da čuvaju snimke telefonskih razgovora, tekstualnih poruka i internet saobraćaja korisnika do 6 mjeseci, kao i metapodatke do 3 godine. Ovi podaci, kao i „sve druge potrebne informacije“ dostupni su vlastima na njihov zahtjev bez sudskog naloga. Sajtovi koji ne ispunjavaju ovaj zahtjev mogu lako doći pod udar vladinih mjera. Slična rješenja je ranije u praksi kod nas sprovodila Demokratska partija socijalista (DPS) tako što su Uprava policije i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) mogli na svoju ruku pristupati podacima o komunikaciji građana kod mobilnih operatera.
Ranijom legislativom ruske Dume koja je maskirana kao „borba protiv terorizma“ i dopunjena avgusta 2014. godine zahtijeva od operatera besplatnih pristupnih tačaka bežičnog interneta ili Wi-Fi (npr. u restoranima, bibliotekama, kafićima itd.) da prikupljaju osobne podatke svih korisnika, identificiraju ih pomoću pasoša i pohranjuju podatke.
Od januara 2018. godine, kompanijama registrovanim u Rusiji kao „organizatorima širenja informacija“, kao što su aplikacije za razmjenu poruka na mreži, nije dozvoljeno da imaju korisnike bez identifikacije.
Cenzura interneta se dodatno pogoršala nakon što je Putin otpočeo agresiju na Ukrajinu u februaru prošle godine. Roskomnadzor, državni regulator, je krenuo u blokade svih internet sadržaja kritičnih prema zvaničnoj politici Kremlja. Na listi zabrana su se našle i popularne društvene platforme kao Twitter, Facebook, Instagram jer su odbile da objavljuju kremaljsku ratnohuškačku i nacionalističku propagandu sa RT televizije i Sputnjika. Stranice organizacija za ljudska prava (Human Rights Watch, Amnesty International) i portali poznatih medijskih kuća – BBC, Glas Amerike, Dojče vele, Meduza itd. su takođe blokirane samo zbog kritike Putinovog ratnog pohoda.
Roskomnadzor je blokirao i više od 10 hiljada web stranica pod optužbom da distribuiraju materijale kojim se „diskredituju ruske oružane snage”. Blokade su naređene od strane Glavnog državnog tužilaštva, koje ima ovlašćenja da nalaže zabrane bez odobrenja suda kako bi se spriječilo „širenje lažnih vijesti o vojsci“ za koje slijede drakonske kazne zatvora dodatno pojačane nakon početka agresije. Prošle godine je podneseno 779 krivičnih prijava zbog izjava na društvenim mrežama (objave, prenošenja tuđih objava, statusi na društvenim mrežama i poruke). Za takva djela je zaprijećena kazna zatvora do 15 godina. Kremaljske vlasti su pokrenule i najmanje 42 krivična postupka zbog ,,diskreditacije” vojske, od kojih je već 6 rezultiralo zatvorskim kaznama. Otvoreno je i 187 krivičnih predmeta zbog širenja „lažnih vijesti”.
Treba dodati i 1889 slučajeva prekršajnih tužbi, uključujući distribuciju ekstremističkih materijala i simbola zabranjenih organizacija (uključujući i organizaciju utamničenog opozicionara i antikorupcijskog aktiviste Alekseja Navaljnog). Kritike ruske armije i „specijalne vojne operacije“ od strane pronacističkih organizacija i/ili visoko rangiranih kriminalaca bliskih Putinu (primjer Jevgenija Prigožina, vlasnika Privatne vojne kompanije Wagner- PMCW) ne podliježu sankcijama državnih organa jer su navodne te kritike dobronamjerne zarad boljeg rezultata u agresiji na Ukrajinu. Duma je sredinom ovog mjeseca inicirala izmjene zakona po kojima se kritika ruskih „dobrovoljačkih grupa“ uključujući Wagner i otvoreno nacističku Grupu Rusič takođe smatra krivičnim djelom koje povlači do 15 godina robije.
Roskomnadzor je dopustio na ruskom Telegramu cirkulaciju video snimka na kome ruski vojnici kastriraju i potom ubijaju vezanog ukrajinskog ratnog zarobljenika. Video su snimili ruski vojnici krajem jula 2022. godine kako bi se zločinom javno pohvalili na internetu. Ni propagiranje ruskog fašizma i nacional boljševizma sa pozivima na masovna ubijanja ukrajinskih civila, posebno djece i nemoćnih ne predstavljaju nikakav problem ni državnom regulatoru ni tužilaštvu uprkos zakonima kojima su zabranjeni pozivi na surovost, nasilje i neprimjeren govor.
U pokušaju da zaobiđu rastuća ograničenja, Rusi se sve više okreću virtuelnim privatnim mrežama (VPN). VPN je tehnologija koja omogućava korisniku da pristupi blokiranoj web stranici tako što zamjenjuje korisnikovu IP adresu s IP adresom servera na koje je povezan. IP adresa (Internet Protocol address– eng) je specifičan numerički niz od ukupno 12 brojeva, ili jedinstveni matični broj svakog računara koji mu omogućava adekvatnu komunikaciju sa stranicama i serverima. Na primjer, osoba koja živi u Moskvi uz pomoć VPN-a izgleda kao da je u Njujorku pa se sa servera u Njujorku bez problema pristupa internetu i time se zaobilaze vladine zabrane.
Otprilike 25 odsto ruskog stanovništvo ima VPN na svojim uređajima, što Rusiju čini osmom najpopularnijom zemljom za korištenje VPN-a u svijetu.
Putinov režim ne sjedi skrštenih ruku. Razvio se u tehnološki rat između ruske vlade i VPN kompanija. U septembru 2022. službeno je blokirano nekoliko najprisutnijih VPN provajdera, uključujući renomirani ExpressVPN. Ipak, ExpressVPN i većina drugih VPN-ova su ostali funkcionalni do februara ove godine. No posljednjih sedmica, mnogi Rusi i strani dopisnici se žale na društvenim mrežama da neki od najpopularnijih VPN-ova u zemlji više ne rade na mobilnoj internet konekciji koju obezbjeđuju MTS, Megafon, Tele2, kao i nekoliko kućnih internet provajdera.
ExpressVPN provajder je objavio da je poslovanje u Rusiji postalo teže nego ikada. „Ruska vlada trenutno aktivno blokira VPN veze. Izazov koji predstavljaju ove najnovije blokade je bez presedana“, stoji u poruci korisničke službe ExpressVPN-a. Ove kompanije ne žele prihvatiti poraz i počele su razvijati strategije za zaobilaženje ograničenja slobode interneta koje je nametnula vlada, uključujući postavljanje novih servera i rad na naprednijim protokolima.
Rat se nastavlja i na internetu.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NEREDI U BRAZILU: Igre sa demokratijom

Situacija u Brazilu nekoliko dana nakon nasilnih protesta je mirna, no mediji prenose da i dalje postoji bojazan od sličnih scenarija. Nova brazilska vlada se u svojim prvim danima suočila sa gomilom problema koje će morati rješavati brže nego što je očekivala. Od toga će umnogome zavisiti ostatak njenog mandata
U prošlom broju našeg nedjeljnika sumirali smo godinu za nama i naveli kako su neke zemlje Južne Amerike prešle put od krajnje desnice ka vladama lijeve orijentacije. Desetak dana kasnije u Brazilu, jednoj zemlji sa pomenutim promjenama, haos. Mnogi brazilski scenario porede sa upadom pristalica Donalda Trampa, inače saveznika bivšeg brazilskog predsjednika Žaira Bolsonara, u američki Kapitol 6. januara 2021. Prije ravno dvije godine.
Bolsonaro je izgubio od Luiza Injacia Lule da Silve izborima u oktobru, ali su njegove pristalice odbile da prihvate tanku pobjedu suparnika i izborne rezultate. Kampovale su u blizini vojnih objekata, tvrdeći da su izbori pokradeni. Bez dokaza kojima bi potkrijepili tu tvrdnju. Značajan broj njih apelovao je na vojsku da svrgne izabranu vladu, a hiljade su marširale u nedjelju na glavni grad. Potom su upali u predsjedničku palatu, zgradu Kongresa i vrhovni sud. Razbijali su prozore, namještaj i opremu, uništavali umjetnička djela i službene dokumente.
Do dramatičnih akcija i scena dolazi nedelju dana pošto je Lula, veteran na političkoj sceni te zemlje položio zakletvu i preuzeo dužnost predsjednika. Novi brazilski predsjednik je suparničke demonstrante nazvao vandalima i fašistima.
Dan nakon što su napali sve tri grane vlasti u pokušaju da sruše demokratski izabranu vladu, Fred Aruda, brazilski ambasador u Londonu, rekao je: „Ono što se juče dogodilo u Brazíliji bilo je groteskno. Neuspjeli napad na naše institucije. Kao što je rekao predsjednik Lula, demokratija zahtijeva od ljudi da poštuju institucije”. Upozorio je da će akteri napada osjetiti svu snagu zakona, napominjući: „I svjedočiće neželjenim posljedicama svojih postupaka. Brazilska demokracija izranja još jača iz takvih mračnih epizoda“. Iz napadnutih institucija objavljeno je zajedničko saopštenje: „Pozivamo društvo da ostane mirno u odbrani mira i demokratije. Zemlja treba normalnost, poštovanje i socijalnu pravdu”.
Ministar pravde Flávio Dino rekao je da je oko 1500 ljudi uhapšeno tokom i nakon nemira, a policija je počela sa praćenjem onih koji su platili desetine autobusa za prevoz protestanata. Forenzički dokazi, uključujući otiske prstiju i fotografije, koristiće se za pozivanje ljudi na odgovornost. Ministarstvo pravde postavilo je e-mejl za primanje „informacija o teroristima koji su upali i uništili” vladine zgrade, a radi se i na pretraživanju slika kako bi se identifikovali izgrednici.
Bezakonje su osudili političari, svjetski čelnici i većina Brazilaca. Nakon telefonskog poziva u ponedjeljak, Lula i američki predsjednik Džo Bajden objavili su zajedničku izjavu u kojoj stoji da brazilska demokratija i slobodno izražena volja građana ima nepokolebljivu podršku Sjedinjenih Država.
Da je u Brazilu stanje kopmpleksno pisao je švajcarski Neue Zürcher Zeitung (NZZ). „Radikalizovane pristalice Bolsonara jedva da su naišle na otpor tokom osvajanja i uništvanja: iako se danima znalo da će protestovati protiv Luline vlade u Braziliji, samo nekoliko stotina vojnika iz nacionalnih interventnih snaga Força Nacional bilo je poslato da zaštite zgrade. Samo nekoliko njih koristilo je suzavac ili pokušalo da se odupre naletu. Na društvenim mrežama postoje video snimci bezbjednjaka koji prijateljski ćaskaju sa napadačima. Tek kada je predsjednik Lula u nedjelju popodne oduzeo upravi prestoničkog okruga komandu nad bezbjednosnim aparatom i prenio je na saveznu vladu do 31. 01. policija je brzo reagovala i u ranim večernjim satima uspjela da oslobodi zgrade“.
Nakon nedjeljnog haosa, u ponedjeljak nove slike. Ljevičarske organizacije u gradovima uključujući Sao Paulo i Rio de Žaneiro marširale su u znak podrške novoizabranom predsjedniku. „Nema amnestije!”, skandirali su tražeći kazne za izgrednike od prethodnog dana.
Mediji su nakon ovih događaja analizirali situaciju u Brazilu i ocijenili da je Lula sa svojim saradnicima odlučio da ne proglasi vanredno stanje, jer bi tada vojska preuzela skoro svu vlast. U novim političkim strukturama na vlasti u Brazilu postoji bojazan da svi generali ne bi sprovodili njegova naređenja. Među njima ima i Bolsonarovih ministara i onih koji su podržali proteste.
Bolsonaro je kritikovao ovakav način izražavanja neslaganja sa politikom u jednoj demokratskoj zemlji, ali u skladu sa svojom strategijom od gubitka izbora nije nedvosmisleno tražio od svojih pristalica da prestanu sa protestima. Usput je napravio paralelu sa sličnim situacijama iz 2013. i 2017. godine kada su izgrednici bili iz redova druge političke opcije. Bivši predsjednik otputovo je u Sjedinjene Američke Države uoči nereda u Braziliji. Neki smatraju kako bi izbjegao odgovornost za ono što je uslijedilo. Nakon što su mediji postavili pitanje njegovog statusa u SAD-u izašle su informacije o njegovom bolničkom tretmanu na Floridi. Bolsonaro se liječio od bolova u crijevima povezanih sa ubodom nožem koji je pretrpio tokom izborne kampanje 2018. godine.
Pobuna pro-Bolsonarovaca bila je jadna, smatraju brojni analitičari i slažu se da je za sada uspjela u jednom. Ojačala je predsjednika Lulua.
NZZ ovako analizira situaciju u Brazilu: „Vrhovni sud koji kontroliše Luluin prijatelj glavni sudija Alexandre de Moraes koji je svojim odlukama zamrzao sve antikorupcione sudske procese protiv Lulua i tako mu omogućio da se uopšte kandiduje za predsjednika Brazila, a potom odbacio sve primjedbe na izborni proces i proglasio Lulua za pobjednika, je suspendovao Ibaneisa Rochu, guvernera Brazilije, na tri mjeseca. Rocha se smatra saveznikom Bolsonara i već je pokazao nezaiteresovanost u procesuiranju demonstranata tokom nasilnih nereda prije tri nedjelje i pokušaja atentata neposredno prije stupanja na dužnost“. U međuvremenu su uhaošeni i neki visoki funkcioneri prethodne vlasti.
Da je situacija u Brazilu dramatičnija nego što izgleda pokazuje i monitoring društvenih mreža. Na zahtjev brazilske vlade, društvene mreže počele su sa čišćenjem svojih platformi od bilo kakvog sadržaja koji podstiče nasilje, izvijestila je novinska agencija Rojters. Meta, pod kojom funkcionišu Fejsbuk i Instagram, rekli su da su nedjeljni nemiri u Braziliji označeni kao „nasilan događaj”, te će stoga svaki sadržaj koji ga podržava ili hvali biti uklonjen. Guglova platforma JuTjub na sličan način „pomno prati” situaciju, a njihov tim uklanja problematične sadržaje. To uključuje „streamove uživo i video zapise koji podstiču nasilje”. Aplikacija za razmjenu poruka Telegram takođe sarađuje sa brazilskom vladom na provjeri činjenica. Sve ovo je reakcija na situaciju uoči nedjeljnih događaja, kada su Bolsonarove pristalice dijelile na društvenim mrežama svoje planove mobilizacije, grupisanja i provale u vitalne vladine zgrade.
Situacija u Brazilu nekoliko dana nakon nasilnih demonstracija je mirna, no mediji prenose da i dalje postoji bojazan od sličnih scenarija. Nova brazilska vlada se već u svojim prvim danima suočila sa gomilom nevolja koje će morati rješavati brže nego što je očekivala. Od toga će umnogome zavisiti ostatak njenog mandata.
Dragan LUČIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGEDIJA U BEOGRADU, VRISAK SA VRAČARA OGLAŠAVA UZBUNU: Srce tame
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom