Crna Gora je postala crkvena država a Sveti Petar Cetinjski molio sveštenike da obuku odoru kada ulaze u crkvu. Nije problem religijskog osjećanja, ali se to radi tiho

MONITOR: Ne možeš ti da odložiš kad ćeš da dodaš dupli pas, dodaj odmah, izjavili ste. Koliko smo dodavanja propustili pa nam se ponavljaju priće poraženog nacionalizma iz Drugog svjetskog rata i ’90-ih?

KOPRIVICA: U udžbenicima u Srbiji postoje dvije fotografije jedna pored druge: Sava Kovačević i Pavle Đurišić. Heroj i zločinac. Među poginulim u partizanskim jedinicama na Sutjesci 70 odsto bilo je između 18 i 25 godina. Može li se to izbrisati. Sve je u Srbiji na zlo počelo kada su izjednačili partizane i četnike. Nije problem tih časnih kraljevih oficira. Arso Jovanović je bio načelik Generalštaba… Partizanske brigade imale su 18.000 boraca i 4.000 ranjenika protiv 120.000 njemačkih vojnika. U ratnim njemačkim arhivima piše o nesalomivom moralu partizana u bitci na Sutjesci. Koča Popović sa Prvom proleterskom brigadom … probio je obruč na Balinovcu, bila je to borba 1 na 1. I krenuli su u smjeru suprotnom od onog koji je Tito bio odredio. Tito je htio da smijeni Koču Popovića, pa da ga zamijeni Terzić,nekad kraljevski oficir. Terzić je to odbio. Jer Koča Popović je nezamjenljiv. Nadrealista, španski borac, proleterski komandant. Jeste taj proboj na Sutjesci bio žestok, krvav i nadrealan.

MONITOR: Nadahnuto ste pisali o pričama Mihaila Laića, u Vremenu je esej izašao pod nazivom Krleža sa naših strana. Opisali ste Lalićevu kritiku revolucije, Golog otoka, kao i opis četničkih zločina. Kako zaboravismo Lalića a niknu spomenik Đurišiću?

KOPRIVICA: To Krleža naših strana prvo je rekao Boro Krivokapić. U književnom svijetu Lalić je prilično marginalizovan. Crna Gora je postala crkvena država a Sveti Petar Cetinjski molio sveštenike da obuku odoru kada ulaze u crkvu. Nije problem religijskog osjećanja, ali se to radi tiho. Ne može da se slava slavi u kafani ili pod šatorom… Mi smo, nezavisno od ove političke priče, izgubili iskrenost. Nema pravog duplog pasa, svako nešto kalkuliše, oće li vam pridržati vrata od lifta ili neće, ko ste vi, šta ste… Previše se sumnja, a dobrih ljudi uvijek ima.

MONITOR: Lalićeva kuća u Novom je srušena.

KOPRIVICA: Srušena mu je kuća? Na lijepom mjestu je bila.

U Domu kulture Braća Stamenković bilo je veče posvećeno knjizi mladog sarajevskog pisca Toholja. Ulazi Lalić, maskiran sa kineskim kačketom, i na ulazu pita me gdje je ta mala sala, misli da sam portir. Da bih ga razuvjerio kažem da mi se dopalo njegovo poređenje u vezi sa apotekaricom Ninom Karelskom sa obrvama kao da se čudi. Ne valja to kaže Lalić, to je knjiško poređenje.

Vrati se Lalić i pita me šta mi je Jovan Koprivica. Kažem stric. Bili su zajedno u redakciji Stvaranja na Cetinju, pa do 1948. Vaš otac je branio 1941. poštu u Ulcinju sam. Nisam to znao, velim.

Važnije je da sam u drugom osnovne dobio zbirku priča Mihaila Lalića i da su na koricama dvije motike na tek pooranoj njivi okruženoj šumom. To je priča Pusta zemlja. Godina je 1944. Sretko Nedić pokušavao da odloži odlazak sina dječaka u partizane. Ćerka mu je već bila odbjegla. Otac vodi sina na njivu, posle velikih kiša došlo je posvećenje proljeća: Poskidaše džamadane i razmahnuše. Osjećali su toplo i drago milovanje sunca i vjetra na obnaženoj koži. U tu idiličnu sliku ulaze iz šume utvare, na leđima im zaturene puške, obučeni su u raznobojne ostatke uniformi, i svi bez razlike imaju blatnu, izgaženu obuću. Kostim kao komentar četničke bagre. Komandant Arsenić kreštavim glasom naredi da ih vežu. Otac Sretko lukavi da nisu na partizanskoj strani, moli da bar ostave sina jedinca, da mu ne ostane pusta zemlja. Onda se prvi put čuje glas dječaka: Što moliš ovu paščad, što se brukaš? Osvetiće nas striko Novo, osvetiće nas drugovi! Zapamtiće makarondžije. Ubiju dječaka, pa posle provale bijesa i oca. Onda dolazi finale priče kad sam osjetio, ne znajući, da je to književnost: Prekopana zemlja sušila se, i izjednačavala u boji sa ostalom. Potok je veselo šumio, vjetar se igrao u granju, ptice su oveselile čitav kraj, samo su dvije ispuštene motike podsjećale na ljude koji su bili i više ih nema. Više ih nema, a ima ih. Nikada više nisam zaboravio tog dječaka očiji gvozdenijeh kao u Batrića Perovića. Želio sam biti taj dječak, i bio sam, i biću.

MONITOR: Pisali ste o motivu časne smrti kod Lalića, pa preko toga i o tri sprovoda Kiša, Kovača i Pekića. 

KOPRIVICA: O Pekićevoj sahrani nisam pisao.

Kiš je bolovao od polarne samoće. On je bio veseo, boem, radan, ali ta tjeskoba očevog stradanja u Aušvicu, pa mu je majka umrla na Cetinju, kada su došli iz Mađarske. Kiš je rano prepoznao svoj dar i slijedio ga do kraja. A to što pričaju, a o tome pišem u drugom izdanju knjige Vježbanka Danilo Kiš (Fokalizator, Podgorica, urednici Sanja i Vlado Vojinović), zašto se on sahranio po pravoslavnom običaju. Majka ga je krstila, za vreme rata, u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. To mu je spasilo život, a on je htio da vrati taj dug…

Nije samo u pitanju časna smrt, nego kako se podnosi smrt najbližih.

Odmah poslije rata živjeli smo u Ljubljanskoj ulici. Dvorišna kuća porodice Kojašević. Trgovačka porodica ali lijevo je orjentisana.

Naša je ulica bila partizanska: Vučinići, Novakovići, Cicovići, Komnenići, Koprivice… Preko puta Kojaševića živjela je porodica Višnjić kraljevskog pukovnika Mićka. Sin jedinac Branko bio je sa Brankom Ćopićem i mojim stricem Jovanom u Učiteljskoj školi u Sarajevu. Bio je mlad komunist, partizan, ubili su ga u četničkom zatvoru i bacili u lancima pred vrata roditeljskog doma. Unijela ga je majka Anđa sa ocem Mićkom. Opremili su ga i stavili na sto. Majka Anđa nije suzu pustila. Eto to je dostojanstvo.

MONITOR: Često pričate o tome da bez žrtve, mimo konformizma, nema iskoraka. 

KOPRIVICA: Treba da bude neki krupan iskorak, rizičan i junački. Evo sada ovi događaji u Beogradu. Na strani sam studenata, ali mnogo je apatičan narod. Neće da se pridruže, treba taj broj da bude veći. Nadam se da hoće. To vam je kao kad nema cehovske solidarnosti. Ako štrajkuje jedno pozorište u Beogradu, treba sva da štrajkuju. Bile su nekad protestne večeri u Udruženju književnika, sad su tamo neki ližisahani, neki šuplji ljudi, ne reaguju ni na šta.

MONITOR: Pa i nema u javnosti umjetnika, književnika, tu su sada starlete, pjevači, analitičari… 

KOPRIVICA: Davno sam rekao – kada je Lepa Brena postala evergrin onda je sve otišlo u božju mater. Sada sociolozi kulture, reditelji, pisci pričaju o njenom fenomenu. Nema tu fenomena. Kič je, to imate kod Kovača – pornografija je uvijek povezana sa fašizmom. Jasno je to u istoriji filma.

Puriša Đorđević snimio je film Pavle Pavlović, Bekim Fehmiju igra glavnu ulogu i bori se proti kiča. Kič pjevačicu igra izvrsna Milena Dravić. Prvi pravi film protiv fašizma napravio je Vatroslav Mimica o zločinu ustaša u gradu Trogiru. Film se zove Kaja, ubit ću te! Prazan je grad, samo se naziru siluete i čuju pucnji. Ustašu igra odličan glumac Uglješa Kojadinović. Vatroslav Mimica dugo nije mogao da dobije sredstva za snimanje filma. Puriša Đorđević 17 godina nije dobio sredstva, jer je upozorio da će kič da sruši Jugoslaviju.

Nestalo je zabavne muzike, nema Nade Knežević, Lole Novaković, Zdenke Kovačiček, Radojke Šverko, Beti Đorđević, Gabi Novak… na sceni su opstajale kreštave kič pjevačice. I tako se masovno širila banalnost i primitivizam koji evo i danas vlada sa svakosatnim klepetalom.

MONITOR: Šešelju ste rekli da neće uspjeti da istjera Mirka Kovača iz Beograda. Ipak je uspio. Kako biste opisali vaš odnos sa Kovačem?  

KOPRIVICA: Moj sukob sa Šešeljem bio je u Klubu književnika. Devedesetih godina Klub je postao vašarište. Vratiće se Kovač na velika vrata u Beograd. Kovač je o Beogradu napisao ponajbolje stranice druge polovine dvadesetog vijeka. Kao što se vratio u Podgoricu i u Crnu Goru. O tome svjedoče Dani Mirka Kovača, evo već drugu godinu u organizaciji i režiji Vlada i Sanje Vojinović.

Mirkov i moj otac bolovali su u Brezoviku, crnogorskom čarobnom brijegu. Znali su da im je kraj u tom sanatorijumu. Moj otac Đorđije umro je 1962., a Mirkov otac Đuro 1963.

Kovač nije bio neki đak, volio je da izaziva incidente. Napisao je parodiju na Krvavu bajku Desanke Maksimović i to nije bilo dobro prihvaćeno. Profesor književnosti bio je Vladimir Mijušković, pisac romana Zaloga. Iako je bio slab đak, Kovač je želio makar jednom da dobije peticu. Profesor je ostavio Mirkovu svesku za pismene zadatke poslednju i mladi Kovač je pomislio evo konačno petica. Mirko stilski ovo je u redu, kaže profesor, ali promašio si temu, trojka.

Upoznao nas je Filip David u hotelu Metropol. Mirko se pitao šta da pričam sa ovim književnim početnikom, razlika je bila 12 godina. Počeo je da priča o Zvezdi, o fudbalu. Baš je pogodio u sridu. Brzo smo se zbližili i postali prijatelji. Nedavno je umrla Mirkova žena, stopanica Boba Matić. Izvrsna slikarka, negdje između Mediale i slikara kao što je Pjero Dela Frančeska ili Karavađo. Imala je tu svjetlost, kamen i erotsku mediteransku priču. I sam Mirko je baš taj spoj. Boba je prestala da slika posle Mirkove smrti. Malo je ko pisao i u Hrvatskoj o njenom odlasku, ali vidio sam da su dobre tekstove napisali Boris Dežulović i Miljenko Jergović.

Što se tiče postmodernizma, Mirko to u knjizi Evropska trulež ovako definiše: Fabula je ulazak u ponoćni voz, a rasturanje fabule putovanje.

Najbolje eseje o drugim piscima pišu pisci. Brodski o Kišu: Ako pokušate da bez rimovanja prevedete Bodlera ili Rembao na srpskohrvatski možda ćete dobiti Danila Kiša. Kišovi prevodi nisu prevodi nego prepjevi ili prije remek djela jugoslovenske poezije. Najbolji primjer je Kišov prepjev pjesme Novogodišnja Marine Cvetajeve. U vrijeme afere oko Grobnice Radovan Popović našao je da je Kiš dobio šest iz ruskog kod profesora Taranovskog. A ja sam ga na jednoj večeri pitao koliko je Kiš dobio za prevod Novogodišnje. Jedanaest, kaže Brodski.

MONITOR: Intervju sa Borislavom Pekićem ste radili 1992. u Londonu. Kakva je utisak ostavio na vas?

KOPRIVICA: Nije to bilo u Londonu. A ovako je počela ta priča. Krajem sedamdesetih pisao sam neke oštre tekstove o romanima uglednih srpskih pisaca u časopisu Književnost. Bio sam u kancelariji Radoslava Bratića, sekretara Udruženja književnija Srbije. Ulazi Pekić i pita Bratića znaš li Boža Koprivicu. Napisao je ne baš nježan tekst o romanu Pevač Boška Petrovića. Pa te molim da mu daš sanduk viskija od mene samo da ne piše o nekoj mojoj knjizi. Bratić ćuti. I onda sam ja rekao da znam toga i toga i da je to uličar koji bi Vas sad pitao za koga navijate. I otišao sam preko vrata.

Napisao sam posle toga esej o romanu Borislava Pekića Kako upokojiti vampira. Zvali su me iz BIGZ-a da li bih napravio veliki intervju sa Pekićem. To je bila Pekićeva želja. Pristao sam. Poslao sam jedno pedesetak pitanja u London, Pekić je odgovorio na tridesetak i nažalost umro 1992. Priredio sam knjigu razgovora sa Borislavim Pekićem Vreme reči. U izvrsnoj knjizi priča Novi Jerusalim Pekić se ogleda sa najboljim pričama Kiša i Kovača. Igra tu igru dokumentarnog i fantastike. Volim antologijsku priču Čovek koji je jeo smrt.

MONITOR: Često spominjete i Crnjanskog i njegovu ljubav prema fudbalu. 

KOPRIVICA: Igrao je Crnjanski za Banat iz Pančeva. Imao sam sreću da vidim u Radio Beogradu kako ulazi u studio, bio je to hod centarfora u čiji prostor niko više ne može da stane, da obitava.  Izjavio je da bi više volio da je odigrao jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije nego sve knjige koje je napisao. Imamo u jugoslovenskom nasljeđu tri pisca koje bi poželjela svaka evropska književnost. Poštovali su se, pogotovo u mladosti, podsticali jedan drugog. Nije važan redosljed Krleža, Andrić, Crnjanski… Znali su koliko su vrijedni i pomagali jedan drugom.

Ne mislim da je Crnjanski bio desničar, on je mogao da se priključi vladi u Londonu, nije pristao. Jeste bio prznica, narcis, ali sa pokrićem. Ceh nije dao 24 godine da se on vrati. Pomogao je ambasador Srđa Prica, Moša Pijade, pa i Ranković. U Prosveti izdavačkom preduzeću Dobrica Ćosić je rekao Crnjanskom da mu je drago što se vratio. Crnjanski mu je odgovorio da jedino Ćosiću nije drago. Na pitanje Ćosića zašto, kazao mu je zato što je sada drugačiji redosljed.

MONITOR: Ne propuštate da kažete da ste Nikšićanin, ali i Beograđanin. 

KOPRIVICA: U Beogradu jesam doživio mnogo lijepe trenutke, obitelj, pozorišne predstave, BITEF, FEST, ponekad i BEMUS, susrete sa dragim ljudima, Kinoteka, kafane, utakmice, Kolarac, Partizan…Nažalost Beograd odavno nije bio ovako primitivan. I mnogo su narogušeni na Crnu Goru, ne na ovu crkvenu Crnu Goru, nego na tradiciju Crne Gore. Mnogo bi bilo važno da ovo svakosatno klepetalo padne.

Nigdje nisam rekao da sam Beograđanin. Jesu me primili na pravi način krajem šezdesetih. Ali prevagne onih 18 godina u Nikšiću.

Prije nego što sam došao na Dane Mirka Kovača čuo sam da su navijači Partizana ponudili navijačima Zvezde da sruše Ćacilend, to bi bila istorijska prekretnica. Mora malo razbojnički, ne možete sa primitivcima drugačije. I desiće se to brzo. Ko nije na strani ove mladosti u Beogradu, i u Srbiji za mene je trajno prebrisan.

Šta mi je napisao Mirko Kovač

MONITOR: Izjavili ste da ste više čitalac, nego ozbiljan pisac. Kako biste opisali sebe? 

KOPRIVICA: Dječak koji je provodio vrijeme na gimnazijskom igralištu igrajući lopte i košarku, a uveče išao u kino, ni iz daleka nije mislio da će postati pisac. Film mi je u djetinjstvu ostavljao veći trag nego književnost… Poredili su me sa Osterom. Ali te me priče nisu mnogo zanimale. Usamljen sam glas na jugoslovenskoj književnoj sceni. Podsjetiću se šta mi je prije neku deceniju Mirko Kovač napisao iz Rovinja:

Dragi Bota, sjedim u kafiću, pa ću ti ovdje napisati riječ dvije. Pročitah Derbi Ono što je bitno: nitko se ne bi usudio tako pisati. I još bitnije: niko drugi ne bi umio tako. I o tome.To samo talenat umije glavnu temu staviti u drugi red a da istovremeno zauzme najveći prostor. Svi misle da znaju isto što i ti znaš, a knjiga se čita da bi se saznalo još više. E, to više od onoga što znaš, jeste literatura. Ovdje će se tek doznati o tvojoj porodici. Mogu reći samo aferim za ovaj tvoj Derbi. Smijem li se našaliti i reći da si ti spojka naše književnosti. Spajaš čuda na čudan način, čudeći se čudu stvaranja. Stvorio si mali kosmos. O detaljima ćemo uživo. Tvoj vjerni čitalac Mirko Kovač Rovigno, 28. 08.2012.

Probio sam liniju pristojnog ponašanja. Ali stalo mi je da izađe na vidjelo šta je napisao Mirko Kovač.

Pripremam nove i stare eseje (izbor), a naslov knjige će biti Dribling na smrt. Pripremam i knjigu o Aniti Mančić i knjigu o Bogdanu Dikliću. Knjigu Moj omiljeni tim Partizana, ili Mrtvi razred. Knjigu, monografiju o Mirku Kovaču. E šta ću stići, stići ću.

Predrag NIKOLIĆ

Hapšenja funkcionera su i tokom ove godine bila česti medijski prizori. Sudski epilozi kada je u pitanju visoka korupcija i dalje izostaju, upozorili su iz Brisela, opet.  Neki procesi nijesu ni počeli, neki tek nedavno, dok ostali traju u nedogled

Spektakularna hapšenja zvučnih imena, privođenja, saslušanja i sprovođenje do spuškog zatvora i tokom 2025.godine bili su česti medijski prizori. Iste slike obilježile su i prethodne godine, ali sudski epilozi i dalje izostaju. Neki procesi nijesu ni počeli.

Tako crnogorska javnost ni nakon više od tri godine ne zna zbog čega se ne privodi kraju istraga kojom je bivši direktor Uprave carina i prihoda Rade Milošević, koji je uhapšen je 21. decembra 2022.godine zbog sumnje da je šef organizovane kriminalne grupe koja je, umjesto da ih spali, krijumčarila zaplijenjene cigarete. Iz spuškog pritvora izašao je šest mjeseci kasnije. Iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) tada je saopšteno da se sprovodi istraga protiv 19 fizičkih i jednog pravnog lica, jer postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela u periodu od kraja 2018. do 2022. godine. Do danas, protiv Miloševića i pored te osnovane sumnje i brojnih dokaza na koje su se tokom istrage pozivali specijalni istražitelji, nema optužnog akta pa ni suđenja u podgoričkom Višem sudu.

Oni kojih ima, traju godinama, a presuda ni na vidiku.

Jedno od takvih  je postupak pokrenut protiv bivšeg prvog čovjeka Ulcinja Ljora Nrekića i njegovih saradnika. Specijalno državno tužilaštvo podiglo je u novembru 2021. godine optužni prijedlog protiv Nrekića i još pet osoba za produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja, te krivično djelo zloupotrebe službenog položaja u saizvršilaštvu. Tim aktom Nrekić se tereti da je od 31. januara do 30. novembra 2020. godine u Ulcinju kao službeno lice i javni funkcioner predsjednik Opštine, prekoračenjem granica svog službenog ovlašćenja pribavio druge koristi i teže povrijedio prava drugih, odnosno da je suprotno članu 200 Zakona o radu zaključio ugovore o obavljanju privremenih i povremenih poslova sa 14 lica radi obavljanja određenih poslova. Suđenje u podgoričkom Višem sudu još traje.

Slučaj na koji je javnost gotovo zaboravila datira još iz marta 2017.godine kada su lisice na ruke stavljene bivšem prvom čovjeku Berana Vuki Goluboviću i to zbog sumnje da je zloupotrebom službenog položaja oštetio opštinski budžet za nešto više od 25 hiljada eura. Optužnica protiv njega i još pet osoba podignuta je godinu kasnije.  U optužnici se navodi da je Golubović u septembru 2011. godine, bez odluke lokalne Skupštine, i bez pravnog osnova,  firmu “Tehnostar”  oslobodio plaćanja  naknade za uređenje građevinskog zemljišta.  Takođe, Golubović se sumnjiči da je firmi “Tehnostar” nezakonito prepisao zemljište u naselju Buče, površine 22.549 m2, vrijednosti 22.549 eura. Prvostepene presude u podgoričkom Višem sudu nema ni nakon skoro osam godina od izvedene akcije hapšenja.

Nešto noviji slučaj je postupak protiv bivšeg predsjednika Priverednog suda Blaža Jovanića.  U maju 2022.godine zgradu Privrednog suda opkolile su jake policijske snage i mediji. Nakon hapšenja Jovanića vlast je poručivala da je krenula ruka pravde koju niko ne može zaustaviti .

Optužnica protiv Jovanića za stvaranje kriminalne organizacije i zloupotrebe položaja u stečajnim postupcima podignuta je u novembru 2022.godine. Prema tom aktu on je formirao kriminalnu organizaciju, u kojoj su stečajni upravnici, procjenitelji i vlasnici firmi za obezbjeđenje u stečajnim postupcima, i oštetio državu i osam kompanija za značajne iznose. Optužnicom je obuhvaćeno još 12 fizičkih i četiri pravna lica zbog postojanja osnovane sumnje da su učinili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i više krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Suđenje u podgoričkom Višem sudu i dalje traje.

Za razliku od mnogobrojnih sudskih postupaka, u relativno kratkom roku ove godine donijete su dvije presude protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, kojoj su lisice na ruke, zbog sumnje da je članica kriminalne grupe koju je organizovao njen sin Miloš, stavljene u aprilu 2022.godine. Protiv nje su pokrenuta tri sudska postupka, pa su tako nedavno Medenici u nešto malo više od mjesec dosuđene  dvije osuđujuće presude. Za 28.januar zakazana je i treća prvostepena presuda, upravo u predmetu u kojem se tereti da je bila dio kriminalne grupe koju je organizovao njen sin Miloš Medenica. Medenica je, nedavno nepravosnažno osuđena na godinu i devet mjeseci zatvora, jer je prema ocjeni suda i tvrdnjama SDT, podstrekivala na nezakonito donošenje odluke sutkinju Privrednog suda Milicu Vlahović Milosavljević, koja je u istom postupku osuđena na pola godine zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja.

U drugom predmetu koji je okončan posljednjeg dana oktobra, Medenica je proglašena krivom za zloupotrebu službenog položaja i osuđena na šest mjeseci zatvora. Prema toj presudi, ona je 2019. godine kao predsjednica Vrhovnog suda i članica Sudskog savjeta omogućila tadašnjem sudiji Milosavu Zekiću da ne bude privremeno udaljen sa posla iako se protiv njega vodio postupak pred kotorskim sudom.

Za razliku, ne nazire se kraj postupku koji je pokrenut protiv suspendovanog specijalnog tužioca Saše Čađenovića koji je uhapšen 9. decembra 2022, zbog sumnje da je od sredine 2020. do 2022. skrivao Europolov izvještaj o pripadnicima kavačkog klana, kako bi oni izbjegli optužnice. U pritvoru se nalazio do jula 2024.godine. Optužnica protiv njega podignuta je u junu 2023.godine ali je glavni pretres započeo tek 9.maja ove godine nakon što je predmet spojen sa optužnicom koju je specijalno državno tužilaštvo podiglo protiv penzionisanog glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i bivšeg policijskog funkcionera Zorana Lazovića, koji se, pod optužbom da su sarađivali sa kavčkim kriminanim klanom, nalaze u pritvoru od aprila 2024.godine. Svi oni su negirali krivicu.

Da nije kriv tvrdi i nekada prvi čovjek budvanske opštine Milo Božović koji je u pritvoru od aprila 2023.godine. Tek prije nekoliko dana iznio je svoju odbranu u podgoričkom Višem sudu. Uhapšen je zbog sumnje da je dio kriminalne grupe koju su, prema optužnici tužioca Jovana Vukotića, formirali Božovićev prijatelj Mileta Ojdanić i odbjegli policajac Ljubo Milović.

Optužnicom je obuhvaćeno još 18 osoba koje se terete  za šverc 4,3 tone kokaina, a neki optuženi se povezuju i sa pranjem novca zloupotrebom položaja.

Slučaj koji je izazvao buru u javnosti, a koji ni nakon nekoliko godina nije rezultirao ni prvostepenom presudom je hapšenje bivšeg direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejana Peruničića. Uhapšen je u oktobru 2021.godine nakon čega je protiv njega podignuto više optužnica zbog zloupotrebe službenog položaja, a Viši sud u Podgorici odlučio da njemu i njegovim saradnicima sude iza zatvorenih vrata.

Naknadno su spojena tri optužnice u jednu. SDT ga tereti da je nezakonito prisluškivao funkcionera i aktiviste Demokratskog fronta u hotelu “Palas” u Petrovcu 2020. godine. Sudi mu se i zbog optužbi da je u vrijeme svog mandata prisluškivao bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, a u drugom slučaju da je uz pomoć bivšeg agenta ANB-a Srđe Pavićevića nezakonito snimao i pratio funkcionere tadašnjih opozicionih partija, te bivšeg premijera Zdravka Krivokapića, pokojnog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i nekoliko novinara. I pored mnoštva zloupotreba za koje se tereti, njemu nakon hapšenja nije određen pritvor već se brani sa slobode.

Jedan u nizu maratonskih sudskih postupaka je i slučaj protiv rukovodstva „Plantaža“, u kojem još nije došlo do početka glavnog pretresa ni više od tri  i po godine od kako je po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva izvedena akcija hapšenja bivše direktorice Verice Maraš i ostalih bivših čelnika kompanije “13. jul“. Maraš je spuški zatvor napustila u krajem oktobra 2022.godine, ali do danas nije počeo glavni pretres po optužnici kojom se tereti da je zajedno sa ostalim optuženima u periodu od 24. decembra 2019. do 23. aprila 2020. godine u Podgorici počinila krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju.

Još jedna godina prođe.

Svetlana ĐOKIĆ

Spajićeva Vlada neće moći da evidentirane finansijske izazove ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona

Za raspravu o budžetu za narednu godinu, u plenumu Skupštine Crne Gore odvojeno je 180 minuta (tri sata). Brzinom od 21 milion eura u minutu, Vladin prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu usvojen je bez detaljnije rasprave i bilo kakvih intervencija.

Država će, prema objašnjenju ministra finansija Novice Vukovića, dogodine na raspolaganju imati 3,79 milijardi eura koje će prikupiti kao redovne prihode (porezi, akcize, carine…), depozite prenijete iz ove godine i planirana zaduženja. Skoro polovinu očekivanog novca donijeće porez na dodatu vrijednost (PDV).

Obratimo, ipak, malo više pažnje na stavke: prenijeti depoziti i planirana zaduženja.

Nakon što je Skupštini upućen prijedlog zakona o budžetu za narednu godinu, a prije glasanja o tom prijedlogu, Vlada je u državnu kasu, preko dva zaduženja, upumpala oko 500 miliona eura. Prvo je na domaćem tržištu realizovana emisija državnih obveznica vrijedna 50 miliona, a onda je sa međunarodnim bankama ugovoren i kreditni aranžman od oko 450 miliona eura.

Novac je, prema tvrdnjama iz Ministarstva finansija, uzajmljen radi “upravljanja likvidnošću, refinansiranja postojećih obaveza i stvaranja fiskalne rezerve za 2026. i 2027. godinu”. Po zvaničnom tumačenju, riječ je o “tehničkim operacijama” koje su bile u skladu sa ovlašćenjima iz budžeta za 2025. godinu i nijesu zahtijevale dodatnu odluku Skupštine.

Suma ovogodišnjih zaduženja dostigla je iznos od 1,5 milijarde, što znači da je za nekih 100 miliona eura prekoračena granica zaduženja utvrđena rebalansom budžeta za 2025.  Prema tom dokumentu, država je skorašnju pozajmicu od pola milijarde mogla koristiti za pokrivanje deficita i obezbjeđenje rezerve za narednu godinu. Samo što u budžetu usvojenom prethodnog vikenda tog novca nema, pošto je struktura prihoda i rashoda ostala ista kao i prije uzajmljenih 500 miliona.

Prema Vladinim zvaničnicima, pošto budžet ne prikazuje stanje gotovine već planirane novčane tokove, novo zaduženje ne mora biti direktno vidljivo u Zakonu o budžetu za 2026. Kroz dokumenta, ono će biti registrovano tek u izvještajima o izvršenju budžeta (kraj 2025. i početak naredne godine) i budućim izvještajima o javnom dugu. Tada će postati evidentno da je država zimus značajno povećala iznos ukupnog zaduženja. Istovremeno će se pokazati i da je najveći dio tog novca već potrošen na izmirenje budžetskih obaveza iz odlazeće godine.

Ministar finansija svjedoči da plan zaduženja za narednu godinu ostaje neizmijenjen u odnosu na novembarski Prijedlog. Obrazlažući Vladin prijedlog Odluke o zaduženju, Vuković je najavio uzimanje do 500 miliona eura kredita kojim će se pokrivati budžetski deficit i, dijelom, planirane kapitalne izdatke. Uz to, Odlukom je predviđena mogućnost dodatnog zaduženja od milijardu eura za stvaranje fiskalne rezerve i dodatne dvije milijarde za konkretne projekte.

“Ostavljanje mogućnosti da se zadužimo još jednu milijardu eura ne znači da ćemo se i zadužiti, već stvaramo pravni osnov da, ukoliko situacija na tržištu bude povoljna, stvorimo depozite za naredni period u cilju rasterećenja budžeta i pravovremenog obezbjeđivanja velikih iznosa za otplate koje dospijevaju”, kazao je Vuković.

Ako vam se čini da ste već ranije čuli fraze o stvaranju depozita i pravovremenom obezbjeđivanju novca za otplatu dospjelih kredita – u pravi ste. To je, u mandatu Vlade Milojka Spajića, postao redovan dio novembarsko-decembarskog budžetskog repertoara. I svaki put se pokaže da su glasnogovornici izvršne vlasti bili preveliki optimisti. Odnosno, da uzeti novac “otiče” i kroz redovnu (tekuću) budžetsku potrošnju.

Tako će, po svoj prilici, biti i naredne godine. Pošto je prilično izvjesno da će popis budžetskih troškova biti duži od planiranog.

Možda Vlada neće prihvatiti izmjenu odredbi Opšteg kolektivnog ugovora o povećanju koeficijenta sa 90 na 100 eura, koji su već dogovorili reprezentativni sindikati i poslodavci, a što bi državu moglo koštati 80 – 100 miliona.

Možda će nastaviti da ignoriše obaveze koje proizilaze iz ljetos usvojenog Zakona o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je predviđeno da se tokom 2026. godine isplate novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima preduzeća iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj. Nedavne procjene, na osnovu nekompletnih podataka, govorile su da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. U usvojenom budžetu za narednu godinu tog novca nema. Umjesto njega, stiglo je objašnjenje da je taj Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa Vladom, te da oni još ne znaju koliko novca treba da obezbijede i kome da ga daju.

Možda izvršna vlast ostane ravnodušna i prema obavezama koje prizilaze iz prošlonedjeljnih izmjena Zakona o radu. Njima je porodiljsko odsustvo produženo sa 12 na 18 (za drugo dijete), odnosno 24 mjeseca (za treće i svako naredno dijete). Ne postoji proračun o očekivanom iznosu novih rashoda ali on, svakako, ne može biti neprimjetan.

Ali, “možda” mora imati granicu. Ni Spajićeva Vlada neće moći da sve navedene finansijske izazove, a oni nijesu jedini, ignoriše svo vrijeme tokom naredne godine. Zato će biti ravno čudu ako deficit budžeta ostane u projektovanim okvirima, nešto ispod 300 miliona.

Iz NVO sektora već se čula ideja da se neki novac za uštedu i preusmjeravanje može pronaći među 24 miliona namijenjena radu parlamentarnih partija. (Vlada je, amandmanom na vlastiti Prijedlog budžeta, Skupštini preusmjerila još jedan million iz planirane budžetske rezerve). Drugi su, skupa sa  Milanom Kneževićem, problematizovali više od devet miliona eura namijenjenih za službena putovanja. A treći mogućnost za uštede vide tamo gdje su one najmanje poželjne: u kapitalnom budžetu.

Već i prve analize kapitalnog budžeta za 2025. i 2026. godinu pokazuje da značajan broj investicija u državnim planovima postoji samo formalno, bez stvarnog nauma države da krene u realizaciju obećanog. Riječ je o  zamrznutim projektima koji se iz godine u godinu ponavljaju sa simboličnim iznosima od hiljadu, pet ili deset hiljada eura. Pa se, bez tendera za izvođača, potpisanog ugovora ili radova na terenu, prenose u narednu godinu.

Karakteristični primjeri takvih investicija najvidljiviji su u obrazovanju. Projekti izgradnje osnovnih škola u City kvartu i  na Zabjelu u Podgorici, te na Karabuškom polju u Tuzima, kao i više vrtića (Berane, Stari aerodrom i Zabjelo u Podgorici) već tri-četiri godine postoje samo u tabelama najavljenih kapitalnih investicija.

U sektoru javne bezbjednosti, identičan tretman ima “projekat izgradnje i rekonstrukcije administrativnih objekata za potrebe MUP-a i Policije Crne Gore”. I on se godinama prenosi iz budžeta u budžet, sa opredijeljenim iznosom od 10.003 eura (realizacija 0,00). Slične primjere možemo naći i u pravosuđu, zdravstvu i kulturi.

U ovogodišnjem kapitalnom budžetu ostalo je finansiranje izgradnje tržnice u Mojkovcu, iako je u međuvremenu utvrđeno da su iz te opštine posao kandidovali uz lažnu tvrdnju da imaju gotov glavni projekat. Tako jačaju sumnje da kod odabira i realizacije kapitalnih projekata nije problem novac koliko njihova vidljivost, odnosno, procjena da li se rokovi izgradnje poklapaju sa trajanjem mandata onih koji o njima odlučuju i na tome žele politički profitirati.

Ponuđeni budžet je, ipak, naišao na razumijevanje i podršku skoro pa svih poslanika vladajuće većine. Valjda s više pažnje budu odlučivali kada pred njih stigne Vladin prijedlog rebalansa budžeta za 2026.  Ni do toga neće mnogo trebati.

Zoran RADULOVIĆ