INTERVJU
ERIK GOBETI, ISTORIČAR IZ TORINA: Znakovi “vječnog fašizma”
Umjesto da se pitamo kako su bivši fašisti uspjeli doći na vlast, moramo se zabrinuti krajnjom slabošću opozicije, istinski antifašističke i demokratske
Erik Gobeti, istoričar iz Torina, mladje generacije, pripada nezavisnom miljeu istrazivača na temu fašizma, Drugog svjetskog rata, partizanskog otpora i istorije Jugoslavije devedesetih. Autor brojnih knjiga i dva dokumentarna filma: Partizani, o italijanskim partizanima u Crnoj Gori i Sarajevo Rewind, o sarajevskom atentatu. Njegove najpoznatije knjige su Saveznici neprijatelja, Italijanska okupacija u Jugoslaviji (1941.-1943.) iz 2013., Zaboravljeni otpor, Italijanski partizani u Crnoj Gori (2018.), Dakle, što je sa jamam?, edicija 2021., Dučeovi krvnici… Gobeti održava konferencije i predavanja u Italiji i inostranstvu, te organizira kurseve za prosvjetne radnike i studijska putovanja u zemlje bivše Jugoslavije.
MONITOR: Nedavno je objavljena vaša knjiga “Dučeovi krvnici”. Šta vas je inspirisalo za taj tekst?
GOBETI : Shvatio sam da u Italiji ideja o zločinima koje je počinio fašizam nije dovoljno jasna, nije dovoljno poznata .U našem javnom mnjenju čini se da je Musolinijeva jedina krivica bila savezništvo s Hitlerom i progon Jevreja. Fašistički politički model smatra se postojećim i danas, do te mjere, da se predsjednik Senata Ignazio Benito La Russa izjašnjava kao anti-antifašist i hvali se čuvanjem Musolinijeve biste na svom radnom stolu. Izmedju ostalog, i zbog toga sam smatrao potrebnim podsjetiti italijansko javno mnijenje da je fašizam sam po sebi zločin, koji je proizvodio rat, bol i patnju dvadeset godina u Africi i Evropi, bez obzira na odgovornost za savezništvo s nacističkom Njemačkom.
MONITOR: Polazeći od studije ” Italijani dobri ljudi “Andjela Del Boka značajnog italijanskog istoričara na temu kolonijalizma, možemo li reći da smo danas djelimično svjesni zločina talijanske okupacije u raznim zemljama nekadašnje Jugoslavije, Libije, Somalije, Etiopije, Grčke?
GOBETI: Istoričar Andjelo Del Boka (i nekolicina drugih) obavili su izvanredan posao proučavanja i širenja činjenica o italijanskim zločinima, posebno u Etiopiji. Zahvaljujući njemu, danas je raširena svijest o korištenju hemijskog oružja-iprite (plin). Na Etiopiju je bačeno 300 tona iprita, što je italijanska vojska službeno priznala tek 1996. Danas je to jedini fašistički ratni zločin prisutan u školskim udžbenicima. Nedostaju mnogi podaci o drugim zemljama, zločini počinjeni u našem susjedstvu, u Evropi, a posebno u nekadašnjoj Jugoslaviji. Većina Italijana ne zna ništa o sopstvenoj istoriji van zemlje, jer se o tome ne uči u školi i o tome ne govore mediji i političari: nemamo zvanično Dan sjećanja niti se snimaju filmovi o tom periodu. Jedini poznati film koji prikazuje fašističku vojsku kao osvajače i zločince je The Lion of the Desert, libijski film iz 1980. s Entoni Kvinom u glavnoj ulozi, ali ubrzo potom cenzura je zabranila film u Italiji!
MONITOR: Koji su razlozi zaborava fašističkih zločina?
GOBETI: Postoji psihološki i politički razlog. Prvi je ljudski razumljiv: riječ je o psihičkoj anamnezi, teškoći prihvatanja nasilja počinjenog u ime domovine za vrijeme fašističkog režima, najprije od strane protagonista, a danas od strane njihove djece i potomaka.
Drugi je ozbiljniji, jer osnažuje i opravdava prvi, ne dajući mogućnost suočavanja s traumom i njezinim prevazilaženjem. Poslijeratna Italija pokušala je okrenuti stranicu, prikazati se žrtvom izgubljenog rata, pa je bilo logično ne sjećati se zločina počinjenih prije i u toku Drugog svjetskog rata. Time je Italija konstruisala potpuno iskrivljenu sliku dvadesetogodišnjeg fašizma: dugoročno gledano, slika Talijani dobri ljudi/dobar narod, nesposoban za zločine transformirana je u sliku nevinog režima. Režim Italije naprosto je postao žrtva nacističke Njemačke.
MONITOR: Ko su bili ljudi koji su postali fašisti?
GOBETI: Fašisti su ljudi različite dobi, porijekla, socijalnog i profesionalnog statusa. Naravno da su mnogi vojnici, s obzirom da je riječ o zločinima počinjenim u okupiranim zemljama. Ali ima i civila: intelektualaca, javnih službenika, tajnih agenata. U svakom slučaju, ne radi se o profesionalnim kriminalcima, plaćenicima ili sadističkim ludacima. Oni su normalni ljudi, obični ljudi koji su počinili zastrašujuće zločine u kontekstu rata i agresije, ali i u logici fašističke ideologije u kojoj su se pljačka, ubistva, nasilje doživljavali kao ispravni. Slijedili su ideolosko ustrojstvo koji se može definisati kao “fašizam”, čak i ako mnogi od njih (na primjer vojnici Kraljevske vojske) nisu djelovali direktno u ime fašističkog režima ili ideologije. “Vjeruj, slušaj, bori se” bila je jedna od zapovijesti režima.Ti zločini su posljedica ideje.
MONITOR: Imamo vladu i premijera krajnje desnice. Kako će to uticati na politički život?
GOBETI: Ova vlada predstavlja veliku promjenu u odnosu na prošlu, jer prvi put direktno upravlja stranka koja je inspirisana fašističkim političkim modelom. Nije slučajno što ova vlast ignoriše svaku kritiku, odbija dijalog i preuzima apsolutnu kontrolu nad medijima, otpuštajući s državne Televizije (RAI) sve koji nisu podobni. To je ideološka vlada, prva takve vrste u Italiji nakon 1945., koja namjerava trajati dugo i ima vrlo specifične ciljeve: autoritarniju politiku s predsjedničkim uredjenjem , ekonomski sistem koji favorizuje bogate nauštrb siromašnih, tradicionalistički kulturni model suprotstavljen manjinama i slabim podanicima. Kao što su Tramp i Bolsonaro pokazali, ti ljudi poštuju demokratiju samo kad pobjeđuju.
MONITOR: Možemo li govoriti o fašistizaciji Evrope?
GOBETI: Taj val zahvata cijelu Evropu, a donekle i ostatak svijeta, ako mislimo na nedavne izborne rezultate u Argentini. Svi ti politički subjekti inspirisani su vrijednostima koje je Umberto Eko definisao kao “vječni fašizam”: vjerski tradicionalizam, seksizam, prezir prema dijalogu i demokratskom uredjenju, kulturi sile itd… Ne zabrinjavaju me simboli koje koriste ( u Putinovoj Rusiji za istu politiku ponovno se koriste simboli komunizma) već konkretne politike u korist moćnih, a protiv slabih i marginaliziranih.
Umjesto da se pitamo kako su bivši fašisti uspjeli doći na vlast, moramo se zabrinuti krajnjom slabošću opozicije istinski antifašističke, napredne, demokratske, koja brani Ustavom izražene vrijednosti.
MONITOR: Mnogo puta ste imali poteškoće s predstavljanjem knjiga, prijetnje ili zabrane promocija i susreta na kojima govorite. Konkretno, tema Italijana koji su okončali život u jamama Istre je posebno u žiži javnosti. Gdje je istorijska istina?
GOBETI : Na moju knjigu o jamama u Istri stigla je cenzura i prijetnje od strane fašističkih grupa. Riječ je o istorijskoj rekonstrukciji usmjerenoj prema javnom mnjenju koja negira službeni narativ o broju ubijenih Italijana 1945. U “službenoj” verziji, Italijane su masovno ubijali jugoslavenski partizani iz nacionalne mržnje. U stvarnosti, istoričari dobro znaju, riječ je o “obračunu” na kraju rata, pretjeranoj osveti, ali reakciji na nasilje koje je pretrpjelo jugoslavensko pogranično stanovništvo u godinama prije Drugog svjetskom rata i tokom rata, od strane fašista. Žrtve nisu desetine hiljada “Italijana”, kao sto se danas piše, već oko 4 500 fašista, vojnika i poslušnika režima, ubijenih između 1943. i 1945. zbog političke uloge, a ne iz nacionalnih razloga. U biti, za ta ubistva krivi su italijanski fašisti, koji su 20 godina sijali mržnju, napali Jugoslaviju i protjerivali, pljačkali i ubijali do zadnjeg dana rata. “Službena” verzija ponavlja stereotip o “Italijanima dobrim ljudima”, žrtvama rata, te doprinosi stvaranju mita o nevinom fašizmu, čak i nevinoj žrtvi “zlih” partizana. Neofašiste i neonacioiste ne zanima pošten dijalog o interpretaciji činjenica i dogadjaja iz prošlosti. Žele instrumentalizovati žrtve tog perioda, ponašati se agresivno i arogantno sa neistomišljenicima kao što sam ja, zapravo sa velikim brojem ozbiljnih i hrabrih istoričara.
MONITOR: Koji su u korijeni neofašističkog pokreta?
GOBETI: Povijest se nikad ne ponavlja. Postoje mehanizmi koji se ponavljaju i to nas mora zabrinuti. Nacionalizam, prezir prema demokratiji, uvažavanje sile i omalovažavanje slabih, zajedničke su osobine s istorijskim fašizmom. Postoje i mnoge razlike u odnosu na doba u kojem se fašizam nametnuo u Evropi. Mi smo kao Italija vrlo mirnodopsko i bogato društvo. Ali i društvo sa ostarjelim stanovništvom, uplašenim od svega, zabrinutim za održavanje dobrog standarda. Konačno, društvo smo lišeno vrijednosti, bez alternativne političke ideje razuzdanom fašizmu. Ne mogu znati gdje će sve to dovesti, ali intelektualci se moraju zapitati o sudbini društva koje kao da nema budućnost osim samouništenja kontinenta, što je u osnovi bio rezultat istorijskih fašizama.
MONITOR: Koje instrumente posjeduje civilno društvo, NVO, antifašističke organizacije , gradjanstvo, institucije, da marginalizuju fašističke skupine i njihova opasna okupljanja, ako imamo rat u Evropi i mnoge druge sukobe u svijetu?
GOBETI: Civilno društvo može puno učiniti: postoje mnoge organizacije, udruženja, lokalne i nacionalne grupe koje rade na napretku društva u raznim sferama. U odbrani najslabijih, recimo migranata; za očuvanje istorijske istine; za dijalog i mir… Problem je što su često razjedinjeni, imaju zajedničke ciljeve i ideje, ali ne i ono što bismo nekada nazvali “ideologijom”. Nacionalisti i fašisti mnogih zemalja dijele precizan politički model i imaju jasne ciljeve. Zbog toga su tako uspješni.
Pravedna društvena borba je i lokalna, ali sa globalnom perspektivom. Isto važi i za istoriju: isticanje zajedničke borbe italijanskih i jugoslavenskih partizana u graničnim područjima, ali i u Crnoj Gori, u slučaju slavne divizije Garibaldi, znači ponuditi javnom mnjenju zajedničku viziju, koja jača veze među narodima koje bi nacionalisti radije prikazali kao različite i uvijek u međusobnim konfliktima.
MONITOR: Ustavni eksperti naglašavaju da je manifestacija ideja slobodna. Kada ideje vode ka djelovanju i akciji to je zabranjeno?
GOBETI: Sve dok sam pisao u akademskom kontekstu, dok moje knjige nisu imale poseban odjek u javnosti, nisam trpio nikakve prijetnje. Problemi su nastali kada sam se dotakao istorijskih tema koje su od interesa za današnju politiku, a to sam učinio s knjigom koja je bila vrlo čitana o situaciji italo-jugoslovenskoj. U tom trenutku počeli su me sprječavati da govorim u javnosti, uskraćivali su mi sale ili tražili od direktora škola i nastavnika da me ne pozivaju, takođe zatvorili su neke univerzitetske aule. U mom slučaju uvijek je riječ o slobodi ideja i pisanja, ali i o idejama koje uznemiruju vlast, a koje dopiru do šire javnosti. Sada se u suštini čuju rijetki disidentski glasovi prema zvaničnoj politici i neo -fašističkoj ideologiji.
MONITOR: Što je ostalo od italijanskog antifašizma u školama i na Putovanjima sjećanja na Balkan, u Srebrenicu i Aušvic?
GOBETI: Danas je škola jedinstven izraz i pravo mjesto demokratije u Italiji. Zbog toga joj se toliko protive, kroz kontinuirano smanjenje sredstava i fondova uz permanentnu birokratizaciju i zahtjeve od strane politike. Putovanja radi očuvanja memorije i sjećanja na bitne momente iz naše evropske istorije mogu biti izvrstan način rada. Radio sam sa italijanskim studentima u Bosni, na talijansko-slovensko-hrvatskoj granici; u fašističkom logoru na ostrvu Rab, na ostrvu Mamula. Ta putovanja ne smiju poslužiti samo za dobijanje dodatnih informacija, već za razumijevanje da se ti mehanizmi nasilja mogu ponoviti u bilo koje vrijeme, u svakom društvu, pa i u našem današnjem. .Važno je prepoznati znakove “vječnog fašizma” koji nisu nužno prepoznatljivi simboli (svastike ili fašistički pozdravi), već koji se često kriju iza dragih lica i lijepih rijeci.
MONITOR U Crnoj Gori godinama ste organizovali putovanja, sjećanja na temu partizanske Divizije Garibaldi. Kolika je važnost studija o italijanskoj okupaciji i o antifašističkoj italijansko-crnogorskoj borbi protiv nacizma i njihovih lokalnih saradnika, četničkog pokreta kojem se danas odaje počast?
GOBETI: Crna Gora je prvi susjed Italije na jugu i vrlo malo poznata vani. Naša putovanja služe upoznavanju istorije tog prostora, borbi protiv predrasuda u Italiji, o Balkanu i slovenskom stanovništvu generalno, te učenju o povijesti zajedničke borbe Italijana i Crnogoraca za oslobođenje od nacizma u Drugom svjetskom ratu. Imperijalističku invaziju italijanske vojske na Crnu Goru želio je fašistički režim uz lokalnu nacionalisticku logiku. Ali 20.000 Talijana koji su se nakon kapitulacije 8. septembra 1943. odlučili boriti na strani partizanskog otpora učinili su suprotno: borili su se uz narod koji im je bio nepoznat i to su učinili za zemlju koja nije bila njihova, zajedno s komunističkim i jugoslovenskim partizanima. Ona je bila neideološka: ti su ljudi, bivši vojnici svojim očima vidjeli svo zlo koje je prouzrokovao fašizam i njihovi lokalni saveznici i shvatili da se partizanski antifašisticki pokret istinski bori za bolji svijet i odbranu sopstvene zemlje.
Fašizam nikada nije iskorijenjen u Italiji
MONITOR: Danas smo svjedoci neofašističkih skupova. Uravo u Via Acca Laurentia u Rimu, hiljade manifestanata s podignutim rukama uz rimski pozdrav, s fašističkim i neofašističkim simbolima tokom komemoracije trojici neofašista ubijenih 1978. O kakvoj manifestaciji se radi ?
GOBETI: Fašizam se nije vratio u Italiju: Fašizam nikada nije iskorijenjen u Italiji. U demokratskom uredjenju zemlje je već 1946. bivšim fašistima omogućeno osnivanje nove fašističke stranke s drugim imenom: MSI – akronim koji podsjeća na ime Musolinija… Najozloglašeniji fašistički ratni zločinac Rodolfo Graziani, koji je 20 godina činio zločine u Libiji, Etiopiji i Italiji, bio je predsjednik te stranke pedesetih godina prošlog stoljeća. U sljedeće dvije decenije MSI je pridonio sezoni masakara koje su neofašisti izvodili u dogovoru s američkim tajnim službama kako bi spriječili demokratski napredak zemlje. A onda, počevši od devedesetih, MSI mijenja ime i postaje stranka aktuelne vlade, ne poričući svoje fašističko porijeklo.
Crna Gora bez favorizovanja bilo koje komponente društva
MONITOR: Kako će italijanski, crnogorski antifašizam i antifašizam regije preživjeti u ovim mračnim godinama?
GOBETI: U Crnu Goru odlazim više od 20 godina radi odmora i posla. Svjedočio sam razvoju situacije. Vjerujem da postoje dva problema koji se nadovezuju. S jedne strane, međunarodni kontekst koji trpi mala Crna Gora: obaveza ulaska u NATO i agresivnost srpskog nacionalizma kao dio globalnog rata koji se danas vodi u Ukrajini. S druge strane, unutrašnja politika je dugo bila usmjerena na stvaranje crnogorskog identiteta koji je faktički isključio značajan dio stanovništva, koji se nije mogao identificirati s tim identitetom jasno odvojenim od srpskog. Ono što se danas događa jedna je od štetnih posljedica nacionalizma: oni koji su “isključeni” iz tog identiteta su se radikalizirali, doveli vlastite identitete do krajnosti i udružili se protiv dominantnog identiteta’, “crnogorskog”.
Crna Gora mora biti ono što jeste: multietnička, multikulturalna, multireligijska zemlja, u kojoj svi imaju pravo na državljanstvo i svi se prepoznaju kao građani prekrasnog teritorija bez favoriziranja bilo koje komponente društva.
Vesna ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći
„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.
BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.
MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?
BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.
Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije
Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat u sekretarijat Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo
MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u pobunu?
PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.
MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma. Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?
PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta, i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“
MONITOR: Kako komentarišete ekstradiciju Duška Kneževića Crnoj Gori, te njegove tvrdnje da je došao dobrovoljno, uz ponovno pominjanje plave torbe?
MILOVAC: Knežević je izgubio proces pred Visokim sudom u Londonu kada je odbijena njegova žalba na odluku da bude izručen i to bi trebao da bude početak procesa pred crnogorskim pravosudnim organima koji bi do kraja trebalo da rasvijetli ulogu Kneževića u poslovima čiju zakonitost naše tužilaštvo dovodi u pitanje.
Dakle, ne radi se o dobrovoljnoj odluci Kneževića da se vrati u Crnu Goru, a još manje treba na njegov dolazak gledati kao na zaslugu ovdašnjih političara koji već počinju da presuđuju i za to sebi pripisuju zasluge.
Pred crnogorskim tužilaštvom se nalaze zaista kompleksni predmeti koji će zahtijevati značajne kapacitete kada su u pitanju prije svega finansijske istrage, naročito za onaj dio imovine i poslove Kneževića koji se odvijao na offshore destinacijama i van granica Crne Gore.
MONITOR: Ima li crnogorsko pravosuđe kapacitete da te procese izvede do kraja?
MILOVAC: Nažalost, ti kapaciteti su ujedno i najslabija karika u istragama, na što je više puta ukazivano i iz Evropske komisije u njenim izvještajima o napretku Crne Gore.
Posebno zabrinjava to što će kompletan postupak biti sproveden pred sudovima koji nisu reformisani i gdje nije do kraja otkrivena mreža korumpiranih sudija koji su radili po političkom diktatu, a ne slovu Ustava i zakona. Postupak protiv Kneževića je samo jedan od mnogih koji tek treba da epilog dobiju na sudu. Zbog toga se MANS snažno zalaže za proces vetinga u pravosuđu koji bi trebalo da rezultira zdravim osnovama za vođenje ovako kompleksnih predmeta.
Za sada ne ohrabruju najave iz Vlade Crne Gore, a prije svega iz Ministarstva pravde, da bi mogli u skorom roku da očekujemo takozvanu katarzu u pravosuđu, iako su javno data brojna obećanja koja su uključivala i značajno unaprijeđen zakonski okvir.
Ovo je posebno važno za predmete kao što je predmet Duška Kneževića gdje će tužilaštvu biti potrebna svaka moguća pomoć u, prije svega, finansijskoj istrazi. Nažalost, za očekivati je da će kod predmeta koji uključjuju veliki broj aktera, međunarodnu istragu i značajan protok vremena, postati bolno očigledan nedostatak takozvanog „italijanskog modela“ koji bi značajno olakšao posao tužilaštvu i ubrzao kompletnu finansijsku istragu.
MONITOR: Može li Kneževićevo izručenje otvoriti neke druge procese?
MILOVAC: Biće posebno zanimljivo vidjeti kakve će političke implikacije imati ponovno otvaranje predmeta Koverta , i da li će tužilaštvo ovog puta u istrazi ići dalje od Slavoljuba Stijepovića, za koga se sigurno ne može reći da je bio „mozak operacije“ i nalogodavac kada je u pitanju korišćenje takozvanih crnih fondova za finansiranje izbornih kampanja Demokratske partije socijalista.
Iako je to tek jedan od nekoliko postupaka koje tužilaštvo vodi protiv Kneževića, predmet Koverta ima posebnu težinu, imajući u vidu da se radi o političkoj korupciji sa mnogo dugoročnijim štetnim efektima po crnogorsko društvo. Svi smo svjedočili predaji novca i snimku koji je poslužio kao konačna potvrda da se DPS finansira iz nelegalnih izvora.
Druga potvrda je došla od samog tadašnjeg predsjednika te partije, Mila Đukanovića, koji je još početkom 2019. godine priznao da je predsjednik Atlas Grupe finansijski pomagao njegovu partiju: „Sve to što je rađeno je završavalo na odgovarajućoj adresi u Demokratskoj partiji socijalista, dakle u računovodstvu. Tamo je pažljivo evidentirano, a prema državnim organima su pravljeni onakvi izvještaji kakve su ti organi tražili.“
MANS je od tadašnjeg Glavnog specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, tražio da se ispitaju sumnjive donacije DPS-a, ali to nikada nije urađeno.
Sa druge strane, bilo bi naivno vjerovati da je sve ono što je do sada otkrio javnosti, Duško Knežević uradio kao izraz nekog patriotskog čina, uključujući i najavu dokaza vezanih za “plavu torbu”. Radi se prosto o pokušaju da se ojača pozicija u onome što je neminovan krivični postupak protiv njega pred crnogorskim institucijama. Tako treba gledati i najave mogućeg statusa svjedoka-saradnika. Biće zanimljivo vidjeti kako će tužilaštvo cijeniti ono što Knežević najavljuje kao dokaze protiv samog vrha prethodnog režima, u prvom redu bivšeg predsjednika, Mila Đukanovića.
MONITOR: Kritikovali ste neke od akata na kojima Vlada radi u susret eventualnom dobijanju IBAR-a, a koji se tiču aktikorupcijskih politika, te mehanizama borbe sa kriminalom. Radi li vlast suštinski na reformama koje se tiču poglavlja 23, 24 ?
MILOVAC: Za sada nemamo potvrdu političke volje da je vlada Milojka Spajića ozbiljna u namjeri da zakonski okvir upodobi onome što su ne samo međunarodni standardi, već prije svega realne potrebe Crne Gore kada je u pitanju borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. To je sasvim vidljivo iz onoga što predstavlja paket reformi koje je Ministarstvo pravde predstavilo pod nazivom Pravda Sad, ali i sasvim očigledno kada je u pitanju nova Strategija za borbu protiv korupcije koja već u formi ne ispunjava čak ni prilično niske standarde koje su postavile prethodne vlade pod vlašću DPS-a.
Ogromno neznanje i nerad su dominantna karakteristika onoga što se građanima nudi kroz izmjene ključnih zakona, u prvom redu Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oduzimanju imovine stečene kriminalom, te Zakona o tužilaštvu. Korak dalje je Strategija za borbu protiv korupcije koja ne tretira ključne izazove sa kojima se nosi crnogorsko društvo. MANS godinama ukazuje na probleme u ovoj oblasti i predlaže rješenja, dajući komentare i obezbjeđujući pomoć međunarodnih eksperata. Komunikacija sa nosiocima vlasti u posljednje četiri godine je dodatno intezivirana, nakon svih obećanja koja su, iz tada opozicionih klupa, data kada je u pitanju borba protiv korupcije.
Nakon četiri godine apsolutnog nerada kada je u pitanju antikorupcijska reforma, smatram da više ne možemo govoriti samo o neznanju koje jeste dominantna prepreka, već i o značajnom nedostatku političke volje da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke. Poseban izazov će predstavljati odbrojavanje dana do momenta odlučivanja o tome da li će Crna Gora dobiti pozitivan odgovor na IBAR, te količina prečica za koje postiji sumnja da će administracija Spajića napraviti kako bi ispunila formu, dok će suština kao mnogo puta do sada ostati u drugom planu.
U svakom slučaju, sve ono što sada budemo pogrešno postavili kada je u pitanju borba protiv korupcije, biće izuzetno teško kasnije ispraviti, a već smo izgubili previše vremena.
MONITOR: Kako vidite prošlonedeljnju Đukanovićevu izjavu, kojom je hapšenja Milivoja Katnića i Zorana Lazovića poistovijetio sa krvnom osvetom?
MILOVAC: Radi se o veoma nepromišljenim izjavama, koje nisu strane bivšem predsjedniku države Crne Gore, Milu Đukanoviću, naročito onda kada ocijeni da je potrebno “podići moral” u teškim trenucima za njegovu partiju. Nakon svega što smo mogli da pročitamo u Skaj prepiskama, ostaje malo prostora za sumnju da su Milivoje Katnić i Zoran Lazović bili čuvari jednog potpuno paralelnog sistema koji je Đukanovića održavao na vlasti i van domašaja bilo kakve političke ili krivične odgovornosti.
Znog toga ne iznenađuje potreba da se javno oglasi i sam Đukanović koji i nakon odlaska u takozvanu političku penziju, nastavlja da biva svojevrsni stožer DPS-a, sa očitim uticajem ne samo na političko tkivo te partije, već i na ono što se često u javnosti naziva kriminalnim. Izjava Đukanovića može se čitati i kao direktna poruka Katniću i Lazoviću, da kao vjerni vojnici pomenutog sistema nisu zaboravljeni ili otpisani.
Đukanović i njegova partija su već neko vrijeme bez tradicionalnih poluga moći zahvaljujući kojima su vladali prethodne tri decenije. Sa druge strane, ako je vjerovati onome što smo mogli da pročitamo u SKAJ prepisakama, a odnosi se na učešće kriminalnih struktura u izbornim procesima, to može biti posljednja poluga moći na koju Đukanović računa i zbog čega njegove poruke kakve smo imali prilike da čujemo mogu biti opasne.
MONITOR: Ko sve vrši pritisak na Specijalno državno tužilaštvo?
MILOVAC: Nakon trideset godina DPS režima, sasvim je realno očekivanje građana Crne Gore da konačno pravda bude zadovoljena, ali taj proces nikako ne bi trebao da bude u službi i pod uticajem bilo koje partije na vlasti. Nažalost, rezultati u borbi protiv korupcije su očigledno percipirani kao politički kapital koji pojedine političke partije žele da prigrabe za sebe i potpuno neosnovano sebi pripišu zasluge za rezultate kojima su malo ili nimalo doprinjele.
Sa druge strane, iako smo i ranije imali hapšenje javnih funkcionera koji su bili članovi DPS-a ili bili percipirani kako njihov poslušnici, do hapšenja Milivoja Katinića i Zorana Lazovića, nismo imali izražen otvoren pritisak na tužilaštvo od strane te partije. Ovakvo ponašanje predstavnika DPS-a u javnosti ne samo da ukazuje da od “reformisanog DPS-a” nema ništa, već daje za pravo i onima koji sumnjaju da su veze sa organizovanim kriminalom bile duboko utkane u sve ono što je ta partija radila, a da su Katnić i Lazović bili među glavnim kopčama sa tim strukturama.
Kada se stvari stave u tu perspektivu, nije iznenađenje što glavna poruka DPS-a više nije da “prepustimo institucijama da rade svoj posao”, već ona koja direktno crta metu na GST Vladimiru Novoviću, nazivajući ga “skaj tužiocem”.
Milena PEROVIĆ
Komentari
DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna
SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera
ESKOBAR I MI: Specijalan
-
DRUŠTVO3 sedmiceAKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu
-
FOKUS3 sedmiceHAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema
-
DRUŠTVO3 sedmiceKRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi
-
INTERVJU3 sedmiceSLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati
-
DRUŠTVO3 sedmiceI DIREKTORICA ASK-A JELENA PEROVIĆ NA POPISU UHAPŠENIH DRŽAVNIH FUNKCIONERA: Duge vožnje dovele u pritvor?
-
DRUŠTVO3 sedmicePREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi
-
INTERVJU3 sedmiceSERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu
-
FOKUS2 sedmiceMILO ĐUKANOVIĆ – ZNACI NERVOZE: Sam na slobodi