Nakon što nije dozvoljeno obraćanje glumcu Draganu Mićanoviću, prisutnima na Kanli Kuli je dobrodošlicu poželio i gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić. Katić je potpisnik peticije kojom se traži da školski brod Jadran ostane vlasništvo Crne Gore. Inicijator peticije je paracrkvena NVO Miholjski zbor poznata po veličanju velikosrpskih fašističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Mediji navode kontroverznog sveštenika Miajla Backovića kao osnivača ovog, tobože pravoslavnog, bratstva. Backović se često može vidjeti u društvu osoba koje se dovode u vezu s obavještajnim službama i organizovanim kriminalom

Filmski festival u Herceg Novom (39. po redu) je ove godine trebao otvoriti poznati beogradski glumac Dragan Mićanović. Međutim, kada je organizatoru stigao tekst njegovog govora (da bi se preveo na engleski) uslijedio je tajac. Govor je obilovao opisima situacije u Srbiji pod režimom braće Vučić. „Gaženja… tlačenja čelične vojske”, traženje odgovornosti „za veliku tragediju… glas protiv nasilja… (koje) se sve više širilo… sistematska eliminacija slobodomisleće kulturne scene” i „naše kolege prebijaju u centru glavnog grada”. Nastala je nelagoda u redovima organizatora. Kako Monitor saznaje, odlučeno je da se baza obrati vrhu za dalje instrukcije. Vrh su čelni ljudi Demokrata Crne Gore koji, osim bezbjednosnog sektora drže i čelno mjesto u opštini i Ministarstvo kulture i medija nadležno za festival. Nakon konsultacija vrha partije odlučeno je da se ne dopusti govor kako braći Vučić i njihovim izmišljotinama to ne bi poslužilo kao izgovor za tvrdnje kako se iz Crne Gore vodi kampanja protiv Srbije. Još se nije stišala nedavna histerija vučićevskih medija i partija protiv Crne Gore zbog slanja predstavnika ambasade na obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Knin 5. avgusta. Za Beograd je ovaj hrvatski državni praznik proslava protjerivanja i zločina nad krajiškim Srbima i njihovom paradržavom – stvorenom agresijom Srbije 1991. godine i etničkim čišćenjem nesrba. Iako se u Demokratama privatno slažu sa Mićanovićevim opisom režima u Beogradu, jer su i sami mete njihovih ucjena i prijetnji, odlučeno je „da se ne doliva ulje na vatru” po riječima funkcionera koji je želio ostati anoniman.

Festival je otvorenim proglasila ministarka kulture i medija, dr Tamara Vujović. Vujović je juče rekla da su svi umjetnici dobrodošli, ali Crna Gora „ne želi da njene kulturne manifestacije budu prostor za uvoz političkih sukoba iz drugih država…(i) jednostavno se ne mogu i ne smiju uvoziti u našu zemlju”. Mićanović je, nakon odluke da mu se uskrati govor, napustio Herceg Novi i vratio se u Beograd.

Prisutnima na Kanli Kuli je dobrodošlicu „u grad filma” i bogate kulturne ponude poželio i gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić. Katić je prije dva dana potpisao i peticiju kojom se traži da školski brod Jadran ostane vlasništvo Crne Gore.  „Vjerujem da će država Crna Gora istrajati i zadržati brod Jadran… u pregovorima sa Republikom Hrvatskom jer ne možemo prihvatiti da poslije toliko godina brod ode iz Boke”.

Inicijator peticije je paracrkvena NVO Miholjski zbor poznata po veličanju velikosrpskih fašističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Mediji navode kontroverznog sveštenika Miajla Backovića kao osnivača ovog, tobože pravoslavnog, bratstva. Backović je poznat po luksuznom životu. Često se može vidjeti u društvu kontroverznih osoba koje se dovode u vezu s obavještajnim službama i organizovanim kriminalom. U februaru ove godine Backoviću je zapaljen luksuzni džip Range Rover beogradskih tablica a u januaru prošle godine BMW X6 dzip u dvorištu porodične kuće.  U aprilu prošle godine Backović je obznanio da su Hrvati u Crnoj Gori „projekat” koji je počeo od Drugog svjetskog rata. Navodno su se do 1941. katolici u Boki izjašnjavali kao  „Bokelji ili Srbi”. „Onda je u ovom projektu nastupila kroatizacija bokeljskih rimokatolika i oni su se nasilno gurali da postanu Hrvati”, zaključio je ovaj srbijanizirani Crnogorac. Kasnije je, nakon osuda, rekao da su njegove riječi istrgnute iz konteksta i da su Hrvati „naša braća, komšije, kumovi i prijatelji”. Po navodima nekih medija, Hrvatska ga je stavila na listu osoba kojima je zabranjen ulazak.

Miholjski zbor je 18. avgusta pokrenuo peticiju da se spriječi davanje broda Hrvatskoj. Teško je povjerovati da je ovu velikosrpsku organizaciju briga za Crnu Goru i njenu kulturnu baštinu, pogotovo za sedam hrvatskih tačaka kojima se uslovljava podrška za članstvo u EU. Međutim, peticija može pomoći zauzimanju tvrdog stava prema Hrvatskoj što se poklapa sa strateškim ciljem porodice Vučić da se onemogući članstvo Crne Gore u evropskoj porodici.

Da se nešto događa oko spornih tačaka sa Hrvatskom najavio je Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP). Na skupštinskom zasijedanju 29. jula Knežević je obznanio da ima informacije da su se Hrvatska i Crna Gora dogovorile oko Jadrana. „Dogovor je sljedeći – mi Hrvatima vraćamo Jadran. Ploviće pod hrvatskom zastavom i biće u luci u Splitu. Povremeno, moći ćemo da ga koristimo kao trenažni brod” rekao je Knežević. Time je Crna Gora, po njemu, „zvanično kapitulirala“ i „to znači da postajemo protektorat Hrvatske” zaključio je javni obožavatelj braće Vučić. Iz Ministarstva odbrane kojim rukovodi Demokrata Dragan Krapović je stigao demanti da „nije postignut nikakav dogovor sa Hrvatskom”. Knežević je odgovorio da je Krapovićevo ministarstvo „potpuno isključeno iz nezvaničnih pregovora u kojima učestvuju Ranko Krivokapić, Ervin Ibrahimović i direktor ANB-a Ivica Janović, za koga naši susjedi tvrde da su ga oni imenovali na tu funkciju”.

Juče je objavljena i vijest da je ministar-savjetnik Ministarstva vanjskih poslova (MVP) Ranko Krivokapić bio na Godišnjoj konferencija hrvatskih diplomata nedavno u Zagrebu. Okupili su se ambasadori, konzuli i vojni atašei iz gotovo svih djelova svijeta. Krivokapić je pojavio na snimku objavljenom u Dnevniku Radio-televizije Herceg-Bosne (RTHB). Vučićevski mediji i politički glasnogovornici su horski počeli pričati o skandalu i, gle čuda, izdaji nacionalnih interesa Crne Gore.

Monitor je već ranije pisao da koordinacija napada na Crnu Goru i njeno članstvo u EU ide preko Moskve i njenih prijatelja saradnika u vrhu vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i ruskih agenata miloističke vrhuške DPS-a. Dok je crnogorskoj javnosti poznata uloga Putinove Rusije u stvaranje nezavisne Crne Gore 2006, malo se zna o ulozi Rusije u stvaranju nezavisne Hrvatske i doturanjima oružja preko aerodroma u Krku tokom Domovinskog rata (između 150 i 160 teretnih letova). Rusija ima duboke veze sa hrvatskom ljevicom, ali i desnicom, još od razlaza Tita sa Staljinom. Valja se podsjetiti ruskih veza zloglasnog zapovjednika Jasenovca Vjekoslava Maksa Luburića s ustaške i Ivana Steva Krajačića s komunističke strane. Tokom 60-ih i 70-ih Moskva je računala na djelove ustaške emigracije za prljave operacije KGB-a. U ovoj stvari interes Moskve, KGB-ovskog dijela HDZ-a se poklapa i sa strateškim interesima srbijanskog vladara Vučića.

Po informacijama Monitora iz diplomatskih izvora u Briselu, Zagrebu i Podgorici, znatan dio crnogorske Vlade je izrazio spremnost da se Hrvatskoj da Jadran ukoliko bi se Zagreb, navodno pismeno, obavezao da sadašnjim zahtjevima neće dodavati nove. Nažalost, odgovor HDZ-a je bio negativan, što je kod dijela evropskih diplomata signaliziralo da Hrvatska ima agendu koja definitivno nije evropska. Raniji prijedlog da se pitanje Jadrana riješi arbitražom je takođe odbijen, od hrvatske strane.

Ratni brodovi nemaju matičnu luku kako Hrvatska tvrdi (Split). Član 29 Konvencije Ujedinjenih nacija o pravu mora (UNCLOS) definiše ratni brod kao brod koji pripada oružanim snagama države. UNCLOS ne zahtijeva da ratni brod ima određenu matičnu luku, niti njegov pravni status zavisi od toga gdje je baziran. U slučaju jugo ratne mornarice (JRM) Jadran je bio unijet u flotnu listu ali bez matične luke. Prva luka gdje je bio stacioniran 1933. po isporuci brodogradilišta u Hamburgu je bio Tivat. Aneksom A ugovora o sukcesiji SFRJ od 2001. godine stoji da pokretna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji države sukcesora prelazi u njeno vlasništvo na dan kada je proglasila nezavisnost. Jadran je tada bio u Tivtu na remontu. Takođe, sporazumom u Žitniću (Hrvatska) od novembra 1991. JRM je izmjestila svu pokretnu imovinu iz luka Šibenik, Divulje i Split. Hrvatska tada nije tražila Jadran kao ni dugo poslije.

U srijedu je premijer Milojko Spajić na X-u objavio da „imamo ozbiljne bezbjednosne operativne informacije da će najavljeno zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja biti praćeno koordinisanim hibridnim djelovanjem, u koje su uključeni zvaničnici najmanje dvije države iz regiona”. Cilj je destabilizacija Crne Gore, uz očekivanu podršku marioneta u zemlji. Nije teško zaključiti o kojim se državama radi.  Pitanje je šta i kako dalje. Izbor neće biti lak.

Jovo MARTINOVIĆ

Ustav mora biti najbolji tekst koji država može da donese. Ne samo dovoljno dobar tekst koji može da stigne do predviđenog roka i izdrži „probu vremena” do neke sljedeće krize. Tu se ogleda razlika između „ispunjavanja pregovaračkih obaveza” i ustavne reforme

Crna Gora nastavlja evropsku trku. Međutim, praksom zadovoljavanja forme umjesto dubinskih reformi i korjenitih sistemskih promjena, vlast rizikuje da promaši suštinski cilj procesa EU integracija. Na štetu građana.

Rad na izmjenama Ustava potvrdio je slabosti tog modela. U parlamentu je konstatovano kako je postupak usvajanja pet ustavnih amandmana, proglašenih za ključ zatvaranja pregovaračkih poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 17 – Ekonomska i monetarna unija, prošao još jednu zakonom propisanu fazu. Ustavnom normom obavezujuća, (makar) jednomjesečna javna rasprava između dva skupštinska glasanja okončana je zaključkom članova Ustavnog odbora da pristigle prijedloge i sugestije neće razmatrati. Poslanici će se 24. avgusta, u drugom krugu glasanja, izjasniti o orginalnom tekstu predloženih amandmana. Uprkos uočenim slabostima i nedosljednošću Vladinog prijedloga.

Predsjednica Ustavnog odbora Jelena Božović potvrdila je da će amandmani XVII – XXI na Ustav, kojima se uređuju pitanja sastava i načina izbora članova Sudskog i Tužilačkog savjeta, kao i ustavni položaj CBCG ostati onakvi kakve je sročila Vlada prije nego ih je, u februaru, poslala parlamentu na usvajanje. Bez obzira na uočene manjkavosti.

Iako je, po njenim riječima, među pristiglim sugestijama bilo i onih „oko kojih su svi saglasni”, Božović je objasnila zašto se parlament neće  baviti prijedlozima sa javne rasprave. „Rokovi nam tu mogućnost ne daju. Međutim, imamo kao poslanici mogućnost da to u narednom periodu promijenimo”, objasnila je poslanica NSD.

Za pravo su joj dali i predstavnici opozicije. Poslanica DPS Sonja Popović je, „cijeneći napor svih koji su dostavili predloge”, pritvrdila da je vremenski tjesnac (u koji je parlament doveo sam sebe) razlog što neka rješenja, moguće bolja od vladinog prijedloga, neće biti ni razmatrana. „Naglašavamo da bi se nakon analiza našao poneki (prijedlog) koji bi zavrijedio našu podršku, ali smo limitrani rokovima od kojih zavisi evropska perspektiva Crne Gore”, kazala ja Popović. „Znamo šta su nam obaveze na EU putu i DPS nema dilemu šta nam je činiti.”

Iako zvuči kao zakletva pred odsudnu bitku, izrečeno je samo nemušto objašnjenje smišljenog manevra koji za cilj ima uzupraciju procesa odlučivanja od strane političke klase.

Nakon što je bezbroj novih zakona, u ovom mandatu parlamenta, usvojeno bez učešća stručne i zainteresovane javnosti, a poneki od njih i bez obavezne prateće dokumentacije/analize, svođenje javne rasprave o izmjenama Ustava na zadovoljenje forme („održana je”) uz poziv na dogovorene ili nametnute rokove iz Brisela otvara pitanje: za čije interese rade i kome su odgovorni predstavnici ovdašnje izvršne i zakonodavne vlasti?

Sagledajmo, kroz fokus pristiglih primjedbi stručne javnosti, suštinu onoga što će poslanici naredne nedjelje usvojiti kroz dogovorene izmjene Ustava.

Sudski i tužilački savjet imaće različit broj članova, različit model izbora predsjednika savjeta i njegov uticaj na donošenje odluka, različitu poziciju u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast… Zašto? Ako je namjera bila da se ojača nezavisnost pravosuđa, onda je legitimno pitanje zbog čega se dva tijela koja imaju tako važnu ulogu u obezbjeđivanju samostalnosti pravosuđa uređuju po suštinski različitim principima.

Odgovor na to pitanje ne bi smio biti – žuri nam se, kasnimo.

Sudski savjet će, prema aktelnom modelu, imati predsjednika i devet članova: predsjednika Vrhovnog suda, pet sudija i četiri ugledna pravnika. Predsjednika bira Savjet iz reda članova koji nijesu nosioci sudijske funkcije, dvotrećinskom većinom, a predsjednik ima odlučujući glas ako je broj glasova jednak. Sastav Savjeta proglašava predsjednik Crne Gore.

Tužilački savjet ima predsjednika i deset članova: predsjednik je Vrhovni državni tužilac. Članovi Savjeta: pet tužilaca, četiri različito profilisana ugledna pravnika i predstavnik Ministarstva pravde koji ne može biti ministar. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Dakle, Sudski savjet dobija unutrašnju proceduru izbora predsjednika koji ne smije biti sudija. Tužilački savjet ostaje sa predsjednikom koji jeste nosilac tužilačke funkcije – VDT-om. U jednom Savjetu sastav proglašava predsjednik države, u drugom predsjednik Skupštine. U jednom nema predstavnika Ministarstva pravde, u drugom ima. U jednom predsjednik ima ustavno propisan odlučujući glas, u drugom nema takve odredbe…

Akcija za ljudska prava (HRA) predložila je da predsjednik Vrhovnog suda ne bude član Sudskog savjeta, kao i da se iz članstva u Tužilačkom savjetu isključi Vrhovni državni tužilac. HRA je tražila i drugačiji način izbora uglednih pravnika, javni poziv za dio kandidata, individualne mandate članova, kao i usklađivanje dva savjeta tako da oba imaju predsjednika kojeg bira sam savjet iz reda članova koji nijesu nosioci pravosudne funkcije, uz odlučujući glas predsjednika u slučaju jednakog broja glasova.

Institut alternativa je, takođe, predložio da VDT ne bude član Tužilačkog savjeta, upozoravajući na opasnost od koncentracije moći i tražeći jaču nadzornu ulogu Savjeta. CDT je ukazao na problem različitog uređivanja dva savjeta i tražio dosljedniji i dugoročnije održiv model. Drugi učesnici javne rasprave predlagali su preciznije kriterijume za izbor „uglednih pravnika“, drugačiji odnos broja tužilaca i uglednih pravnika u Tužilačkom savjetu, kao i uključivanje stručnjaka iz oblasti ekonomije, informatike i digitalizacije u rad savjeta.

Nijedna primjedba nije iz reda onih koje bi se mogle odbaciti kao laički ili politički pristrasne. Dobili smo više različitih predloga koji su pokušavali da odgovore na konkretne slabosti predloženog modela. Nijedan nije postao dio konačnog teksta.

Nekome se žuri da ispuni zacrtane i vremenski oročene ciljeve. Bez obzira na izvjesnost da su ti rokovi – makar onaj koji se tiče zatvaranja svih pregovaračkih poglavlja do kraja godine – neodrživi.

U pitanju je – Ustav. Ako se dobar prijedlog ne razmatra zato što nema vremena, onda je to loša vijest za taj prijedlog i njegove predlagače. Ako se pregršt dobrih prijedloga ne razmatra zato što nema vremena, onda je to loša vijest za demokratske procedure (javnu raspravu) i javnost. Ali, ako se Ustav mijenja tako što se unaprijed dogovoreni tekst čuva od dobrih prijedloga i sugestija zato što nema vremena za njihovo ponovno usaglašavanje, onda je to loša vijest za Državu.

Krovni pravni akt države ne bi smio da bude proizvod brzine. Ne bi trebalo da bude ni rezultat toga koliko je dobro politički ispregovaran. I najmanje bi smio da bude mijenjan po principu: ovo smo već usaglasili između sebe i sa Briselom, popravljaćemo kad budemo imali vremena.

Ustav mora biti najbolji tekst koji država može da donese – ne samo dovoljno dobar tekst koji može da izdrži probu vremena do sljedeće krize. Tu se ogleda razlika između ispunjavanja obaveza i ustavne reforme.

Ako već postoji sumnja da predložena rješenja nijesu najbolja moguća, onda bi najodgovornija reakcija bila upravo ona od koje se sada bježi: otvoriti raspravu, usporiti proceduru i provjeriti predložene modele.

Rok može da se pomjeri. Politički dogovor može da se promijeni. Zakon može da se izmijeni. Ali kada se jednom promijeni Ustav, uz suštinsko kršenje procedure i rješenja koja nijesu najbolja, onda to postaje praksa koja će se preliti od vrha do dna pravnog sistema. I ne samo njega.

Zato bi odgovorna vlast promijenila vizuru i, umjesto gledanja u kalendar, sebi postavila pitanje: jesmo li sigurni da su predloženi amandmani najbolje što možemo da uradimo kako bi Crna Gora postala, izistinski, kvalifikovan i prihvaćen dio EU.

Ako odgovor nije potvrdan, problem nije u javnosti koja traži dodatnu raspravu i najbolja rješenja. Problem je u rokovima koji su, za rad sebičnih interesa pojedinaca, postali važniji od Ustava, države i građana.

Zoran RADULOVIĆ

Za nešto manje od dva mjeseca nastupa apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora za Svetozara Marovića. Bivši predsjednik SCG i nekadašnji visoki funkcioner DPS već ima jednu zastaru iza sebe. Jednogodišnja zatvorska kazna, koja je bila određena kao zamjena za neplaćenu novčanu obavezu od 1,1 milion eura, zastarjela je u junu 2021. godine

Odbrojavanje je počelo odavno. Sada se približilo. Za nešto manje od dva mjeseca, 10. oktobra ove godine, nastupa apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora od tri godine i devet mjeseci na koju je bivši predsjednik državne zajednice Srbija i Crna Gora Svetozar Marović pravosnažno osuđen presudom Višeg suda u Podgorici u septembru 2016. godine.

Taj datum već godinama nije nepoznat crnogorskim institucijama. Naprotiv. Na njega su upozoravali sudovi, mediji i predstavnici izvršne vlasti. Crna Gora je u više navrata od Srbije tražila da Marovića izruči kako bi kaznu izdržao u zemlji u kojoj je osuđen. Umjesto izvršenja presude, prolazile su godine. Marović je ostajao u Beogradu, a kazna samo na papiru.

Pitanje više nije samo zbog čega je jedan pravosnažno osuđeni političar godinama van domašaja crnogorskih pravosudnih organa. Mnogo je neprijatnije pitanje kako je moguće da je sistem koji je imao presudu, potjernicu, međunarodne mehanizme saradnje i bilateralni ugovor sa Srbijom došao pred sam kraj roka, a da kazna još nije izvršena. Ako do 10. oktobra ništa ne bude promijenjeno, država će se suočiti sa paradoksom: pravosnažna presuda postoji, krivica je priznata, kazna je izrečena ali zatvora možda neće biti.

Branilac Svetozara Marovića, advokat Zdravko Begović, u razgovoru za Monitor kaže da ne može dati odgovor na pitanje da li je njegov klijent nakon izlaska iz pritvora simulirao bolest kako bi izbjegao izručenje crnogorskim organima.

„Nakon završetka glavnog pretresa, odnosno zaključenja sporazuma o priznanju krivice i donošenja prvostepene presude, Svetozar Marović je napustio Crnu Goru i sve vrijeme boravio u Srbiji, u Beogradu. Zaista, njegovo zdravstveno stanje odmah nakon izlaska iz pritvora, u kojem je proveo šest mjeseci, bilo je u znatnoj mjeri narušeno. Duži vremenski period u Beogradu je posjećivao ljekare specijaliste, primao određenu terapiju i pokušavao da se izliječi“, kazao je Begović.

Prema njegovim riječima, Marovićevo zdravstveno stanje i danas je veoma loše.

„Ono što vam mogu reći jeste da je i danas Svetozar Marović veoma lošeg zdravstvenog stanja, da vrlo često posjećuje ljekare određenih specijalnosti. A to da li je upravo ta njegova bolest praktično simulirana kako bi izbjegao izručenje, ja vam ne mogu dati pravi odgovor, budući da je sve bilo u nadležnosti Ministarstva Republike Srbije“, rekao je Begović.

Marovićev advokat, međutim, smatra da iza činjenice da njegov klijent nikada nije izručen Crnoj Gori vjerovatno stoji mnogo više od birokratskog odugovlačenja.

„Ne bih ja to nazvao pobjedom. To je situacija koja je nastala spletom okolnosti. A ko je kriv ili ko je zaslužan zbog toga što Svetozar Marović nije stupio na izdržavanje kazne, valjda je svakome jasno. Ne treba davati odgovor na takvo pitanje“, kazao je Begović.

Podsjeća da je Ministarstvo pravde Crne Gore Srbiji uputilo sedam zahtjeva za izručenje Marovića, ali da odgovora nije bilo.

„Kao što znate, Ministarstvo pravde Crne Gore je sedam zahtjeva uputilo Ministarstvu pravde Srbije i nije bilo nikakvog odgovora. Dakle, vjerovatno je u pitanju neki jaki politički razlog koji je doveo do toga da Marović ne stupi na izdržavanje zatvorske kazne po pravosnažnoj presudi“, rekao je Begović.

Begović smatra da je Ministarstvo pravde Crne Gore uradilo ono što je bilo do njih kako bi Marović bio upućen na izdržavanje kazne, ali da sa druge strane nije bilo odgovarajuće reakcije. Čak su i najviši državni zvaničnici, na direktna pitanja zbog čega nije izručen, odgovarali da to nije u njihovoj nadležnosti. „Pružen je jedan lakonski odgovor koji potpuno jasno predstavlja situaciju i razloge zbog kojih Svetozar Marović nije izručen“, ističe Begović.

Svetozar Marović uhapšen je u decembru 2015. godine, u okviru velike akcije Specijalnog državnog tužilaštva koja je obuhvatila budvanske afere.

Nekadašnji visoki funkcioner Demokratske partije socijalista, bivši predsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik državne zajednice Srbija i Crna Gora, tada se našao u središtu jedne od najvećih korupcionaških afera u novijoj istoriji Crne Gore.

Marović je sa Specijalnim državnim tužilaštvom zaključio sporazume o priznanju krivice. Priznao je odgovornost za krivična djela koja su se odnosila na organizovanje kriminalne grupe i zloupotrebe u više budvanskih poslova i prihvatio jedinstvenu kaznu od tri godine i devet mjeseci zatvora.

Uz zatvorsku kaznu, prihvatio je i obavezu da državi plati više od milion eura, kao i dodatnih 100.000 eura u humanitarne svrhe.

Nakon što je u maju 2016. godine pušten iz pritvora, Marović je otišao u Srbiju. U Crnu Goru se nije vratio. Presuda je postala pravosnažna, ali njeno izvršenje nije.

Od tada do danas, slučaj se pretvorio u svojevrsni institucionalni ping-pong između Podgorice i Beograda. Crna Gora je slala zahtjeve i urgencije. Srbija nije preduzela poteze koji bi doveli do njegovog izručenja.

Ministarstvo pravde Crne Gore je, prema sopstvenim objavama, još 2022. godine uputilo novu urgenciju Ministarstvu pravde Srbije u vezi sa molbom za izručenje. Rezultat je izostao i tako je Marović ostao u Beogradu.

Zatvorska kazna, međutim, nije jedina obaveza koju Marović nije izvršio. Begović objašnjava da zastarijeva i novčana kazna koju je njegov klijent bio obavezan da plati Crnoj Gori: „Svetozaru Maroviću je presudom Višeg suda izrečena kazna zatvora i novčana kazna kao sporedna kazna. Međutim, kako zastarijeva kazna zatvora kao glavna kazna, nastupa i zastara novčane kazne“, objašnjava advokat.

Marovićev slučaj tako već ima jednu zastaru iza sebe. Kako je ranije objavljeno, jednogodišnja zatvorska kazna, koja je bila određena kao zamjena za neplaćenu novčanu obavezu od oko 1,1 milion eura, zastarjela je u junu 2021. godine. Drugim riječima, Marović je već jednom dočekao zastaru dok je boravio u Srbiji.

Predmet sporazuma o priznanju krivice bile su afere povezane sa namještanjem poslova i poslovnih aranžmana kojima je, prema utvrđenjima iz postupka, Budva oštećena za višemilionske iznose. Taj slučaj trebalo je da bude jedan od ključnih dokaza da pravna država funkcioniše i da ni politička moć ni nekadašnja funkcija ne mogu biti štit od odgovornosti.

Trebalo.

Svetlana ĐOKIĆ