Povežite se sa nama

MONITORING

Djeca dolaze

Objavljeno prije

10 godina

na

milo-djukanovic-ranko-krivo

Podmladak crnogorskih moćnika ne treba da brine za svoju budućnost. Pobrinuli su se za to brižni roditelji. Sinovi i kćeri žive punim plućima. Imaju: parcele na morima i planinama, poslovne prostore, stanove i kuće, privatne biznise i skupe automobile. I državu iza sebe.

Sedmostruki premijer Milo Đukanović i supruga Lidija vaspitali su sina Blaža u preduzetničkom duhu. Iako mu je tek 24 godine, iako mu oca svrstavaju među 20 najbogatijih vlastodržaca svijeta, Blažo ima najviša primanja u porodici: 2340 eura. Toliko svakog mjeseca dobije od izdavanja poslovnog prostora u Podgorici, površine 459 m2 (prizemlje 47m2 + prvi sprat 412 m2), koji mu je, 2007. godine, dok je bio srednjoškolac, poklonio, pa potom od njega i zakupio – striko Aco.

Mlađani Đukanović je po osnovu zakupnine 2008. i 2009. godine od strica mjesečno dobijao 11.000 eura, zapisano je u izvještaju o prihodima i imovini javnog funkcionera Mila Đukanovića, da bi oktobra 2010. godine, kada je Vlada Igora Lukšića sa 44 naših miliona eura darivala Prvu banku osnovanu 1901. godine, kirija snižena na današnji iznos. Tričavih dvije hiljade i nešto eura. Treba reći i to: riječ je o poslovnom prostoru u zgradi Vektra Montenegro koju je gradio Đukanovićev kum Dragan Brković prodajući je vladi premijera Mila Đukanovića po cijeni većoj od 2,5 hiljade maraka po metru kvadratnom.

Kada upeče u Podgorici, Žabljak dobro dođe. Prihodom od zakupnine (u izvještaju o imovini Mila Đukanovića nije naveden iznos sinovljevog depozita i ime banke u kojoj štedi) Blažo je tamo kupio 124 m2 stambenog prostora. Tako piše u očevom imovinskom kartonu predatom Komisiji za sprečavanje sukoba interesa. Međutim, kvadratura je manja nego ona zavedena u papirima Uprave za nekretnine gdje je zabilježeno da Đukanovićev sin na Žabljaku posjeduje 216m2 i to: garaža 17m2, četvrti sprat 124 m2 i mansarda 75 m2. Đukanović senior je u imovinskom kartonu prećutao 92m2! Protivzakonito.

Blažo je od oca naslijedio i gen za biznis. Zajedno sa vršnjakom, izvjesnim Ivanom Burzanovićem, osnivač je (udio u društvu: pola – pola) privrednog društva za proizvodnju, promet i usluge export-import BB Solar D.O.O. iz Podgorice, koje je prvi put registrovano 24. juna 2011. godine. Osnivački kapital – euro. Firma se bavi konsultantskim aktivnostima u vezi sa – kako stoji u Centralnom registru privrednih društava – poslovanjem i ostalim upravljanjem. Tako mladi a već konsultatni. Osim prakse tu je i teorija: osnivači firme, Đukanović i Burzanović, obrazovanje stiču na Univerzitetu Donja Gorica čiji je jedan od četiri osnivača – Đukanović stariji.

U životu odlično ide i Blažovom bratu od tetke, Edinu Kolareviću (rođen juna 1983. godine). Sin je Milove sestre, advokatice koja se pominje u kontekstu korupcije tokom privatizacije crnogorskog Telekoma ali i mnogih drugih sumnjivih privatizacija Ane Kolarević i Mehmeda Meše Kolarevića, građevinskog preduzetnika koji je po sopstvenom priznanju počeo sticati bogatstvo sredinom osamdesetih. Edin posjeduje nekretnine u Kotoru, Petrovcu, Kolašinu… Do Njujorka. Na svoje i na ime svojih firmi.

Prema spisku katastarskih nepokretnosti, Kolarević u Kotoru, Dobroti, ima zavedenu parcelu 799 m2, zemljište koje je dobio na poklon. Na njegovu firmu, čiji je 100 odsto vlasnik, Sublime developments D.O.O, koja se bavi izgradnjom stambenih i nestambenih zgrada zapisano je 11.787 m2 zemljišta i 1.085 m2 stambenog i poslovnog prostora. Narečena firma osnivač je (70 odsto vlasničkog udjela) druge Kolarevićeve firme Sublime logistics. Djelatnost: inženjersko i tehničko savjetovanje. Edin Kolarević je biznis, nije najjasnije koje vrste, raširio i preko Lamanša. U registru privrednih drštava Velike Britanije piše da je on direktor u Londonu registrovane firme Mne Principal Limited (adresa: 43 St Quintin Avenue, W10 6NZ, Flat 2 ).

Edin Kolarević u Petrovcu posjeduje stan, potkrovlje površine 76 m2, kupljen od svoga oca. Zgradu je gradio Mehmed Kolarević. U Kolašinu, Smrčje, na ime Kolarevića juniora, zapisano je 45.820 m2 zemljišta. Osnov sticanja – kupovina. Sestriću je u Kolašinu komšija – Aco. Pisao je Monitor o tome: ,,Na toj lokaciji, zajedno posjeduju više od 300 hiljada kvadrata. Izradu prostornog plana za tu oblast radio je, gle slučaja, Republički zavod za urbanizam i planiranje, u većinskom vlasništvu – Aca Đukanovića. NVO MANS je zbog toga optužila braću Đukanović zbog konflikta interesa.”

Edin se skućio i u Sjedinjenim Američkim Državama. Na svoje ime, kao student, uknjižio je stan u Njujorku. Ni manje ni više nego na Menhetnu (ulica: 60 E. 8th Street Unit: RES, NoHo, NY 10003 ). Nekretninu je za 877.500 dolara kupio kod firme Aspenly Co Llc. Majka Ana, u aktuelnoj tužbi koju je adresirala na Monitor, pravda sina. Navodi: ,,Predmetni stan kupljen je kreditom dobijenim od Hypo Alpe Adria banke, a shodno kojem je rok otplate do 1. jula 2031”. Slučajnost vrijedna pažnje: apartman na Menhetnu kupljen je 10. aprila 2006, neposredno nakon što je, prema američkim spisima, Matav podmitio crnogorske zvaničnike pri privatizaciji Telekoma. Među njima i ,,sestru najvišeg zvaničnika crnogorske Vlade, advokaticu”.

Edin se u slobodno vrijeme bavi i visokom politikom. Na ujaka. Zapisano je u evidenciji donatora: Baraka Obamu 2008. godine, kao nezaposlen, častio je 500 dolara koje je uplatio za njegovu predsjedničku kampanju.

Đukanovića u DPS-u privremeno zamjenjuje Svetozar Marović. Zajednička im je i posvećenost budućnosti svoje djece. Svetozarev sin Miloš, vršnjak Edina Kolarevića, snašao se u svijetu biznisa – nekretnine, građevinarstvo, ugostiteljstvo… Osnivač je nekoliko firmi: M i Z komerc, koja se bavi restoranima i pokretnim ugostiteljskim objektima ( osnovao je zajedno sa rođakom Zlatkom Marovićem ), El – Mar iste djelatnosti kao i M i Z komerc, MF invest specijalizovana za ,,specifične građevinske radove”. Treba pomenuti i konsultantsku firmu M.O.C., koja je osnovana 29. novembra 2005, da bi dan kasnije bila ugašena. U njoj je Marović junior bio izvršni direktor, a Dragan Sekulić osnivač. Sekulić se pominjao kao optuženi u aferi Zavala. Partner Svetozara Marovića u firmi Moninvest, koja je zajedno sa Miraksom počela gradnju vila na Zavali. Otac Marović Sekuliću je prodao udio u Moninvestu za million eura, a Sekulić je svoj udio u firmi Zavala invest, pisali su mediji, prodao Rusima za 10 miliona.

Miloš, osim firmi, sakuplja i nekretnine. Samo na svoje ime u Mrčevom polju uknjižio je 129.647 m2 zemlje, pašnjaka i njiva. U Budvi ima dva stana ukupne površine 257 m2: potkrovlje od 193 m2 koje je, prema evidenciji o nekretninama kupio i drugi, površine 64 m2 (treči sprat), dobijen na poklon.

Početkom prošle godine u javnosti se pojavila vijest da tužilaštvo prikuplja podatke o načinu na koji je Miloš Marović od Auto moto društva Budva kupio plac od približno 4,5 hiljada kvadrata. Naš list je pisao: ,,Tužioce su, navodno, interesovale dvije stvari – kako je AMD Budva uknjižila plac koji je morao biti opštinsko vlasništvo, i zašto je ta nekretnina prodata Maroviću po cijeni mnogo nižoj od tržišne.” Na tome je i ostalo.

Krajem protekle godine, istraživački tim MANS-a lansirao je podatak da iza kiparske kompanije Numerico Trading Limited (trebalo da gradi Vodeni park), čiji kredit od 1,6 miliona eura već nekoliko godina vraća Opština, stoje Miloš Marović i Dragan Bećirović kasnije likvidiran u Budvi. Čelnici grada tada su objašnjavali kako je kompanija sa kojom su ušli u posao imala iskustvo u sličnim poslovima, no, ispostavilo se, tvrdili su u MANS-u, da je registrovana tek nekoliko mjeseci prije nego što je sa njom potpisan ugovor o zakupu zemljišta na Toplišu. Od takvih i sličnih optužbi Miloš Marović brani se lakonski: ,,Moj jedini grijeh i krivica je, izgleda, što sam sin Svetozara Marovića”. Izgleda.

I Svetozarova ćerka, poput brata, nosi isti krst. Svojevremeno Svetozar Marović je, i to je zabilježio naš list, zaboravio da Komisiji za sprječavanje konflikta interesa prijavi imovinu, pa su se u katastru 2007. godine mogla pronaći dokumenta prema kojima je tada 22-godišnja ćerka Milena bila vlasnik tri stana i poslovnog prostora ( ukupna površina: 308 m2 ). Svetozar Marović se ,,prisjetio” da je svojevremeno ugovorio kupovinu tih stanova, ali su i on i prodavac zaboravili da promijene zvanične podatke o vlasništvu. Tako.

Upadljivo je da glava familije Komisiji za sprječavanje konflikta interesa uporno prijavljuje samo imovinu supruge i ćerke. Nijedan izvještaj ne posjeduje podatke o prihodima i imovini sina Miloša.

Budva je Svetozara Marovića, Podgorica – Miomira Mugoše. Gradonačelnik Glavnog grada pobrinuo se da mu Marko i Miljan mirno spavaju. A i tatine sinove oće para. Mlađi Marko (rođen avgusta 1984) osnivač je i ovlašćeni zastupnik firme Monteverde M koja se bavi konsultantskim aktivnostima u vezi s poslovanjem i ostalim upravljanjem. Na njega se u Podgorici vodi poslovni prostor površine 82 m2, u zgradi Vektra Montenegro, gdje mu je komšija Blažo Đukanović. Mugoša mlađi regitrovan je u Katastru i kao vlasnik 196 m2 stambenog prostora na Svetom Stefanu stečenog kupovinom (prizemlje, 78 m2 + garaža 11 m2) i u Budvi stečenog po osnovu poklona (mansarda, 107 m2). Darivala je vjerovatno majka Ljiljana, bivša supruga Miomira Mugoše, koja je, uz dvojicu njene braće, vlasnica zemlje gdje je (pod sumnjivim okolnostima) nikla šestospratnica.

Marko se sredinom ove godine obreo u centru pažnje javnosti kada su Vijesti objavile informaciju da je kineskoj ambasadi prodao 10.300 kvadrata zemljišta na Marezi, u blizini porodičnih kuća Mugoša, za preko 990.000 eura. Sumnjalo se da je mlađi Mugoša imao ,,dojavu” da kineska ambasada traži zemljište za izgradnju rezidencije te da je zemlju kupio znatno jeftinije kako bi je Kinezima preprodao višestruko skuplje. Poručio je da je riječ o glupostima i da otac nimalo nije uticao na njegov posao. Nema šanse.

Otac ne utiče ni na nešto starijeg sina Miljana. Utiču advokati. Tako je stariji nasljednik Miomira Mugoše, zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova, nakon godina prikrivanja priznao da je 5. avgusta 2009. godine na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, u društvu oca i njegovog tjelohranitelja, udario urednika Vijesti Mihaila Jovovića. Lagao je, povjerio se naknadno sudu, jer ga je advokat tako podučio. Advokat Zoran Vukčević promptno ga je demantovao. Miljan je pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu od šest mjeseci zatvora. Obrazlažući kaznu sutkinja Rabrenović uzela je u obzir olakšavajuće okolnosti da je priznao krivično djelo, da nije ranije osuđivan, ali i njegove porodične prilike. Prilike u porodici su čudo.

Miljan u Vektri, vrata do vrata sa bratom Markom, posjeduje poslovni prostor površine 82 m2. Braća tu imaju istu kvadraturu i isti osnov sticanja – kupovina. Miljan posjeduje i stan od 142 m2 plus garažu površine 15 m2, sve stečeno kupovinom. Vlasnik je, piše u papirima Uprave za nekretnine, dva poslovna prostora u centru grada od 16 m2 i 34 m2. Njih je stekao razmjenom. Mugoše su zakon.

Ministar pravde Duško Marković razmišlja dugoročnije. Krajem prošle godine u medijima se pojavila vijest da je zasijedanje Dječjeg parlamenta, tijelo koje okuplja osnovce i srednjoškolce, kao predsjednik, vodio njegov sin. Od desetina hiljada djece širom Crne Gore, baš on. Ne samo to: tatin parlamentarac – ne radi džabe. U imovinskom kartonu Markovića starijeg stoji zapisano da sin po osnovu članstva u Nacionalnom savjetu ispred učeničkog parlamenta od 16. maja 2011. godine mjesečno prihoduje 150 eura. Najvažnije je početi na vrijeme.

Djeca dolaze.

Marko MILAČIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti

Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.

 

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR 
Simbolima oboljelo društvo

Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.

 

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine

I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija

Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.

 

MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija

Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.

 

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Maja, 2023

Objavio:

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje

 

Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.

Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.

Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.

Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.

,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.

Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.

Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…

,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.

,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.

Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.

,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.

Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.

Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.

Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…

Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.

Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.

A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…

 

Iskustvo Hrvatske

Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.

Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.

Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo