Povežite se sa nama

MONITORING

Djeca dolaze

Objavljeno prije

na

Podmladak crnogorskih moćnika ne treba da brine za svoju budućnost. Pobrinuli su se za to brižni roditelji. Sinovi i kćeri žive punim plućima. Imaju: parcele na morima i planinama, poslovne prostore, stanove i kuće, privatne biznise i skupe automobile. I državu iza sebe.

Sedmostruki premijer Milo Đukanović i supruga Lidija vaspitali su sina Blaža u preduzetničkom duhu. Iako mu je tek 24 godine, iako mu oca svrstavaju među 20 najbogatijih vlastodržaca svijeta, Blažo ima najviša primanja u porodici: 2340 eura. Toliko svakog mjeseca dobije od izdavanja poslovnog prostora u Podgorici, površine 459 m2 (prizemlje 47m2 + prvi sprat 412 m2), koji mu je, 2007. godine, dok je bio srednjoškolac, poklonio, pa potom od njega i zakupio – striko Aco.

Mlađani Đukanović je po osnovu zakupnine 2008. i 2009. godine od strica mjesečno dobijao 11.000 eura, zapisano je u izvještaju o prihodima i imovini javnog funkcionera Mila Đukanovića, da bi oktobra 2010. godine, kada je Vlada Igora Lukšića sa 44 naših miliona eura darivala Prvu banku osnovanu 1901. godine, kirija snižena na današnji iznos. Tričavih dvije hiljade i nešto eura. Treba reći i to: riječ je o poslovnom prostoru u zgradi Vektra Montenegro koju je gradio Đukanovićev kum Dragan Brković prodajući je vladi premijera Mila Đukanovića po cijeni većoj od 2,5 hiljade maraka po metru kvadratnom.

Kada upeče u Podgorici, Žabljak dobro dođe. Prihodom od zakupnine (u izvještaju o imovini Mila Đukanovića nije naveden iznos sinovljevog depozita i ime banke u kojoj štedi) Blažo je tamo kupio 124 m2 stambenog prostora. Tako piše u očevom imovinskom kartonu predatom Komisiji za sprečavanje sukoba interesa. Međutim, kvadratura je manja nego ona zavedena u papirima Uprave za nekretnine gdje je zabilježeno da Đukanovićev sin na Žabljaku posjeduje 216m2 i to: garaža 17m2, četvrti sprat 124 m2 i mansarda 75 m2. Đukanović senior je u imovinskom kartonu prećutao 92m2! Protivzakonito.

Blažo je od oca naslijedio i gen za biznis. Zajedno sa vršnjakom, izvjesnim Ivanom Burzanovićem, osnivač je (udio u društvu: pola – pola) privrednog društva za proizvodnju, promet i usluge export-import BB Solar D.O.O. iz Podgorice, koje je prvi put registrovano 24. juna 2011. godine. Osnivački kapital – euro. Firma se bavi konsultantskim aktivnostima u vezi sa – kako stoji u Centralnom registru privrednih društava – poslovanjem i ostalim upravljanjem. Tako mladi a već konsultatni. Osim prakse tu je i teorija: osnivači firme, Đukanović i Burzanović, obrazovanje stiču na Univerzitetu Donja Gorica čiji je jedan od četiri osnivača – Đukanović stariji.

U životu odlično ide i Blažovom bratu od tetke, Edinu Kolareviću (rođen juna 1983. godine). Sin je Milove sestre, advokatice koja se pominje u kontekstu korupcije tokom privatizacije crnogorskog Telekoma ali i mnogih drugih sumnjivih privatizacija Ane Kolarević i Mehmeda Meše Kolarevića, građevinskog preduzetnika koji je po sopstvenom priznanju počeo sticati bogatstvo sredinom osamdesetih. Edin posjeduje nekretnine u Kotoru, Petrovcu, Kolašinu… Do Njujorka. Na svoje i na ime svojih firmi.

Prema spisku katastarskih nepokretnosti, Kolarević u Kotoru, Dobroti, ima zavedenu parcelu 799 m2, zemljište koje je dobio na poklon. Na njegovu firmu, čiji je 100 odsto vlasnik, Sublime developments D.O.O, koja se bavi izgradnjom stambenih i nestambenih zgrada zapisano je 11.787 m2 zemljišta i 1.085 m2 stambenog i poslovnog prostora. Narečena firma osnivač je (70 odsto vlasničkog udjela) druge Kolarevićeve firme Sublime logistics. Djelatnost: inženjersko i tehničko savjetovanje. Edin Kolarević je biznis, nije najjasnije koje vrste, raširio i preko Lamanša. U registru privrednih drštava Velike Britanije piše da je on direktor u Londonu registrovane firme Mne Principal Limited (adresa: 43 St Quintin Avenue, W10 6NZ, Flat 2 ).

Edin Kolarević u Petrovcu posjeduje stan, potkrovlje površine 76 m2, kupljen od svoga oca. Zgradu je gradio Mehmed Kolarević. U Kolašinu, Smrčje, na ime Kolarevića juniora, zapisano je 45.820 m2 zemljišta. Osnov sticanja – kupovina. Sestriću je u Kolašinu komšija – Aco. Pisao je Monitor o tome: ,,Na toj lokaciji, zajedno posjeduju više od 300 hiljada kvadrata. Izradu prostornog plana za tu oblast radio je, gle slučaja, Republički zavod za urbanizam i planiranje, u većinskom vlasništvu – Aca Đukanovića. NVO MANS je zbog toga optužila braću Đukanović zbog konflikta interesa.”

Edin se skućio i u Sjedinjenim Američkim Državama. Na svoje ime, kao student, uknjižio je stan u Njujorku. Ni manje ni više nego na Menhetnu (ulica: 60 E. 8th Street Unit: RES, NoHo, NY 10003 ). Nekretninu je za 877.500 dolara kupio kod firme Aspenly Co Llc. Majka Ana, u aktuelnoj tužbi koju je adresirala na Monitor, pravda sina. Navodi: ,,Predmetni stan kupljen je kreditom dobijenim od Hypo Alpe Adria banke, a shodno kojem je rok otplate do 1. jula 2031″. Slučajnost vrijedna pažnje: apartman na Menhetnu kupljen je 10. aprila 2006, neposredno nakon što je, prema američkim spisima, Matav podmitio crnogorske zvaničnike pri privatizaciji Telekoma. Među njima i ,,sestru najvišeg zvaničnika crnogorske Vlade, advokaticu”.

Edin se u slobodno vrijeme bavi i visokom politikom. Na ujaka. Zapisano je u evidenciji donatora: Baraka Obamu 2008. godine, kao nezaposlen, častio je 500 dolara koje je uplatio za njegovu predsjedničku kampanju.

Đukanovića u DPS-u privremeno zamjenjuje Svetozar Marović. Zajednička im je i posvećenost budućnosti svoje djece. Svetozarev sin Miloš, vršnjak Edina Kolarevića, snašao se u svijetu biznisa – nekretnine, građevinarstvo, ugostiteljstvo… Osnivač je nekoliko firmi: M i Z komerc, koja se bavi restoranima i pokretnim ugostiteljskim objektima ( osnovao je zajedno sa rođakom Zlatkom Marovićem ), El – Mar iste djelatnosti kao i M i Z komerc, MF invest specijalizovana za ,,specifične građevinske radove”. Treba pomenuti i konsultantsku firmu M.O.C., koja je osnovana 29. novembra 2005, da bi dan kasnije bila ugašena. U njoj je Marović junior bio izvršni direktor, a Dragan Sekulić osnivač. Sekulić se pominjao kao optuženi u aferi Zavala. Partner Svetozara Marovića u firmi Moninvest, koja je zajedno sa Miraksom počela gradnju vila na Zavali. Otac Marović Sekuliću je prodao udio u Moninvestu za million eura, a Sekulić je svoj udio u firmi Zavala invest, pisali su mediji, prodao Rusima za 10 miliona.

Miloš, osim firmi, sakuplja i nekretnine. Samo na svoje ime u Mrčevom polju uknjižio je 129.647 m2 zemlje, pašnjaka i njiva. U Budvi ima dva stana ukupne površine 257 m2: potkrovlje od 193 m2 koje je, prema evidenciji o nekretninama kupio i drugi, površine 64 m2 (treči sprat), dobijen na poklon.

Početkom prošle godine u javnosti se pojavila vijest da tužilaštvo prikuplja podatke o načinu na koji je Miloš Marović od Auto moto društva Budva kupio plac od približno 4,5 hiljada kvadrata. Naš list je pisao: ,,Tužioce su, navodno, interesovale dvije stvari – kako je AMD Budva uknjižila plac koji je morao biti opštinsko vlasništvo, i zašto je ta nekretnina prodata Maroviću po cijeni mnogo nižoj od tržišne.” Na tome je i ostalo.

Krajem protekle godine, istraživački tim MANS-a lansirao je podatak da iza kiparske kompanije Numerico Trading Limited (trebalo da gradi Vodeni park), čiji kredit od 1,6 miliona eura već nekoliko godina vraća Opština, stoje Miloš Marović i Dragan Bećirović kasnije likvidiran u Budvi. Čelnici grada tada su objašnjavali kako je kompanija sa kojom su ušli u posao imala iskustvo u sličnim poslovima, no, ispostavilo se, tvrdili su u MANS-u, da je registrovana tek nekoliko mjeseci prije nego što je sa njom potpisan ugovor o zakupu zemljišta na Toplišu. Od takvih i sličnih optužbi Miloš Marović brani se lakonski: ,,Moj jedini grijeh i krivica je, izgleda, što sam sin Svetozara Marovića”. Izgleda.

I Svetozarova ćerka, poput brata, nosi isti krst. Svojevremeno Svetozar Marović je, i to je zabilježio naš list, zaboravio da Komisiji za sprječavanje konflikta interesa prijavi imovinu, pa su se u katastru 2007. godine mogla pronaći dokumenta prema kojima je tada 22-godišnja ćerka Milena bila vlasnik tri stana i poslovnog prostora ( ukupna površina: 308 m2 ). Svetozar Marović se ,,prisjetio” da je svojevremeno ugovorio kupovinu tih stanova, ali su i on i prodavac zaboravili da promijene zvanične podatke o vlasništvu. Tako.

Upadljivo je da glava familije Komisiji za sprječavanje konflikta interesa uporno prijavljuje samo imovinu supruge i ćerke. Nijedan izvještaj ne posjeduje podatke o prihodima i imovini sina Miloša.

Budva je Svetozara Marovića, Podgorica – Miomira Mugoše. Gradonačelnik Glavnog grada pobrinuo se da mu Marko i Miljan mirno spavaju. A i tatine sinove oće para. Mlađi Marko (rođen avgusta 1984) osnivač je i ovlašćeni zastupnik firme Monteverde M koja se bavi konsultantskim aktivnostima u vezi s poslovanjem i ostalim upravljanjem. Na njega se u Podgorici vodi poslovni prostor površine 82 m2, u zgradi Vektra Montenegro, gdje mu je komšija Blažo Đukanović. Mugoša mlađi regitrovan je u Katastru i kao vlasnik 196 m2 stambenog prostora na Svetom Stefanu stečenog kupovinom (prizemlje, 78 m2 + garaža 11 m2) i u Budvi stečenog po osnovu poklona (mansarda, 107 m2). Darivala je vjerovatno majka Ljiljana, bivša supruga Miomira Mugoše, koja je, uz dvojicu njene braće, vlasnica zemlje gdje je (pod sumnjivim okolnostima) nikla šestospratnica.

Marko se sredinom ove godine obreo u centru pažnje javnosti kada su Vijesti objavile informaciju da je kineskoj ambasadi prodao 10.300 kvadrata zemljišta na Marezi, u blizini porodičnih kuća Mugoša, za preko 990.000 eura. Sumnjalo se da je mlađi Mugoša imao ,,dojavu” da kineska ambasada traži zemljište za izgradnju rezidencije te da je zemlju kupio znatno jeftinije kako bi je Kinezima preprodao višestruko skuplje. Poručio je da je riječ o glupostima i da otac nimalo nije uticao na njegov posao. Nema šanse.

Otac ne utiče ni na nešto starijeg sina Miljana. Utiču advokati. Tako je stariji nasljednik Miomira Mugoše, zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova, nakon godina prikrivanja priznao da je 5. avgusta 2009. godine na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, u društvu oca i njegovog tjelohranitelja, udario urednika Vijesti Mihaila Jovovića. Lagao je, povjerio se naknadno sudu, jer ga je advokat tako podučio. Advokat Zoran Vukčević promptno ga je demantovao. Miljan je pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu od šest mjeseci zatvora. Obrazlažući kaznu sutkinja Rabrenović uzela je u obzir olakšavajuće okolnosti da je priznao krivično djelo, da nije ranije osuđivan, ali i njegove porodične prilike. Prilike u porodici su čudo.

Miljan u Vektri, vrata do vrata sa bratom Markom, posjeduje poslovni prostor površine 82 m2. Braća tu imaju istu kvadraturu i isti osnov sticanja – kupovina. Miljan posjeduje i stan od 142 m2 plus garažu površine 15 m2, sve stečeno kupovinom. Vlasnik je, piše u papirima Uprave za nekretnine, dva poslovna prostora u centru grada od 16 m2 i 34 m2. Njih je stekao razmjenom. Mugoše su zakon.

Ministar pravde Duško Marković razmišlja dugoročnije. Krajem prošle godine u medijima se pojavila vijest da je zasijedanje Dječjeg parlamenta, tijelo koje okuplja osnovce i srednjoškolce, kao predsjednik, vodio njegov sin. Od desetina hiljada djece širom Crne Gore, baš on. Ne samo to: tatin parlamentarac – ne radi džabe. U imovinskom kartonu Markovića starijeg stoji zapisano da sin po osnovu članstva u Nacionalnom savjetu ispred učeničkog parlamenta od 16. maja 2011. godine mjesečno prihoduje 150 eura. Najvažnije je početi na vrijeme.

Djeca dolaze.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo