Povežite se sa nama

FOKUS

PROCVAT ZELENAŠTVA U PRISUSTVU VLASTI: Davljenje na rate

Objavljeno prije

na

Umjesto na završnim pripremama pred svjetsko prvenstvo koje počinje sljedeće nedjelje, crnogorski džudista Marko Radulović obreo se, u subotu, u pritvoru. Pod sumnjom da se bavi zelenašenjem.

Policija sumnja da je Radulović u martu prošle godine Zoranu Radoviću pozajmio 35 hiljada eura, uz dogovor da mu zajmoprimac plaća kamatu od pet odsto, odnosno 1.750 eura mjesečno (u tom slučaju glavnica ostaje ista). ,,Naplatu ovog dugovanja su, kako se sumnja, pratile prijetnje i zahtjev za stavljanje hipoteke na stan Zorana Radovića”, kazali su iz policije.

Privedeni džudista i njegova porodica pričaju drugu priču. Marko Radulović je, prenosi njegov advokat Božo Milonjić, od Radovića ,,želio da kupi skupocjeni automobil fejton”. U tu svrhu je Radoviću predao iznos od 48.500 eura. ,,Za to postoje svjedoci. Nikada nije dovezao vozilo, niti vratio novac. Dovezao je ‘BMW X6’ koji košta duplo manje, ali je Marko to odbio i tražio svoj novac”, tvrdi porodica Radulović, odnosno njihov pravni zastupnik.

Interesantna je to stvar a, ipak, niko nam ne pokušava objasniti: zbog čega Crnogorski olimpijski komitet (COK), čiji je najveći finansijer državni budžet, od ljeta prošle godine Raduloviću svakog mjeseca plaća 600 dolara stipendije, na ime pomoći tokom kvalifikacija za naredne Olimpijske igre u Riju (Brazil), ako ovaj sebi može da priušti automobil od skoro 50 hiljada eura!?

Definitivno, postoji mnogo pametnijih načina da se iskoristi taj (COK-ov) novac. Pod uslovom, naravno, da policijske sumnje o zelenašenju ne dobiju i zvaničnu sudsku potvrdu.

Do tada, neka nam ovaj slučaj posluži kako povod da sagledamo dostupne podatke (zvanične i nezvanične) o zelenašenju kao snažnoj i ukorijenjenoj industriji ovdašnje sive ekonomije. Ko? Koliko? Kako? Pošto?

Crnogorske policija je prije otprilike dvije godine u dokumentu Procjena opasnosti od teškog i organizovanog kriminala u CrnojGori, iznijela procjenu da se zelenašenjem u državi bavi ,,oko 200 ljudi”. Računica ne obuhvata utjerivače dugova koji obilaze neredovne platiše i prijetnjama, pesnicama, a nerijetko i oružjem (najčešće eksplozivom podmetnutim pod automobile ili bačenim u dvorišta dužnika ili članova njihove porodice).

Prema istim navodima, ova ilegalna industrija u svakom trenutku okreće više od 30 miliona eura. A zelenaši i njihovi pomagači od svojih klijenata – milom ili silom – izvlače godišnji profit od približno 70 miliona eura! Računajući novac, pokretnu i nepokretnu imovinu – nakit, automobile, imanja, kuće, stanove, poslovne prostore… Policija je uočila kako se, ,,nerijetko” dešava da zelenaši imaju stručnu pomoć advokata prilikom sklapanja fiktivnih kupoprodajnih ugovora pomoću kojih preuzimaju imovinu svojih žrtava. Do sada se, međutim, nije desilo da neki pravnik bude optužen za pomaganje ili saučesništvo u, malobrojnim, procesima protiv zelenaša.

Još preciznije podatke dobili smo prije godinu dana, kada je direktor Uprave policije Slavko Stojanović rekao da policija u svojoj evidenciji ima 234 zelenaša, od čega su njih 37 označeni kao pripadnici organizovanih kriminalnih grupa.

Konačno, ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević je nedavno saopštio kako policija, u 12 različitih predmeta, pokušava prikupiti dokaze protiv 39 osoba koje su osumnjičene za kamatarenje. Ministar je, odgovarajući na poslaničko pitanje Slavena Radunovića, naveo kako se u Podgorici vode četiri postupka pod nazivima Kap, Milion, Laguna i Fiesta u kojima se provjerava 13 osoba. Na Cetinju se, naveo je Konjević, vodi akcija Belveder u kojoj se provjerava devet osoba, dok su u Nikšiću aktuelna tri predmeta (osam osoba). U akcijama Procenat i Rubikon, koje se sprovode u Kotoru i Herceg Novom, sumnjiči se po jedna osoba, Kapara u Budvi preispituje postupake dvije osobe dok je predmetom Tornado u Bijelom Polju obuhvaćeno pet mogućih počinioca krivičnog djela zelenašenje.

Upravo je Tornado, sredinom juna, na površinu izbacio Bjelopoljca Ibrahima Kadića (69). On je uhapšen zbog sumnji da je u minule dvije godine, u 13 odvojenih slučajeva, pozajmio nekoliko desetina hiljada eura, uz mjesečnu kamatu od 10 odsto. Ili veću.

Iako su iz policije tvrdili da su prikupili dovoljno dokaza da dokumentuju svoje sumnje i optužbe, Kadić se na slobodi našao, praktično, dan nakon privođenja. Osnovni tužilac u Bijelom Polju je objasnio da oni nijesu mogli naći pravni osnov da se Kadiću odredi pritvor, pošto iz nekog njima znanog razloga ,,uticaj na svjedoke” nije mogao biti iskorišćen.

Ne ulazeći u pravnu osnovanost ponuđenog tumačenja, nije teško zaključiti da praksa prekonoćnog oslobađanja osumnjičenih za zelenašenje neće podstaći njihove žrtve da problem prijave policiji i potraže pomoć državnih institucija.

Uostalom, podaci govore sami za sebe. Prema statistikama ovdašnjih medija, crnogorsku sudovi su za nekoliko godina, od devet suđenih predmeta za krivično djelo koje prepoznajemo kao zelenašenje donijeli samo dvije osuđujuće presude. Sud u Nikšiću je jednog okrivljenog osudio na godinu dana zbog zelenašenja, dok je u Osnovnom sudu u Kotoru izrečena jedna uslovna kazna od tri mjeseca. Zakon, inače, za ovo krivično djelo propisuje, uz novčanu, i kaznu od tri do osam godina zatvora. Ostala suđenja završena su ili oslobađajućom presudom ili obustavljanjem postupka (oštećeni i svjedoci često do suđenje, ili na samom suđenju, promijene iskaz u korist optuženih).

Osnovni sud u Podgorici je, tako, zbog nedostatka dokaza oslobodio navodnog kamataša koji je za 25 hiljada eura kupio kuću od 150 kvm, koja prema procjeni poreznika vrijedi barem tri puta više.

Statistika u tužilaštvu nije mnogo bolja. Od početka prošle do sredine ove godine tužilaštvu je podnijeto osam prijava zbog zelenašenja. Četiri predmeta su odbačena ,,zbog nepostojanja krivičnog djela u radnjama prijavljenih lica”, piše u odgovorima VDT-a na pitanja upućena iz Vijesti. Dva slučaja su još u fazi izviđaja, dok tužilaštvo pred nadležnim sudom procesuira dva predmeta.

Tokom 2013. podnijeta je samo jedna krivična prijava za ovo krivično djelo. Dvije godine ranije – nijedna. Da ne kvari statistiku, 2012. Upravi policije su prijavljena tri slučaja zelenašenja, ali je nadležno tužilaštvo u sva tri slučaja utvrdilo da u prijavama nema elemenata krivičnog djela.

Možda je sa tim u vezi: u Crnoj Gori danas imamo makar jedno suđenje za ubistvo u kome optuženi (inače arhitekta po struci) tvrdi da je ubio svog kamataša zbog bezizlazne situacije u kojoj se našao: pozajmio je sedam, vratio više od 100 hiljada eura a ubijeni mu je, tvrdi ubica, prijetio da će mu silovati ćerku i snimak objaviti, ukoliko ne proda vikendicu kako bi ,,izravnali račune”…

Monitor je jesenas pisao o nevoljama bračnog para Flanjek koja je zbog posla sa zelenašima ostala bez hotela u Rafailovićima vrijednog, po procjenama finansijskih vještaka, 3,2 miliona eura. Njihova ćerka pokušava da sudskim putem povrati makar dio otete imovine ali je postupak koji je započela duže od dvije godine – i dalje na početku.

Prema policijskim podacima, kamataši novac uobičajeno daju uz interes od 10 odsto mjesečno. Najčešće se na kamatu daju iznosi od 10 do 50 hiljada eura (u 42 odsto slučajeva kaže policijska Procjena), jedna petina pozajmica otpada na iznose do 10 hiljada, dok se čak pet odsto ovih nezakonitih transakcija odnosi na iznose veće od pola miliona eura.

,,Nemoguće je izdržati pritisak kamataša. Država je dužna da se pobrine da ljudi ne mogu da iskoriste tuđu muku i nevolju”, apelovao je poslanik DF Slaven Radunović. I ta je priča, još na početku.

Kratka istorija zelenašenja

Pozajmljivanje novca uz interes/kamatu staro je, izgleda, koliko i sam novac. Otuda je već u drevnom Vavilonu, 1760. godine prije nove ere, Hamurabijev zakonik propisivao i gornju granicu za visinu kamate u Mesopotamiji.

Davanja novca pod kamatu ima dugu tradiciju i na prostoru Crne Gore.

Poznata kotorska porodica Buća pozajmljivala je, još u XIII vijeku, svoj novac lokalnim trgovcima i građanima uz godišnju kamatu od 10 odsto (dobar dio ovdašnjih banaka, 800 godina kasnije, obračunava veći ineteres). Zato Buće jedni smatraju za prve crnogorske zelenaše, dok ih drugi drže kao začetnike bankarstva na ovim prostorima.

Relativno niska kamata nije jedini razlog zbog kojih je potpisnik ovih redova mnogo bliži drugom pogledu. Između ostalog, i zbog toga što su Buće, prema knjizi Novac i banke u Crnoj Gori Vasilija Milića, vodile javnu evidenciju o svojim poslovima: ,,Pozajmljeni novac, odnosno odobreni krediti, registrovani su u posebnu knjigu tadašnje lokalne samouprave grada Kotora, koja je nosila naziv notarijat”.

Procvat zelenaštva u Crnoj Gori počinje u vrijeme vladavine dinastije Petrović. Eru Petra II Petrovića Njegoša obilježili su i zelenaški poslovi njegovog brata Pera Tomova, predsjednika tadašnjeg crnogorskog Senata koji je, prema istorijskim zabilješkama, bio jedan od najsurovijih kamataša u podužoj istoriji ovog posla u Crnoj Gori. ,,Vladika Rade se uporno borio protiv tog velikog zla, jer su rokovi pozajmljivanja novca bili kratki a kamate veoma visoke, što je korisnike kredita često lišavalo sve pokretne i nepokretne imovine, a ponekad i golog života”, piše Milić. I konstatuje da je Njegoš ,,u tome imao malo uspjeha”.

O nastavku porodičnog biznisa u vrijeme knjaza Danila pisao je u Monitoru istoričar Dragutin Papović (Crnogorski karteli i tajkuni) ,,Kao i u vrijeme vladavine Petra II, Crnom Gorom se upravljalo po principu složne braće i odanih moćnika”, piše Papović, ,,na vlasti se nalazio apsolutni gospodar, knjaz Danilo, a sve trgovačke i zelenaške radnje je preuzeo njegov brat, vojvoda i predsjednik Senata Mirko Petrović (otac kralja Nikole)”.

Papović navodi kako su vojvoda Mirko i njegov sin Nikola, tadašnji knjaz, 1864. osnovali Založnicu crnogorsku, prvi novčani zavod u Crnoj Gori. ,,Poslove koje je vodio vojvoda Mirko nakon njegove smrti 1867. godine preuzeli su knjaz Nikola i njegova tajkunska družina, koju su činili brojne ustaničke i dvorske vojvode”, navodi Papović i detaljno obrazlaže zasluge i imetak vojvoda Boža Petrovića, Petra Vukotića, Novice Cerovića, Maša Vrbice i Marka Milajnova. Ipak, piše on „ borbu za nezavisnu Crnu Goru najbolje je naplatio pivski vojvoda Lazar Sočica, koji je uspio da za dvije decenije stekne 15 mlinova i valjaonica, preko 1.000 grla sitne i krupne stoke i preko 1.500 rala zemlje. Sve to je stekao beskrupuloznim zelenašenjem uglavnom pivskih seljaka”.

Kao najmoćnijeg zelenaša s kraja XIX i početka XX vijeka istoričari navode nikšićkog popa Đoka Mijuškovića. Ogromno bogatstvo, kao i veze na dvoru, omogućili su mu da sina Lazara školuje u Parizu. Lazar Mijušković je 1905. godine postao predsjednik prve ustavne vlade.

Kao posljedicu zelenaške ekonomije, u kojoj su se privilegovani ekstremno bogatili dok su njihove žrtve ostajale bez iđe ičega, istoričari navode i veliki talas iseljavanja iz Crne Gore krajem XIX vijeka. Prvo u Srbiju a potom u Ameriku.

Može li zlokobna sličnost sa današnjom ekonomsko-političkom elitom biti slučajna? Sami zaključite.

Zelenaši i banke

,,Imamo primjer čovjeka koji je uzeo 36 hiljada eura da kupi stan. Banka mu je zaplijenila stan i još treba da vrati 100 hiljada eura. To je najgori oblik zelenašenja koji postoji u Crnoj Gori”, kaže poslanik Nebojša Medojević cijeneći da ,,parlament mora da zaštiti građane od globalnog bankarskog fašizma”.

Primjer nije usamljen.

– Čovjek je 2007. godine uzeo 50 hiljada eura i kupio stan. Sedam godina je uredno vraćao kredit. Danas mu je glavnica oko 65 hiljada eura, dok je rata, koja je na početku bila 500, sada 900 eura, zato što je kurs švajcarskog franka skočio za 80 odsto. Ovaj primjer navodi Dragan Senić, predstavnik korisnika kredita u švajcarskim francima kojih je u Crnoj Gori nešto više od pet stotina (među njima su i premijer Milo Đukanović, ministar poljoprivrede Petar Ivanović, odnosno njegova supruga,…).

Medojević smatra da država treba da preuzme dio odgovornosti i pomogne dužnicima da dovedu u red svoje kreditne obaveze, ali i pokrene pitanje odgovornosti onih koji su zaslužni za nastanak ovog problema. ,,Mogu odgovorno da kažem da je banka umjesto stambenih kredita prodala ljudima visoko spekulativne hartije od vrijednosti. Reklamirali su bankarski proizvod, a u ugovoru je bila spekulativna klauzula koju nijedan od korisnika nije mogao u tom trenutku da procijeni, niti je znao o čemu se radi. To nije moglo da se radi bez podrške vrha crnogorskog režima. Ja pozivam specijalnog tužioca za organizovani kriminal da pokrene hitnu istragu”, kaže Medojević.

Slično razmišlja i Senić. ,,Pored banke koja je plasirala visokorizični spekulativni proizvod, ogromnu odgovornost ima bivše rukovodstvo CBCG koje je dozvolilo da se on nađe na tržištu i sadašnje rukovodstvo te banke, zato što nije učinilo ništa na zaštiti građana”, navodi on u otvorenom pismu upućenom nakon što je CBCG iskazala neslaganje sa predlogom zakona koji je DF ponudio parlamentu kao način za rješavanje problema kredita uzetih u francima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo