Povežite se sa nama

DUHANKESA

Promocija u rodnom gradu

Objavljeno prije

na

Ugledni književnik stupi iz automobila na trotoar sa osjećanjem plemenitog trijumfa! Evo ga, poslije toliko godina, ponovo u svom rodnom provincijskom gradiću. Ali ne kao anonimni prolaznik koji se vratio obuzet melanholičnim sjećanjima. Ne kao čovjek koga niko neće prepoznati, niti će ga se neko sjetiti! Vratio se kao laureat, dobitnik najvećeg ovogodišnjeg književnog priznanja u državi, nagradu za roman godine! Sada, u svojoj 83. godini života, njegova najveća želja se ispunila, a on je ostvario svoj zavjet dat prije punih 67 godina, da će se u rodni grad vratiti samo Sa štitom ili na štitu! To priznanje koje mu je, što pritiscima, što protekcijom, već nekoliko puta izmicalo za dlaku, najzad je stiglo u prave ruke!

 

Dugo su čekali, ali vrijedilo je – pomisli laureat! Oni najstariji, njegovi vršnjaci, imaće priliku da se pohvale svojim potomcima da su s njim sjedili u istoj klupi, učili u istom razredu, ili ganjali loptu po ledini, na mjestu gdje se sada nalazi gradska biblioteka.

A gradska biblioteka je bila blizu, ni pedesetak koraka od mjesta gdje su parkirali svoj seat leon. Na ulazu, ugledne goste iz glavnog grada dočekao je direktor biblioteke, tih, dostojastven čovjek. Svečano ukrašena, jarko osvjetljena, jedina sala gradske biblioteke bila je ispunjena do poslednjeg mjesta. Reporter i snimatelj gradskog TV kanala spremno su čekali. Poslije kratke TV izjave koju je, u ulozi promotera, dao ugledni filozof, profesor iz prijestolnice, čitani su izabrani odlomci iz nagrađenog romana. Zatim je riječ uzeo promoter. Od samog početka, pokazao je da je njegova reputacija medijske mega zvijezde više nego zaslužena. Govorom koji je blistao sjajem brušenog dijamanta, obasjao je i najdublje misaone slojeve nagrađenog romana, i jasno osvijetlio njegove visoke estetske vrhove, ni jednom se ne spustivši u prazne hvalospjeve! Besjeda za pamćenje!

A tek riječ samog laureata! Ustreptala od emocija, ali ne i patetična, prerastala je u vatromet čas vrcavih duhovitosti, čas dubokih ispovjednih sekvenci, čas vedrih reminiscencija i oštroumnih anticipacija, da bi kulminirala pozivom: ,,Pitajte me sve što želite! Nema ni nezgodnih ni zabranjenih pitanja! Obećavam da ću odgovoriti na svako pitanje, koliko god bilo teško, osjetljivo, ili intimno!”

Šta bi čovjek na njegovom mjestu mogao više učiniti za svoje sugrađane, šta bi više mogao učiniti bilo koji čovjek za drugog čovjeka, od onoga što je on učinio: otvoriti dušu, izložiti svoje srce, ponuditi svoju bezrezervnu iskrenost, pokloniti svoje neograničeno povjerenje!?

U sali muk; svi obamrli. Šta biste uopšte mogli pitati nekoga ko vam se tako otvorio, ko vam se, takoreći, prepustio na milost i nemilost!? Srećom, jedna ruka se diže. ,,Od svog djeda sam čuo ovu priču. Neki car je razglasio će na svako pitanje odgovoriti! I zaista, odgovarao je i odgovarao, dok ga jednog dana nije jedan seljak sa dvije kokoške u korpi i jednim jajetom u ruci upitao: Ne znam da li je ovo jaje snijela crna ili bijela kokoška, a volio bih to znati više nego išta! Znaš li ti care? Car nije znao, pa se pitam znaš li ti!?”

Sva napetost se sruči u srču smijeha! ,,Dobro je Ivane, nasmijao si nas sve. Nego da se vratimo pitanjima filozofije, poetike i estetike u djelima našeg poštovanog književnika. Izvolite sa pitanjima!” – šarmantni voditelj je vraćao promociju na pravi kolosijek.

Tren prije nego što će tišina postati neprijatna, diže se ista ruka: ,,Sjećaš se Daskalosa!?” Književnik potvrdi. ,,Jednom, na pazarni dan, gledajući narod kako ide gore-dole, on me upita: Ivane, znaš li zašto jedni ljudi idu dole a drugi gore!? Nisam znao. Znaš li ti književniče!?”

,,Svako ide za svojim poslom, šta drugo?!” zbunjeno će književnik.

,,Nije to. Daskalos mi je rekao zašto: Da se ne bi svijet prevrnuo! Ako bi svi ljudi išli na istu stranu, ta strana bi pretegnula i svijet bi se prevrnuo.”

I tako završi ta dugoočekivana, slavna promocija!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pohvala sportu, da žive razlike!

Objavljeno prije

na

Objavio:

Biti ravnopravan,  ne znači biti isti! Ravnoporavni jesmo. Isti nismo. Hvala Bogu! I hvala sportu. Pust i beskoristan bi bio svijet bez žene i muškarca i bez njihovih nepremostivih a komplementarnih razlika

 

 

Ljeto je sezona sporta. Ovo ljeto, 2024. godine je posebno bogato sportskim događajima. Smjenjuju se u nepreglednom nizu najrazličitija prvenstva, kontinentalna, interkontinentalna, svjetska, još je i Olimpijada tu,  u najrazličitijim sportovima. Fudbal, rukomet, košarka, odbojka,  rvanje, boks, MMA, snuker, plivanje, tenis (na sve tri podloge – beton, zemlja, trava)- od Atp 250/500/1000 do Grand slema u Roland Garosu i aktuelnog, neoficijalno krunskog Grand slema svih slemova – Wimbledona, Da ne propustimo: evropsko i svjetsko prvenstvo u plivanju – ludilo od svjetskih i nacionalnih rekorda! A tek atletika sa desetinama disciplina, koja od koje uzbudljivija, pa biciklizam, dah da ti stane. Giro d’Italia, Tour de France, a na vidiku je i Vuelta Espana:  motoklicizam, kraljevska kategorija, na najbržim stazama svijeta; senzacionalne auto trke – od brdskih relija do F1; ping-pong, najbolji svjetski majstori celuloidne loptice na mnogo jakih turnira i prvenstava.  Pa onda  šah, svakako i šah, ove sezone posebno dramatična borba za vrh pregršt super velemajstora.

U svim sportovima, bez izuzetka, čak i u najbrutalnijim, borilačkim sportovima, takmičile su se i žene.  I tu dolazi poenta. Ni u jednom jedinom sportu, ni u jednoj jedinoj disciplini, nisu nastupali zajedno! U svim sportovima bez izuzetka, ne samo u fudbalu, košaraci,  dizanju tegova ili borilačkim sportovima, nego i u tenisu, biciklizmi, u snukeru, ping-pongu, čak  i u šahu, učesnici su bili striktno podijeljeni, konkretno, razdvojeni po polnoj pripadnost!  Vjerovali ili ne, prvi put mi pade u oči činjenica da to nikoga ne alarmira! Kako to da niko još nije postavio glasno i jasno  pitanje:  Ko stoji iza ove diskriminacije? Kakve su to predrasude o postojanju dva pola? Do kada ćemo im robovati? I do kada će zastupnici ideje o  rodovskoj jednakosti ćutke prelaziti preko ove flagrantne segregacije!?

Hvaljen neka je sport! Svejedno da li je riječ o timskim ili o individualnim sportovima, praktično u svim disciplinama oduvijek se takmiče i muškarci i žene! Znači – nema diskriminacije! I opet: Hvaljen neka je sport! Takmiče se, ali – odvojeno! Nema diskriminacije ali, hvala Bogu,  ima segregacije! Podijelili su se. Na jednu stranu žene; na drugu stranu muškarci. Svako u svoju grupu, tamo gdje  mu je mjesto! Jer sport je utemeljen na stvarnosti a ne na ideološkim fikcijama. Jesmo ravnopravni i imamo ista prava. Ali nismo isti! Samo još sport poštuje  ženu  kao ženu a ne svodi je na surogat i imitaciju muškarca. Ako postoji Uniklo – odjeća, ista za muškarce i žene, srećom ne postoji nikakav  Unisport u kom se zajedno takmiče muškarci i žene, kao da su bespolne anemične  kreature.

Sport je posljednja, neosvojiva tvrđava  respekta očigledne i neporecive činjenice da su muškarci – muškarci, i da su žene – žene!  Samo u sportu nikome ne pada na pamet da u ime polne jednakosti (nikako ne “rodovske“ jednakosti, jer postoji jedan ljudski ROD, sa pripadnicima dva POLA), zatraži uvođenje  “kvote ravnopravne rodovske zastupljenosti“! Prema kom bi  svi fudbalski klubovi bili obavezni da uvedu kvotu po kojoj u timu mora biti pet igrača ženskog pola i pet igrača muškog pola, dok bi se na svakoj utakmici naizmjenično smenjivali ženski i muški golman! Naravno, ovo bi važilo za sve kolektivne i individualne sportove, bez izuzetka!?

Kažete da je to nemoguće? Od kada to za vas zakon nije jači od činjenica? Ili ste ipak shvatili da nije i da nikakva zakonska odredba ne može poreći prekrasnu činjenicu koja ovaj život čini ne samo mogućim, nego uistinu -vrijednim življenja – naime, da nismo isti!? Da biti ravnopravan,  ne znači biti isti! Ravnoporavni jesmo. Isti nismo. Hvala Bogu! I hvala sportu. Pust i beskoristan bi bio svijet bez žene i muškarca i bez njihovih nepremostivih a komplementarnih razlika. Ljepota i neiscrpnst čuda otkrivanja jednih u drugima, oduvijek je bila i uvijek će ostati najuzbudljivija i najvažnija avantura za sve predstavnike  ova dva pola ljudskog roda.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Politika kao doziranje informacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni cilj svake politike doziranih i tempiranih informacija,  pa i informacije koju je  objavio Financial Times da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona je  da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju

 

 

Prije nekoliko dana ugledni londonski Financial Times je objavio podatak da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona eura.  Tim povodom, odmah je reagovala ruska državna TV, kanal MARDAN. Na pitanje gdje je ta municija otišla i da li je upotrijebljena, gostujući  ekspert je bez oklijevanja precizirao da je završila u Ukrajini i da je upotrijebljena na rusko-ukrajinskom frontu protiv ruske armije i pri tom nabrojao nekoliko konkretnih lokacija. Kada ga je voditelj podsjetio da je to čudno, s obzirom da je Srbija „bratska zemlja“ Rusije, ekspert se razbijesnio i proglasio  Srbe za neprijatelje a ne braću, dodavši da je poslije ovoga što je uradila,  Srbija najgora kurva (u engleskom prevodu: worst whore: ruski: poslednja končna šljuha)??

Danas je objavljena vijest da je EU potpisala dogovor sa Srbijom o jačanju saradnje na kontroli ilegalne migracije i menadžiranja kontrole granica. U ime EU  dogovor Frontex-a je potpisao komesar za Domaće poslove (Home Affairs) Jiva Johanson, dok je potpisnik u ime Srbije bio ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić. Od ukupno 480 oficira Frontexa raspoređenih na Zapadnom Balkanu, njih 111 se već duže vremena nalazi u Srbiji, na obezbjeđenju i kontroli granica Srbije sa  Mađarskom i Bugarskom, članicama EU. Suštinska novina ovog dogovora je u tome što će se, nakon njegovog usvajanja u EU Parlamentu i ratifikacije u Skupštini Srbiji, snage Frontexa rasporediti na cijeloj teritoriji Srbije, odnosno, na granicama sa svim susjednim državama, a ne samo sa državama EU. Konkretno, to znači da će Frontex učestvovati i u kontroli granica Srbije sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom, koje Ustav Srbije formalno definiše kao integralni dio ove države.

Doziranje i tempiranje informacija je u ovom slučaju više nego očigledno, pa je utoliko zanimljivije analizirati moguće ciljeve ove igre.    Na prvi pogled, veza između ove dvije informacije je jasna. Srbija je objektivno već uzela stranu, priklonila se Zapadu i definitivno se distancirala od Rusije. Sada, kada  je njena dvostruka igra  raskrinkana do granica skandala, kao gest obostrane dobre volje i uzajamnog približavanja, EU dobija dozvolu da zajedno sa snagama Srbije, kontroliše njene granice u cjelini. Možda se ljubav na prvi pogled treba prihvatiti bez razmišljanja, ali u politici je pravilo da ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled. Najprije, i Zapad i Rusija su svakako  već znali za isporuku granata i municije vrijednu 800 miliona eura iz 2022. godine. Prvo pitanje je zašto je sada izabran trenutak da ta informacija procuri i to preko Finacial Times-a?  Kome je upućena onako prenaglašena i direktno uvredljiva reakcija spomenutog ruskog TV kanala na račun Srbije, ako se zna da iz Moskve nije uslijedila nikakva oficijalna reakcija i ni  jedna diplomatska protestna nota? Kao ni demant iz Beograda! Ruskoj javnosti? Javnosti u Srbiji? Ili možda građanima EU i SAD? Uz toliki neuvjerljivo glumljeni  gnjev, kao da je Rusija tek sada saznala za ovu prodaju oružja i to iz Finacial Timesa!?

Postoje li dokazi da je ta informacija uopšte tačna? Izvor informacije (Finacial Times) nije instanca zadužena da prva saopšti ovakvu vrstu informacija,  niti je prenaglašena reakcija ruskog TV kanala, instanca zadužena da na ovakvu informaciju prva reagira! Očito, i jedna i druga strana (EU, odnosno Rusija) imaju svoje ciljeve njenim puštanjem u javnost upravo preko ovih medija i na ovakav način. Ako se hoće podstaći špekulacije o predstojećim dešavanjima na Zapadnom Balkanu u vrijeme sve oštrijih tenzija, postignut je pun pogodak: Da li je cilj smirivanje građana  ili širenje osjećaja neizvjesnosti? Jačanje uzajamnog povjerenja ili izazivanje nepovjerenja između nacija koje žive na ovim prostorima?  Mijenja li se uloga Srbije u kontekstu ovih informacija?  Znače li one novu prijetnju za Kosovo ili naprotiv, njegovu veću sigurnost?  Podstiču li ili definitivno zatvaraju priče o secesiji RS od Bosne i Hercegovine? Šta znače za Crnu Goru, šta za Makedoniju?

Jedno je sigurno: glavni cilj svake, pa i ove politike doziranih i tempiranih informacija jeste da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju. To se naziva pravo građana da budu informisani i obaveza države da ih informiše.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Ajhmanovi sinovi” u “postnormalnom svijetu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli u “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg čovjeka zamijenio “Postčovjek“

 

Izgleda da se nelogičnosti lakše prihvataju i brže šire nego kritička ukazivanja na njihovu neodrživost. Ovo sam prvi put zapazio začuđen lakoćom kojom se pojam “Postmodernizam“ globalno odomaćio u vokabularu svih ljudi bez obzira na stepen obrazovanja i IQ. Totalni muk na koji je naišlo moje uporno  ukazivanja da je hronološki prefiks “Post“, sadržinski zapravo prazan, te da logički implicira obavezu da buduće epohalne promjene notiramo isključivo kao potencijalno beskrajni niz sukcesivnih “Postpostpost…modernizama“,  potvrdilo mi je staru istinu da je kucanje na vrata gluhoga, gubljenje vremena.

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli nu “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, u šta smo bili uvjereni,  čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg  čovjeka zamijenio “Postčovjek“. Tezu da je isteklo vrijeme čovjeka kakvog smo imali pred očima kroz cijelu dosadašnju historiju, eksplicite je najavio njemački filozof Ginter Anders u djelu Zastarjelost čovjeka. Prvi tom ove knjige, objavljen je 1956. godine pod naslovom O duši u doba druge industrijske revolucije; drugi tom, naslovljen  O destrukciji života u doba treće industrijske revolucije,  uslijedio je 1980. godine. Centralna teza ove sjajne studije potencira presudni uticaj društvenih okolnosti na karakter i sadržaj ljudskog ponašanja. Tempo promjena društvenih okolnosti tokom Druge i Treće industrijske revolucije daleko je premašio sposobnost čovjeka da im se prilagodi, što ga je, u doslovnom smislu, učinilo zastarjelim, nesposobnim da se nosi sa tim promjenama.

Slijedeći filozofiju humanističkog optimizma, Anders je bio nepokolebljivo uvjeren da sve moralne aberacije i zlo imaju svoj izvor u konkretnim društvenim okolnostima i ideologijama a ne u samim ljudima. Optimizam ove filozofije svodi se na jednačinu: Loši uslovi – loši ljudi; dobri uslovi – dobri ljudi, što  podrazumijeva da će sa odgovarajućom promjenom društvenih okolnosti, iščeznuti  praksa antihumanizma i nasilja ljudi nad ljudima.

Kobna  zabluda! Zlo u čovjeku je čovjekovo zlo! Kola kroz njegovu krv, u njegovoj koštanoj srži se stvara! Ne samo da nije posljedica društvenog zla, nego je uzrok društveng i svakog drugog zla!  Ono što je Konrad Lorenc konstatovao u svojim istraživanjima o agresivnosti kao izvornom, univerzalno zastupljenim, fiksiranim načinom ponašanja, nezavisnim od okolnosti, imala je u vidu 1961. godine Hana Arent u svom tekstu “Ajhman u Jerusalemu“, kada je ukazala na banalnost zla, njegovu neiskorjenjivu sveprisutnost potvrđenu u činjenici da i najstrašnije zločine mogu počiniti sasvim obični ljudi. Istim povodom i Ginter Anders je napisao tekst “Mi, sinovi Ajhmana: Otvoreno pismo Klausu Ajhmanu“ (sinu Adolfa Ajhmana, realizatora nacističkog genocida i holokausta nad Jevrejima). U ovom tekstu Anders je predložio da se ubuduće, ime “Ajhman“ koristi kao naziv za kategoriju ljudi koji aktivno učestvuju u bilo kom genocidu, negiraju ga, ignorišu  ili odbijaju da slušaju o njemu, odnosno ne preuzimaju nikakvu aktivnost protiv genocida. Obraćajući se mladima u Njemačkoj i Austriji, posebno mnogim mladim piscima, koji su u to vrijeme tražili način da afirmišu empatiju prema svojim roditeljima (generacijom učesnika i pobornika nacizma Trečeg Rajha), Ginter Anders naglašava da je, „…ne samo za Ajhmanovog sina Klausa, nego za sve “Ajhmanove sinove“, jedina moralno ispravna alternativa da osude zločine svojih očeva, umjesto što poriču ili prećutkuju.“

Rezolucija o genocidu u Srebrenici, nedavno usvojena na Zasjedanju generalne skupštine OUN u Njujorku, potvrdila je da su “Ajhmanovi sinovi“ prisutni i danas, u ovom svijetu, koji nikada nije bio toliko normalan da bi opravdao naziv “postnormalni svijet“. Ko god bili i kako god se zvali, svi oni koji odbijaju istinu potvrđenu u svakoj riječi Rezolucije o Srebrenici, ostaće zauvijek obilježeni kao “Ajhmanovi sinovi“.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo