Povežite se sa nama

FOKUS

Prva milijarda

Objavljeno prije

na

Veselin Barović, sa grupom povezanih lica i firmi, drži u rukama milione kvadratnih metara zemlje uz obalu, preuzeo je više crnogorskih preduzeća, aktivan je na berzama – ovdje i u regionu. Barović i njegovi u tim su transakcijama lično profitirali, ali je najveći dio onog što kontrolišu sada pod hipotekom ili u stečaju. Kao da je prošao cunami.

Prva milijardaDo imovine Barović je došao prvo preko mutnih poslova sa duvanom, a kasnije kroz proces masovne vaučerske privatizacije i aktivnostima na berzi. Odrastao je u centru Podgorice, završio ekonomiju i radio u više državnih institucija – Opštini Podgorica, Izvršnom vijeću Crne Gore…

 

NAKON SLOMA: Milioni su došli nakon sloma socijalizma, tokom ratova i sankcija pošto su ga zvijezde spojile sa Milom Đukanovićem. Navodno, nekadašnjem košarkašu druge lige, Đukanoviću imponovao je Vesko. Jedno vrijeme Barović je bio na čelu Košarkaškog saveza Jugoslavije. Sport je bio tek uvod. Kombinacije sa cigaretama i italijanskom braćom učvrstile su prijateljstvo.

Đukanović je bio kapo operacije, a Veselin Barović jedan od glavnih izvršilaca posla koji je prema više inostranih optužnica akterima donio ogromnu korist. Barović je sa Brankom Vujoševićem vodio firmu Montenegro Tabaco Trade (MTT) preko koje je išao tranzit cigareta. MTT se nije bavila trgovinom cigareta, govorio je kasnije Barović.

Jedan insajder iz tog doba tvrdi da je Baroviću put u Italiju i vezu sa tamošnjim duvanskim bosovima prokrčila Dušanka Jeknić. ,,Prijatelju, Duška je dobra domaćica”, hvalio se Barović, iz Milana, Đukanoviću tokom jedne misije. Kasnije će se i Jeknićeva i Barović naći na italijanskoj optužnici zbog sumnji da su Italiju oštetili za velike novce. Društvo im je, dok nije arhiviran, pravio i Milo Đukanović, „šef organizovane kriminalne grupe,” prema optužnici u Bariju.

Prvobitna akumulacija legalizovana je kasnije kroz privatizaciju i berzanske špekulacije. Novac je padao kao kiša. Poznato je da je Barović tokom buma na berzi, za samo nekoliko sedmica zaradio milione trgujući akcijama KAP-a.

Prema Upravi za nekretnine, na lično ime Veselina Barovića upisan je tek djelić onog što posjeduje. U selu Bandići ima naslijeđeno lijepo imanje. Tamo je izgradio objekte, opasane visokom ogradom, kompleks inspirativan i za crnogorske književnike. Barovićevo se selo pročulo i po navodnom skrivanju pripadnika zemunskog klana, osumnjičenih da su učestvovali u likvidaciji Zorana Đinđića. To, međutim, nikada nije dokazano.

POSJEDI: U Budvi, Barović posjeduje više od 6.000 kvadratnih metara zemljišta i oko 1000 stambenog prostora, od Perazića dola do Starog grada. U Podgorici, prema katastru, ima dva stana i dva poslovna prostora – ukupno oko 600 kvadrata.

Glavno je u akcijama. Barović posluje preko lanca povezanih firmi i lica. Njegovo je ime, prema registru Privrednog suda Crne Gore u firmama – Eurofond, Flash, Alpha Invest, Monte Sky, Akcija, Comersa, BBM, HTP Mimoza, Free Development… Barovićevi poslovni partneri su Boiša Šotra, Damjan Hosta, Danilo Mitrović, Bećir Perazić, Zijad Blekić, Snežana Pavićević, Vlatko Aprcović… Ovi ljudi, pak, Barovića vežu sa novim lancem kompanija u Crnoj Gori i regionu – Absolut Bar, Podgorički broker, Elektrogrupa Jajce, Cetinjeturist, Balkan Investment Managment Limited, Eurohaus invest, Swiss osiguranje, Vranica, Šipad…

Dragulj u imperiji je Eurofond, u koji je i bivši premijer, vizionarski, uložio svoj vaučer, a koji u potpunosti kontroliše Barović sa svojim ljudima. U portfoliju Eurofonda su – Solana Bajo Sekulić, Izbor Bar, Montepranzo, Fjord, HTP Mimoza, Jugopetrol , Crnogorski elektroprenosni sistem, Bjelasica Rada… Ogromne nekretnine.

Barović je sa svojima posjedovao udio u velikim crnogorskim kompanijama Elektroprivredi, Rudniku ugla iz Pljevalja, ali to je prodato za 44 miliona italijanskoj A2A, koja je preuzela dio EPCG.

SOLANA: Solana Bajo Sekulić je bila strateško crnogorsko preduzeće. Izgrađena je davne 1934. godine isušivanjem močvare Zogajsko blato. U taj se poduhvat upustio Italijan Gvido Gvizigovi, njen prvi vlasnik. Poslije Drugog svjetskog rata prešla je u državno vlasništvo.

Barovićev Eurofond domogao se Solane tokom procesa masovne vaučerske privatizacije. Manje zbog soli, a više zbog ogromnog kompleksa zemljišta na Crnogorskom primorju, najvećeg prirodnog staništa ptica u Evropi – 15 milona kvadratnih metara, tik uz obalu.

Iako su najavljivali milionske investicije i ulaganje u Solanu, u firmu je uveden stečaj još 2003. godine, zbog duga od svega 13.000 eura. Šta je to za takvo bogatstvo. Stotine radnika su otpušteni.

Solana je propala. Barović nije. U Prostornom planu od 2008. zemljište Solane je iz industrijskog preimenovano u građevinsko – neuporedivo skuplje. Planom je predviđeno da se na ogromnom kompleksu, umjesto branja soli, može graditi turističko naselje. Eurofond je 2006. godine kupio još 30 odsto vlasništva u Solani. Kvadratni metar zemljišta koštao ga je oko 30 centi. Kada je 2008. preimenovana funkcija, cijena kvadrata dostigla je stotinu eura. Prema računici MANS-a samo na osnovu toga Baroviću i njegovima pala je u krilo – prva milijarda.

Imali su ambiciju da prodaju zemlju u Ulcinju. Te je planove osujetila kriza. Umjesto toga, imovina Solane je pod hipotekom, zbog milionskih kredita kod Prve banke i CKB. Šta je Barović sa svojima radio sa kreditima? Nijesu investirali u proizvodnju soli i unapređenje nove tehnologije, kako je najavljivao Boiša Šotra, izvršni direktor Eurofonda.

KRALJ STEČAJA: Model poslovanja primijenjen u Solani prenijet je i na većinu ostalih firmi koje je preuzeo Eurofond. Princip je jednostavan: privatizuješ, obavežeš se na investicije, ne ulažeš, uvedeš stečaj, oslobodiš se radnika… Dakle, uništavaš ekonomiju zemlje, proizvodiš gomilu nezaposlenih. Za uzvrat dobiješ u vlasništvo ogromnu imovinu sa kojom manipulišeš.

I Izbor Bar je u stečaju, sa imovinom pod hipotekom, zbog kredita od 35 miliona eura, najviše kod Hipo Alpe Adrija banke. Nedavno je oglašena prodaja nekretnina Izbora, jer se krediti ne vraćaju. Veliki broj radnika, u nekad jednom od naših najvećih trgovinskih lanaca, ostao je bez posla.

Preko Izbora novi su vlasnici došli u Podgorici do 55.848, a u Baru 36.329 kvadratnih metara zemljišta i blizu 6.000 kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora, na najboljim lokacijama. Kasnije je ovoj firmi pripojen Cetinjeturist, u čijem je sastavu hotel Grand, te podgorička firma Servis-import, kotorska štamparija… I njihove su nekretnine uglavnom na prodaji.

BOKA: I AD Fjord je u stečaju. Po preuzimanju, uprava Eurofonda obećala je investicije u hotele u Kotoru. Predstavljen je i projekt rekonstrucije hotela Fjord. Stari hotel je trebalo do temelja srušiti i sagradi novi u – Las Vegas stilu. Nadomak zidina starog Kotora, na mjestu pod zaštitom UNESCO-a! Na sreću, nakaradni plan nije prošao, pošto su i iz UNESCO-a digli glas. Investirano je samo u hotel Vardar.

Uz Vardar i Fjord, u Kotoru su preuzeli i restoran Galion, Bajovu kulu, manje objekte u Starom gradu, auto kamp u Dobroti, Ugostiteljsko-rekreacioni centar Slavija, kafanu Dojmi… Desetine hiljada kvadrata. Samo AD Fjord, prema Upravi za nekretnine, se prostire na 13.677 kvadrata zemljišta i preko 1.600 kvadratnih metara u objektima. Dio toga je pod hipotekom, pošto su i na osnovu te imovine uzimali milionske kredite.

U Tivtu Barovićev Eurofond kontroliše preduzeće HTP Mimoza i, opet, ogromne nekretnine – 129.313 kvadratnih metara zemlje, od čega desetine hiljada kvadrata uz samu obalu. Tu su i 4.691 kvadratni metar poslovnog i stambenog prostora. Ni ovdje nije bilo većih investicija.

Mnogo veći kompleks zemljišta Barović i sa njim povezana lica imaju u Boki zahvaljujući akcijama u preduzeću Montepranco Bokaprodukt, koje u Tivtu ima oko milion, a u Kotoru oko 63 hiljade kvadratnih metara zemljišta. Za ovaj kompleks je zainteresovan Piter Mank i više značajnih biznismena. Prodaja bi vlasnicima zemlje trebalo da donese milione.

Barovićeve firme i partneri osvojili su i sjever. Preuzeli su bjelopoljsku fabriku vode Bjelasica Rada. I to je preduzeće u stečaju od 2008. zbog duga od 118.000 eura, iako su njegove nekretnine znatno vrjednije. Rada ima oko 36.000 kvadratna metra zemljišta i poslovnog prostora. Sindikat je tražio da uprava otplati dug i poštuje obaveza o dokapitalizaciji. Tvrdili su da se radi o naručenom stečaju, radi profita većinskog vlasnika i zahtijevali da Poreska uprava ispita poslovanje. „Nemam pojma, ne razmišljam o tome”, izjavio je Barović novinarima koji su ga pitali o obustavi proizvodnje u fabrici vode.

Poreska uprava ništa nije uradila. Privatizacione vlasti nijesu raskinule ni jedan od ugovora sa Barovićem i njegovima, iako su to bili obavezni prema zakonu, jer novi vlasnici nijesu ispunili obaveze, niti su investirali, nanoseći tako ogromnu štetu društvu.

BOSNA: Posljednjih nekoliko godina Eurofond i firme povezane sa Barovićem uložile su više desetina miliona u firme u Bosni i Hercegovini. U bosanskim je transakcijama bilo obilje nedozvoljenih insajderskih trgovina, prema sajtu Eurofond insajder (www.eurofondinsajder.me), finansijskog stručnjaka Stefana Pajkovića i njegove Doclea capital koja je ulagala u Barovićev fond.

Eurofond insajder tvrdi da je Barović sa povezanim licima i firmama od 2008. godine, isisavanjem kapitala, obezvrijedio imovinu više od 16.000 akcionara Eurofonda, različitim manipulacijama. Jedna od najvećih špekulacija, prema ovim tvrdnjama, je trgovina akcijama Elektrogrupe Jajce.

Prema dokumentima na sajtu novac dobijen od prodaje akcija EPCG, Eurofond je investirao u Elektrogrupu Jajce, kupujući 42,7 odsto kompanije, po cijeni 39 puta većoj od nominalne, a obmanjujući akcionare Eurofonda da ulažu u Elektroprivredu BiH.

Elektrogrupa Jajce je firma bez istorije, nastala od firme Ferbos koju su sa početnim kapitalom od 10.000 konvertibilnih maraka formirali Aleksandar Hrkač i Zvonko Matijaš. Hrkač je bio poznat po berzanskim manipulacijama u Hrvatskoj u kojoj je ostao bez dozvole za rad. Matijaš je prozivan zbog afere prilikom privatizacije Elektrobosne. Uprkos svemu, firma je preko noći dospjela na Sarajevsku berzu, a akcije su joj vrtoglavo rasle.

Ta sumnjiva transakcija Eurofonda i Elektrogrupe Jajce odrađena je preko Zijada Blekića i njegovog Eurohausa koji je povezan sa Fahrudinom Radončićem. Blekić i Barović su vlasnici bosanske firme Vranica koja je prema pisanju medija izgradila Radončićev poslovni toranj. Blekić je u crnogorskom Privrednom registru u sedam firmi povezanih sa Barovićem – Izbor Bar, Cetinje turist, AD Flash, DOO Flash Apsolut, Akcija i Free Development.

U Sarajevu su ispitivali ove transakcije Elektrogrupe, ali je na kraju sve prošlo bez sankcija. Da li zato što je Zijad Blekić rukovodio nadzornim odborom Sarajevske berze? Mediji pominju da je Blekić učestvovao i ranije u više nezakonitih radnji, što ga je navodno umalo koštalo oduzimanja dozvole.

BEZ POSLA: Eurofond sve do januara 2011. krije svoje bosanske investicije, u izvještaju akcionarima ih predstavlja kao ostale HOV. Veselin Barović je, preko Eurofonda, 2009, osim u Elektrogrupu investirao više miliona u Zadrugar, poljoprivrednu firmu iz Jajca, kojom rukovodi Zijad Blekić! I ovdje su akcije, navodno, kupljene po naduvanim cijenama.

Prema pisanju 24 sata info, Barović i Blekić su i u Bosni poslovali po modelu oprobanom u Crnoj Gori – uveli su stečaj u bosansku Vranicu, ali su domogli vrijednih nekretnina tog preduzeća.

Eurofond insajder tvrdi da su nedozvoljene trgovine vršene i na crnogorskoj berzi, ali da na to nije reagovala Komisija za hartije od vrijednosti Zorana Đikanovića. Tako je 2009. Eurofond platio pet i po miliona eura za sopstveno zemljište u Orahovcu, AD Fjorda. Pored ovih insajderskih transakcija novcem Eurofonda kupovane su akcije drugih firmi iza kojih stoji Barović sa povezanim licima. Navodi se kupovina akcija Solane, Bjelasica Rade, Izbora Bar. Sve te akcije, ističe se, Eurofond je kupovao od iste grupe ljudi (Barović, Blekić, Šotra) i od njihovih firmi (Flash, Akcija, Komersa, Mimoza i Swiss osiguranje). Trgovali su i nekretninama Barovićevih tjelohranitelja.

Ovim insajderskim transakcijama od Ulcinja do Jajca, sumnja se, da su Barović i njegovi prenosili na sebe i svoje firme imovinu ostalih akcionara Eurofonda. U protekle dvije godine poslovnom politikom uprave, Eurofond je obezvrijeđen za 95 odsto. Kao da je prošao tajfun.

Domovina sve to posmatra mirno. Njeni junaci tranzicije znaju da su nedodirljivi. „Zašto me hapsite, ostaviću vas sve bez posla”, zaprijetio je Barović kada ga je zbog incidenta u hotelu Maestral privela policija. I stvarno – ostavio nas je sve bez posla.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo