Taman kad pomislite da su ovdje sve priče ispričane, i sva čuda već viđena, stvarnost iznenadi. Da je u Crnoj Gori nelegalna gradnja opšte mjesto, a devastiranje spomenika kulture gotovo pa nekažnjivo, svi znaju. Ali da umjesto kazne devastator spomenika kulture može isti dobiti na poklon od suda, teško je zamislivo. A desilo se.
Odlukom sudije Osnovnog suda u Kotoru Srđana Klikovca Prva pomorska škola u Perastu postala je vlasništvo Jadranka Živanovića, čija je porodica mnogo ranije bespravno uselila u taj spomenik kulture i nelegalno ga dograđivala, na oči institucija za zaštitu kulturne baštine. Kuća je pri tom 2008. godine restitucijom vraćena vlasnicima, porodici Brajković. Pravda za Brajkoviće nije međutim potrajala. Odlukom sudije Klikovca samo nekoliko godina kasnije, 2014, vrijedna imovina u Perastu Brajkovićima je opet – oteta.
Kuća se nalazi na krajnjoj zapadnoj strani Perasta, na ekskluzivnoj lokaciji, tik uz more. Radi se o objektu iz XVI vijeka, kamenoj kući u kojoj je osnovana prva pomorska škola na Jadranu. U periodu od 1697-1698. godine u njoj su se školovali odabrani ruski plemići za buduću flotu Petra Prvog, zbog čega i predstavlja značajan istorijski spomenik kulture. Zavod za zaštitu spomenika kulture utvrdio je da se radi o istorijskom spomeniku još u novembru 1948, kada je kuća i eksproprisana od tadašnjeg vlasnika, Jerolima Brajkovića. U registar spomenika kulture upisana je 1961. godine.
To što je kuća bila pod zaštitom, države i UNESCO-a, nije međutim omelo porodicu Živanović da useli u ovaj objekat, a potom ga i na oči institucija kulture bespravno dogradi. O tome se moguće ni danas ne bi govorilo, da se prvi vlasnik, porodica Brajković, odnosno starica Marija Brajković na koju je kuća nakon restitucije uknjižena, nije obratila sudu – da im pomogne da isele porodicu Živanović. Jadranko Živanović je ubrzo podnio kontratužbu, smatrajući da je tzv. održajem stekao svojinu nad ovom kućom.
Advokat Slavo Ijačić, branilac porodice Brajković za Monitor podsjeća da se održajem može steći imovina nakon 20 godina održavanja nekog objekta, ali samo pod uslovom da se radi o ,,poštenom posjedu”.
,,Nesumnjivo je utvrđeno da su se zatečeni stanari nastanili prije oko 40 godina bez bilo kakve zakonite isprave, neistinito se pravdajući da im je bivše peraško preduzeće Jadran dodjelilo kuću. Dakle, kuriozitet je da neko tolike godine koristi društvenu kuću protivpravno, a povrh svega radi se o objektu koji je u popisu kulturne baštine”, kaže on za Monitor. ,,U takvim okolnostima, pravnici dobro znaju, za održaj nema osnovnog uslova, a to je tzv. savjesnost u posjedu, tj. da držalac ne zna niti je mogao znati da živi u tuđoj kući”, kaže Ijačić. Kuća nikada nije bila u vlasništvu kompanije Jadran, već države.
Među sudskim spisima ovog slučaja je i dopis AD Jadran u kome se navodi da oni nemaju evidenciju da je Prva pomorska škola ikada pripadala ovom preduzeću.
Advokat Jadranka Živanovića Igor Jovanović iz Podgorice, nije želio za Monitor da komentariše presudu u korist njegovog klijenta niti da odgovori na druga pitanja vezana za ovaj slučaj. ,,To nije pravosnažna presuda, i zbog toga ne želim da je komentarišem”, kazao je on za naš nedjeljnik
Osim tužbe za iseljenje Živanovića, vlasnica Marija Brajković podnijela je kotorskom sudu i tužbu za uklanjanje dograđenog dijela, kupatila sa sobom, koje su Živanovići nadogradili na ovaj spomenik kulture, što pred sudom nijesu ni sporili.
Umjesto očekivanog završetka procesa, pošto je vlasnica dokazala svoje vlasništvo, a kod stanara nije dokazan održaj, niti bilo koji drugi zakonit osnov da i dalje koristi tuđu kuću, sudija Klikovac preokreće stvari u korist stanara uzurpatora. On nalaže građevinsko vještačenje, određuje vještaka Zorana Filipovića iz Kotora, i traži od njega da procijeni ulaganja stanara u kuću, sa sugestijom da je tako možda nastala tzv. ,,nova stvar”, što takođe, pored održaja, može biti novi pravni osnov da podstanar u vlasništvo dobije nekretninu u kojoj je živio. Prije nego je sudija to pomenuo, Živanovići se nijesu pozivali na to da su ulaganjima stekli pravo vlasništva nad kućom. Od tog trena to, međutim, postaje glavna strategija njihove odbrane.
Građevinski vještak Filipović ubrzo donosi nalaz – da je ulaganjima i rekonstrukcijom stanara Živanovića nastala nova stvar, nakon čega sudija Klikovac presuđuje da je prva pomorska škola na Jadranu sada nova kuća i svojina Živanovića. Kotorski katastar je još ranije, 1994, upisao pravo svojine Živanoviću na nadograđenom dijelu objekta, što se vidi iz sudskih spisa. Jadranko Živanović je tada upisan kao vlasnik 26 metara kvadratnih koje je dogradio, iako je priznao da je to uradio nelegalno. Umjesto tročlane komisije, to je rješenje potpisala samo jedna radnica katastra.
Advokat Ijačić ukazuje da sudska praksa i stavovi Vrhovnog suda Crne Gore ali i u okruženju jasno kažu da se ne može sticati svojina na društvenom objektu ulaganjima nelegalnog stanara, te da se novom stvari smatra samo nešto što je iznova izgrađeno, a ne dograđivano.
,,Adaptacijom kuće koja je ostala u istim gabaritima i istog arhitektonskog izgleda, a u cilju poboljšanja uslova življenja, nije stvorena nova stvar u smislu člana 22 stav 1 u vezi 21 ZOOSPO”, navodi se i u Zakonu o osnovama svojinsko pravnih odnosa.
Vještak Filipović je pri tom kao odgovor na pitanje branioca porodice Brajković jasno kazao da je ,,objekat koji je oduzet precima tužiteljice, osim dograđenog dijela, isti onaj koji je napravio tuženi”.
Prema novim pravilima parničnog postupka, pri tom, ukazuje advokat Ijačić, vještačenje može zahtjevati samo stranka u sporu, a ne sudija, kako se to odigralo u ovom sporu.
,,Prema čl.217 i č1.244 Zakona o parničnom postupku samo stranke predlažu dokaze, ličnost vještaka i predmet i obim vještačenja. Ovako određeni i nametnuti vještak sa tendencioznim sugestijama, više od svega dokazuje nepravilan i očigledno pristrasan rad sudije. Tim više, što stanar sa svoje strane prethodno uopšte nije predlagao građevinsko vještačenje, niti je predlagao i prilagao materijalne dokaze o navodnim investicijama”, kaže advokat Ijačić. ,,A, ulaganja zapravo nije ni moglo biti jer je objekat bio društveni i investiciono održavan od države i Opštine”.
U obrazloženju presude kojom odbija tužbu vlasnice Marije Brajković za iseljenje Živanovića i uklanjanje betonske dogradnje, sudija Klikovac navodi da – to ne bi bilo društveno i ekonomski opravdano. Društveno je valjda opravdano dograđivati spomenike kulture. I poklanjati tuđe.
Na potezu je Viši sud.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Izdvojeno1 sedmica
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DETEKTOR4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice