FOKUS
PRVI PENDREK DPS-A: Koga straši, a od koga se plaši Slavko Stojanović
Objavljeno prije
9 godinana
Objavio:
Monitor online
Slavko Stojanović ponovo priziva sukobe i nesreću. Ili samo straši političke neistomišljenike. Kršeći sve propise i profesionalne norme desetak dana uoči izbora, direktor Uprave policije je odlučio da priprijeti. „Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio nas je Stojanović. Ne dužeći sa pričom, obećao je: ,,Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”!
Nema razloga da se sumnja u vjerodostojnost izrečenog. Stojanović je opoziciji i njenim glasačima, zaprijetio preko Dnevnih novina. Od formiranja Vlade izbornog povjerenja i imenovanja Gorana Danilovića za opozicionog ministra unutrašnjih poslova, taj list služi kao svojevrstan bilten Uprave policije – odnosno Stojanovića i njegove PR službe – preko koga se oni oglašavaju kada i o čemu žele. Pri tom, naravno, zaobilaze nepodobnog ministra, prema kome direktor UP i njegovi najbliži saradnici od početka nametnute saradnje njeguju odnos neprikrivene netrpeljivosti. Izvjesno podstaknut iz onih centara moći kojima nije padalo na pamet da kontrolu nad državnom batinom prepuste bilo kome.
Kako god, direktor Uprave policije tvrdi da on i njegovi saradnici „imaju informacije i operativna saznanja” koja ukazuju na mogućnost provokacija i incidentnih situacija tokom čitavog izbornog dana, te da je „policija spremna da odgovori na svaki izazov Demokratskog fronta”. Ako, valjda, DPS to sam ne uzmogne na biračkim mjestima.
,,Policija se uvjerila na što je spreman dio pristalica DF-a, ne samo tokom oktobarskih protesta prošle godine, već i 27. septembra ove, kada su došli ispred zgrade MUP-a, navodno da prozovu ministra Danilovića, koji nije bio u zgradi”, otkriva direktor opozicionu zavjeru. „Uslijedili su verbalni napadi na policiju, nazivanje najpogrdnijim imenima, pljuvanje, prijetnje da će ih pobiti… U takvoj atmosferi, bilo kakav gest policije mogao je da izazove veliki incident. Međutim, policajci su se držali uputstva svojih starješina i radili svoj posao sa maksimalnom odgovornošću i profesionalnošću.”
Pazi ti to.
Ako su se policajci, prije desetak dana, „držali uputstva svojih starješina” pa nijesu tukli okupljene, znači li to da su se istih „uputstava” držali i prije nepunu godinu (24. oktobra 2015) kada su Podgoricom jurili i brutalno prebijali ljude, djecu i žene, suzavcem već ošamućene?
Slavko Stojanović, uglavnom, do danas taji ko je – od njegovih potčinjenih – komandovao, a ko batinao: Mija Martinovića, Marka Rakočevića, Andriju Račića, Branimira Vukčevića, Darka Šćepanovića, Momčila Baranina… Ne zna. Nije informisan.
Direktor UP, izgleda, ne zna ni ko su, te oktobarske večeri, bili maksirani napadači na policajce pred Skupštinom Crne Gore. Ili njegovi ne umiju da identifikuju kriminalce, ili je nekome problem da prizna kako su i to bila službena lica. U civilu, doduše. Ne treba, konačno, isključiti ni mogućnost da policajci znaju ko su nasilnici, i u civilu i u uniformi, ali niko o tome još nije obavijestio direktora.
Stojanović zna druge stvari. Sjetimo se kako je – dok su maskirani nasilnici u uniformama policije još gazili civile po podgoričkim ulicama – skoro pa radosno obznanio: „Pojedinci su pokušali čak i da uđu u zgradu Vlade Crne Gore, kao i u njenu staru zgradu, ali su u tome osujećeni. Od istih tih izgrednika nešto ranije kamenovana je albanska ambasada”.
Glavni adut koji, navodno, potvrđuje zle namjere opozicije, direktor je ostavio za kraj: „Na kamionu koji je bio parkiran ispred zgrade Skupštine nalazile su se motke, kamenice i bejzbol palice!”
Zašto, ako je već znao za njih i njihovu namjenu, Slavko Stojanović nije naredio da se ta oruđa i alati pravovremeno oduzmu? Ili je to bio dio nekog važnijeg plana… Saznaćemo jednom.
Direktor Stojanović je, zvanično, posljednji put bio neinformisan krajem avgusta, uoči – u medijima uredno najavljenog – pokušaja poslanika Janka Vučinića da u parlament uvede penzionisane radnike KAP-a koji višemjesečnim protestima pokušavaju da natjeraju Vladu da poštuje zakon i isplati im obećane otpremnine. Vučinića i kapovce pred Skupštinom je dočekao policijski kordon da bi ih, čim su se malo pogurali, i jedne i druge suzavcem isprskao civil sa službenom legitimacijom.
„To što se desilo ispred parlamenta je za mene više od incidenta i zvanično bilo kojim aktom o tome nisam obaviješten. Izostala je bilo kakva komunikacija između direktora policije i ministra”, požalio se ministar Danilović na konferenciji za novinare. „Po zakonu sam morao biti obaviješten da se sprema eventualni protivzakoniti ulazak u parlament i da tim povodom preduzmemo neke korake. Možda je nešto od toga urađeno, ali ja o tome ništa ne znam. Ako o svemu što se događalo i što je moralo da se zna ni Vlada ništa ne zna, a ministar pouzdano ne zna, onda je u pitanju policijski puč”.
Vidjevši zlu priliku, i Stojanović se dosjetio – ni on, navodno, skupa sa svojim najbližim saradnicima nije znao da se nezadovoljni penzioneri spremaju za ulazak u Skupštinu, iako su taj događaj, dan ranije, uredno najavljivali svi ovdašnji elektronski i printani mediji.
,,Uprava policije nije imala najavu niti bilo kakva saznanja da će biti izvršen nasilan ulazak u objekat Skupštine, pa samim tim direktor nije ni mogao da obavijesti ministra o navedenom prije nego se događaj desio”, stoji u saopštenju UP koje je ministar Danilović, nedugo pošto je postavljeno (očito bez njegovog znanja), skinuo sa sajta MUP-a.
Eto sad, pitate se vi dragi čitaoci: kako neko ko ne zna ni ono što piše u novinama, zna šta DF, ili neka druga opoziciona snaga, planira tokom i nakon izbornog dana? I treba li o tome obavijestiti resornog ministra ili nadležne medije? Otkrićemo vam tajnu – Stojanovića je o tome šta se može desiti i kako treba reagovati obavijestio njegov nadležni ministar. Odnosno, potpredsjednik Vlade Duško Marković. Sa predizbornih tribina.
„Svaki eventualni pokušaj destabilizacije izbornog procesa, ili nasilje nakon proglašenja izbornih rezultata, naići će na jasan i odlučan odgovor države”, najavio je Marković. „Pametnije bi bilo frontovcima da se manu takve politike”.
Jedan od lidera DF-a Nebojša Medojević demantuje najave. DF ne sprema „revoluciju nego proslavu izborne pobjede, poručio je on, uz konstataciju da se Stojanović „direktno i protivzakonito” uključio u izborni proces. „Stojanović samo prenosi naređenja koja dobija od Duška Markovića, a koja su posljedica opasne paranoje kod (Mila) Đukanovića”.
Ako zaboravimo na izbore od kojih nas dijeli manje od deset dana, shvatićemo da je velika šteta što Slavko Stojanović i Duško Marković energiju, elan i resurse koje ulažu u odbranu interesa DPS-a ne koriste u korist bezbjednosti svih građana Crne Gore. Da pomenemo samo najočiglednije.
Petnaest dana unazad, dok Slavko Stojanović – nekadašnji šef saobraćajne policije – bdi nad sudbinom DPS-a, pokušavajući da ih od opozicije zaštiti snagom palice, na crnogorskim drumovima život je izgubilo 12 osoba. Od prvog avgusta – 20. Uz skoro 40 teže i 60 lakše povrijeđenih. Gdje je bila policija?
U mandatu Slavka Stojanovića, od kraja juna 2013. do danas, u Crnoj Gori se desilo 18 nerasvijetljenih ubistava. Ubijeni su, poslužimo se popisom iz Dana : Armin Muša Osmanagić, Stefan Đukić, Saša Marković, Darko Bugarin, Ivan Lopičić, Vinetu Strugar, Milutin Radović, Milorad Tamburić, Aleksandar Bra-jović, Goran Đuričković, Radovan Matović, Srđan Vlahović, Goran Biskupović, Miloš Bošnjak, Božidar Tomašević, Željko Vukoslavčević, Slavko Peković i Dalibor Đurić. Policja je za makar trojicu ubijenih (Osmanagić, Đuričković i Đurić) imala pravovremenu informaciju o tome šta im se sprema. Uzalud. Konačno, Dalibor Đurić je ubijen u zatvoru. Snajperskim hicem „s vana”. Gdje je bila policija?
„Ne može se desiti da svakih sedmicu dana neko bude ubijen a da onaj koji je ubio slobodno šeta. Mi smo postali Meka za kriminalce i bande, postali smo poligon za vježbanje snajpera i pištolja. Mi smo postali zemlja u kojoj po glavi stanovnika ima najviše nerasvijetljenih ubistava u Evropi”, naveo je ministar Danilović, dodajući da je njegova moralna obaveza da zatraži smjenu dijela menadžmenta policije jer ona nije tu „samo da konstatuje nečiju smrt”.
Stojanović ne vidi problem: „Cijenim da bezbjednost Crne Gore nije dovedena u pitanje, te da su građani i njihova imovina bezbjedni. Policija, kao ni ja lično, ne bježi od odgovornosti u dijelu svojih nadležnosti. Zavisno od rezultata koji budu postignuti i analize rada kriminalističke policije, u periodu koji slijedi cijeniću potrebu za kadrovskim promjenama…”.
Podrazumijeva se da je podrška stigla od šefova.
Zvanična – od potpredsjednika Markovića koji je još proljetos u parlamentu saopštio da je Stojanović „ispunio njegova očekivanja” i da je uspješan direktor policije „što pokazuju i rezultati koje je ostvario u svom mandatu”. I nezvanična, od Veselina Veljovića, Markovićevog najbližeg saradnika i, ne formalno ali faktički, i dalje prvog čovjeka Uprave policije. Stojanović zna da su ga oni doveli tu gdje je. I da ga tu drže. Zato su njegovi policajci, bez saradnje sa tužilaštvom, uhapsili kolegu Predraga Šukovića koji je Markovića i Veljovića optužio za učešće u duvanskom švercu. Kada je isti policajac ranjen, na ulici, Stojanović nije našao za shodno ni da ga obiđe.
Zato je stao u zaštitu policajaca koje je tužilaštvo optužilo za krađu dokumenata (slučaju Marović-Mijović). Umjesto da smijeni odgovorne i potom podnese ostavku, Stojanović je dozvolio – ili naredio – da UP izda saopštenje u kome se tužilaštvo, praktično, optužuje za niz nezakonitih radnji uperenih protiv čelnika policije. Javno se oglasio – suprotno propisima, pošto nije imao saglasnost ministra Raška Konjevića za taj medijski nastup – i od Vlade zatražio da njega i njegove starješine zaštiti od tužilaštva. Iako je zvanično prećutala ovaj zahtjev, niz dešavanja pokazuje da su Đukanović i Marković stali u zaštitu UP. Makar dok im je bespogovorno odana.
Potom je Stojanović, skupa sa saradnicima, pokušao da objasni kako zbog „zastarjelosti opreme” tužilaštvu nijesu dostavljeni snimci razgovora koje osumnjičeni kriminalci (biznismeni i političari) pod mjerama tajnog nadzora vode sa (naj)uticajnijim političarima (zna se da su „nestali” razgovori u telefonskom trouglu Svetozar Marović – Milo Đukanović – Veselin Mujović).
Možete li povjerovati da u drugoj deceniji XXI vijeka neko nije u stanju da snimi telefonski razgovor? Pa makar taj neko bio pod komandom Slavka Stojanovića, Veljovića i Markovića?
Samo lično – ništa profesionalno
Sukob Slavka Stojanovića i Gorana Danilovića registrovan je, praktično, od prvog dana mandata opozicionog ministra iz redova DEMOS-a. Neslaganje je postalo očigledno već početkom juna, na sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost. Dok je, prema izvorima Vijesti (sjednica je bila zatvorena za javnost) Stojanović „dizao glas” na novopostavljenog ministra, Danilović se požalio da mu direktor UP ne dostavlja informacije o radu policije, i da se prema njemu ne ponaša kao prema ministru. Na istoj sjednici je i vrhovni državni tužilac Ivica Stanković optužio Upravu policije i ANB da mu ne dostavljaju informacije i operativna saznanja, već da se informiše iz medija. Sukob je postao javan nakon odluke o suspenziji komandanta Specijalne antiterorističke jedinice Radosava Lješkovića. Stojanović je duže od pola godine štitio Lješkovića i njegove batinaše koji su 24. oktobra prošle godine lomili kosti po podgoričkim ulicama (državu je to siledžijstvo koštalo više od 100 hiljada eura samo u slučaju pretučenog Mija Martinovića). Odluku o suspenziji donio je tek nakon što je Lješković i zvanično optužen, a najvjerovatnije i nakon pisane urgencije iz kabineta ministra Danilovića. „Nema što da mi Danilović ukazuje na zakon, znam svoje zakonske obaveze”, ljutio se Stojanović u Dnevnim novinama. „Kada sam obaviješten od suda o zakazivanju suđenja, preduzeo sam mjere, koje zakon propisuje”. Potom je na red došao sukob policije sa penzionerima KAP-a. Danilović je najavio postupak za Stojanovićevo razrješenje. Zauzvrat, Stojanović je iskoristio svoj uticaj da bi spriječio pripadnike UP da od ministra prime nagradu za primjeran rad. „Službenici koji su predloženi za nagrade su prihvatili moje mišljenje da nepojavljivanjem izraze svoj stav prema ovakvoj (ne)organizaciji događaja”, saopštio je Stojanović. ,,Jasno je da se ovdje radi o nepoštovanju starješina policije koji rukovode najsloženijim sistemom bezbjednosti u državi”. Sljedeća epizoda sukoba, neizbježno, slijedi.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
JUGOSLOVENSKI NARODI POSLIJE JUGOSLAVIJE: Bolje juče
Objavljeno prije
7 danana
28 Novembra, 2025
Datum republike obilježavao je godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Potom dolazi 1. decembar – koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918, stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. U praksi to je bila kraljevina prvog naroda, tj. njegove klike, u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepriznati narodi. Ujedinjenju prethodi tzv. Podgorička skupština koju su organizovali Beograd i srbijanska vojska koja je, po riječima vojvode Mišića , okupirala Crnu Goru
Novembar je pun istorijskih događaja koji su imali veliki uticaj na region i više od regiona. U subotu pada 29. novembar, nekadašnji Dan republike bivše socijalističke Jugoslavije koji se prvi put slavio 1945. godine. Tada je nova država i zvanično postala republika. Datum je obilježavao godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Starije generacije koje su živjele u SFRJ pamte Dan republike po dva neradna dana, svečanim akademijama, školskim priredbama i crvenim maramama đaka prvaka koji su tog dana postajali Titovi pioniri i polagali svečane zakletve.
Za razliku od drugih ex-YU zemalja, u Crnoj Gori i Srbiji Dan republike je ostao praznik zbog birokratskih zavrzlama sve do 2002. godine kada ga je ukinula Savezna skupština Miloševićeve “krnje” Jugoslavije. Sjećanje na datum i dobre trenutke bivše zemlje je dobrim dijelom narušeno ratnim 90-tim u kojima se kao kula karata raspalo ono što su ranije generacije stvarale decenijama.
Odmah nakon 29. novembra dolazi i drugi značajan datum – 1. decembar koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918. godine stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (KSHS). U praksi to je bila kraljevina samo prvog naroda, tj. njegove klike i u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepomenuti/nepriznati narodi.
Nedavno je i vučićevski (i nacionalno ostrašćeni) gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš najavio da je 1. decembar njegov dan proslave “Ujedinjenja Srbije i Crne Gore” koji će se zvanično obilježiti u njegovoj opštini. Skup će upriličiti ekstremisti srpskog sveta čije okupljanje je već blagoslovio i episkop Mileševski Atanasije. Ovaj episkop, u čiju jurisdikciju ulazi opština Pljevlja i dio Bijelog Polja – otrgnuti od teritorije Crnogorske crkve 1918. godine, je od Vučićeve vlasti nedavno dobio titulu “mitropolita” kao i njegov nacionalno i politički ostrašćeni kolega iz Nikšića. Vranešu je neprihvatljiv 20. novembar kao Dan opštine i oslobođenja Pljevalja od nacista i njihovih kvislinga čiji je vatreni podržavalac zajedno sa Vučićevim “mitropolitima”. Vraneš se požalio da su partizani poslije oslobođenja pogubili određeni broj kvislinga bez suđenja. Stoga i nova proslava.
Kada je tzv. “ujedinjenje” u pitanju i stvaranje KSHS, njemu prethodi opet novembarski datum održavanja tzv. Velike narodne skupštine srpskog naroda u Podgorici poznatijeg kao Podgorička skupština od 24. do 29. novembra 1918. “Skupštinu” su organizovali Beograd i njihova vojska koja je, po riječima srbijanskog generala Živojina Mišića, okupirala Crnu Goru i ugušila svaku agitaciju protiv srpskih imperijalnih planova. Tako je 26. novembra donijeta odluka (aklamacijom) o zbacivanju dinastije Petrović i da se Crna Gora “ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića”. Slična ujedinjenja i prisajedinjenja su slijedila u drugim djelovima Jugoslavije uz krvavi teror, represalije i pljačke “oslobodilaca” koje ni najmanje ne zaostaju za sličnim nuspojavama 1945. godine. Za malobrojnije narode i ondašnju građansku inteligenciju 29. novembar 1943. i 1945. je značio veliki korak naprijed u emancipaciji i pored komunističkog jednoumlja.
Vremenom je jugoslavenski socijalistički sistem postao puno liberalniji i tolerantniji u odnosu na sovjetski mrak u porobljenim zemljama istočnog bloka i čiji “bratski zagrljaj” je Jugoslavija izbjegla za dlaku. Crna Gora je u socijalizmu doživjela najveći ekonomski procvat u svojoj istoriji. Izgrađeno na desetine fabrika, puteva, mostova i osnovan je univerzitet u glavnom gradu. Industrija je kasnije sva nestala ili razgrabljena tokom vlasti Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i kumova. Ulaganja u socijalističku Crnu Goru su velikim dijelom omogućena zahvaljujući Fondu za nerazvijene republike i autonomne pokrajine koji su finansirale Slovenija, Hrvatska i Vojvodina. Crnogorski budžet je tokom investicionih zamaha bio dotiran i do 85 odsto iz savezne kase i Fonda.
Krajem 60-tih u Jugoslaviji dolazi i do liberalizacije putovanja, ukidanja viznih režima sa zapadnoevropskim državama i mogućnost momentalnog zapošljavanja u Zapadnoj Evropi zahvaljujući bilateralnim sporazumima Titove vlasti. Takva mogućnost je i dalje pusta želja za većinu ex-YU država – mimo Slovenije i Hrvatske. Slobode i standardi ondašnje Jugoslavije su bili san porobljenih istočnoevropskih i sovjetskih naroda.
Sredinom ove godine Numbeo je objavio novo istraživanje Indeksa kvaliteta života (LQI) u svijetu i Evropi. Numbeo je najveća svjetska online baza podataka za unose troškova života, kvaliteta, bezbjednosti, zdravstvene zaštite, zagađenja itd. Podaci nisu zvanična statistika, ali daju uvid u svakodnevna iskustva građana i omogućavaju brzo poređenje životnih uslova širom svijeta. Po ovom indeksu (kojim je obuhvaćeno 89 država) među prvih 20 se nalaze i Slovenija (19. mjesto) i Hrvatska (20. mjesto). Kao takve pretekle su mnoge zapadne zemlje – Britaniju, Francusku, Belgiju, Italiju, Kanadu itd. U bazı podataka nema Crne Gore i Kosova, dok je BiH na 49. mjestu, Srbija 59. a Makedonija na 63. mjestu. Kada je Evropa u pitanju, od 37 sondiranih zemalja, kvalitet života u Sloveniji je na 13. mjestu dok je Hrvatska na 15. mjestu. Na začelju kolone su BiH (30.mjesto), Srbija (33.) i Makedonija (34.) dok su na dnu Rusija, Ukrajina i Albanija.
Slični Indeks ljudskog razvoja (HDI), ali sa različitom metodologijom računanja, objavljuju Ujedinjene nacije (UN) tj. njihov Program za razvoj (UNDP). Slovenija i Hrvatska su i po ovom indeksu lideri u nekadašnjoj Jugoslaviji kada je u pitanju kvaliteta života po parametrima zdravlja, obrazovanja i visine primanja. Na posljednjoj rang listi (2023. godine.) Slovenija je na 21. mjestu od ukupno 193 članice UN-a. Hrvatska dijeli 41. mjesto sa Latvijom dok Crna Gora dijeli 47. mjesto s Argentinom. Srbija je 62. zajedno sa Kosta Rikom. BiH je na najnižem 74. mjestu.
Jedan od najboljih pokazatelja kvaliteta života jedne zemlje je prohodnost njenog pasoša diljem svijeta. Po rang listi Henley & Partners (međunarodna konsultantska firma specijalizirana za migracije) za 2025. godinu svrstava slovenački pasoš kao šesti u svijetu (u grupi sa 5 drugih zemalja) s kojim se može bez vize u 185 zemalja. Hrvatska je sedma (sa još 5 država) sa 184 destinacije bez vize. Srbija je 35. mjestu sa 137 država za koje ne treba viza dok je Crna Gora na 42. mjestu sa 128 bezviznih destinacija. Inače, Slovencima i Hrvatima odavno ne trebaju vize ni za prekomorske zemlje kao SAD, Kanada, Australija što se nije moglo ni sa nekadašnjim SFRJ pasošem. Ostali Jugoslaveni i dalje ne mogu bez vize ni za Britaniju i Irsku.
I pored globalnih ocjena koje su bolje nego u doba SFRJ, i dalje veliki broj Slovenaca gaji pozitivno mišljenje o bivšoj državi. Po posljednjem istraživanju Gallup agencije objavljenog ovog mjeseca 45 odsto Slovenaca smatra da im je raspad Jugoslavije naštetio. Onih koji misle suprotno je manje – 41 odsto. U Srbiji su najnezadovoljniji raspadom SFRJ. Čak 81 odsto misli da im je sada gore, a samo 4 posto da je bolje. U Crnoj Gori 65 odsto misli da je sada gore naspram 15 odsto suprotnog mišljenja. Postotak nezadovoljstva raspadom Jugoslavije je veliki i u BiH (77 odsto) i Makedoniji (61 odsto). Na suprotnoj strani stoje Hrvati (55 odsto da je sada bolje naspram 23 koje se ne slažu) i Kosovari (75 naspram 10 odsto u korist raspada SFRJ). Ove dvije države imaju traumatično ratno iskustvo iz 90tih ali i pobjednički ishod u ratu sa Srbijom za razliku od BiH gdje je rezultat neriješen.
Jugoslaviji je u osvit rata 1990. godine nuđen ubrzani proces pristupanja tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ), preteči EU, kao i članstvo u NATO-u. EEZ se uzaludno nadala da će to biti dobra šargarepa najprosperitetnijoj zemlji socijalističkog bloka da ubrza reforme i ostavi po strani nacionalističko ludilo koje su potpirivali protivnici tekovina 29. novembra. I pored ekonomskog prosperiteta mase su se povele za onima koji su slavili 1. decembar 1918. (i 26. novembar) i njihovim drugarima koji slave 10. travanj 1941. U tome su izgleda imali i jaku podršku onih koji danas slave Oktobarsku revoluciju, koja po novom kalendaru pada 7. novembra, i koji opet dižu spomenike Staljinu i njegovim zločincima.
Danas je Crna Gora pred vratima EU, kao što je nekad bila Jugoslavija u predvorju EEZ-a. Vlada se nada zatvaranju još nekoliko poglavlja do kraja ove godine i zatvaranju svih 33 poglavlja do kraja iduće godine. Iz EU stižu snažni signali da je to moguće i da su spremni na puno toga zažmuriti kako bi malena Crna Gora (s parametrima u domenu statističke greške) postala 28. članica bloka. Kao i 1990.godine postoje jake sile gravitacije koje žele da je opet uvuku u kaljužu srpskog (krimi) sveta.
Izbor stoji – ili bolje sjutra ili bolje juče.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
FOKUS
CRNOGORSKA DIPLOMATIJA, LOBISTI I RASLOJAVANJE U SRPSKOM SVETU: Vrijeme tranzicije
Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Novembra, 2025
Prekompozicije u vlasti i snagama donedavno lojalnim Beogradu će odrediti i pravac i pogotovo tempo kojim će Crna Gora ići prema EU
U srijedu poslije podne u Vašingtonu je, u zakupljenoj sali Hotela Willard Intercontinental, održana svečanost povodom 120 godina uspostave diplomatskih odnosa između tadašnje Knjaževine Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Državni mediji su javili da su svečanosti pored predsjednika Jakova Milatovića, “prisustvovale brojne zvanice američke administracije, Kongresa i diplomatskog kora”. Od “brojnih zvanica administracije” je bio prisutan Danijel Loton, zamjenik pomoćnika državnog sekretara za zapadnu srednju Evropu i južnu Evropu u Birou za evropska i evroazijska pitanja Stejt dipartmenta. Od kongresmena su bili prisutni republikanski kongresmen iz Ohaja Majkl Tarner i demokratska kongresmenka iz Mejna Šeli Pingri. Pingri je inače jedini preostali član crnogorskog kokusa u Kongresu (koji je nekada brojao preko 40 kongresmena uključujući i tri predsjedavajuća kongresnih komiteta).
Predsjednik je, nakon uvodnih osvrta na 1905. godinu, naglasio da su Sjedinjene Države “bile među prvim državama koje su priznale našu nezavisnost i od tog trenutka dosljedno stoje kao principijelan i pouzdan partner.“ Milatović je dodao da je “naš politički dijalog procvjetao, a saradnja se produbila u oblasti bezbjednosti, odbrane, energetike, infrastrukture, investicija, kulture i obrazovanja“.
Sudeći po navodno “brojnim zvanicama američke administracije” i njihovom rangu na svečanosti u Vašingtonu, prije se može reći da je dijalog zamro umjesto “procvjetao”. Letargija traje od kada je u crnogorsku ambasadu stigao Jovan Mirković, prijatelj sadašnjeg premijera ali i prethodnog vladara Crne Gore i njegovog glavnog savjetnika koji se slovi za osobu blisku Kremlju.
O dometima crnogorske diplomatije govori i činjenica da za obilježavanje ovakvog jubileja nije osigurana jedna od sala u kompleksu Kongresa (zgrade Cannon ili Ford), ili makar sala Biblioteke Kongresa, što je uobičajena praksa za događaje ovakvog ranga. To bi u normalnim okolnostima bila stvar formalnosti da je to traženo preko crnogorskog kokusa u Kongresu koji sada ne postoji. Ambasadu, Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) i premijera očigledno ne zanimaju ni kokus ni lobiranje za dobre odnose sa SAD-om u trenutku kada druge zemlje u našem okruženju (od kojih neke imaju pretenzije prema Crnoj Gori) marljivo rade da osnaže svoje kokuse.
Ambasada i ministarstvo Ervina Ibrahimovića su tražili sastanke sa najvišim američkim zvaničnicima još sredinom ljeta i za predsjednika Milatovića i premijera Milojka Spajića čija ranija posjeta SAD-u je doživjela fijasko. Po pouzdanim informacija našeg lista, Milatović je pokušavao osigurati od sredine jula prisustvo državnog sekretara Marka Rubia za svečanost u srijedu. On se u maju, prilikom obilježavanja 30 godina Dejtonskog sporazuma u Ohaju, sreo sa Rubiovim zamjenikom Kristoferom Landauom zahvaljujući intervencijama u zadnjem trenu mimo neupućenih savjetnika Milatovića i ambasadora Mirkovića. Ove srijede Milatović se morao zadovoljiti sa zamjenikom pomoćnika državnog sekretara Lotonom. Isti dan je u Stejt dipartmentu direktor srbijanskog Telekoma Vladimir Lučić primljen od Brendona Hanrahana koji ima viši rang od Lotona. Postoje neke najave, dok ovaj broj izlazi u štampu, da će Hanrahan kasnije primiti i Milatovića. To je opet daleko ispod nivoa predsjednika jedne NATO države.
Monitor neformalno saznaje da su u Stejt dipertmentu izrazili čuđenje što predsjednik države ne proslavlja ovaj značajni jubilej u svojoj zemlji gdje bi upriličio prijem za američkog ambasadora i ostale zvanice. Milatovićeva proslava jubileja u Americi bi, po rezonima američkih diplomata, imala smisla jedino ako bi je organizovao domaćin i pozvao svog crnogorskog kolegu da zajedno nazdrave dobrim odnosima.
U septembarskom intervjuu za portal RTCG Brajan Lanza, bivši šef predsjedničkog tranzicionog tima i osoba bliska predsjedniku Donaldu Trampu, je upozorila da Crna Gora “pokazuje slom diplomatskog djelovanja i propuštene prilike MVP-a i njene ambasade u Vašingtonu”. Lanza je ukazao da je “slabo primjetno da ambasada Crne Gore ostvaruje kontakte s uticajnim donosiocima odluka u Vašingtonu” i rekao da je čuo puno kritika na račun sadašnjeg ambasadora i državne vanjske politike zbog neprilagođavanja značajnim promjenama u američkoj politici od povratka Trampa.
Da se trend nastavlja bilo je vidno na sjednici Vlade od 6. novembra kada je za generalnog konzula u Njujorku imenovana Snežana Jonica, zvaničnica MUP-a. Jonica nema nikakvog iskustva u diplomatiji i konzularnim poslovima i, po nekim informacijama, slabo se služi engleskim. Pogurana je od Demokrata (koji upravljaju MUP-om) i ministra Ibrahimovića koji je dosadašnjeg konzula i kolegu u Bošnjačoj stranci Amera Cikotića prebacio u Frankfurt. Cikotića je Ibrahimović držao u Njujorku protivno Zakonu o vanjskim poslovima. Član 92 Zakona predviđa da “vrijeme rada u diplomatsko-konzularnom predstavništvu može neprekidno trajati najduže šest godina”. Cikotić je tamo ostao osam godina.
Ibrahimović je nedavno okupio na radnom doručku i bivše ministre njegovog ministarstva radi razmjena mišljenja u okviru procesa izrade Strategije spoljnih poslova 2026–2029. Bili su prisutni i bivši DPS ministri Milan Roćen, Miodrag Vlahović i Nebojša Kaluđerović od kojih su zadnja dva bili i ambasadori u SAD-u poznati po neaktivnosti. Ostaje pitanje da li njihova neaktivnost ima veze sa proruskom političkom orjentacijom i kriminalnim vezama njihovih nadređenih u partiji i državi.
Srđan Darmanović (nasljednik Vlahovića) i Nebojša Todorović (došao nakon Kaluđerovića) su ostali upamćeni po saniranju nerada njihovih prethodnika i snažnom lobiranju za crnogorske interese u Americi. Darmanović je osnovao snažan crnogorski kokus koji je otvorio vrata članstvu Crne Gore u NATO-u. Brajan Lanza je u intervjuu za RTCG rekao da je Todorovićev “diplomatski rad veoma cijenjen u SAD-u”. Može biti za utjehu da sadašnji ambasador za godinu i nešto mora u penziju. Pitanje je ima li država vremena da izgubi još godinu.
U SAD su trebali nedavno putovati i politički mentori Jonice iz Demokrata CG – Boris Bogdanović i Aleksa Bečić na skup koji je organizovala Transatlantska mreža za liderstvo (TLN). Iza TLN-a koje stoji amerikanizirani Bosanac Saša Toperich (ranije Toperić). Ipak, dvojica lidera Demokrata su odustali od puta cijeneći da neće donijeti korist. Bečić je već posjetio Vašington u maju i bio govornik na skupu u privatnom Capitol Hill klubu koji je organizovao Toperich. Glavni govornik na majskom događaju je bio isti Vladimir Lučić koji je u srijedu primljen u Stejt dipartmentu. Potpredsjednik Vlade je tada zapanjio diplomatsku zajednicu neistinitom objavom na portalu stranke da je održao govor u američkom Kongresu pred članovima Kongresa. Kasnije je Bečić izbrisao dio snimka na kome se vidi publika u kojoj nije bio ni jedan kongresmen i gdje niko nije stavio slušalice za prevođenje jer su ga svi razumjeli na našem jeziku. Istina, Bečić je dan kasnije imao susret sa nekoliko kongresmena.
U Americi je nedavno bio i Andrija Mandić, predsjednik Skupštine i lider vučićevske Nove srpske demokratije (NSD). Međutim, sve je vidljiviji otklon Mandića od Prve familije Srbije čiji favorit je već neko vrijeme Milan Knežević. Mandić se oslanja na vlastite kontakte u vođenju vanjske politike nezavisno od vučićevskog Ministarstva spoljnih poslova. U tome veliku ulogu igra njegova savjetnica Nina Ofner Bokan koja je potpredsjednica Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) i predsjednica jevrejske zajednice u Crnoj Gori. Mandić je bio počasni gost na svečanoj dodjeli nagrade Teodor Hercl u organizaciji Svjetskog jevrejskog kongresa u Njujorku. Na skupu se Mandić sreo i sa republikanskom kongresmenkom i bliskom saradnicom američkog predsjednika Elis Stefanik. Iako nije primljen u Stejt dipartmentu, tiha voda brijeg roni. Mandićeve veze preko jevrejske zajednica, koje otvaraju mnoga vrata na Zapadu i otvorena podrška Trampovoj politici u ovom momentu možda su i jače nego crnogorska diplomatija i lobisti.
Raslojavanje u srpskom svetu u Crnoj Gori prati i raslojavanje u pravoslavnoj crkvi. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je nedavno javno podržao pristupanje Crne Gore Evropskoj Uniji (EU) uz sve, kako je rekao , njene mane. S druge strane novi vučićevski “mitropolit” nikšičko – budimljanski Metodije predano radi na distanciranju Crne Gore od evropskog puta, i na veličanju srbijanskog gospodara.
Prekompozicije u vlasti i snagama donedavno lojalnim Beogradu će odrediti i pravac kojim će Crna Gora ići.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
FOKUS
VLAST PONAVLJA MJERE, CIJENE RASTU: Limitirana Vlada
Objavljeno prije
3 sedmicena
14 Novembra, 2025
Od prve akcije limitirane cijene do danas troškovi prehrambenih proizvoda iz Sindikalne potrošačke korpe (135 namirnica) porasli su sa 570 na 645 eura. To je 75 eura ili nekih 12 odsto. Ili, više od desetog dijela minimalne zarade
Nakon ljetnje pauze, Vlada se vratila akciji Limitirane cijene pokušavajući tako da stane na put ¸za većinu građana sve teže podnošljivom, rastu cijena.
„Dijalogom smo došli do rješenja“, pohvalio se potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj predstavljajući nove-stare mjere. Do njih je Vlada došla, kazao je, nakon razgovora sa predstavnicima Privredne komore, trgovaca i proizvođača. „Akcija će biti skoro ista kao što je bila prethodna, skoro isti proizvodi, sa rokom do 31. marta“, naveo je Đeljošaj.
U odnosu na akciju koja je počela u septembru prošle godine, spisak artikala koji će pojeftiniti proširen je peletom za grijanje. Ali na njemu više nema svježeg voća i povrća. Iz Vlade objašnjavaju da je to urađeno „zbog zahtjeva poljoprivrednih proizvođača, jer su se žalili da su oni bili na udaru tih cijena“.
Ta konstatacija pokazuje kako se u timu premijera Milojka Spajića uzdaju u kratko pamćenje potrošača. Pa vjeruju da su zaboravljeni proljetošnji podaci da se u Crnoj Gori voće i povrće prodaje uz obračun pune/najveće stope poreza na dodatu vrijednost (PDV) od 21 odsto. U Hrvatskoj se, na primjer, na voće i povrće naplaćuje PDV po stopi od pet odsto.
Kad je ta informacija postala javna, iz Vlade su obećali da će razmotriti uvođenje slične mjere i u našim trgovinama. Potom se od smanjenja PDV-a na voće i povrće – odustalo. Nije to jedini primjer da ovdašnji kupci plaćaju namete kojima je jedini smisao punjenje državne kase.
Za jedan takav slučaj saznali smo proljetos (Reflektor, TV Vijesti). Nakon konstatacije Miloša Vukovića da smo 2019. mogli da kupimo gajbu domaćeg paradajza za 1,5 euro, a sada za te pare ne možemo kupiti ni kilogram, Đeljošaj je najavio da će Vlada, pošto domaće proizvodnje paradajza više nema (besmisleno je proizvoditi gubitke) razmotriti mogućnost ukidanja postojeće carine od 30 euro centi po kilogramu. Nema informacije da je urađeno nešto na korist domaćih potrošača. Kada su proizvođači, već, postali žrtve uvozničkih lobija i dampingovanih cijena.
Da neko ne pomisli da se anomalija besmislenih nameta odnosi na dva, tri ili desetak specifičnih proizvoda. Tokom akcija bojkota trgovina s početka ove godine, iz jednog od ovdašnjih trgovačkih lanaca predočen je podatak da približno 900 proizvoda sa njihovih rafova u svojoj cijeni, uz PDV, sadrži i dodatne državne namete (carine, akcize…) koji utiču na cijenu proizvoda. Čineći ih skupljim, bez izuzetka.
Vlada je te prozivke dostojanstveno odćutala. Razumljiv potez, ima li se u vidu da je najveći dio narativa o uspjesima Spajićeve Vlade zasnovan na tvrdnjama da je povećanje plata i penzija (Evropa sad I i II) u Crnoj Gori dovelo da značajnog povećanja standarda. Kontinuiran rast cijena i inflacija, približno dvostruko veća od prosječne u euro zoni, ne idu u prilog tim tvrdnjama.
Tu se Vlada našla pred teško rješivim rebusom vlastitog populizma. Dovede li njena ekonomska politika do obuzdavanja inflacije, zaustavljanja ili pada cijena osnovnih životnih potrepština u maloprodaji, imaće zadovoljnije građane ali i veći manjak novca u državnoj kasi. I obrnuto: svako poskupljenje donosi dodatni novac u trezor.
Otud se i borba protiv skupoće vodi administrativnim mjerama, na račun marži veletrgovaca i maloprodavaca. Tako će i limitiranje cijena za sedamdesetak proizvoda (800 – 900 artikala, prema vladinoj računici, mada iskustvo prethodnih akcija ukazuje da je popis bitno kraći) biti izvedeno na račun prihoda prodavaca.
To bi, kažu, trebalo dovesti do pojeftinjenja odabranih artikala za nekih 15 do 20 odsto. Nije malo ako ste svakodnevni kupac mlijeka i mlječnih proizvoda, potrepština za bebe ili redovan konzument baš onih vrsta svježeg i prerađenog mesa koje su se našle na vladinom popisu. Nije ni mnogo kada vam iz trgovine treba, recimo, pasta za brijanje ili brijači za jednokratnu upotrebu.
„Izbor proizvoda izvršen je na osnovu podataka o njihovom udjelu u potrošačkoj korpi prosječnog domaćinstva, učestalosti upotrebe i značaju za svakodnevni život i zdravlje stanovništva, s posebnim fokusom na domaće proizvode“, saopštili su iz Vlade. Na prvi pogled, insistiranje na domaćim proizvodima moglo bi biti od koristi proizvođačima. Tamo gdje ih ima. Ograničene marže mogle bi donijeti nižu maloprodajnu cijenu a to bi, sljedstveno, trebalo privući potrošače. Pod uslovom da se prevaziđe problem koji baš i nije tako mali.
Pitanje je, naime, kako privoljeti prodavce da ne favorizuju artikle koji im ne donose očekivanu (oni bi rekli – neophodnu) zaradu. Ukoliko se još desi da, podstaknuti nižim cijenama, potrošači počnu više koristiti domaće proizvode na račun uvezene ponude, trgovci će trpjeti još veće gubitke. Neće mnogo trebati da se dosjete i nađu način da domaće proizvode sa ograničenom maržom skrajnu na najmanje vidljive police ili ih „ubijede“ kako je neophodno da podijele teret limitiranih marži, tako što će sniziti svoje cijene prema trgovcima. U konačnom, moguće je i da iz ponude eliminišu proizvode koji im ne donose željeni profit. U tim iskustvima treba tražiti razloge zbog kojih su domaći proizvođači voća i povrća tražili da ih zaobiđe vladina akcija.
Iz te perspektive, akcija limitirane cijene može konfrontirati trgovce i domaće proizvođače. Ne bi bilo prvi put da Vlada za rezultat svojih poteza povučenih u dobroj namjeri dobije još veći problem.
Olakšavajuća okolnost, iz perspektive vlasti, ogleda se u tome što nemamo većih trgovačkih lanaca iz inostranstva. U pitanju je još jedan vladin rebus: dok ih priziva na dolazak (slučaj Lidl) nadajući se da će donijeti niže maloprodajne cijene, u Vladi (ne)znaju da bi ti lanci bili najglasniji kritičari administrativnog ograničenja trgovačkih marži. I da bi njihove primjedbe imao ko da čuje i uvaži.
Upravo se tako nešto dešava na relaciji Srbija – strani trgovački lanci – Evropska komisija.
Njemački dnevnik Handelsblat, pozivajući se na izvore iz holandskog koncerna Delez, piše da ta kompanija planira da do kraja godine zatvori 25 prodavnica svoje srpske flijale Maxi, koja svake nedelje u centralu šalje izveštaje o milionskim gubicima.
“Nisu u pitanju greške menadžmenta niti oštra konkurencija, već je to politička volja srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. On je krajem avgusta izdao uredbu koja neselektivno određuje trgovinske marže trgovaca. Time je pogođen i njemački trgovinski lanac Lidl“, piše njemački dnevnik a prenosi N1. Centralna mjera srpske uredbe je, slično ovoj u Crnoj Gori, ograničenje marži za dio asortimana. „Pošto trgovci od toga moraju da podmire i sve troškove, poput zakupa, energije, marketinga i osoblja, sa takvim ograničenjem teško da mogu da posluju profitabilno“, navodi se u tekstu uz zaključak „da bi, srednjoročno, strani lanci u potpunosti mogli da napuste Srbiju“.
Strani maloprodajni lanci su o nevoljama u Srbiji obavijestili zvaničnike svojih zemalja i EU. Da je problem izbiljno shvaćen svjedoči nedavni Izvještaj EK o napretku.
U dijelu posvećenom Srbiji stoji: „Vlada je značajno intervenisala na tržištu uvođenjem, u veoma kratkom roku, ograničenja trgovačke marže od 20 odsto za širok spektar proizvoda, počev od 1. septembra 2025. godine, na period od šest mjeseci. Ova mjera dodatno je povećala neizvjesnost u poslovnom okruženju i mogla bi negativno uticati na investicione odluke i konkurentnost tržišta.“
Sličnih primjedbi nema u Izvještaju koji se tiče Crne Gore, mada je naše iskustvo sa limitiranjem marži duže od onoga u Srbiji. S tim što je kod nas u pitanju navodni dogovor sa trgovcima, a kod sjevernog susjeda odluka jednog čovjeka. Da li je ta razlika u Izvještajima motivisana odsustvom interesa ( u Crnoj Gori nema maloprodajnih lanaca sa sjedištem u EU) ili nekim političkim razlozima, druga je priča. Koja će se možda pričati kada pregovaračka poglavlja 4 i 8 (Pravo osnivanja preduzeća i sloboda pružanja usluga, odnosno, Konkurencija) dođu na dnevni red pregovora Podgorice i Brisela.
Teorija i praksa poznaju niz neželjenih efekata politike ograničavanja marži. Od „izvitoperenosti tržišta“, preko slabljenja konkurentnosti, smanjenja investicija, mogućih nestašica i suženog izbora artikala, sve do sukobljenosti sa važećom politikom i principima EU. Zainteresovani će lako naći detalje svake od navedenih teza. I još nekoliko koje nijesmo naveli.
Zato se preporučuje, a prema propisu na kome se temelji vladina Odluka o limitiranju cijena i propisuje, da se takva odluka donosi samo u posebnim situacijama i sa ograničenim rokom trajanja (Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi). U stvarnosti, to postaje tradicija od koje „privremeno“ odustajemo samo tokom ljetnje tursitičke sezone. Da strancima uzmemo koji euro više.
Dodatno, taj Zakon eksplicitno zapovijeda da se odluke o ograničavanju cijena „moraju preispitivati periodično, a najmanje jednom u tri mjeseca“ (član 4). Vladina Odluka oročena je na četiri mjeseca i dvije nedjelje preko. Tek da ne bude izuzetak u kontinuiranom kršenju pravila i propisa tokom mandata premijera Spajića.
Druga strane medalje limitiranih cijena morala bi biti korist koju potrošači dobijaju na račun dijela profita trgovačkih lanaca. Đeljošaj od zimus ubjeđuje javnost da je (tadašnja) akcija “ubjedljivo uticala na stabilizaciju cijena osnovnih životnih namirnica, kao i na ukupnu nisku stopu inflacije”.
Podaci iz Sindikalne potrošake korpe koju, kvartalno, objavljuje Centar za edukaciju, informisanje i sindikalna istraživanja pri SSCG, nudi drugačiju perspektivu. Po njima, trošak za prehrambene proizvode prosječne porodice u Crnoj Gori u trećem kvartalu ove godine (jul – avgist – septembar) iznosi 645 eura. To je 65 eura više od procijenjenih troškova za iste artikle u prethodnom tromjesječju. U odnosu na septembar prošle godine kada je Spajićeva vlada pokrenula prvu turu limitirane cijene rast je 75 eura.
Mjereno od oka, to je povećanje od nekih 12 odsto. Ispada kako cijene osnovnih životnih namirnica baš i nijesu limitirane. Ali Vlada jeste. Uz mnoštvo drugih ograničenja, i načinom na koji doživljava vlastitu ulogu. Inače premijer ne bi u parlamentu, na premijerskom satu, od poslanika tražio: „Vi nastavite dijalog, ali pustite mene da radim, da bi ovi građani imali da jedu“. Limitirano.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
-

DANAS, SJUTRA / prije 7 dana
Satovi unazad
Milena Perović
-

DUHANKESA / prije 7 dana
Trazimahov zakon pravednosti nepravde
Ferid Muhić
-

DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Đedovina
Milena Perović
-

ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Koncentraciona vlada ili vlada političkog centra ( II)
Milan Popović
-

DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
SPC, prva grana vlasti
Milena Perović
Novi broj

JUGOSLOVENSKI NARODI POSLIJE JUGOSLAVIJE: Bolje juče
DRŽAVA, VLAST I KREDITI: U hrčkovoj vrtešci
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Za ovu vlast zločinci su samo oni koji nijesu njihove nacionalnosti ili vjere
Izdvajamo
-
HORIZONTI2 sedmiceSARAJEVSKI SAFARI U SUDNICI ITALIJE: Lovci bez duše
-
DRUŠTVO4 sedmiceBEZ POMAKA U ISPUNJAVANJU ZAHTJEVA UNESCO-a ZA PODRUČJE KOTORA: Predsjednici primorskih opština protiv zabrane gradnje
-
DRUŠTVO3 sedmiceGLASNA TIŠINA OKO PRIVATIZACIJE BUDVANSKE RIVIJERE: Vlada se ne oglašava – radnici protestuju
-
Izdvojeno4 sedmicePOBJEDA ZOHRANA MAMDANIA U TRCI ZA NJUJORŠKOG GRADONAČELNIKA OBILJEŽILA IZBORE U SAD: Kuda duvaju vjetrovi američke politike
-
SVIJET4 sedmiceMAĐARSKI POLITIČKI PEJZAŽ: Orbanovi kupuju medije
-
DRUŠTVO4 sedmiceSUĐENJE DANILU MANDIĆU: Kolektivna amnezija
-
DRUŠTVO3 sedmiceSLUČAJ DRŽAVNI UDAR: Ponovo pred pravosuđem
-
DANAS, SJUTRA3 sedmiceSPC, prva grana vlasti
