FOKUS
PRVI PENDREK DPS-A: Koga straši, a od koga se plaši Slavko Stojanović
Objavljeno prije
9 godinana
Objavio:
Monitor online
Slavko Stojanović ponovo priziva sukobe i nesreću. Ili samo straši političke neistomišljenike. Kršeći sve propise i profesionalne norme desetak dana uoči izbora, direktor Uprave policije je odlučio da priprijeti. „Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio nas je Stojanović. Ne dužeći sa pričom, obećao je: ,,Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”!
Nema razloga da se sumnja u vjerodostojnost izrečenog. Stojanović je opoziciji i njenim glasačima, zaprijetio preko Dnevnih novina. Od formiranja Vlade izbornog povjerenja i imenovanja Gorana Danilovića za opozicionog ministra unutrašnjih poslova, taj list služi kao svojevrstan bilten Uprave policije – odnosno Stojanovića i njegove PR službe – preko koga se oni oglašavaju kada i o čemu žele. Pri tom, naravno, zaobilaze nepodobnog ministra, prema kome direktor UP i njegovi najbliži saradnici od početka nametnute saradnje njeguju odnos neprikrivene netrpeljivosti. Izvjesno podstaknut iz onih centara moći kojima nije padalo na pamet da kontrolu nad državnom batinom prepuste bilo kome.
Kako god, direktor Uprave policije tvrdi da on i njegovi saradnici „imaju informacije i operativna saznanja” koja ukazuju na mogućnost provokacija i incidentnih situacija tokom čitavog izbornog dana, te da je „policija spremna da odgovori na svaki izazov Demokratskog fronta”. Ako, valjda, DPS to sam ne uzmogne na biračkim mjestima.
,,Policija se uvjerila na što je spreman dio pristalica DF-a, ne samo tokom oktobarskih protesta prošle godine, već i 27. septembra ove, kada su došli ispred zgrade MUP-a, navodno da prozovu ministra Danilovića, koji nije bio u zgradi”, otkriva direktor opozicionu zavjeru. „Uslijedili su verbalni napadi na policiju, nazivanje najpogrdnijim imenima, pljuvanje, prijetnje da će ih pobiti… U takvoj atmosferi, bilo kakav gest policije mogao je da izazove veliki incident. Međutim, policajci su se držali uputstva svojih starješina i radili svoj posao sa maksimalnom odgovornošću i profesionalnošću.”
Pazi ti to.
Ako su se policajci, prije desetak dana, „držali uputstva svojih starješina” pa nijesu tukli okupljene, znači li to da su se istih „uputstava” držali i prije nepunu godinu (24. oktobra 2015) kada su Podgoricom jurili i brutalno prebijali ljude, djecu i žene, suzavcem već ošamućene?
Slavko Stojanović, uglavnom, do danas taji ko je – od njegovih potčinjenih – komandovao, a ko batinao: Mija Martinovića, Marka Rakočevića, Andriju Račića, Branimira Vukčevića, Darka Šćepanovića, Momčila Baranina… Ne zna. Nije informisan.
Direktor UP, izgleda, ne zna ni ko su, te oktobarske večeri, bili maksirani napadači na policajce pred Skupštinom Crne Gore. Ili njegovi ne umiju da identifikuju kriminalce, ili je nekome problem da prizna kako su i to bila službena lica. U civilu, doduše. Ne treba, konačno, isključiti ni mogućnost da policajci znaju ko su nasilnici, i u civilu i u uniformi, ali niko o tome još nije obavijestio direktora.
Stojanović zna druge stvari. Sjetimo se kako je – dok su maskirani nasilnici u uniformama policije još gazili civile po podgoričkim ulicama – skoro pa radosno obznanio: „Pojedinci su pokušali čak i da uđu u zgradu Vlade Crne Gore, kao i u njenu staru zgradu, ali su u tome osujećeni. Od istih tih izgrednika nešto ranije kamenovana je albanska ambasada”.
Glavni adut koji, navodno, potvrđuje zle namjere opozicije, direktor je ostavio za kraj: „Na kamionu koji je bio parkiran ispred zgrade Skupštine nalazile su se motke, kamenice i bejzbol palice!”
Zašto, ako je već znao za njih i njihovu namjenu, Slavko Stojanović nije naredio da se ta oruđa i alati pravovremeno oduzmu? Ili je to bio dio nekog važnijeg plana… Saznaćemo jednom.
Direktor Stojanović je, zvanično, posljednji put bio neinformisan krajem avgusta, uoči – u medijima uredno najavljenog – pokušaja poslanika Janka Vučinića da u parlament uvede penzionisane radnike KAP-a koji višemjesečnim protestima pokušavaju da natjeraju Vladu da poštuje zakon i isplati im obećane otpremnine. Vučinića i kapovce pred Skupštinom je dočekao policijski kordon da bi ih, čim su se malo pogurali, i jedne i druge suzavcem isprskao civil sa službenom legitimacijom.
„To što se desilo ispred parlamenta je za mene više od incidenta i zvanično bilo kojim aktom o tome nisam obaviješten. Izostala je bilo kakva komunikacija između direktora policije i ministra”, požalio se ministar Danilović na konferenciji za novinare. „Po zakonu sam morao biti obaviješten da se sprema eventualni protivzakoniti ulazak u parlament i da tim povodom preduzmemo neke korake. Možda je nešto od toga urađeno, ali ja o tome ništa ne znam. Ako o svemu što se događalo i što je moralo da se zna ni Vlada ništa ne zna, a ministar pouzdano ne zna, onda je u pitanju policijski puč”.
Vidjevši zlu priliku, i Stojanović se dosjetio – ni on, navodno, skupa sa svojim najbližim saradnicima nije znao da se nezadovoljni penzioneri spremaju za ulazak u Skupštinu, iako su taj događaj, dan ranije, uredno najavljivali svi ovdašnji elektronski i printani mediji.
,,Uprava policije nije imala najavu niti bilo kakva saznanja da će biti izvršen nasilan ulazak u objekat Skupštine, pa samim tim direktor nije ni mogao da obavijesti ministra o navedenom prije nego se događaj desio”, stoji u saopštenju UP koje je ministar Danilović, nedugo pošto je postavljeno (očito bez njegovog znanja), skinuo sa sajta MUP-a.
Eto sad, pitate se vi dragi čitaoci: kako neko ko ne zna ni ono što piše u novinama, zna šta DF, ili neka druga opoziciona snaga, planira tokom i nakon izbornog dana? I treba li o tome obavijestiti resornog ministra ili nadležne medije? Otkrićemo vam tajnu – Stojanovića je o tome šta se može desiti i kako treba reagovati obavijestio njegov nadležni ministar. Odnosno, potpredsjednik Vlade Duško Marković. Sa predizbornih tribina.
„Svaki eventualni pokušaj destabilizacije izbornog procesa, ili nasilje nakon proglašenja izbornih rezultata, naići će na jasan i odlučan odgovor države”, najavio je Marković. „Pametnije bi bilo frontovcima da se manu takve politike”.
Jedan od lidera DF-a Nebojša Medojević demantuje najave. DF ne sprema „revoluciju nego proslavu izborne pobjede, poručio je on, uz konstataciju da se Stojanović „direktno i protivzakonito” uključio u izborni proces. „Stojanović samo prenosi naređenja koja dobija od Duška Markovića, a koja su posljedica opasne paranoje kod (Mila) Đukanovića”.
Ako zaboravimo na izbore od kojih nas dijeli manje od deset dana, shvatićemo da je velika šteta što Slavko Stojanović i Duško Marković energiju, elan i resurse koje ulažu u odbranu interesa DPS-a ne koriste u korist bezbjednosti svih građana Crne Gore. Da pomenemo samo najočiglednije.
Petnaest dana unazad, dok Slavko Stojanović – nekadašnji šef saobraćajne policije – bdi nad sudbinom DPS-a, pokušavajući da ih od opozicije zaštiti snagom palice, na crnogorskim drumovima život je izgubilo 12 osoba. Od prvog avgusta – 20. Uz skoro 40 teže i 60 lakše povrijeđenih. Gdje je bila policija?
U mandatu Slavka Stojanovića, od kraja juna 2013. do danas, u Crnoj Gori se desilo 18 nerasvijetljenih ubistava. Ubijeni su, poslužimo se popisom iz Dana : Armin Muša Osmanagić, Stefan Đukić, Saša Marković, Darko Bugarin, Ivan Lopičić, Vinetu Strugar, Milutin Radović, Milorad Tamburić, Aleksandar Bra-jović, Goran Đuričković, Radovan Matović, Srđan Vlahović, Goran Biskupović, Miloš Bošnjak, Božidar Tomašević, Željko Vukoslavčević, Slavko Peković i Dalibor Đurić. Policja je za makar trojicu ubijenih (Osmanagić, Đuričković i Đurić) imala pravovremenu informaciju o tome šta im se sprema. Uzalud. Konačno, Dalibor Đurić je ubijen u zatvoru. Snajperskim hicem „s vana”. Gdje je bila policija?
„Ne može se desiti da svakih sedmicu dana neko bude ubijen a da onaj koji je ubio slobodno šeta. Mi smo postali Meka za kriminalce i bande, postali smo poligon za vježbanje snajpera i pištolja. Mi smo postali zemlja u kojoj po glavi stanovnika ima najviše nerasvijetljenih ubistava u Evropi”, naveo je ministar Danilović, dodajući da je njegova moralna obaveza da zatraži smjenu dijela menadžmenta policije jer ona nije tu „samo da konstatuje nečiju smrt”.
Stojanović ne vidi problem: „Cijenim da bezbjednost Crne Gore nije dovedena u pitanje, te da su građani i njihova imovina bezbjedni. Policija, kao ni ja lično, ne bježi od odgovornosti u dijelu svojih nadležnosti. Zavisno od rezultata koji budu postignuti i analize rada kriminalističke policije, u periodu koji slijedi cijeniću potrebu za kadrovskim promjenama…”.
Podrazumijeva se da je podrška stigla od šefova.
Zvanična – od potpredsjednika Markovića koji je još proljetos u parlamentu saopštio da je Stojanović „ispunio njegova očekivanja” i da je uspješan direktor policije „što pokazuju i rezultati koje je ostvario u svom mandatu”. I nezvanična, od Veselina Veljovića, Markovićevog najbližeg saradnika i, ne formalno ali faktički, i dalje prvog čovjeka Uprave policije. Stojanović zna da su ga oni doveli tu gdje je. I da ga tu drže. Zato su njegovi policajci, bez saradnje sa tužilaštvom, uhapsili kolegu Predraga Šukovića koji je Markovića i Veljovića optužio za učešće u duvanskom švercu. Kada je isti policajac ranjen, na ulici, Stojanović nije našao za shodno ni da ga obiđe.
Zato je stao u zaštitu policajaca koje je tužilaštvo optužilo za krađu dokumenata (slučaju Marović-Mijović). Umjesto da smijeni odgovorne i potom podnese ostavku, Stojanović je dozvolio – ili naredio – da UP izda saopštenje u kome se tužilaštvo, praktično, optužuje za niz nezakonitih radnji uperenih protiv čelnika policije. Javno se oglasio – suprotno propisima, pošto nije imao saglasnost ministra Raška Konjevića za taj medijski nastup – i od Vlade zatražio da njega i njegove starješine zaštiti od tužilaštva. Iako je zvanično prećutala ovaj zahtjev, niz dešavanja pokazuje da su Đukanović i Marković stali u zaštitu UP. Makar dok im je bespogovorno odana.
Potom je Stojanović, skupa sa saradnicima, pokušao da objasni kako zbog „zastarjelosti opreme” tužilaštvu nijesu dostavljeni snimci razgovora koje osumnjičeni kriminalci (biznismeni i političari) pod mjerama tajnog nadzora vode sa (naj)uticajnijim političarima (zna se da su „nestali” razgovori u telefonskom trouglu Svetozar Marović – Milo Đukanović – Veselin Mujović).
Možete li povjerovati da u drugoj deceniji XXI vijeka neko nije u stanju da snimi telefonski razgovor? Pa makar taj neko bio pod komandom Slavka Stojanovića, Veljovića i Markovića?
Samo lično – ništa profesionalno
Sukob Slavka Stojanovića i Gorana Danilovića registrovan je, praktično, od prvog dana mandata opozicionog ministra iz redova DEMOS-a. Neslaganje je postalo očigledno već početkom juna, na sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost. Dok je, prema izvorima Vijesti (sjednica je bila zatvorena za javnost) Stojanović „dizao glas” na novopostavljenog ministra, Danilović se požalio da mu direktor UP ne dostavlja informacije o radu policije, i da se prema njemu ne ponaša kao prema ministru. Na istoj sjednici je i vrhovni državni tužilac Ivica Stanković optužio Upravu policije i ANB da mu ne dostavljaju informacije i operativna saznanja, već da se informiše iz medija. Sukob je postao javan nakon odluke o suspenziji komandanta Specijalne antiterorističke jedinice Radosava Lješkovića. Stojanović je duže od pola godine štitio Lješkovića i njegove batinaše koji su 24. oktobra prošle godine lomili kosti po podgoričkim ulicama (državu je to siledžijstvo koštalo više od 100 hiljada eura samo u slučaju pretučenog Mija Martinovića). Odluku o suspenziji donio je tek nakon što je Lješković i zvanično optužen, a najvjerovatnije i nakon pisane urgencije iz kabineta ministra Danilovića. „Nema što da mi Danilović ukazuje na zakon, znam svoje zakonske obaveze”, ljutio se Stojanović u Dnevnim novinama. „Kada sam obaviješten od suda o zakazivanju suđenja, preduzeo sam mjere, koje zakon propisuje”. Potom je na red došao sukob policije sa penzionerima KAP-a. Danilović je najavio postupak za Stojanovićevo razrješenje. Zauzvrat, Stojanović je iskoristio svoj uticaj da bi spriječio pripadnike UP da od ministra prime nagradu za primjeran rad. „Službenici koji su predloženi za nagrade su prihvatili moje mišljenje da nepojavljivanjem izraze svoj stav prema ovakvoj (ne)organizaciji događaja”, saopštio je Stojanović. ,,Jasno je da se ovdje radi o nepoštovanju starješina policije koji rukovode najsloženijim sistemom bezbjednosti u državi”. Sljedeća epizoda sukoba, neizbježno, slijedi.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
CRNOGORSKA EKONOMIJA U SUSRET SVJETSKOJ KRIZI: Ni pameti, ni para
Objavljeno prije
1 danna
3 Aprila, 2026
U sve izvjesniju krizu ulazimo sa tri strukturna deficita: proizvodnje, radne snage i kapitala. (Ne)svjesni da to što “nema ljudi” ili “nema para” nije problem koji se može riješiti preko noći, već posljedica odsustva sistemskog pristupa ozdravljenju crnogorske ekonomije
Rat na Bliskom Istoku traje, dok se kriza koju je proizvelo zatvaranje Ormuskog moreuza pojačava. „Čak i ako mir bude sjutra, ipak se nećemo vratiti u normalu u doglednoj budućnosti”, upozorio je EU komesar za energetiku, Dan Jorgensen, najavljujući mjere za ograničenje potrošnje (uštede) energenata.
“Idemo ka velikom, velikom poremećaju, najvećem u istoriji do sada”, zaključio je Fatih Birol, izvršni direktor Međunarodne agencije za energetiku (IEA). “Najveći problem predstavlja nestašica avionskog goriva i dizela, koja je već pogodila azijske zemlje, a očekuje se da će uskoro zahvatiti i Evropu, u aprilu ili maju.”
Zvonimir Mršić, dugogodišnji predsjednik uprave hrvatske Podravke, jedne od najvećih prehrambenih kompanija u ovom dijelu Evrope, ukazuje da iz oblasti Persijskog zaliva ne dolaze samo energenti već i vještačko đubrivo, polimeri (plastike, guma, sintetička vlakna), helijum, sumpor, aluminijum… “Potraje li ovo tri ili šest mjeseci, bit će u pitanju dostupnost i hrane i mnogih proizvoda”, upozorio je.
Dok se u ozbiljnim analizama sve češće naglašava da centralni problem iranske krize više nijesu cijene, nego dostupnost zemnog gasa i naftnih derivata, među kojima su benzin, kerozin i dizel samo najvidljiviji dio, u Crnoj Gori kao da živimo neku paralelnu stvarnost. Makar zvanično.
“Cijene će rasti”, konstatovao je premijer Milojko Spajić na ovonedjeljnom premijerskom satu. “Crna Gora je uradila apsolutno sve u ovom trenutku da zaštiti građane naše zemlje, da zaštiti privredu i da koliko god može ublaži inflatorne pritiske koji su isključivo eksternog karaktera. Ja se nadam da će se situacija na Bliskom Istoku riješiti i da ćemo moći da govorimo o drugim temama“.
Druge teme?
I bez pomaljajuće globalne krize, u Crnoj Gori bi imali pregršt tema o kojima bi morali razgovarati ukoliko želimo kakav-takav napredak. Preciznije, kako bi izbjegli sve vidljiviju ekonomsku stagnaciju. Uz obrise dolazeće energetske/ekonomske krize, koju oprezniji analitičari najavljuju kao moguće “najveću u istoriji”, mnogobrojni deficiti koji opterećuju privredne aktivnosti i iznalaženje načina za njihovo ublažavanje i prevazilaženje postaju prvorazredno egzistencijalno pitanje.
Da počnemo od energenata i hrane. Spajićeva Vlada je, poput niza prethodnika, ignorisala nedostatak skladišnog prostora za čuvanje naftnih derivate i osnovnih životnih namirnica za minimalno prihvatljiv period. Prema propisima i preporukama EU to su barem tri mjeseca.
I pored skorašnjih, krajnje negativnih, iskustava sa prekidima lanaca snabdijevanja (epidemija korona virusa, rat u Ukrajini) Crna Gora nema neophodne robne rezerve. Osim nešto goriva koje su, u skladu sa zakonom, obezbijedili ovdašnji trgovci naftnim derivatima. Prema Vladinim optimističkim projekcijama te su količine dovoljne za blizu dva mjeseca (prosječne) potrošnje. U sezoni intenzivnih poljoprivrednih radova i pred početak ljetnje turističke sezone, ta procjena postaje upitna.
Nadležni su nedavno poništili tender za nabavku dizela potrebnog za formiranje državnih rezervi, vrijednog 11-12 miliona eura, zbog previsoke cijene. Izgleda da te cijene u doglednoj budućnosti neće biti niže. Dok mogućnost novih nabavki iz dana u dan postaje sve upitnija. Problem skladištenja – čeka. Vidjećemo.
Sa hranom stvari stoje jednako loše. Ili, ukoliko je to moguće, gore.
Prema podacima Monstata, Crna Gora je prošle godine uvezla poljoprivredne proizvode vrijedne 1,06 milijardi eura. Uvozilo se, praktično, sve: meso, stočna hrana, proizvodi od žitarica, mlijeko i mlječni proizvodi, voće, povrće, riba, maslinovo ulje, jaja… Čak i voda, u vrijednosti od, približno, 30 miliona eura.
U isto vrijeme, iz Crne Gore je izvezeno poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti 106 miliona. Najviše suhomesnatih proizvoda i prerađevina od mesa, onda žestokih pića i vina, nešto voća i povrća. Na deset eura koje potrošimo kupujući hranu u inostranstvu, izvozom iste prihodujemo jedan.
Šta radi država za to vrijeme ne bi li pomogla poljoprivredu, kao stratešku privrednu granu i jednu od okosnica, prema brojnim startegijama i analizama, budućeg ekonomskog razvoja: Agrobudžet za 2026. godinu još nije usvojen; Kasni se sa isplatom subvencija, premija, staračkih naknada…; Obećana pomoć proizvođačima i otkupljivačima malina zbog problema na tržištu tokom 2024. godine još nije isplaćena; Crna Gora je valjda jedina evropska zemlja u kojoj poljoprivrednici nemaju zakonom propisane olakšice za nabavku dizel goriva kroz umanjenje akciza.
Nekadašnji ponos ovdašnje poljoprivrede, Plantaže, pod svojim etiketama flaširaju i prodaju vina uvezena iz Sjeverne Makedonije, Moldavije, EU… Dok, istovremeno, prodajom zemljišta obezbjeđuju novac za pokrivanje redovnih troškova i pozitivno poslovanje. Premijer je, početkom aktuelnog mandata, obećao formiranje robnih rezervi prehrambenih proizvoda i njihovu besplatnu dostavu za penzionere i socijalno ugrožene. To se obećanje danas pominje kao loša šala.
Uz milijardu eura koje smo dali za hranu, prošle godine uvezli smo svega i svačega za još tri miljarde. Mašine i automobili, naftni derivati i električna energija, garderoba, namještaj, građevinski materijali, kućne potrepštine, lijekovi, sredstva za higijenu… Izvezli smo, uz 106 miliona vrijednu hranu, robu u vrijednosti od još 400 miliona, pa je ukupna pokrivenost uvoza izvozom na rekordno niskih 12-13 odsto.
Slikovit je primjer drvoprerađivačke industrije. Još od osnovne škole uči se da je Crna Gora zemlja bogata šumama. Nekada smo to mogli prepoznati i u ekonomskim aktivnostima: rožajski Gornji Ibar, nikšićki Javorak, pljevaljski Velimir Jakić, titogradski Marko Radović, Celuloza u Beranama… Danas uvozimo sve što je od drveta. Od čačkalica i gajbica za pakovanje voća i povrća do parketa, vrata i prozora, namještaja. Kad se nešto izveze, onda su to trupci, rjeđe rezana građa i pelet. Sada je i to stalo.
Prije više od godinu dana usvojen je novi zakonski model sa idejom da se zavede red u sječi ovdašnjih šumama. Ili je on neprimjenjiv, ili oni koji bi to trebalo da urade ne umiju ili neće, uglavnom – sve je stalo. Problemi sa snabdijevanjem sirovinom (balvanima) doveli su do smanjenja i obustavljanja proizvodnje, otkaza radnicima, odlaganja investicija… I pojačanog uvoza koji je produbio već postojeći strukturni deficit industrijske proizvodnje.
Ukupan rezultat je porazan. Prema podacima Eurostata za 2024, nešto manje od tri četvrtine zaposlenih u Crnoj Gori radilo je u uslužnim djelatnostima (računajući državni aparat). Njihov rad proizvodio je više od 75 odsto ukupnog BDP-a. Manje od četvrtine doprinijeli su industrijska proizvodnja i poljoprivreda.
Poznata ja stvar da crnogorska privreda zavisi od turizma, ali je manje primjetno da sektor nekretnina u BDP-u učestvuje skoro koliko industrijska proizvodnja. Taj podatak se ne odnosi na izgradnju objekata (to je građevinarstvo), nego samo na njihovu prodaju, iznajmljivanje, korišćenje. Probleme je što upravljanje nekretninama, za razliku od proizvodnje, donosi obrt novca, ali značajnije ne utiče na nova radna mjesta, rast standarda ili uvođenje novih tehnologija.
Otud Crna Gora bilježi još jednu specifičnost vezanu za nerazvijene zemlje. Istovremeno imamo relativno visoku stopu nezapošljenosti (oko 10 odsto) i još veći deficit radne snage. Posebno u turizmu, građevinarstvu, zdravstvu, IT-u. Nedostaje nam i nisko i visokokvalifikovane radne snage.
Zapravo, nedostaje ljudi. Između dva popisa, 2011-2023, broj stanovnika Crne Gore povećao se sa 620 na 633 hiljada. Međutim, podaci MUP-a govorili su da se, u međuvremenu, privremeno doselilo oko 100 hiljada stranih državljana. Što pokazuje da se broj stanovnika, zapravo, smanjuje. To postaje vidljivo i golim okom, pošto je značajan broj stranaca napustio Crnu Goru, podstaknut ekonomskim razlozima ili snažnim izlivima ksenofobije koje je vlast tolerisala.
Između dva popisa iz Andrijevice, Berana, Bijelog Polja, Kolašina, Mojkovca, Nikšića, Plužina, Šavnika i Žabljaka iselilo se više od 28 hiljada stanovnika. Svaki sedmi. Neki su otišli na jug, u Podgoricu ili na primorje, a neki na sjever i zapad – uglavnom u zemlje EU i Sjeverne Amerike. A tamo odakle odlaze ljudi u najboljoj snazi i sa najvećim zanjem, teško je pokrenuti iole ozbiljan posao u 21. vijeku. I gotovo nemoguće razvijati složenije sektore, povećavati produktivnost i širiti proizvodnu bazu. Začarani krug.
U konačnom, deficit proizvodnje, novca i ljudi odražava se i na javne finansije. Zvanično, državni deficit je u „prihvatljivim“ okvirima (prošle godine deficit je bio za mrvu manji od četiri odsto). Ali Vlada do tog računovodstvenog uspjeha dolazi uz mnogo finansijske gimnastike.
Primjera radi, izdaci državnog budžeta za prva dva mjeseca ove godine iznosili su 436,2 miliona eura, ili 90 miliona manje od planiranih. Nije to štednja, nego odlaganje obaveza tamo gdje to ne treba raditi. Vlada je “štedjela” na uplatama za socijalnu zaštitu (10,4 miliona), kapitalnim investicijama (32 miliona), transferima javnim instuticijama (16,3 miliona)… I to može prolongirati do decembra. Ako nas, u međuvremenu, ne stigne najavljena velika kriza.
Međunarodni monetarni fond upozorava da „ekonomski rast Crne Gore u velikoj mjeri zavisi od spoljne tražnje, posebno turizma i priliva stranih investicija“. Ta zavisnost postaje ključni rizik u uslovima globalnih kriza: pad turističke tražnje ili investicija automatski se preliva na domaću ekonomiju. Ko ne razumije: u jeku epidemije kovida, 2020. godine, privredne aktivnosti u Crnoj Gori doživjele su pad veći od 15 odsto.
Ponovi li se nešto slično, svi bi bili u ogromnim problemima. Nadati se da se to neće desiti, iako u sve izvjesniju krizu ulazimo sa tri strukturna deficita: proizvodnje, radne snage i kapitala. (Ne)svjesni da to što “nema ljudi” ili “nema para” nije problem koji se može riješiti preko noći, već posljedica odsustva sistemskog pristupa ozdravljenju crnogorske ekonomije.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
MONITOR ISTRAŽUJE: STEČAJNA MAFIJA U CRNOJ GORI, SLUČAJ NIVEL INVEST: Pljačka uz asistenciju pravosuđa
Objavljeno prije
1 sedmicana
28 Marta, 2026
Nova dokumentacija do koje je Monitor došao ukazuje da poznati obrasci djelovanja nisu pojedinačni slučajevi, već praksa koja se formirala i učvrstila za vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića i njegove klike. Stečajni postupci su pretvarani u mehanizme za izvlačenje imovine, uz prećutnu ili aktivnu ulogu dijela pravosudnog sistema
Godinama se govori o zloupotrebama u pravosuđu i tzv. stečajnoj mafiji. Međutim, ono što nije predmet pritiska iz EU radi pristupnog procesa uz transkripte SKY i drugih aplikacija, rijetko vidi svjetlo dana. Pred sudom se trenutno vode postupci protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića i više drugih sudija i stečajnih upravnika zbog zloupotrebe položaja i protivzakonitog uticaja na sudije. Nova dokumentacija do koje je Monitor došao ukazuje da do sada poznati obrasci djelovanja nisu pojedinačni slučajevi, već praksa koja se formirala i učvrstila za vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića i njegove klike. Stečajni postupci su pretvarani u mehanizme za izvlačenje imovine, uz prećutnu ili aktivnu ulogu dijela pravosudnog sistema.
Kada je pokrenut stečaj nad Nivel Invest d.o.o. Budva 24.03.2015. (St.br.5/15) na papiru je sve djelovalo kao rutinski pravni proces. Preduzeće je bilo u zajedničkom vlasništvu od po 50 odsto Stevana Đukića koji je bio izvršni direktor, i preduzeća Nivel d.o.o. Podgorica čiji osnivač i direktor je bio Vladimir Đurović.Račun Nivel Investa je bio u blokadi još od 04.07.2014. zbog nemogućnosti servisiranja dospjelih obaveza. Izvještaj nezavisnog revizora iz MV Konsalt, koji je naručio Đurović, bilježi brojne nepravilnosti u vođenju knjiga firme koja je gradila poslovne prostore, stanove i garaže na prestižnim lokacijama u Budvi i Rafailovićima. Međutim, knjigovodstvo Nivel Investa je bilo kod Đurovićevog Nivela u Podgorici, kojim je jedino on suvereno vladao i što će kasnije i Viši sud navesti u obrazloženju presude Ks.br.29/2018. To je vjerovatno i razlog zašto Privredni sud više nikad neće dozvoliti svjedočenje ugledne revizorke Ilinke Vuković tokom stečajnog postupka i u parničnim postupcima između dva bivša poslovna partnera. MV Konsalt navodi primjere dizanja gotovine sa računa bez potpisa, Nivel PG uplate Nivel Investu bez osnova uplata, neobračunate i neizvršene uplate po osnovu PDV-a na primljenje avanse, neurađeni bilans tokova gotovine, neslaganje analitike i sintetike (zbirni prikaz obaveza) dobavljača za 200 hiljada, neovjerene fakture od nadzornog organa za investiciju itd. Vukovićka skreće pažnju i da dva ugovora o zajmu od po milion eura, koji je Nivel dao Nivel Investu, nije pratila uplata novca u navedenom iznosu. Međutim, Đurović će kasnije u sudskim i parničnim postupcima nastaviti tvrditi suprotno.
Đurovićev Nivel Pg je Privrednom sudu predložio 15.01.2015. stečaj za Nivel Invest Bd uz tvrdnju da mu je 30.11.2014. dugovao preko 1.36 miliona eura. Traženo je i da sud zabrani izmirivanje kredita Hipotekarnoj banci od 1.5 miliona i 300 hiljada kamate jer bi Đukić mogao prodati nekretnine “ispod tržišne cijene” (šestospratna poslovno stambena zgrada) na kojima navodno “ima upisano pravo hipoteke”. Predlagač je saopštio da ima još potraživanja, koja će prijaviti nakon otvaranja stečaja. Đukić je na sudu izjavio da kod Hipotekarne banke nije imao deponirani potpis, te da je kredit bez njegovog znanja i saglasnosti i odluke preduzeća podigao Vladimir Đurović iako nije bio ovlašćen statutom Nivel Investa.
Đukić se obraća stečajnom sudiji Draganu Vučeviću 10.03.2015. gdje navodi da je 02.03.2015. račun Nivel Investa u blokadi zbog 993 hiljade duga Hipotekarnoj banci i 111 hiljada duga Prvoj banci na osnovu jemstva. Dana 05.03. javni izvršitelj Darko Rajković izvještava da je dug banci izmiren pa ostaje samo 111 hiljada prema Đurovićevom Nivel PG. Stoga Đukić traži od sudije Vučevića dozvolu da proda pet stanova na šestom spratu zgrade od ukupno 551m2 na glavnom bulevaru u Budvi i time izmiri dug po jemstvu i skine blokadu računa. Đukić uz to dostavlja i sporazum s OHLC Invest Company iz Indije po kojim je dogovorena cijena prodaje od 2.5 miliona za pet stanova, što je višestruko više od spornih 111 hiljada. Privredni sud to odbija.
U međuvremenu Nivel tuži tada već u stečaju Nivel Invest radi utvrđenja i isplate 3.5 miliona eura jer je navodno Đurović sam finansirao gradnju iz četiri kredita u navedenom iznosu. Đukić osporava navode Đurovića. Međutim sudski vještak Slavko Gačević podržava Đurovića koji je rekao da je Nivel Invest platio ukupno 2.65 miliona ali kao da nigdje nije navedeno da su ti transferi namijenjeni za izgradnju predmetno poslovno-stambenog objekta. Sudija Blažo Jovanić 06.07.2017. donosi djelomičnu presudu (P.br. 1093/2015) kojom se utvrđuje da je ugovor o zajedničkoj gradnji između tuženog i tužioca iz 2009. raskinut dana 28.01.2015. “jednostranom izjavom volje povjerioca upućenoj dužniku”. Time se i “tužilac oslobađa obaveze da dijeli sagrađeni objekat sa tuženim”. O zahtjevu za naknadu materijalne štete, utvrđivanja prava svojine itd. sud će naknadno odlučiti, piše u presudi. Jovanić dalje navodi da je opozvao rješenje za provođenje dokaza saslušanjem Đukića kao ranijeg zastupnika tužene firme “jer se nije odazvao pozivu suda” iako je obaviješten o datumu a nije opravdao izostanak. Đukić kasnije u žalbama i zahtjevima za izuzeće Jovanića ističe da poziv nije dobio niti postoji potpisana prijemnica. Ni njemu ni advokatima nije dozovljeno da prisustvuju vještačenju i postavljaju pitanja vještaku na pretresu. Jovanić je napisao i da je vještak “imao uvid u cjelokupnu dokumentaciju…stranaka koja se sad nalazi kod tužioca (Đurovićev Nivel PG)”. Prisustvo vještačenju se kasnije odbija i u drugim parničnim postupcima pred Privrednim sudom dok Đurović ne dozvoljava advokatima Đukića pristup knjigama.
Tokom stečajnog postupka će se promijeniti četiri stečajna upravnika – Ranko Radinović, Mladen Marković (brat tadašnjeg predsjednika Ustavnog suda), Sreten Mrvaljević i Miloš Popović. Od njih su dvojica (Radinović i Mrvaljević) uhapšeni zajedno sa Jovanićem maja 2022. i optuženi od SDT-a u drugom slučaju da “odugovlače stečajni postupak u cilju nezakonitog prouzrokovanja što većih troškova, da angažuje saradnike, advokate, sudske vještake i procjenitelje… stečajnih dužnika i da neosnovano uvećava troškove stečajnog postupka”.
Najduži staž upravnika Nivel Invest u stečaju će imati Jovanićev kum Sreten Mrvaljević. Zahtjeve Đukića i njegovih advokata za izuzećem njega i stečajnog sudije Vučevića, Jovanić će redovno odbijati dok će više instance redovno odbijati zahtjeve za izuzeće Jovanića zbog pristrasnosti i nezakonitog ponašanja. Jovanić je odbio i zahtjev Đukićevih advokata da uvede privremenu mjeru zabrane prodaje stanova dok se ne utvrde tačna potraživanja. Na dopise i žalbe je reagovala i tadašnja šefica pravosuđa Vesna Medenica koja je od Jovanića tražila izjašnjenje i utvrdila da je sve redu. Medenici će lisice biti stavljene nepuni mjesec dana prije Jovanića i ostalih. U drugom postupku će sa Medenicom biti prvostepeno osuđena i sudija Milica Vlahović koja je po nalogu Medenice spriječila naplatu od 400 hiljada eura od firme Medeničinog kuma. Vlahovićka je od Jovanića dobila na postupanje predmet vezan Nivel Investa oko optužbi za neosnovano bogaćenje Đurovića.
Đukićev pravni tim optužuje Mrvaljevića da priznaje fiktivna potraživanja Đurovića i potraživanja koja su nastala nakon uvođenja stečaja. Arteda d.o.o. Budva kao projektant i nadzorni organ sporne zgrade u Budvi koji će zvanično potvrditi da postoje četiri knjiženja Đurovićevog Nivela za promet poslovnih prostora koja ne postoje ni po projektnoj dokumentaciji niti u stvarnosti. Iz dokumentacije se vidi i da su bilanse uspjeha sastavljale statutom neovlaštene osobe dok ih je potpisivao samo Đurović iako je to bio posao izvršnog direktora.
Stečajni upravnik je započeo prodaju imovine Nivel Investa 02.07.2015. s početnom cijenom od 2,288 eura po m2. Interesantno je da je Mrvaljević na oglasnoj tabli stavio da “stečajni upravnik zadržava prava da u bilo kom stadijumu postupka ne odabere ponuđača po ovom oglasu”. Svaku narednu prodaju je umanjivao za po pet odsto da bi na osmoj oglašenoj prodaji 20.10.2017. prodao najveći dio firme procijenjene na 12.5 miliona. Od toga zgrada u Budvi cirka 2.07 miliona i Kondo hotel u Rafailovićima za 3.096 miliona. U osmoj prodaji se pojavio kupac Sunraf Beach Properties d.o.o. Budva osnovan samo 15 dana prije prodaje 20.10.2017. kome su gotovi stanovi na glavnoj magistrali u Budvi prodati za svega hiljadu eura po kvadratu. Zanimljiva je struktura Sunraf Beach Properties u trenutku kupovine – 38 odsto udjela je imao Nivel Podgorica Vladimira Đurovića, Aleksandar Jovanović sa 7 odsto kao izvršni direktor, i izvjesni Juri Tjumentsev sa 55 odsto udjela. Sadašnji udio Tjumentseva je 80 odsto a ostale dvojice po 10 odsto.
Đurović je tražio pred stečaj zabranu prodaje kvadrata izvršnom direktoru i svom partneru Đukiću kako ih “ne bi prodao ispod tržišne cijene”. Đukić je tada prodao poslovni prostor na magistrali u Budvi za 634 hiljade, 26.02.2015, kako bi vratio kredit Hipotekarnoj banci i za to dobio dozvolu sudije Vučevića jer stečaj još nije bio formalno otvoren. Čim je saznao za prodaju, Đurović je tražio od Privrednog suda blokadu prodaje i ekspres je dobio idući dan – 27.02.2015. Cijena po kojoj je Đukić prodao prostor je iznosila 3,200 eura po m2 , što je više od tri puta cijene po kojoj je Mrvaljević prodao stanove u istoj zgradi skoro tri godine kasnije, firmi čiji suvlasnik je opet bio Đurović (Sunraf Beach Properties).
U krivičnoj prijavi od 08.02.2026. Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) Đukić navodi da je po njegovim saznanjima za usluge fingirane prodaje izazivanje lažnog stečaja Vladimir Đurović poklonio stambene jedinice sljedećim licima: Blažu Jovaniću (stan PD209 se formalno vodi na advokaticu Snežanu Jović – koja je zajedno s njim uhapšena u maju 2022. i optužena), Žarku Ostojiću kumu Jovanića i bivšem stečajnom upravniku Đurovićevog Nivela (stan PD227 i garažno mjesto se formalno vodi na Tatjanu Ostojić), stečajnom sudiji Draganu Vučeviću (PD250 i garažno mjesto se vode na rođaku Veru Marojević) i Sretenu Mrvaljeviću koji je navodno stan odmah prodao za gotovinu. Od SDT nismo mogli dobiti informacije da li je formiran predmet i da li neko od tužilaca postupa.
Monitor će u narednim brojevima objavljivati nastavak priče o stečajnoj mafiji u Crnoj Gori.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
FOKUS
PREMIJER NIŽE SPORAZUME: UAE, MAĐARSKA, FRANCUSKA, SAD: Kalup za privilegije
Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2026
Naum da se najvrjedniji, preostali, prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača
Premijer Milojko Spajić sprema nam, pohvalio se prošle nedjelje u Američkoj privrednoj komori u Podgorici, majku svih sporazuma. Na nama je samo još da saznamo koliko će nas to zadovoljstvo koštati.
„Na pragu smo istorijskog dogovora – potpisivanja međuvladinog sporazuma između Crne Gore i SAD koji će biti zlatni standard za sve međudržavne sporazume u cilju ekonomskog rasta i jačanja saradnje sa strateškim partnerima”, kazao je Spajić. I otišao neđe, odbijajući da odgovara na pitanja prisutnih novinara.
Nije tajna da, otkako se na javnoj sceni pojavio kao ministar finansija u Vladi Zdravka Krivokapića, Spajić pokušava realizovati namjeru da makar jedan veliki posao izgradnje saobraćajne infrastrukture kroz Crnu Goru povjeri američkom Bechtelu. Riječ je o kompaniji svjetskog renomea, sa snažnom političkom podrškom u vladajućim strukturama SAD (posebno kada su republikanci na vlasti).
Istovremeno, Bechtel je ozloglašeni partner zemalja Zapadnog Balkana – od Hrvatske, preko Albanije i Sjeverne Makedonije, do Srbije i Rumunije – u kojima je, uglavnom direktnim pogodbama, dobijao poslove gradnje autoputeva u kojima su cijena i rokovi izgradnje rasli do neslućenih visina. I još rastu. Kada vas Bechtel uzme pod svoje, sve što je bilo nezamislivo/neizdrživo postaje – prihvatljivo. A troškovima, zaogrnutim velom poslovne tajne, nema kraja.
Kako se priprema uvođenja u posao Bechtela odužila, Spajić je krenuo u pripremu terena za nove poslove, ugovarajući ih po istom kalupu. Tri sporazuma sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), po jedan(za sada) sa Mađarskom i Francuskom zasnovani su na identičnoj matrici. Vlada Crne Gore javnosti nepoznat projekat proglašava poslom od javnog interesa. Po tom osnovu on se, sa kompanijom koju nam preporuči vlada zemlje-partnera, može realizovati bez tendera, mimo pravila o javnim nabavkama, uz oslobođenje od poreza na dodatnu vrijednost (PDV) i carina. I obavezu države da o svom trošku izvrši eksproprijaciju i izgradi neophodne infrastrukturu.
Prema tim projektima, neidentifikovanim strateškim partnerima biće ponuđeno da grade stambeno-hotelska naselja na najatraktivnijim lokacijama u Crnoj Gori, razvijaju projekte obnovljive energije i grade data centre ili se pojave kao izvođači (vjerovatno i projektanti) infrastrukturnih projekata čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura.
Neposredan povod za aranžmane vlada sa vladom (tzv. G2G sporazumi, odnosno, government to government) Crne Gore i UAE bio je naum Muhameda Alabara da na ulcinjskoj Velikoj plaži iskopira projekat Beograd na vodi. Moguće, čak, uz iste (skrivene) finansijere i podizvođače. O tom poslu sanjali su i čelnici DPS dok su bili na vlasti. Nije isključeno da lani, kada su Spajić i Alabar aktuelizovali ideju betonizacije Velike plaže, i oni nijesu imali neki interes u tom projektu. Koji je ponovo, nakon pritska domaće i međunarodne javnosti, makar privremeno odložen.
Zajedničko potpisanim sporazumima, baš kao i ovom koji će, prema najavama, biti ugovoren sa SAD, je to što na vrlo sličan način dovode u pitanje poštovanje Ustava i postojeće domaće i EU legislative. Obećavajući nekome ogroman ekstraprofit
Novinari Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG), nakon uvida u Nacrt sporazuma koji je sačinio američki Stejt Dipartment i konsultacija sa ekspertima za ekonomiju i međunarodno pravo, navode kako su „glavni problemi mogućnost zaobilaženja tendera i naknadnog širenja liste projekata bez kontrole Skupštine Crne Gore, široke poreske i carinske povlastice za američke kompanije, slaba pravna zaštita Crne Gore u slučaju sporova i prevelik prostor za netransparentne poslove pod izgovorom strateškog partnerstva i poslovne tajne“.
Vrlo slične primjedbe slušali smo prije godinu dana, nakon što je Vlada Crne Gore sa UAE potpisala Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Taj sporazum je, odlukom vladajuće većine u parlamentu 3. juna prošle godine, dobio formu Zakona.
Prethodno su eksperti Evropske komisije (EK) izrazili ozbiljne rezerve o sadržini tog dokumenta. Uz ogradu da taj Sporazum „ne sadrži dovoljno detaljne odredbe koje bi same po sebi bile u suprotnosti sa pravom EU”, jasno je upozoreno da će „određene odredbe (Sporazuma) morati pažljivo da se implementiraju kako bi se izbjeglo moguće kršenje principa javnih nabavki sadržanih u pravnoj tekovini EU. Stoga će biti važno pratiti njihovu primjenu…”.
Jasno je ukazano i na mogućnost da bi neko mimo zakonima propisanih procedura mogao postati partner (investitor) u poslovima koji su unaprijed proglašeni za strateške projekte od javnog interesa. Što bi imalo vrlo konkretne posljedice. Sporazum bi “mogao potencijalno da oslabi poziciju privrednih subjekata iz EU (kao i crnogorskih kompanija) u korist preferencijalnog tretmana kompanija iz UAE”, naveli su eksperti EK uz jasno upozorenje: “S obzirom na težnju Crne Gore da postane država članica EU, bilo bi od suštinske važnosti da se obezbijedi usklađenost ovog Sporazuma, prilikom njegove implementacije, sa pravnom tekovinom EU u oblasti javnih nabavki, zasnovanom na principima nediskriminacije, jednakog tretmana kompanija i transparentnosti procedura javnih nabavki”.
Kako je evropski jezik diplomatije ostao nerazumljiv predstavnicima Vlade i vladajuće većine u parlamentu, potražena je pomoć (ocjena) Ustavnog suda.
Priznajemo, nijesmo bili optimisti po tom pitanju. „Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ…“, pisao je Monitor u aprilu prošle godine.
Jedanaest mjeseci kasnije uz Ustavnog suda stiže informacija da nijesu uspjeli donijeti odluku „ o ustavnosti niti o neustavnosti Zakona o potvrđivanju Sporazuma sa UAE. Glasanje je završeno rezultatom 3:3. Neriješeno, i u bukvalnom smislu riječi. „U skladu sa tim predmet će ponovo biti razmatran nakon izbora nedostajućih sudija, ili i ranije ukoliko neki od sudija promijeni svoj stav“.
Rezultat glasanja 3:3 u Vladi su protumačili kao dokaz da je sporni međudržavni sporazum sa UAE u skladu sa Ustavom. „Danas je stigla i institucionalna potvrda da je crnogorska Vlada ovim dokumentom zaštitila svoje interese i da nije garantovala povlašćenu poziciju bilo kojoj zemlji ili pojedincu, kao što se to moglo čuti u brojnim javnim istupima određenih političkih grupacija”, zvanično je saopšteno iz Vlade. Premijer se, pride, istim ishodom pohvalio i na svom X profilu.
Zato su iz Ustavnog suda morali da pojasne neupućenima: predmet nije riješen pošto sud nije kompletan (u suprotnom, glasanje bi prevagnulo na jednu ili drugu stranu). „U takvoj situaciji, svako predstavljanje ovakvog glasanja kao potvrde ustavnosti nije utemeljeno na činjenicama i prejudicira odluku u ovom predmetu”, navodi se u saopštenju Ustavnog suda.
Premijer i njegova Vlada već su bili preokupirani novim poslovnim prilikama. Počev od ove koju ugovaraju sa SAD. Na osnovu prethodnog iskustva, skoro da se može predvidjeti tok predstojećih događaja.
Prošlog marta, nakon prvih najava zainteresovanosti Mohameda Alabara za veliki građevinski projekat na Velikoj plaži, Spajić nas je pokušao uvjeriti da je raspisivanje tendera za takav posao gubljenje vremena “pošto nema puno investitora koji mogu da iznesu ulaganje od 35 milijardi, a uz to tender bi značio da gubimo garancije države (UAE – prim. Monitora)”.
Onda se pokazalo da konkretne garancije UEA ne postoje. “To je dobro”, uzvratio je premijer. Bolje je ići na arbitražu protiv neke kompanije, nego protiv moćne države kakva su Emirati. Potom se ispostavilo da Alabar planira posao koji je barem petnaestak puta manji (do 2,5 milijardi) od onoga što je najavljivao crnogorski premijer. Spajić je i tu “nepreciznost” pokušao zabašuriti. Tako smo čuli da obećanih 20-30-35 milijardi eura nijesu planirane investicije, već multiplikativni efekti najavljenog posla. Neki dan kasnije, premijer još jednom prepakuje izrečena obećanja. Kaže kako se prethodno izrečene brojke odnose na ukupne (moguće) investicije investitora iz UAE. Računajući pretpostavljene investicije u turizam, stanogradnju, energetiku…
Kao da se ništa nije dogodilo, premijer se obratio poslanicima (preko društvenih mreža): “Mislim da 81 poslanik ima puno pravo da sa velikim zadovoljstvom glasa za fenomenalan Sporazum koji će da digne ekonomiju Crne Gore”.
Iako je potvrđen u parlamentu (spornom većinom o kojoj će se, nekad, izjasniti Ustavni sud), od tog fenomenalnog Sporazuma do sada nijesmo imali nikakve koristi. Osim saznanja da naš premijer uspijeva iskopirati retoriku predsjednika SAD.
Naum da se najvrjedniji (preostali) prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača.
„EU nudi najpovoljniji finansijski paket bespovratnih sredstava, tehničke pomoći i kredita u partnerstvu s međunarodnim finansijskim institucijama“, ponovio je nedavno šef delegacije EU u Podgorici Johan Satler. „Kada je riječ o ponudama investitora iz trećih zemalja, ključno je poštovati obaveze koje Crna Gora ima u kontekstu evropskih integracija, uključujući primjenu najviših standarda transparentnosti i zaštite životne sredine“.
Pametnome dosta.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari

CRNOGORSKA EKONOMIJA U SUSRET SVJETSKOJ KRIZI: Ni pameti, ni para
STEČAJNA MAFIJA U CRNOJ GORI: Isisavanje miliona uz amin SDT-a
NOVI LETOVI, STARI AERODROMI: Low cost turizam
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmiceGRAĐEVINSKI PODUHVATI ČEDOMIRA POPOVIĆA U BAOŠIĆIMA: Održivi junaci tranzicije
-
Izdvojeno2 sedmiceSLUČAJ ZORANA BRAUNOVIĆA, BIVŠEG NAČELNIKA KOLAŠINSKE POLICIJE: Nepodobni profesionalac
-
DRUŠTVO2 sedmiceAFERA KAMENOLOM: Nepodnošljiva lakoća prvih miliona
-
Izdvojeno4 sedmiceSRBIJA NA DALEKOM ISTOKU: Veliko prijateljstvo koje može promijeniti vanjsku politiku Vučića
-
Izdvojeno4 sedmiceIRAN NA METI VAŠINGTONA I TEL AVIVA: Raspirivanje apokalipse
-
FOKUS4 sedmiceHAPŠENJE ACA ĐUKANOVIĆA: (De)montiranje
-
SVIJET3 sedmiceNAKON IRANSKIH VATRI: Nove mape moći
-
Izdvojeno2 sedmiceAFERE I ZATAŠKAVANJE U SPC-u: Vučić, Porfirije i kineske rakete
