Slavko Stojanović ponovo priziva sukobe i nesreću. Ili samo straši političke neistomišljenike. Kršeći sve propise i profesionalne norme desetak dana uoči izbora, direktor Uprave policije je odlučio da priprijeti. „Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio nas je Stojanović. Ne dužeći sa pričom, obećao je: ,,Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”!
Nema razloga da se sumnja u vjerodostojnost izrečenog. Stojanović je opoziciji i njenim glasačima, zaprijetio preko Dnevnih novina. Od formiranja Vlade izbornog povjerenja i imenovanja Gorana Danilovića za opozicionog ministra unutrašnjih poslova, taj list služi kao svojevrstan bilten Uprave policije – odnosno Stojanovića i njegove PR službe – preko koga se oni oglašavaju kada i o čemu žele. Pri tom, naravno, zaobilaze nepodobnog ministra, prema kome direktor UP i njegovi najbliži saradnici od početka nametnute saradnje njeguju odnos neprikrivene netrpeljivosti. Izvjesno podstaknut iz onih centara moći kojima nije padalo na pamet da kontrolu nad državnom batinom prepuste bilo kome.
Kako god, direktor Uprave policije tvrdi da on i njegovi saradnici „imaju informacije i operativna saznanja” koja ukazuju na mogućnost provokacija i incidentnih situacija tokom čitavog izbornog dana, te da je „policija spremna da odgovori na svaki izazov Demokratskog fronta”. Ako, valjda, DPS to sam ne uzmogne na biračkim mjestima.
,,Policija se uvjerila na što je spreman dio pristalica DF-a, ne samo tokom oktobarskih protesta prošle godine, već i 27. septembra ove, kada su došli ispred zgrade MUP-a, navodno da prozovu ministra Danilovića, koji nije bio u zgradi”, otkriva direktor opozicionu zavjeru. „Uslijedili su verbalni napadi na policiju, nazivanje najpogrdnijim imenima, pljuvanje, prijetnje da će ih pobiti… U takvoj atmosferi, bilo kakav gest policije mogao je da izazove veliki incident. Međutim, policajci su se držali uputstva svojih starješina i radili svoj posao sa maksimalnom odgovornošću i profesionalnošću.”
Pazi ti to.
Ako su se policajci, prije desetak dana, „držali uputstva svojih starješina” pa nijesu tukli okupljene, znači li to da su se istih „uputstava” držali i prije nepunu godinu (24. oktobra 2015) kada su Podgoricom jurili i brutalno prebijali ljude, djecu i žene, suzavcem već ošamućene?
Slavko Stojanović, uglavnom, do danas taji ko je – od njegovih potčinjenih – komandovao, a ko batinao: Mija Martinovića, Marka Rakočevića, Andriju Račića, Branimira Vukčevića, Darka Šćepanovića, Momčila Baranina… Ne zna. Nije informisan.
Direktor UP, izgleda, ne zna ni ko su, te oktobarske večeri, bili maksirani napadači na policajce pred Skupštinom Crne Gore. Ili njegovi ne umiju da identifikuju kriminalce, ili je nekome problem da prizna kako su i to bila službena lica. U civilu, doduše. Ne treba, konačno, isključiti ni mogućnost da policajci znaju ko su nasilnici, i u civilu i u uniformi, ali niko o tome još nije obavijestio direktora.
Stojanović zna druge stvari. Sjetimo se kako je – dok su maskirani nasilnici u uniformama policije još gazili civile po podgoričkim ulicama – skoro pa radosno obznanio: „Pojedinci su pokušali čak i da uđu u zgradu Vlade Crne Gore, kao i u njenu staru zgradu, ali su u tome osujećeni. Od istih tih izgrednika nešto ranije kamenovana je albanska ambasada”.
Glavni adut koji, navodno, potvrđuje zle namjere opozicije, direktor je ostavio za kraj: „Na kamionu koji je bio parkiran ispred zgrade Skupštine nalazile su se motke, kamenice i bejzbol palice!”
Zašto, ako je već znao za njih i njihovu namjenu, Slavko Stojanović nije naredio da se ta oruđa i alati pravovremeno oduzmu? Ili je to bio dio nekog važnijeg plana… Saznaćemo jednom.
Direktor Stojanović je, zvanično, posljednji put bio neinformisan krajem avgusta, uoči – u medijima uredno najavljenog – pokušaja poslanika Janka Vučinića da u parlament uvede penzionisane radnike KAP-a koji višemjesečnim protestima pokušavaju da natjeraju Vladu da poštuje zakon i isplati im obećane otpremnine. Vučinića i kapovce pred Skupštinom je dočekao policijski kordon da bi ih, čim su se malo pogurali, i jedne i druge suzavcem isprskao civil sa službenom legitimacijom.
„To što se desilo ispred parlamenta je za mene više od incidenta i zvanično bilo kojim aktom o tome nisam obaviješten. Izostala je bilo kakva komunikacija između direktora policije i ministra”, požalio se ministar Danilović na konferenciji za novinare. „Po zakonu sam morao biti obaviješten da se sprema eventualni protivzakoniti ulazak u parlament i da tim povodom preduzmemo neke korake. Možda je nešto od toga urađeno, ali ja o tome ništa ne znam. Ako o svemu što se događalo i što je moralo da se zna ni Vlada ništa ne zna, a ministar pouzdano ne zna, onda je u pitanju policijski puč”.
Vidjevši zlu priliku, i Stojanović se dosjetio – ni on, navodno, skupa sa svojim najbližim saradnicima nije znao da se nezadovoljni penzioneri spremaju za ulazak u Skupštinu, iako su taj događaj, dan ranije, uredno najavljivali svi ovdašnji elektronski i printani mediji.
,,Uprava policije nije imala najavu niti bilo kakva saznanja da će biti izvršen nasilan ulazak u objekat Skupštine, pa samim tim direktor nije ni mogao da obavijesti ministra o navedenom prije nego se događaj desio”, stoji u saopštenju UP koje je ministar Danilović, nedugo pošto je postavljeno (očito bez njegovog znanja), skinuo sa sajta MUP-a.
Eto sad, pitate se vi dragi čitaoci: kako neko ko ne zna ni ono što piše u novinama, zna šta DF, ili neka druga opoziciona snaga, planira tokom i nakon izbornog dana? I treba li o tome obavijestiti resornog ministra ili nadležne medije? Otkrićemo vam tajnu – Stojanovića je o tome šta se može desiti i kako treba reagovati obavijestio njegov nadležni ministar. Odnosno, potpredsjednik Vlade Duško Marković. Sa predizbornih tribina.
„Svaki eventualni pokušaj destabilizacije izbornog procesa, ili nasilje nakon proglašenja izbornih rezultata, naići će na jasan i odlučan odgovor države”, najavio je Marković. „Pametnije bi bilo frontovcima da se manu takve politike”.
Jedan od lidera DF-a Nebojša Medojević demantuje najave. DF ne sprema „revoluciju nego proslavu izborne pobjede, poručio je on, uz konstataciju da se Stojanović „direktno i protivzakonito” uključio u izborni proces. „Stojanović samo prenosi naređenja koja dobija od Duška Markovića, a koja su posljedica opasne paranoje kod (Mila) Đukanovića”.
Ako zaboravimo na izbore od kojih nas dijeli manje od deset dana, shvatićemo da je velika šteta što Slavko Stojanović i Duško Marković energiju, elan i resurse koje ulažu u odbranu interesa DPS-a ne koriste u korist bezbjednosti svih građana Crne Gore. Da pomenemo samo najočiglednije.
Petnaest dana unazad, dok Slavko Stojanović – nekadašnji šef saobraćajne policije – bdi nad sudbinom DPS-a, pokušavajući da ih od opozicije zaštiti snagom palice, na crnogorskim drumovima život je izgubilo 12 osoba. Od prvog avgusta – 20. Uz skoro 40 teže i 60 lakše povrijeđenih. Gdje je bila policija?
U mandatu Slavka Stojanovića, od kraja juna 2013. do danas, u Crnoj Gori se desilo 18 nerasvijetljenih ubistava. Ubijeni su, poslužimo se popisom iz Dana : Armin Muša Osmanagić, Stefan Đukić, Saša Marković, Darko Bugarin, Ivan Lopičić, Vinetu Strugar, Milutin Radović, Milorad Tamburić, Aleksandar Bra-jović, Goran Đuričković, Radovan Matović, Srđan Vlahović, Goran Biskupović, Miloš Bošnjak, Božidar Tomašević, Željko Vukoslavčević, Slavko Peković i Dalibor Đurić. Policja je za makar trojicu ubijenih (Osmanagić, Đuričković i Đurić) imala pravovremenu informaciju o tome šta im se sprema. Uzalud. Konačno, Dalibor Đurić je ubijen u zatvoru. Snajperskim hicem „s vana”. Gdje je bila policija?
„Ne može se desiti da svakih sedmicu dana neko bude ubijen a da onaj koji je ubio slobodno šeta. Mi smo postali Meka za kriminalce i bande, postali smo poligon za vježbanje snajpera i pištolja. Mi smo postali zemlja u kojoj po glavi stanovnika ima najviše nerasvijetljenih ubistava u Evropi”, naveo je ministar Danilović, dodajući da je njegova moralna obaveza da zatraži smjenu dijela menadžmenta policije jer ona nije tu „samo da konstatuje nečiju smrt”.
Stojanović ne vidi problem: „Cijenim da bezbjednost Crne Gore nije dovedena u pitanje, te da su građani i njihova imovina bezbjedni. Policija, kao ni ja lično, ne bježi od odgovornosti u dijelu svojih nadležnosti. Zavisno od rezultata koji budu postignuti i analize rada kriminalističke policije, u periodu koji slijedi cijeniću potrebu za kadrovskim promjenama…”.
Podrazumijeva se da je podrška stigla od šefova.
Zvanična – od potpredsjednika Markovića koji je još proljetos u parlamentu saopštio da je Stojanović „ispunio njegova očekivanja” i da je uspješan direktor policije „što pokazuju i rezultati koje je ostvario u svom mandatu”. I nezvanična, od Veselina Veljovića, Markovićevog najbližeg saradnika i, ne formalno ali faktički, i dalje prvog čovjeka Uprave policije. Stojanović zna da su ga oni doveli tu gdje je. I da ga tu drže. Zato su njegovi policajci, bez saradnje sa tužilaštvom, uhapsili kolegu Predraga Šukovića koji je Markovića i Veljovića optužio za učešće u duvanskom švercu. Kada je isti policajac ranjen, na ulici, Stojanović nije našao za shodno ni da ga obiđe.
Zato je stao u zaštitu policajaca koje je tužilaštvo optužilo za krađu dokumenata (slučaju Marović-Mijović). Umjesto da smijeni odgovorne i potom podnese ostavku, Stojanović je dozvolio – ili naredio – da UP izda saopštenje u kome se tužilaštvo, praktično, optužuje za niz nezakonitih radnji uperenih protiv čelnika policije. Javno se oglasio – suprotno propisima, pošto nije imao saglasnost ministra Raška Konjevića za taj medijski nastup – i od Vlade zatražio da njega i njegove starješine zaštiti od tužilaštva. Iako je zvanično prećutala ovaj zahtjev, niz dešavanja pokazuje da su Đukanović i Marković stali u zaštitu UP. Makar dok im je bespogovorno odana.
Potom je Stojanović, skupa sa saradnicima, pokušao da objasni kako zbog „zastarjelosti opreme” tužilaštvu nijesu dostavljeni snimci razgovora koje osumnjičeni kriminalci (biznismeni i političari) pod mjerama tajnog nadzora vode sa (naj)uticajnijim političarima (zna se da su „nestali” razgovori u telefonskom trouglu Svetozar Marović – Milo Đukanović – Veselin Mujović).
Možete li povjerovati da u drugoj deceniji XXI vijeka neko nije u stanju da snimi telefonski razgovor? Pa makar taj neko bio pod komandom Slavka Stojanovića, Veljovića i Markovića?
Samo lično – ništa profesionalno
Sukob Slavka Stojanovića i Gorana Danilovića registrovan je, praktično, od prvog dana mandata opozicionog ministra iz redova DEMOS-a. Neslaganje je postalo očigledno već početkom juna, na sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost. Dok je, prema izvorima Vijesti (sjednica je bila zatvorena za javnost) Stojanović „dizao glas” na novopostavljenog ministra, Danilović se požalio da mu direktor UP ne dostavlja informacije o radu policije, i da se prema njemu ne ponaša kao prema ministru. Na istoj sjednici je i vrhovni državni tužilac Ivica Stanković optužio Upravu policije i ANB da mu ne dostavljaju informacije i operativna saznanja, već da se informiše iz medija. Sukob je postao javan nakon odluke o suspenziji komandanta Specijalne antiterorističke jedinice Radosava Lješkovića. Stojanović je duže od pola godine štitio Lješkovića i njegove batinaše koji su 24. oktobra prošle godine lomili kosti po podgoričkim ulicama (državu je to siledžijstvo koštalo više od 100 hiljada eura samo u slučaju pretučenog Mija Martinovića). Odluku o suspenziji donio je tek nakon što je Lješković i zvanično optužen, a najvjerovatnije i nakon pisane urgencije iz kabineta ministra Danilovića. „Nema što da mi Danilović ukazuje na zakon, znam svoje zakonske obaveze”, ljutio se Stojanović u Dnevnim novinama. „Kada sam obaviješten od suda o zakazivanju suđenja, preduzeo sam mjere, koje zakon propisuje”. Potom je na red došao sukob policije sa penzionerima KAP-a. Danilović je najavio postupak za Stojanovićevo razrješenje. Zauzvrat, Stojanović je iskoristio svoj uticaj da bi spriječio pripadnike UP da od ministra prime nagradu za primjeran rad. „Službenici koji su predloženi za nagrade su prihvatili moje mišljenje da nepojavljivanjem izraze svoj stav prema ovakvoj (ne)organizaciji događaja”, saopštio je Stojanović. ,,Jasno je da se ovdje radi o nepoštovanju starješina policije koji rukovode najsloženijim sistemom bezbjednosti u državi”. Sljedeća epizoda sukoba, neizbježno, slijedi.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
KULTURA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice