Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Puna usta Evrope

Objavljeno prije

na

Dok je stabilnost Vlade do pucanja uzdrmao Temeljni ugovor sa SPC-om, vladajući članovi  Odbora za politički sistem, složno su usvojili predlog  članova Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika. Među  njima nema profesora Milana Popovića, koji je simbol vrijednosti,  koje navodno svi žure da nam uvedu. Baš zato ga nema

 

Premijer je  potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom, krišom, lažući javnost o datumu potpisivanja, i  uprkos brojnim glasovima neslaganja, jer je htio da „krenemo dalje“. Potpisao je Temeljni ugovor na potpuno neevropski način, jer je, kaže, htio da konačno krenemo u Evropu.

I na stranu premijerova teza da se tako ide u Evropu, lažima, podizanjem nacionalnih tenzija, i otvaranjem prostora Đukanoviću da opet jaše na braniteljstvu crnogorskih interesa. Jedan drugi slučaj pokazuje da niti stare, niti nove političke klase ne mare za Evropu i njene vrijednosti. Dok je stabilnost Vlade do pucanja uzdrmao Temeljni ugovor sa SPC-om, vladajući članovi Odbora za politički sistem, složno su  predložili kandidate za  članove Sudskog savjeta iz redova uglednih pravnika. Normalno,  podršku nije dobio Milan Popović,  profesor Pravnog fakulteta, koji  je simbol evropskih vrijednosti  koje svi navodno žele da nam uvedu.  Osim što je ugledni profesor, koji je predavao  na više evropskih i svjetskih univerziteta, Popović je istaknuti antiratni, građanski i demokratski aktivista. U najtežim trenucima dokazao je da se na njega ne može uticati da odustane od principa.  Kompententan i autonoman u odlučivanju, bio bi prestižan  član Sudskog savjeta svake zemlje koja drži do nezavisnog pravosuđa. I proklamovanih evropskih vrijednosti. U Crnoj Gori za njega nema mjesta. Baš zbog toga.

Mnogi detalji  pokazuju da su ovdašnje političke klase, sa punim ustima evropske retorike, suštinski neevropske. Dok se javno „ratuje“ zbog identitetskih pitanja, dogovori o podjeli partijskog plijena uvijek nađu zajednički jezik i teku kao po loju. U trenutku dok prijeti rušenjem Abazovićeve Vlade, kadrovi DPS-a uredno pronalaze mjesto u dubinama. I niko nema ništa protiv.  A ima li ičeg tako neevropskog od negacije znanja i nezavisnosti.

Ovih dana smijenjen je, i pored dobrih rezultata,  izvršni direktor Aerodroma Goran Jandreoski koji je na tu poziciju doveden kao „regionalno poznati vazduhoplovni stručnjak“. Zamijeniće ga stručnjak iz Bošnjačke stranke. Nedavno je smijenjeno i rukovodstvo Crnogorske plovidbe. Opet, uprkos dobrim rezultatima  u poslovanju. Imenovan je novi Odbor Plovidbe u koji su ušli –  kadrovima DPS-a, SDP-a i Albanske koalicije, koji nemaju iskustva u pomorstvu. SNP je zadržao mjesta. Dogovori o smjenama, za razliku od crkvenih, teku glatko. I bez jedne riječi Abazovića, namjerenog da nas što prije odvede u Evropu. Dok se uhljebljuje, niko se ne buni.  Ni DPS, ni SDP, ni manjinske partije. A bogami mahom ni dio opozicije. Osobito DF.

U raspravama članova Vlade o Temeljnom ugovoru, saznali smo, iako je dokument bio pod oznakom interno,  da nas očekuje još jedan negativan izvještaj o napretku Crne Gore u EU.  Jer se bavimo identitetskim pitanjima, dok reforme čekaju.  Moguće da i u Evropi to znaju, ali ovdje je savršeno jasno da će se  „životne teme“, rešavati kao i do sada. Kroz političke kalkulacije i interese, i bez suštinskih reformi. Oni  poput Milana Popovića, koji žele drugačiju Crnu Goru,nemaju šansu da prođu njihove izborne barikade.

Milena PEROVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Ni mrdnuli

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što  Vrhovni sud , godinama nakon odlaska Vesne Medenice, ne može da joj nađe zamjenu, iako ima kandidate koji  ga zaista zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta

Kao što se i očekivalo, propao je još jedan konkurs za predsjednika/cu Vrhovnog suda.  U četvrtak, 16. maja na  Opštoj sjednica tog suda, trebalo je da bude izglasan kandidat koji bi bio predložen Sudskom savjetu za izbor. U trci su bili sutkinja Ana Vuković i sudija Miodrag Pešić. Niko nije dobio potrebnu podršku.  Otkako je tu poziciju napustila Vesna Medenica, Vrhovni sud nije bio u stanju tokom devet konkursa da izabere kanidata za njenu zamjenu.

Dalo se naslutiti da to neće učiniti ni ovog puta.  Akcija za ljudska prava, koja pomno prati procese u pravosuđu,  pozvala je pred novu Opštu sjednicu da se „spriječi manipulacija“ prilikom glasanja. Oni ukazuju da za izbor kandidata nije neophodno 13 glasova, kako je to prethodno najavila v.d predsjednica Vrhovnog suda Vesna Vukčević, već manje – 11 glasova. Oni su ukazali da je ukupan broj sudija u Vrhovnom sudu trenutno 17, i da spram tog broja treba odrediti dvotrećinsku većinu za glasanje. A ne, kako računa Vukčević, od onoliko sudija koliko bi Vrhovni sud trebao da ima. Na kraju se računalo onako kako je najavila v.d predsjednica tog suda,  glasovima sudija kojih – nema.  I konkurs je, očekivano – propao.

To što  Vrhovni sud  godinama nakon odlaska Vesne Medenice sa čelne pozicije,  o čijem modelu upravljanja  čitamo iz skaj prepiski, ne popunjava to mjesto, iako ima kandidate koji  ga zaslužuju,  odraz je istinskog stanja crnogorskog pravosuđa. A ne IBAR i hvalospjevi o uspjesima nove vlasti na evropskom putu zemlje.

Sve dok ljudi poput sutkinje Ane Vuković ne budu zamijenili medenice, znači da nijesmo mrdnuli s mjesta. Sutkinja Vuković se  prijavila za tu poziciju još prje tri godine. U junu 2021. dobila je snažnu podršku civilnog sektora koji je apelovao da bi „njen izbor omogućio Crnoj Gori da dobije predsjednicu Vrhovnog suda najvišeg renomea i izuzetnih stručnih i moralnih kvaliteta, koja ispunjava sve uslove i ima sve osobine da bude na čelu tog suda i sprovede neophodne reforme”.  Glasove Đukanovićevog zarobljenog pravosuđa, koje još nije reformisano, nije dobila. Ni tada, ni na posljednjem konkursu.

Ana Vuković bila je sutkinja u slučaju S.Č, koji je početkom dvijehiljaditih potresao Crnu Goru. Afera trgovine ženama sezala je kako do vrha tadašnjeg pravosuđa, tako i do samog vrha vlasti. Pod ogromnim pritiskom Đukanovićevog režima u punoj snazi, držala se profesije i etike. To su potvrdili i eksperti OEBS-a. Kako je svojevremno izgledalo Đukanovićevo pravosuđe čitamo ovih dana iz skaj prepiski. Uvid u razgovore između Medenice i pojedinih sudija zahtijeva jači želudac. Raportiranje nadređenima i poslušnost, preblago rečeno.

U vrijeme afere S.Č. Vesna Medenica je bila vrhovna državna tužiteljka.Njoj je Ana Vuković dostavila dokaze da su je kao sutkinju na tom slučaju pratili i prisluškivali pripadnici državne bezbijednosti. Kakve li su tada bile Medeničine prepiske i raporti, bilo bi zanimljivo pročitati. A, nije teško zamisliti.

Danas, skoro četiri godine nakon pada DPS-a, još je teško zamisliti da čelne pozicije u crnogorskom pravosuđu pokrivaju profesionalci od integriteta. I dalje smo u vremenu rijetkih izuzetaka. To, više od svega, govori gdje smo.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dani praznih riječi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.  Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe uspjesima proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  jedini branik antifašizma i evropejstva.  Dani praznih riječi. Ni Evropa nema šta da slavi. Dovoljno je reći  – Gaza. Zato neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas

 

 

Pristižu čestitke na Dan pobjede nad fašizmom, koji je ujedno i Dan Evrope. Ređaju se velike riječi, vlast se hvališe svojim uspjesima, navodno proevropskim i antifašističkim, opozicija  je  navodno jedini pravi branik antifašizma i evropejstva. Dani praznih riječi.

Najglasniji su uobičajeno oni kojima su antifašizam i evropske vrijednosti  tek slovo na papiru. Bilo je i krajnje neobičnih poruka. Demokratska narodna partija Milana Kneževića saopštila je da se „danas, gotovo osam decenija kasnije, suočavamo sa opasnim pokušajima revizionizma istorije, oživljavanjem nacističkih ideologija i relativizacijom podnesenih žrtava”.  Kao da je saopštenje stiglo iz Ujedinjenih nacija, a ne partije koja se, između ostalog,  protivi glasu Crne Gore za Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici, nazivajući takav potez „sramotom i katastrofom“.  Šta je oživljavanje fašizma, ako nije negiranje genocida i pogubljenja više od 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995, samo zbog njihovih imena.

Oglasili su se i iz DPS-a. „Dan pobjede nad fašizmom, koji obilježavamo i kao Dan Evrope, uvijek treba da nas podsjeti na žrtve koje je Crna Gora prinijela na oltar antifašističke ideje“, poručio je poslanik te partije  Andrija Nikolić. Tačno. Još samo da se suočimo sa žrtvama ratnih devedesetih, dok je ta partija vodila Crnu Goru. Kad su ljudi deportovani pod nož Radovanu Karadžiću ili iz voza odvedeni u smrt,  samo zbog imena. Podsjećanje na te zločine, uvođenje dana sjećanja i bilo kakvo drugo obilježavanje, Đukanovićeva vlast decenijama nije dozvoljavala. Dok je zarobljeno pravosuđe guralo ratne zločine duboko u fioke zaborava i aboliralo vlasti  bilo kakve ogovornosti.

Organizovanje sjećanja ne dozvoljavaju  ni novi evropejci na vlasti.  Toliko je inicijativa mirovnih organizacija da se uspostave dan sjećanja i spomenik žrtvama zločina deportacija bosanskih izbjeglica ostalo bez odgovora i poslije Đukanovića i DPS-a.

Konačno znamo: Crna Gora će glasati za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, objelodanio je  premijer Spajić u parlamentu upravo pred odlazak ovog broja Montora u štampu. To je dobra vijest. No nije tajna: dio pripadnika vlasti negira genocid u Srebrenici. Javno su se  oglasili  protiv rezolucije UN.  Vrijeđa im, vele,  dostojanstvo i slobodarstvo. Čitava priča o crnogorskim  amandmanima na Rezoluciju je za domaću upotrebu. To je  pokušaj amortizacije udara koji dolaze od strane Vučića i Dodika, ali i  dodvoravanje svojim partijskim i biračkim masama. Za nesuočavanje sa prošlošću i selektivno pamćenje ogromnu  odgovornost snosi bivša vlast. Novoj nije ni padalo na um da zaviri  u to nasljeđe bivšeg režima. Naprotiv. Pavle Bulatović, nekadašnji ministar Unutrašnjih poslova, koji je potpisao nalog za hapšenje i deportaciju bih izbjeglicja već je dobio ulicu u Pljevljima. Demokrate se evo upinju da, kao nagradu za životno djelo ulicu  dobije i u Podgorici.

Nemamo šta da slavimo. Nema ni Evropa u kojoj  jača radikalna desnica koja će, kako se osnovano predviđa, uskoro biti nikad jača i u Evropskom parlamentu.  Za stanje duhova u Evropi dovoljno  je reći – Gaza. I njene strahote, koje evropske prestonice odbijaju da vide.

U Njemačkoj  je  zabranjen ulazak Janisu Varufakisu, bivšem ministru finansija Grčke, jednom od najznačajnijih intelektualaca današnjice,  u tu državu 12. aprila, kada je trebalo da prisustvuje Palestinskom kongresu. Prethodno je upitan – Zašto Palestinski kongres, kazao: „Kao Evropljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Evropljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: pošto smo vekovima praktikovali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, decenijama smo saučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dve nepravde čine pravdu“.

“Najbogatije, najmoćnije zapadne zemlje, one koje veruju da su predvodnici savremenog sveta u posvećenosti demokratiji i ljudskim pravima, otvoreno finansiraju i podržavaju izraelski genocid u Gazi”, primijetila je prošlog mjeseca Arundati Roj,  svjetski slavna indijska književnica. I poručila: “  Ali milioni demonstranata na ulicama Evrope i SAD su nada za budućnost svijeta.”

Neka ovo budu dani nade u  budućnost. Bolju Evropu, i bolje nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Neizvjesna prošlost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djelovi vlasti  retuširaju  devedesete, ponovo zaogrćući zločince izločine plaštom “cijelog naroda”.  Obespravljeni radnici roštiljaju umjesto da se bore za svoja prava. Odbjegli tajkun –nekon ekstradicije – nastupa kao žrtva bivšeg režima. Društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja

 

 

Praznik rada obilježen je širom Evrope i Azije. Uglavnom tradicionalno.  U Grčkoj se štrajkovalo, turski demonstranti sukobili su se policijom, uhapšenih je bilo i u Parizu gdje su se radničkim protestima pridružili propalestinski i antiolimpijski demonstranti.

Protestne povorke prošle su i ulicama Tokija, Seula, Berlina, Sarajeva, Skoplja… U Beogradu je prvomajski skup organizovan u čast radnika koji su stradali na radnom mjestu. Tokom prošle godine njih 42 je poginulo, a više od 800 je teško povrijeđeno na poslu.

Od dva reprezentativna sindikata u Crnoj Gori jedan je 1. maj proveo – neradno. Uz prigodno saopštenje. Drugi je protestnu šetnju zamijenio manifestacijom pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Za prvih 500 posjetilaca obezbijedili su poklon. “Glavni problemi su i dalje rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati  kao i nesigurnost ugovora o radu”, saopštili su sindikalci najavljujući manifestaciju.

Prvomajska letargija nije dokaz kako Crnom Gorom teku med i mlijeko. Mada mlijeko umalo, izistinski, nije poteklo ulicama Podgorice. U znak protesta ovdašnjih farmera, nakon što su ih otkupljivači i prerađivači nedavno obavijestili da privremeno obustavljaju otkup mlijeka zbog prevelikih zaliha. Stvar je spasio resorni ministar, ugovarajući da se višak mlijeka izveze u BiH. Gubitak će, saopšteno je, međusobno podijeliti proizvođači, otkupljivači i država. Lakše je to, nego razmišljati o preradi i plasmanu jogurta, sira ili maslaca.

Dok hranu uvozimo, zanimacije su nam domaće.

Nakon višegodišnjeg odsustva, Duško Knežević je ponovo u Crnoj Gori. “Previđajiću” da je izručen iz Londona, kako bi mu se u Podgorici sudilo zbog više krivičnih djela, Knežević zauzima pozu žrtve bivšeg režima. Poručuje da se vratio kako bi spasio preostalu imovinu. I da će izdržati, kao što je “izdržao devedesete i tuču sa Milom”. Svije se čovjeku tuga na srcu kad se  sjeti kako se sve to Knežević “mučio” od devedesetih nadalje. Dok je od države dobijao ono što sada brani kao svoje. Kako su teške bile njegove tuče sa Đukanovićem u Podgorici, Budvi, Baru, Hercegnovom, Beogradu, Moskvi, Dubaiu, San Tropeu. I ko zna još đe. I koliko je sve to koštalo stanovnike njihove države, njegovih/njihovih preduzeća, fondova, banaka, televizija… u izgubljenoj imovini, pokradenom novcu, neisplaćenim zaradama, ugašenim radnim mjestima ili godinama neuplaćenog radnog staža.

Da ne pominjemo političku korupciju kojom je Knežević godinama kupovao obilje poslovnih mogućnosti. I nekažnjivost. Sve to je, izgleda, spreman pokušati ponovo. “Ja nemam zašta da odgovaram, nigdje nisam bio odgovorno lice ni u bankama ni u tim kompanijama”, poručio je. Obećavajući da donosi plavu torbu. Umjesto novca za namirenje dugova.

Devedesete, preciznije, retuširanje onoga što se tada dešavalo, preokupiralo je i dobar dio vlasti. U fokusu je rezolucija o genocide u Srebrenici o kojoj će se uskoro glasati u UN.  Premijer je odbacio ideju da se Crna Gora priključi kosponzorima rezolucije, ali je najavio da će za nju glasati. To je ranilo dušu predsjedniku skupštine. Glasanjem za rezoluciju, kaže Andrija Mandić, Crna Gora bi okrivila cijeli srpski narod, I oskrnavila svoje vjekovno dostojanstvo.  Pa se nada da će premijer voditi računa o dostojanstvu i vitalnim interesima zemlje i naroda koji žive u njoj. I u ime tog dostojanstva  i vitalnosti, poreći genocid o kojem je rezoluciju usvojila i Skupština, kojom sada rukovodi Mandić.

Jasno je, svakome elementarno verziranom i dobronamjernom, da ta priča nema veze sa bilo kojim cijelim narodom, već sa autorima, promoterima i izvođačima zločina – ne samo genocida u Srebrenici – te njihovim pomagačima i sljedbenicima. Njihovo ogledalo je u pitanju. Zato su spremni da se po svoj širini i dubini bore za preradu prošlosti. Obećavajući bolju budućnost.

Samo, u društvu u kome je prošlost toliko neizvjesna, ni budućnost ne može biti bolja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo