Danas nisam nigdje išla jer me nigdje nije falilo
Poslepodnevna kafa. Razmišljam kakvu je odiseju prevalila do moje šolje sada. Navodno euforična koza brstila kafu u Etiopiji, pa zadrti Arapi trgovali samo suvim semenom – ono koje klija za sebe čuvali, pa ga Holanđani ukrali, pa plantaže po belom svetu, pa robovski rad, ej živote! Razmišljam o tome kako treba po dečijim sobama prikupiti veš za pranje i mislim na moju babu koja je bila 1927. godište i sama pravila sapun, skupljala kišnicu i ručno prala veš. Sva sećanja na detinjstvo i njenu kuću su mi čista, uštirkana i mirišljava.
Danas nisam nigde išla jer me nigde nije falilo. Sasvim dovoljno me nigde nije bilo. Dok odlučujem o destinaciji za letovanje, došla mi želja da ga provedem opet sa bratom i komšijskom decom, u onoj maloj kući i oko nje, po prašnjavim puteljcima, jureći svice. Sa tetkom, dedom i babom kojih više nema, čekajući: „Hajmo lubenica, slatka kao med, hladna kao led!“, odlažući neizbežno odrastanje. Da, i opet da mi je sedam. Nepregledno leto počinjalo je podelom knjižica, a završavalo podelom uspomena sa raspusta. Leta mog detinjstva sam upamtila po kratkim pantalonama, prašnjavim nogama, basketu na improvizovanom šumskom igralištu, belim oblacima koji su uvek dolazili sa desne strane čika Rankove kuće, puževima posle kiše i lubenici koju je deda vikendom donosio. Ona velika, a mi mali. Prošlo brzo. Jednog leta baba me je učila i da mesim, znala je reći: „Ćuti i mesi dok se grede na tavanu ne oznoje“. Sad tek kapiram moju babu i njene mudrosti o ćutanju: „Ćuti, ne pričaj ništa“. Sve te krene kad ne pričaš ništa nikome. Tačka. To je procep koji seže duboko. U meni. U prošlost. Nešto što nikada nisam uspela da zakrpim.
Prošetaju ponekad kroz sobe u srcu, vrata doživotno otvorena, pogledam u sebe… tu su, gde god da krenem, neki obrisi, smeh, pomerena zavesa iza koje je onaj što isčekuje… i vreme koje nas nosi sve brže kroz ovaj svet koji je sve manje naš… Kraj sveta je ono mesto gde je sve počelo, gde pripadaš, gde ti se duša splela sa platinom zvezda, gde su nebo i zemlja neodvojivi, gde trava miriše na vekove, gde se ljubav iz vene u venu preliva.
Prisećam se i kad sam na početku bunila, onog strašnog bunila na ulasku u tranziciju kojoj se ne zna krajnje odredište… Na vratima konačnog… A za ruku me drži stranac, s kojim sam provela dobar deo života. Horor. Ultimativni, ni sa čim uporedivi užas.
Više te ne čekam, nisam pružala ruke razlozima koje su gutali virovi… i tu, gde bilo je sve, sad su mesta pored kojih prođem. Samo prođem, kao pored sudbine. Ceo život potpuno posvećena odlasku zauvek.
P.S. Sve manje hodam, a sve više odlazim.
Nataša ANDRIĆ