Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Sto dana, trista jada

Objavljeno prije

na

Premijer ovih dana previđa da njegov kabinet više nema podršku parlamentarne većine. Takva situacija ne predstavlja novost. Prethodna, 42. Vlada, formirana po „ekspertskom modelu”, koji je nametnuo Abazović, veći dio mandata trajala je uprkos nedostatku podrške u Skupštini. Abazović je tu vladu srušio.  Prihvatio se formiranja nove, odričući odgovornost za neuspjeh prethodne

 

Svi politički prioriteti 43. Vlade Crne Gore završeni su u 100 dana ili su pred samim krajem, pohvalio se krajem prošle nedjelje premijer Dritan Abazović „previđajući” da njegov kabinet više nema podršku parlamentarne većine. A ni minimum međusobnog povjerenja i poštovanja neophodnog za obavljanje povjerenog posla.

Iz perspektive premijera Abazovića, takva situacija ne predstavlja novost.  Prethodna, 42. Vlada, formirana po „ekspertskom modelu”, koji je on nametnuo kao uslov podrške svoje partije za formiranje tanke parlamentarne većine, da bi ga ulaskom u istu tu vladu pogazio, veći dio mandata trajala je uprkos nedostatku podrške u Skupštini. Abazović je tu vladu srušio.  Prihvatio se formiranja nove, odričući odgovornost za neuspijeh prethodnog modela.

Sada predsjednik Vlade, koja bi mogla pasti nepuna četiri mjeseca nakon što je dobila povjerenje parlamenta (duže su trajali pregovori o njenom formiranju), priča o uspjesima. Sa sve superlativima. Onda se, najčešće do kraja dana, ispostavi da takve tvrdnje nijesu sasvim tačne.

Umjesto deblokade pravosuđa koja je, mislili smo, osnovni razlog za formiranje manjinske vlade, dobili smo novi (četvrti) konkurs za sudije Ustavnog suda. Obećano ubrzanje procesa EU integracija dovelo nas je do – Patrijaršije SPC i Temeljnog ugovora. Sada, namjesto litijaških trobojki po potpornim zidovima, mostovima i fasadama, zidove i ograde manastira i crkava po Crnoj Gori krase crvene i zelene zastave. Promijenili su se „čuvari”, ali je bijes ostao isti.

Premijer ne prepoznaje akumuliranu prijetnju. Pripovijeda o svojim zaslugama:  „Nastavak borbe protiv korupcije i kriminala – u 100 dana imate tektonske poremećaje u pozitivnom smislu”.

Na toj bi „pozitivi” pozavidio i DPS iz najjačih dana.

Skroz smo zaboravili da je prije tri nedjelje Abazović na mjesto drugog čovjeka ANB-a imenovao svog, dva puta osuđivanog prijatelja (pokušaj ubistva i nanošenje teške tjelesne povrede). Da smo prije dvije nedjelje svjedočili „aferi televizor”.  Dok ta istraga traje, stiže nova afera o nabavci telefona sa kripto zaštitom za premijera (tadašnjeg potpredsjednika vlade) i njegove najbliže saradnike…

Nesporno, iza objave većine tih afera stoji DPS i njima bliske „bezbjednosno interesantne” osobe. To samo po sebi ne znači da makar dio ispričanog (i dokumentovanog ilegalno pribavljenim snimcima) nije tačan. Dok Abazović odmahuje rukom i brani se tezama koje zvuče kao prepisane iz nekadašnjih Đukanovićevih referata (samo što su njega napadali neprijatelji Crne Gore i NATO a Abazovića protivnici reformi i EU integracija).

Sto dana – trista jada. Gledamo već viđeno. „Vlada čini napore da ukloni sve biznis barijere, među kojima je koprupcija jedna od najopasnijih”, besjedi ministar kome je javno spočitavana korupcija. Sagovornik mu je direktor banke u kojoj su krali novac svojih klijenata. On tvrdi da su ga vratili, a advokat makar jednog od oštećenih štediša – da nijesu.

Prije toga ministar finansija Alaksandar Damjanović bivšoj vladi, a posebno svom prethodniku Milojku Spajiću, zamjera da su „očigledno namjernim nečinjenjem i neplaćanjem duže od godinu dana dospjele obaveze prema Abu Dabi fondu, doveli do toga da Crnu Goru dijele dani od pada garancija i gubitka 25 miliona iz budžeta”. I da su u budžetu napravili „rupu” od 300 miliona. Onda stiže fotografija Abazovića i Spajića kako, uz piće, „evociraju uspomene” na prethodnu vladu.

O sudbini Željezare, umjesto vlade, javnost informiše Miodrag Daka Davidović. Na kašičicu. Dok on najavljuje i čeka da Vlada „ispuni obećano”, mi ne znamo o čemu govori. Za to vrijeme premijer slavi turističkoj sezoni: „Crna Gora je u ovom trenutku puna i ne postoji saobraćajnica u kojoj se lako odvija saobraćaj”. Problemima sa manjkom struje: „Kad je riječ o energetici, tu ćemo vjerovatno na jesen da se suočimo s krizom”. Ali, ostaje optimista: „Nove investicije su stigle. Iznenađen sam.”

A, kako namiriti novac u državnoj kasi koji nedostaje? Ko će usvojiti neophodni rebalans budžeta za ovu godinu, a ko pripremiti budžet za 2023? O tome premijer ne govori. Sluti da će to biti tuđa briga?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Vrijednosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Obično sjećanje moglo bi pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I one odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku

 

Na ostrvu Visu otkrivena je spomen ploča admiralu JNA Vladimiru Baroviću. U Hrvatskoj nijesu zaboravili oficira, Crnogorca, koji je odbio da ubija civile. Zamjenik komandanta Vojno-pomorske oblasti je sebi oduzeo život. Metkom u sljepoočnicu. Istog dana kada je preuzeo dužnost.

Admiral je kao komandant 5. vojno-pomorskog sektora u Puli, dogovorio i realizovao povlačenje oko 12.000 vojnika JNA sa područja na kome su, voljom političara i politike, postali nepoželjni. „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, saopštio je tada Barović.

Samo dan-dva nakon smrti admirala, tadašnji DPS je izvršio naređenje Slobodana Miloševića i njegovih poslušnika iz Generalštaba i otpočeo osvajačko-pljačkaški pohod na Dubrovnik. Rat za mir.

Ravno četvrt vijeka zvanična Crna Gora nije proslovila o admiralu Baroviću. Onda se, u jeku predizborne kampanje 2016, tadašnji predsjednik Filip Vujanović odlučio da admirala posthumno odlikuje Ordenom za hrabrost. Porodica je odbila da učestvuje u toj predstavi, orden je predat zvaničnicima Vojske CG. „Admiral nije želio da izda naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i naselja, da se ubijaju nevini ljudi, shvatio je da mu crnogorska etika i vrijednosti to ne dopuštaju”, kazivao je Vujanović. Sebe i svoje partijske saborce iz tog vremena nije pominjao.

Zato svake godine iz Brisela i Strazbura podsjećaju da ratni zločini počinjeni na teritoriji Crne Gore još nijesu dobili adekvatan sudski epilog.

I SPC je ovih dana dijelila odlikovanja. Jedno od njih dobio je Vojislav Šešelj, u Hagu presuđeni ratni zločinac. „Ja sam ponosan na sve svoje pripisane ratne zločine i zločine protiv čovečnosti i u budućnosti sam spreman da ih ponovim”, izjavio je Šešelj komentarišući presudu.

I drugi su ponosni na njegova zlodjela. Orden koji mu je, u ime kolega iz Sjeverne Amerike, predao vladika Irinej, treće je odlikovanje SPC „profesoru, doktoru, četničkom vojvodi i pobedniku Haškog tribunala”. (Citat iz jednog od obrazloženja.)

Odlikovao ga je i Amfilohije Radović. On je Šešelju 2015. godine uručio Orden zlatnog lika Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca. Povod je bio Šešeljev povratak iz Haga nakon nepravosnažne oslobađajuće presude (preinačena u osuđujuću). U obrazloženju stoji da je Šešelj orden zaslužio „za kosovsko rvanje i služenje Zakonu Svetom Božije Pravde u odbrani od ‘pravde’ Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom“. Amfilohije i njegovi nasljednici iz Mitropolije crnogorsko-primorske sličnim riječima blagosiljaju zlodjela i na redovnim parastosima Pavlu Đurišiću, Draži Maihailoviću i njihovim sljedbenicima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića”. Tako je 1996.  godine, svu ovu priču u jednu rečenicu, za sva vremena, sažeo književnik Momir M. Marković.

Zašto su nam danas admiral Barović i vojvoda Šešelj toliko važni? O čemu svjedoči način na koji se kao država i društvo odnosimo prema njima i njihovim djelima? I gdje nas je to dovelo?

„Uvažavajući doprinos SPC u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore”, naša Vlada i SPC su ljetos potpisale Temeljni ugovor. Prethodno je prva (Krivokapićeva) vlada tzv. većine od 30. avgusta dogovarana u odajama Ostroškog manastira. Pod patronatom pokojnog mitropolita. Svjedočimo pokušajima da se obnovi tada ugovoreni „brak iz računa” avgustovske većine. Vidimo koliko je u tom poslu sebičnih, alavih, ciničnih. Koji, izgovarajući se državnim i nacionalnim brigama, vode računa isključivo o vlastitim interesima. Dok se država i njene institucije urušavaju jedna po jedna. Ove nedjelje smo, zvanično, ostali i bez Ustavnog suda. Odlaskom Miodraga Iličkovića u penziju Ustavni sud više nema kvorum za održavanje sjednica.   

Na drugoj strani – đaci iste škole. Dok organizuje koaliciju suverenista pokušavajući da povrati vlast, Milo Đukanović u inostranstvu pravda svoj lanac ofšor kompanija iz Pandora papira. Objašnjavajući da je prirodno to što privatni biznis želi voditi sa mjesta gdje su porezi manji nego u državi koju je trideset godina vodio i pljačkao.

Kad se zbroji, suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Pamćenje bi moglo pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pamćenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je što  Đukanović još nije politička istorija. Bez obzira na to  što su se najbrutalniji napadi na medije desili u njegovo, a ne Abazovićevo doba, on se danas predstavlja kao branitelj medijskih sloboda. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, predstavljao mirotvorcem. To mu je pošlo za rukom, jer je ovo društvo spremno na zaborav. A oni koji  ga smjenjuju ne mijenjaju njegove obrasce

 

„Abazovićeva Vlada biće upamćena po najbrutalnijim napadima na slobodu govora i medija”, saopštio je ove sedmice predsjednik države Milo Đukanović. U čije su se vrijeme dešavali najbrutalniji napadi na slobodu govora i medija. I ostali nerasvijetljeni.

U doba Đukanovićevog DPS-a ubijen je Duško Jovanović, dogodili su se brojni napadi na imovinu, novinare, urednike i osnivače medija koje nije mogao da kontroliše – Monitor,Vijesti, Dan… Nijedan od tih napada nikada nije ni verbalno osudio. Medije i kritičare koje nije mogao da kontroliše nazivao je ,,medijskom mafijom”, i miševima koje treba deretizovati . Pod njegovom kontrolom, dio medija pretvorio se u batinu za deretizaciju nepodobnih. Njegove vlade dijelile su novac iz državne kase podobnim medijima. Njegovi prijatelji i članovi porodice sipali su tužbu za tužbom protiv kritičkih medija, kako bi ih ekonomski iscrpile.

Problem je, međutim, što  Đukanović, bez obzira na sve to, još nije politička istorija. Danas se predstavlja kao branitelj medijskih sloboda i Evropejac. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, u kojima je takođe bio na vlasti i odgovoran, predstavljao mirotvorcem i faktorom mira i stabilnosti u regionu. I što mu je to pošlo za rukom. Bez obzira na deportacije bosanskih izbjeglica, agresiju na Dubrovnik i brojne druge ratne zločine koji su ostali nekažnjeni. Jer je ovo društvo spremno na zaborav.

Đukanović ni danas, bez obzira na avgustovske izbore i pad DPS-a, nije politička istorija. Ne samo zbog toga što i dalje vrši jednu od najvažnijih funkcija. Nego zbog toga što politička alternativa, avgustovski pobjednici, nijesu demontirali njegov tridesetogodišnji sistem, ali ni ponudili istinsku alternativu Đukanovićevom načinu vladanja. Zadržali su političko zapošljavanje, nepotizam, identitetska trvenja.. Bavili se identitetskim pitanjima a ne onim od kojih se živi i istinskom demokratizacijom društva, i pokazali, baš poput Đukanovića, da im je na prvom mjestu politički rejting i interes.

Ni u njihovo doba nijesu riješeni brojni slučajevi napada na medije i novinare. A dogodili su se novi. Ni u njihovo doba nije promijenjen mehanizam koji omogućava političku kontrolu javnog servisa. I oni znaju da javno kažu da neki medij treba ugasiti. Kao onda kada se premijer Abazović našalio da treba ugasiti Gradsku televiziju.

Da su se dogodile istinske promjene, danas se Đukanović ne bi mogao praviti da je neko drugi. Baš kao što se avgustovski pobjednici prave da  za ovo društvo planiraju neki potpuno drugačiji sistem od Đukanovićevog.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Utemeljeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izjava  Vladimira Jokovića, lidera SNP-a i potpredsjednika pale Vlade, o bezvrijednosti onih koji nemaju djecu, koliko god ogavna, mogla bi doprinijeti  potpunijem razumijevanju zašto dvije godine nakon promjene vlasti, stojimo kao ukopani, leđima okrenuti budućnosti

 

Godišnjicu avgustovskih izbora, dvije godine od pada DPS-a, zasjenio je jedan od avgustovskih pobjednika Vladimir Joković, lider SNP-a i potpredsjednik Vlade. Govoreći  na Srpskoj televiziji na temu izlaza iz posljednje u nizu političkih kriza, Joković je spustio granicu dna u našem javnom govoru.

,,Ne možete glasati za nekoga da vodi vašu djecu ko nema svoju djecu. Ni kučeta, ni mačeta… Kakva odgovornost, prema kome? Pasoš u džep, mogu gdje god hoće da odu, a mi smo utemeljeni tu. Više ja i naš potpredsjednik Dragoslav Šćekić imamo djece nego čitav poslanički klub Demokrata”, kazao je naš državnik.

Joković bi nakon ovakve izjave, u svakoj demokratskoj zemlji bio bivši  političar, kojeg se ponekad treba sjetiti kao opomene šta bi nas sve moglo snaći.  Kod nas se to neće desiti. Njegova izjava biće samo otužno svjedočanstvo da je možda vrijeme,  po Jokovićevom receptu,  da glasamo za jedinstveni DPS.  I SNP i DPS su, što bi rekao lider SNP-a, mahom porodični ljudi,  ,,utemeljeni” ovdje decenijama. Ne moramo da strahujemo da bi uzeli pasoš i negdje pošli. Ništa im ni ovdje ne fali.

Nezapaženo i nezasluženo je prošao  drugi dio Jokovićeve izjave, koji takođe moćno slika crnogorsku realnost. „Pogledajte koliko godina je imao Tramp, koliko ima Bajden, Putin, Džonson, Erdogan… To samo mogu ozbiljni ljudi, ostvareni, koji su mnogo toga učinili”, pojasnio je Joković svoj recept. Prosto – mladost je mana. Mlade godine su da se provode u čekaonicama. Ili, dograbi pasoš i ode.

Jokovićevi stavovi, koliko god ogavni, mogli bi biti od koristi. Kad bi imao ko da ih čuje, mogli bi pomoći da se  potpunije  razumije zašto dvije godine nakon prve promjene vlasti,  stojimo kao ukopani, leđima okrenuti budućnosti. Zašto, dvije godine potom,  žive DPS ostavštine: nepotizam, partijsko zapošljavanje, podjele i ogoljena borba za vlast. Utemeljene.

Premijer tehničke Vlade Dritan Abazović primjećuje da su  avgustovski pobjednici napravili, baš tako kaže, velike stvari za Crnu Goru. ,,…Ova histerija koju možete da primijetite posljednjih mjeseci i ti ataci na mene stvaraju kod mene jedno  zadovoljstvo da se ostvarilo ono što smo obećali građanima“, osvrnuo se na pređeni put.

Nesporna je tekovina 30. avgusta – pad DPS-a na izborima i spoznaja da se glasanjem stvari mogu mijenjati. Drugi je par rukavica, koliko su tome doprinijeli avgustovski  pobjednici, a koliko  građani i druge sile koje su političkim liderima duvale u jedra.  Desila su se neka značajna hapšenja, ali bi premijer trebao da zna da nema, ,,ozbiljne borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije” bez  institucija, koje avgustovski pobjednici nijesu uspjeli da oslobode. I ne samo zato što to nije bio lak zadatak, koji je otežavao DPS, nego zbog toga što su im na prvom mjestu bili partijski i lični interesi.

Crna Gora je poprište neprestane, ogoljene   borba za funkcije u administraciji, u državnim preduzećima. Popunjavane su dubine po partijskom ključu. I svi su bili spremni da ruše ili prekonstruišu avgustovsku Vladu, ne kako bi popravili ono što je u njoj očigledno bilo loše, već da bi sebi obezbijedili veću moć i privilegije.

Prednjačio je Demokratski front, koji bi danas da okuplja avgustovsku većinu. Naravno i da je predvodi. Konačno ju je srušio  Abazović, a avgustovsku većinu bi okupio  opet, pod jednim uslovom. Da je predvodi.  I Demokrate gaje istu želju. Za resetovanje odnosa avgustovskih pobjednika, traže smjenu predsjednice parlamenta iz redova SNP-a. Da bi mogli da ga  predvode.

Nema ozbiljne borbe s kriminalom bez zakona o porijeklu imovine, kog nemamo, zakona o lustraciji, kog nemamo… Istovremeno, potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om, kojim se premijer hvali gdje stigne,  vratilo nas je umjesto na evropski put, u dublje podjele i tenzije.

Odgovornost za neispunjeno obećanje avgustovskih pobjednika  ne može se svaliti na Abazovića. Prva avgustovska Vlada otvoreno je ispunjavala interese SPC-a, jasno dajući do znanja da su  joj oni na prvom mjestu. Ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju je pokazalo prioritete najvećeg dijela avgustovskih pobjednika. Volja SPC-a iznad svega. Uključujući i  bezbjednost.

Nema se šta slaviti ovog tridesetog avgusta. Za utjehu, doći će novi izbori. Na avgustovskim pobjednicima je presudna odgovornost – hoće li oni biti i prvi slobodni izbori u istoriji naše zemlje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo