PERISKOP
Rade

Ličanin, koji je u Zagrebu postao još za studentskih dana istinska teatarska zvijezda prvi put je za mene kao teatarskog gledoca ,,otkriven” u legendarnoj predstavi režisera Joška Juvančića prema tekstu Toma Stoparda Gildenstern i Rozenkranc su mrtvi, koju sam gledao na sceni Kamernog teatra 55. To glumačko plemenito nadigravanje Ivice Vidovića i Rada Šerbedžije ušlo je od te sarajevske večeri u moj nezaborav
Njegovu umjetnost upoznao je dok je još kao mladi glumac ulazio u teatarski život Zagreba i nekadšnje Jugoslavije. To je bilo vrijeme koje bih mogao nazvati i naslovom pjesme koja je u njegovoj interpretaciji ušla u mnoge domove… Jednostavno bilo je to doba: Nedaj se Ines… Rade Šerbedžija. Ličanin, koji je u Zagrebu postao još za studentskih dana istinska teatarska zvijezda prvi put je za mene kao teatarskog gledatelja bio ,,otkriven” u legendarnoj predstavi režisera Joška Juvančića prema tekstu Toma Stoparda Gildenstern i Rozenkranc su mrtvi, koju sam gledao na sceni Kamernog teatra 55. To glumačko plemenito nadigravanje Ivice Vidovića i Rada Šerbedžije ušlo je od te sarajevske večeri u moj nezaborav.
Slijedeća etapa moje opijenosti Šerbedžijinim glumačkim majstorstvom došla je u susretu sa Radojevićevim (Dino) tumačenjem Krleže kroz blistavo ,,mono” govorenje Šerbedžijino… Pa onda Radetova profesorska režija Balada Petrice Kerempuha sa skupinom njegovih tadašnjih studenata, kasnijih stubova kazališnosti zagrebačke/Vukmirica, Zima,Vasari… Sve to a posebice Šerbedžijino iznimno trezveno rezoniranje u nimalo jednostavnom vremenu predraća i ratova u Jugoslaviji devedesetih godina prošlog stoljeća ostavljali su utisak da je sa ovim umjetnikom teatra na naše prostore ušao stvaralac i intelektualac, kakav se rijetko rađa…
Šerbedžjija ima brljantnu govornu kulturu, majstorski vlada tijelom i sad u svojim zrelim godinama. Uspješan jednako na filmu kao i u teatru, dio je svoje karijere vezao uz američku filmsku produkciju. Šerbedžija u svojim zrelim godištima ispoljava iz sezone u sezonu nevjerojatan smisao za teatarsko menadžerstvo organizirajući na Brijunima svoje jedinstveno kazalište Uliks, stvarajući predstave zamamne umjetničke vrijednosti,interpretirajući umjetničku klasiku poput Šekspira i Krleže, a okupljajući ponajbolje glumce i režisere iz cijele nekadašnje nam zajedničke države. Šerbedžijine predstave na ovom pitosknom otočju dokazom su da nije uništen jugoslovenski duhovni prostor! Glumac, recitator, profesor glume, teatarski menađer Šerbedžija je za mene osobno bio i ostao osobom koja uz glumački i redateljski prvoklasni angažman je vrstan pjesnik a njegove kolumne na portalu Autograf.hr čitam kao iznimnu literarnu poslasticu.
Jedan je Rade! Jedan i jedinstven u svojoj ljudskoj i umjetničkoj neponovljivosti!
Gradimir GOJER
Komentari
PERISKOP
Igra mnogo, hljeba nikako

Niti sve prisutnija doza vjerskih fanatizama, a niti nadirući fašizam kao da ne mogu razbuditi i pokrenuti uspavane građane. Kao da je u pitanju golemi sedativ kojim su vlastodršci uspavali svaki oblik otpora i pobune svakodnevno narastajućem beznađu
Nad ovim našim krajevima, južnoslavenskim, gomilaju se tmasti oblaci svakovrsnog beznađa. Kako u Srbiji i Bosni, ništa manje u Makedoniji i Hrvatskoj – sve su duže kolone obespravljenih radnika, žrtava divljeg kapitalizma koji spas traže bježeći glavom bez obzira prema državama zapadne Europe. Socijalna bijeda je opća pojava na prostorima nekada socijalno i u svakom drugom smislu sigurne i prosperitetne Jugoslavije. Prag socijalne izdržljivosti iz dana u dan postaje sve niži. I kao po pravilu, kada hljeba nedostaje, počinju da cvjetaju razne vrste zabave, razbibrige, igara na sreću, naravski – za neosviješteni plebs!
Niti sve prisutnija doza vjerskih fanatizama, a niti nadirući fašizam kao da ne mogu dostatno razbuditi i pokrenuti uspavane građane. Kao da je u pitanju golemi sedativ kojim su vlastodršci uspavali svaki oblik otpora i pobune svakodnevno narastajućem beznađu.
Današnji izvještaji medija iz regiona u prvi plan stavljaju, za to vrijeme, dva lakoglazbena spektakla. Koncerte u golemim dvoranama, okupljalištima besposlena svijeta, u Sarajevu i u Zadru. U sarajevskoj je Zetri siromašni puk iliti po sarajevskom „kokuze“ okupio Halid Bešlić, a u Zadru bijeg od stvarnosti su potražili fanovi Zdravka Ćolića.
Nevjerojatno koliko je izgladnjelom i dekintiranom narodu u ovim vremenima do pjesme i općeg veselja. Velim općeg veselja jer u obje dvorane radilo se o hiljadama građana koji bijeg od siromaštva i svakovrsnoga beznađa, eto, nalaze u pjesmi.
Naravno mediji su ti koji poluprimitivnom svijetu, gladnom i neobrazovanom serviraju senzacije kakve čitam na jednom portalu da je Zdravko Ćolić morao zaustaviti koncert u zadarskoj dvorani zbog grudnjaka jedne svoje u trans padajuće obožavateljke.
Sve ovo ne bih pisao zbog tih bizarija da se iza industrije lake zabave ne kriju mnogo ozbiljnije stvari…
A krije se sve ono što je i tridesetih godina prošlog stoljeća pokrenulo fašizam, ratove i masovna ubijanja…
Upravo tako. Iz masovnih zabava u bavarskim pivnicama krenule su mase za fanatiziranim molerom – Firerom.
Ne može me nitko ubijediti da između Njemačke tridesetih godina prošloga stoljeća i naših današnjih prepuštanja lakoj zabavi između Triglava i Đevđelije ne stoji znak jednakosti. Uostalom, regionalni politički lideri kada se obraćaju svojim izgladnjelim pristašama i glasačima ne obećavaju otvaranje škola niti teatara, nego stadiona i sportskih dvorana u kojima će svoju glasačku pastvu okupljati i uz bezbrižje natapano u alkoholu voditi u avanture međunacionalnih sukoba.
Jeftina i laka zabava postala je ili, pak, ostala je (!!!) moćnim sredstvom bijega od surove stvarnosti. Kako u Sarajevu, tako u Podgorici, kako u Zagrebu tako u Skoplju.
Sve se u povijesti ponavlja. U pitanju su tek nijanse.
Ta svjetina koja hrli na događanja sa grudnjacima koji lete na binu, glasačko je tijelo koje će glasove poklanjati onima koji su ih ostavili bez posla, koji računaju na njih kao sigurno topovsko meso u nekim nadolazećim ratovima.
Zato me je itekako strah svih ovih zabava, sve ove općenarodne jeftinoće, koja ispoljavajući najniže porive, svjedoči o dobu u kojem živimo.
Pa se onda neminovno prisjetim moje davno upokojene tetke Ružice, koja je kao aktivistkinja u drugosvjetskom poraću nosila ulaznice za teatar od vrata do vrata… Po zadatku. E da bi narod imao susrete sa velikom literaturom Sofokla, Krleže, Njegoša…
Šta ćemo, kažu da je to bilo vrijeme totalitarizma i mraka. Netko je upalio svjetlo i evo što danas imamo. Igara mnogo, hljeba nimalo!
Ne brinem za posjetitelje ovih lakih zabava koji, u stvari, znače samozaborav.
Brinem za njihovu djecu sjećajući se bavarskih pivnica i Kristalnih noći…
Ne ponovilo se!
Gradimir GOJER
Komentari
PERISKOP
Kafeterija

Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja
Moj rodni grad ne liči više na negdanji europski Mostar. Grad u koji je navraćao Stevan Sremac, na duži rok boravili Miroslav Antić i Pero Zubac, gdje je Prva književna komuna u jugoslavenskim razmjerama zauzimala visoku poziciju u izdavaštvu, gdje je živio dio života veliki pjesnik i dramatičar Skender Kulenović, gdje su slikali Kujačić, Afande Rivera, Dobrivoje Bobo Samardžić, Vlado Puljić, gdje su nastale kazališne čudesnosti poput Pakao u gradu M, Majčina Sultanija Svetozara Ćorovića, danas je najbliži kulturnoj kasabi, koja tek za ljetnih mjeseci poglavito radi svoje kulturno-povijesne i graditeljske baštine malo živne… Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja…
Elem, u tom, nazovi gradu političari, a bogami i veći dio populacije, što ih slijede i glasaju za njih, žive logikom „u se, na se i poda se“.
Pošto nisam nositelj niti jedne od političkih iskaznica koje „piju vodu“ u današnjim ostacima negdanjeg grada, nisam mogao dobiti niti jedan pristojniji prostor da obilježim sedamdeset godina života i pedeset godina stvaralaštva u teatru i književnosti.
Mostarski publicist Zlatko Serdarević, koji je priredio izložbu o mom radu i življenju, ipak je našao mogućnost. U strogom centru još polurazrušenog istočnoga dijela grada u „žili kucavici“ – Fejićevoj ulici postavljena je Serdarevićeva izložba i održano druženje mojih poznanika i prijatelja. U popularnoj kafeteriji „Globus“. Ništa nam u ovoj kafeteriji nije falilo, jer bili su tu dragi ljudi. I što je vrlo značajno nisu nazočni bili niti ustaše niti mudžahedini.
Došao je pristojan svijet, nisu došli ruralci niti „papci“, došla su gradska gospoda, prava mostarska raja, novinari, inženjeri, profesori, veliki golman jugoslavenske reprezentacije Enver Marić, urednica Oslobođenja Nada Salom, jedan od najboljih Veležovih nogometaša Glavović Rom…
Kafeterija je rezervirana za rođenog Mostarca, akademika Gradimira Gojera. I neka je, neka su mostarski fašisti pokazali svoje lice…
Oni su samo potvrdili o kakvoj se ljudskoj bagri radi, jer kako bih mogao bolje proći kad najprevođenijem na svjetske jezike, mostarskom piscu Predragu Matvejeviću, ta ista splačina od vlasti ne dozvoljava postaviti na zgradu u kojoj se rodio profesor pariške Sorbone i rimske La Sapience spomen ploču koju mu je namjenio agilni Centar za mir i multietničku saradnju…
Sutradan pošto smo u kafeteriji obilježili moje obljetnice prošetao sam ulicama grada moga djetinjstva i mladosti. Od Bulevara do Rondoa nisam se mogao načuditi količini lijepih zgrada, uređenih parkova, ugostiteljskih reprezentativnih objekata… To je tzv. zapadni današnji Mostar… Ali niti istočni i sad izranavljeni, niti zapadni „europejski“ dio grada ne mogu ugušiti moju unutarnju gorčinu, da moj rodni Mostar moje obljetnice ne obilježava u jednom od svojih pet teatara, niti kulturnim centrima…
Dobra je Gojeru i kafeterija, jer ja ne nosim niti kockasti crveno bijeli dres hrvatskih nacionalista, a niti onaj zeleni nasljednika mudžahedina…
Kafeterija je mjerilo za člana Akademije Balkanike Europeane. I to redovitog!!!
Jadan i čemeran je ovaj moj rodni grad.
Kaže jedan moj znanac: „Biće, Grada, bolje“.
Spremno mu odgovaram iz kafeterije: Bolje je već bilo!
Gradimir GOJER
Komentari
PERISKOP
Dvije obljetnice

Ako je izložba u Sarajevu bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u Mostaru bila svojevrstan buket ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general
Doživio sam da se mojih sedamdeset godina života i pedeset godina umjetničkog rada obilježi u gradovima u kojima sam proveo najveći dio života, u Sarajevu i Mostaru.
Čarobni prostor Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića bio je ispunjen intelektualnom „kremom“ bosanskohercegovačke prestonice, našlo se tu i akademika, ambasadora, pisaca, glumaca, katoličkih svećenika najvišega ranga, a moju radost dvostruke obljetnice posebno su ukrasila dva detalja – čestitke predsjednika i počasnog predsjednika Akademije Balkanike Europeane Jordana Plevneša i Žan Patrik Konrada, te specijalna besjeda za otvaranje izložbe „Gradimir Gojer 50 godina u književnosti i teatru“, koji je pročitala moja muza Svetlana Broz, iz pera akademika Esada Durakovića, te posebno prisustvo Luke Šehovca, osnovca, moga idola u mnogim oblastima života…
Naravno kad čovjek doživi ta zlaćana godišta pa bude okićen priznanjima, pažnja ljudi je beskrajno važna, ali jutarnja šetnja Šeherom nakon dvogodišnjeg izbivanja bila mi je inspiracijom da u narednom periodu zapišem retke o današnjem Sarajevu…
Put za rodni Mostar ugodnijim su mi učinili Mostarci, privrednik Mirad Ćupina i publicist Zlatko Serdarević… Jutro u Mostaru andrićevski je „zvonilo“ svjetlošću. Imitirao sam samoga sebe pa sam i u Mostaru napravio jutarnji „đir“ do Musale, Starog mosta, do Rondoa… Nizale su se u sjećanjima godine i uspomene…
Potom odlasci u Međugorje i Žitomislić, drugovanje sa najboljim hercegovačkim vinarom Stankom Vasiljem…
Ako je izložba koju je virtuozno o mom životu i djelu u Sarajevu napravila kustosica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Amina Abdičević, bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u caffeu Globus u Mostaru bila po svim elementima svojevrstan buket istinske ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja, ispisnika, iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general…
Čudesni dani ovih mojih malih radosti, sasvim ljudskih, zaokružila je i pojava moga troknjižja „Preko plota“ kojim me darivala urednica mojih knjiga, ali i moga života, Svetlana Broz i štampar i vrhunski gospodarstvenik Smail Vilić. Ne može se opisati radost moga prvog susreta sa knjigama u koje sam unio i vlastitu emotivnost, ali i znanja sticana godinama upravo u teatru i književnosti…
Ti dani sarajevski i mostarski razgorili su, a i sad razgorjevaju ognjice svih tih predstava koje sam režirao i libara kojima sam poklanjao dušu…
Razgovarajući tih sarajevskih i mostarskih dana bio sam i sjetan i tužan, nostalgičan i radostan, bio sam na tren uznosit, a tek malo kasnije na svoj način i kritičan, propitujući se jesam li ovo sve zaslužio…
Bio sam i ostao svjestan da rad ne smije biti prekinut, pa niti u mojim godištima, ali sve ima svoje limite…
Mostarske i Sarajevske dane ne zaboravljam. Niti ću, ali je sada nakon ove dvije izložbe o mom životu i stvaralaštvu sasvim jasno da sve prolazno u životu nikoga od nas ne određuje. Određuju nas tek poneki biseri u našem djelovanju i ljudovanja, brojni susreti sa ljudima koji oplemenjuju i daju novu snagu za uspravljanje u ovom vremenu povijenih kralježnica.
Nadam se da moji mostarski i sarajevski dani i dalje teku…
Trudiću se da to zapišem u mojim Sarajevskim danima i Mladosti mostarskoj, tekstovima toliko intimnim koliko i sam sadržaj ovog samo na mene nalik Periskopa…
Hvala svima koji su uljepšali moje zemaljske dane.
Ne pišem više da ne zasuzim…
Gradimir GOJER
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno3 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo