Povežite se sa nama

FOKUS

Radnici kvare biznis

Objavljeno prije

na

rudnik-boksita-protest

Obistine li se najave, 70 radnika Rudnika boksita koji su već 24 dana u jami Biočki stan mogli bi, prije izlaska ovog broja Monitora, okončati protest i izaći na svjetlost dana. Naši sagovornici kažu da su pregovori između rudara, ministra ekonomije Branka Vujovića i predstavnika uprave Rudnika Andreja Kuznjecova i Igora Kisenkova u srijedu veče okončani načelnim sporazumom, pa je preostalo još da se dogovoreno stavi na papir i potpiše. Time će, treba se nadati, biti okončan jedan od najradikalnijih sindikalnih protesta u novijoj istoriji Crne Gore. To neće biti kraj priče o sudbini Rudnika boksita i radnika zapošljenih u njemu. Kao što okončanje protesta u Boksitima neće označiti kraj sezona manje ili više radikalnih štrajkova u Crnoj Gori. Tek pošto svojevoljno zatočeni rudari izađu iz jame moći ćemo da ,,hladne glave” vagamo šta su založili a šta izborili ljudi koji su rizikovali živote i zdravlje.

Jedno se ne može sakriti. Štrajk u Boksitima je, više nego bilo koji događaj u crnogorskoj ekonomiji posljednjih 12 mjeseci pokazao da je Vlada pogubila sve konce ekonomske politike.

O tome svjedoče izjava premijera Mila Đukanovića i ministara Suada Numanovića i Branka Vujovića od nove godine do danas.

Numanović je u januaru, kad je zagrljen sa rudarima izašao iz okna na Seocu, priprijetio neposlušnim poslodavcima: ,,država je uz svoje građane, a svaki poslodavac mora da vodi računa i da ispunjava svoje obaveze prema zaposlenima”. Nešto se u međuvremenu desilo, pa je ministar rada i socijalnog staranja revidirao. Danas kaže: ,,Poslodavci i radnici moraju poštovati zakon, ali kao zemlja u tranziciji moramo da imamo malo fleksibilniji odnos”.

Slično je, u januaru, i premijer Đukanović uoči potpisivanja ,,pisma nade”, preko državne Pobjede poslao vlasnicima Rudnika boksita poruku: ,,Ne bih volio da još jednom dođem u situaciju da im objasnim da se institucije države Crne Gore moraju poštovati, i da je to ne samo pitanje dobrog vaspitanja nego i zakonska obaveza kako domaćih tako i stranih investitora. Jer, kada se ta crta pređe, tu onda više ne pomažu ni obezbjeđenja ni arogancije bez pokrića”.

Onda rudari kažu da ih je premijer prevario, on se ljutne na ministre koji ga nijesu na vrijeme obavijestili da ono što je obećao neće biti završeno u zadatom roku i – okrene ploču. Pa na ručku u organizaciji Američke privredne komore kaže da bi svako popuštanje neodrživim preduzećima moglo biti fatalno za crnogorsku privredu. ,,Vlada do sada nije pokazala takvu popustljivost, već je pokazala da ima sluha za pojačan stepen socijalne senzibilnosti. Ali, zaista se trudimo da to nipošto ne ode u susret socijalnoj demagogiji koja je vođena idejom da ugrozi političku stabilnost Crne Gore”. Da li premijer jedno priča radnicima a drugo poslodavcima? Ili je za nepuna dva mjeseca, ne prvi put, suštinski promijenio stav.

Uglavnom, on više ne pominje poštovanje zakona i državnih institucija, već tvrdi kako ,,investitore nijesmo ostavili usamljene. Pomogli smo im da restrukturiraju kompanije”. Đukanović onda otkriva kako su ,,na površinu izbili dugo odlagani strukturni problemi u pojedinim industrijama, a tipično za to je industrija aluminijuma”.

Zar nijesmo industriju aluminijuma, kao i Željezaru u Nikšiću, privatizovali (poklonili) upravo da bi novi vlasnici riješili postojeće strukturne probleme. Vlada nam danas, umjesto prosipanja liberalne i socijalne demagogije, duguje objašnjenje – zašto ti investitori, i pored svih zvaničnih i nezvaničnih olakšica i subvencija, nijesu ispunili obaveze. I zašto ova i prethodna Vlada nijesu spriječile kršenje kupoprodajnih ugovora.

Može ministar Branko Vujović da, kao što je to njegovo Ministarstvo uradilo u januaru, naloži vlasnicima privatizovanih firmi da ,,u cilju bezbjednosti lica i imovine” rudare silom izbace iz rudarskog okna. Kao što može da kaže kako se ne mogu isplatiti otpremnine koje traže radnici jer bi to gurnulo firme u stečaj, praveći se da ne zna da su te otpremnine dio privatizacionog paketa kojim se propisuje da prodate kompanije, u roku koji još nije istekao, ne smiju prestati da rade. Ali ministar ne može sakriti činjenicu da nevolje koje danas opterećuju najveća privatizovana preduzeća u Crnoj Gori nijesu posljedica globalne ekonomske kriza. Kriza je samo omogućila da maćehinski odnos novih kupaca i Vlade Crne Gore prema tim preduzećima i radnicima koji su ih decenijama stvarali postane jasno vidljiv.

Branko Vujović kaže da su investitori koje danas država izdašno pomaže – u KAP-u, Boksitima, Željezari – do početka ekonomske krize ,,izvršili sve investicione obaveze predviđene kupoprodajnim ugovorom”. A, u Aneksu broj 1 na Ugovor o kupoprodaji akcija u Željezari Nikšić, koji je u julu prošle godine zaključen u Podgorici između Vlade i MNSS, piše: ,,Sticalac akcija u prva dva investiciona perioda nije izvršio svoje investicione obaveze u skladu sa Investicionim programom i Kupoprodajnim ugovorom”. Među potpisnicima aneksa – i ministar ekonomije Branko Vujović.

Koliko je sličnih tajni koje Vlada krije od svojih građana? ,,Socijalna demagogija” je samo izgovor za pokušaj skrivanja Vladinih tajnih dilova koji nekoga ostavljaju bez hljeba, a drugima donose milione. Strah od preispitivanja njihove odgovornosti je uzrok ljutnje državnih zvaničnika na štrajkače koji traže ispunjenje onoga što im zakoni i javno objavljeni ugovori (bez tajnih aneksa) garantuju. ,,Pisma nade” tu više ne pomažu.

Ulog i dobit

Ako je vjerovati dogovoru koji tek treba staviti na papir, radnici Boksita su nakon 24 dana u jami dobili manje nego što su imali prije pet godina, u vrijeme kada su zvaničnici Vlade i Sindikat kompanije sa sadašnjim vlasnicima Rudnika boksita, of-šor firmom CEAC u vlasništvu Olega Deripaske, potpisali Kupoprodajni i Kolektivni ugovor. Prvi je garantovao da će Rudnik raditi makar do kraja 2010. godine. Drugi je prekobrojnim radnicima koji bi bili proglašeni za tehnološki višak obezbjeđivao, za naše uslove, prilično izdašne otpremnine. Rudarima je ponuđeno da prihvate, mnogo skromniji, Vladin socijalni program uz mogućnost da, ukoliko su u Rudniku radili više od dvadeset godina, odu u penziju bez obzira na godine života. Ovu privilegiju im je, začuđujuće jednoglasno, obezbijedila Skupština Crne Gore prihvatajući ponuđene amandmane na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju. I taj – teško je reći – ustupak naišao je na oštre komentare članova Vlade. Prvo je ministar rada i socijalnog staranja Suad Numanović poslanicima zamjerio što su rudarima izašli u susret po hitnoj proceduri a nijesu, kao što je on planirao, problem rješavali u zakonskom roku od 90 dana. Potom je i premijer Đukanović kritikovao političare koji „podstiču socijalne zahtjeve radnika koji nijesu realni”, ocjenjujući da ,,takvi političari koriste aktuelnu situaciju za skupljanje političkih poena”. Đukanović je zaboravio da je početkom januara on lično obećao i potpisom garantovao većinu onoga što su rudari izborili tek sada, ponovnim silaskom u jamu.

Država, mediji i štrajk

Onaj dio crnogorske javnosti koji se o događajima u jami Biočki stan informisao na osnovu izvještavanja državnih medija, živi u ubjeđenju da su rudari gotovo mjesec dana proveli pod zemljom kako bi smijenili, inače već smijenjenog, predsjednika sindikalne organizacije Boksita Ratka Radulovića. Tako je Pobjeda početkom nedjelje čitaoce obavijestila kako “Rudari Rudnika boksita koji već tri nedjelje štrajkuju, duguju sopstvenom sindikatu desetine hiljada eura”. To, piše državni dnevni list, “pokazuju podaci sindikalne arhive čije su originale rudari zahtijevali kako bi prekinuli štrajk”. Smijenjeni šef sindikata Rudnika Ratko Radulović ponovio je da se sva fama oko te arhive stvorila zbog para, odnosno zato što su, kako on kaže, pojedinci mislili da neće vraćati pozajmljeni novac, piše Pobjeda u tekstu koji je najavljena na naslovnoj strani Štrajk kao žirant. Slijedi poenta: ,,Saopštiću za Pobjedu poimenično sve koji su uzeli pozajmice, rekao je Radulović i počeo da čita…”. A Pobjeda citira i citira imena i iznose pozajmljenog novca – od 11 do šest hiljada eura.

Nijesu se, međutim, sjetili da pitaju Radulovića da li je taj novac pozajmljen u skladu sa sindikalnim propisima? Da li je još neko, izuzev štrajkača, pozajmljivao novac? Otkud mu ideja da neki od rudara ne žele da vrate dug i da li se tako nešto ranije dešavalo u Boksitima? Može se postaviti i pitanje – zašto je, iz perspektive javnog interesa, važnija informacija da su pojedini rudari iz svoje sindikalne kase, valjda zakonito, pozajmljivali novac, od činjenice da je uprava Kombinata aluminijuma prije mjesec dana sa računa sindikalne organizacije bukvalno otela skoro tri miliona eura. Treba li da vjerujemo kako su sindikalne razmirice i dugovanja važnije od flagrantnog kršenja kupoprodajnog ugovora između Vlade i novih vlasnika Rudnika Boksita i Kombinata aluminijuma? Da li su državni mediji jednako revnosno izvještavali i o desetinama i stotinama hiljada eura vrjednim otpremninama koje su, sa Željeznice Crne Gore i iz Rudnika uglja u Pljevljima, odnosili visokorangirani predstavnici vladajućih partija. Ili ta tema nije bila interesantna koliko i saznanje da je neko, kome je poslodavac u jednom momentu dugovao skoro polugodišnju zaradu, pozajmljivao novac iz kase uzajamne pomoći.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KORACI KA NOVOJ VLADI: Ono što je Dritan izdržao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki su pohitali da, s dozom cinizma,  kažu kako će ovo biti vlada kontinuiteta. U zabludi su. Crna Gora,  bez organizovanog kriminala, korupcije i monpola, biće, ako trojka uspije, korjenito  drugačija država od Đukanovićeve

 

Ti, ti bitango. Skupština Crne Gore, novembar 2013.

Može se Milu Đukanoviću, s punim pravom i uz obilje dokaza, zamjeriti  mnogo toga, ali  se ne može reći kako nije imao izuzetno razvijene instinkte da prepozna šansu, ali i dolazeću opasnost. Svjedoči o tome i njegovo tadašnje obraćanje najmlađem poslaniku u crnogorskom parlamentu Dritanu Abazoviću, citirano na početku teksta.

Sedam godina kasnije, zahavaljujući i glasovima koalicije Crno na bijelo koju predvodi građanski pokret URA i njen predsjednik Dritan Abazović, Đukanovićev DPS gubi vlast. Prvi put. A Crna Gora ima priliku da iz predpolitičkog društva zakorači među one koji su sposobni da svoje probleme (a oni nijesu mali) rješavaju na demokratski način. Takođe, prvi put.

Taj korak je težak i, za mnoge, neočekivan. Znani i neznani, prijatelji i neprijatelji, intelektualci, kriminalci, političari, stvarni i lažni analitičari tražili su način da Dritana Abazovića obavijeste da se ne slažu  sa njegovim naumom da razvlasti DPS. „Abazović ulazi u vlast sa neprijateljima Crne Gore“, čitamo u novinama i na portalima pod kontrolom odlazećih vlasti. Za tim i sličnim naslovima slijedili bi citati iz Podgorice, Sarajeva, Beograda, Prištine, Zagreba, Beča… Ovdašnji političari i analitičari bliski režimu, ambasadori (Željko Perović i Ferhat Dinoša), intelektualci iz regiona (Azem Vlasi i Nataša Kandić), građani sa tzv. patriotskih mitinga na Cetinju i u Podgorici.

I svi su imali neku prigodnu priču o njima  „crkveno-četničko-ruskoj formaciji“ koja bi nas „u kapljici vode popila“, njemu (Đukanoviću) koji je „primio preko 100.000 Albanaca 1999, koje su srpske snage proterale iz Peći i okolnih sela“ i nama koji volimo Crnu Goru, pa prepoznajemo kako je „kucnula ura“ da je spašavamo. Spremni da „upamtimo kao izdajnika“ onoga ko bi „Crnu Goru predao četnicima“. Dok masa sluša (50.000 prisutnih – (ne)pristrasno je izbrojala Uprava policije), kliče i reži.

„Da je mene u njegovim godinama snašlo ovo što je snašlo Dritana“, komentariše prijatelj u redakciji Monitora, „ja ne bih samo odustao od formiranja vladajuće koalicije, ja bih pobjegao iz Crne Gore. I sa Balkana“.

U ambijentu sveopšteg pritiska koji je usmjeren prema Dritanu Abazoviću nije lako ostati imun, saosjeća u svojoj kolumni u beogradskom Danasu Fahrudin Kladničanin izvršni direktor Akademske inicijative Forum 10, upozoravajući: ,,U autokratskom režimu i zarobljenoj državi, postoje i oni drugi, nama nevidljivi pritisci, koji su jači i opasniji od otvorenih pisama i izjava, jer ih kreiraju i logistički podržavaju razni podzemni krugovi, zarad opstanka političkog sistema koji im omogućuje sopstveno preživljavanje, na račun urušavanja države i društva“.

Dritan Abazović usprkos svemu nije odustao od onoga što  je javno obećao.  „Ljudi imaju pravo da pričaju šta god žele, ali ako budu tražili nekoga da Đukanoviću da političko vještačko disanje – ja sam pogrešna adresa. Jedino što mogu da dobiju je pravično suđenje za sve one koji su se ogriješili o zakon”, rekao je u intervjuu za BBC. Lider koalicije Crno na bijelo ima još jednu poruku: „Ja ne pravim saradnju sa nacionalnim zajednicama već sa ljudima. Ne borim se za Srbe, Crnogorce, Albance, Bošnjake – borim se za ljude“.

Jučerašnji (srijeda) Sporazum mnogi su doživjeli kao formalnu potvrdu tih stavova i onoga što su Zdravko Krivokapić, Aleksa Bečić i Abazović dogovorili već prvog dana nakon izbora, kada je postalo jasno da koalicije Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo imaju 41 poslanika i mogu formirati novu vladu.

Nova vlada će zadržati međunarodne prioritete, poštovati preuzete obaveze i neće mijenjati državna obilježja, navodi se u Sporazumu. Među prioritetima se našla borba protiv kriminala i korupcije i neophodna depolitizacija „ključnih institucija vlasti“. Izborni pobjednici obećavaju pravo i pravdu, bez revanšizma i političke isključivosti. Među proklamovanim ciljevima našla se i brža integracija Crne Gore u EU, a ponovljen je i poziv manjinskim partijama da nađu svoje mjesto u novoj vlasti „bez obzira da li imaju parlamentarni status ili ne“.

Lijepo zvuči. I obećava. Pod uslovom da ste sljedbenik onoga što prepoznajemo kao crnogorsku građansku opciju. I da želite vladu koja će u nekim postulatima  slijediti proklamovanu politiku odlazećih vlasti. Ali bez korupcije, kriminala, nepotizma, partijskih privilegija, te podsticanja unutrašnjih (nacionalnih, vjerskih, regionalnih, esnafskih) i međunarodnih (Srbija, Rusija) konflikata kao dokaza vlastite neophodnosti.

Neki su pohitali da, s dozom cinizma,  kažu kako će ovo biti vlada kontinuiteta. U zabludi su. Crna Gora, bez organizovanog kriminala, korupcije i monopola, biće, ako trojka uspije, korjenito  drugačija država od one Đukanovićeve.

A onda su stigle i vijesti da su u Demokratskom frontu, lokomotivi koalicije Za  budućnost Crne Gore, za sadržaj Sporazuma i njegovo potpisivanje saznali iz medija. „Meni je sve ovo novo. Saznao sam iz medija“, napisao je Nebojša Medojević na Tviteru, nakon što je Sporazum predstavljen javnosti. „Niko me nije konsultovao niti pitao. Ne znam kako će reagovati birači koji su glasali broj 9“.

Oglasili su se i predsjednik SNP-a Vladimir Joković i portparoli NOVE Andrije Mandića i DNP-a Milana Kneževića. Ni oni, kažu, nijesu znali za Sporazum. I očekuju pojašnjenja i razjašnjenja u narednim danima.

Taktička zamisao ili najava ozbiljnih problema u najjačoj koaliciji?

Otuda je već stigao žal što se ne može dovesti u pitanje članstvo Crne Gore u NATO-u (Mandić i Knežević), odnosno povlačenje priznanja Kosova (Medojević). Predsjednik Pokreta za promjene javno je kritikovao i najavu formiranja ekspertske vlade (on je bolje rješenje od bilo kog eksperta-nepartijca, tvrdi Medojević) ali i pomirljive tonove izbornih pobjednika prema DPS-u i njegovim glasačima.

DF je godinama dio svoje političke prepoznatljivosti gradio na obećanju da će, „kad dođe na vlast“, mijenjati zastavu i himnu, a srpski jezik proglasiti za službeni.  Hoće li sada udariti na potpisnike Sporazuma, ili progutati žabu, još jednom, zarad ljepše budućnosti Crne Gore?

Dok čekamo odgovor, valja znati i sljedeće: buduća vlast u parlamentu nema snagu potrebnu za promjene Ustava ili državnih simbola. I pod nezamislivim uslovom da URA to podrži. Zato taj dio Sporazuma valja čitati kao pokušaj da  se DPS-SD-SDP glasačima stavi do znanja da promjenom vlasti nijesu ugrožene „tekovine nezavisnosti“. Već samo odlazeća  vlast koja ih je zloupotrebljavala pljačkajući i naše i njihove.

Tako, dok nariču zbog mogućeg dolaska četnika na vlast, red bi bio da uznemirene patriote primijete da je  R.R. nedavno optužen za ratne zločine nad civilima u Foči, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Riječ je o osuđivanom kriminalcu i kontroverznom biznismenu koji se, ne jednom, javno pohvalio doprinosom koji je dao obnovi crnogorske nezavisnosti. Znači li to da smo svi mi koji smo 2006. bili na toj strani, ratni zločinci? Ako već nijesmo četnici.

A imamo i model koji predlaže Daliborka Uljarević, direktorka Centra za građansko obrazovanje. Jednostavno je: „U novoj vladi ne smiju biti ljudi ratne prošlosti ili oni koji su prepoznati po ratno-huškačkim ili diskriminatornim izjavama, a ne smije se ići ni u puki revanšizam već u pažljivu procjenu rada svih i shodno tome smjenu ili procesuiranje nekih kadrova iz dosadašnje vlasti“. Pa ko se đe prepozna.

Generalizaciju svake vrste treba izbjeći. Toga su, čini se, svjesni i Krivokapić, Bečić i Abazović. Oni najavljuju da će vući najbolje moguće poteze, vodeći računa o realnosti. Tako smo, očito kao znak kompromisa,  u desetak dana prešli  put od ekspertske do vlade spasa.

„Mi ćemo krenuti od toga što bismo voljeli da bude najbolje rješenje, ali ćemo vjerovatno morati da pravimo određene ustupke jer je trenutak takav da mnogi političari koji su kompetentni, žele sebe da vide u tom dijelu podrške“, rekao je  Zdravko Krivokapić u razgovoru za agenciju Beta. Naglašavajući kako „ne treba robovati tome ko je ko i odakle dolazi, već ko je najbolji kadar”. Ovom stavu dodatnu težinu daju i najave da će Krivokapić biti mandatar ispred trojne koalicije.

Mogućnost kompromisa ne isključuje ni Abazović. „Ne treba biti isključiv ali prednost treba dati novim ljudima koji imaju ideju kako se uhvatiti u koštac s nagomilanim ekonomskim i socijalnim problemima. Mnogi su poželjeli da se vrate iz inostranstva. Svježa, nekompromitovana lica bi nam svima dobro došla“, rekao je on NIN-u. Pokušavajući da priču vrati na ono od čega se živi. „Naša zaduženost će vrlo vjerovatno do kraja godine doći do sto odsto BDP-a. Fiskalni monitor MMF-a kaže da na korupciji godišnje gubimo 150-200 miliona eura. Odnekud moramo da počnemo i otpor, tj. borba protiv korupcije je sastavni dio posla“.

A ono što je ovih sedmica Dritan Abazović uspio da podnese i istrpi svima nam daje šansu. On je, u međuvremenu, dobio policijsku pratnju. Makar dok ANB ne izvrši traženu procjenu njegove bezbjednosti.

 

Druga strana tojage

Bilo bi naivno pomisliti kako pritisci na Dritana Abazovića i njegove koalicione partnere dolaze samo sa jedne strane crnogorske političke klisure. Javna je tajna da društvene i političke vrijednosti na kojima insistira lider pokreta URA i neki od njegovih budućih koalicionih partnera doživljavaju kao prst u oko. Uostalom, neko od njih na društvenim mrežama već ističe kako se, lično, ne slaže sa političkim ucjenama koje stižu iz koalicije Crno na bijelo, ali su u ovom trenutku prinuđeni da prihvate te ultimatume.

To nerazumijevanje nije od juče.  

„Mislili smo da će vremenom kod Abazovića proraditi ono građansko, šta god to značilo, ali on iznova pokazuje da na njega, ipak, dominantan uticaj ima drugarstvo sa albanskim teroristom Hašimom Tačijem“. Ovako je, sredinom maja, o opozicionom kolegi u Skupštini Crne Gore govorio poslanik DF-a Jovo Vučurović. „On je (Abazović) pokazatelj kako se mržnja prema SPC-u i DF-u pokušava kamuflirati u građanističko odijelo. Uostalom, u Crnoj Gori je građanističko isto što i antisrpsko“, prenio je Dan djelove Vučurovićeve besjede.

Raspisivanje izbora donijelo je primirje koje još  traje.

 

Nada i strah

„Mislim da se Crna Gora danas potvrdila kao ozbiljna politička zajednica!“, ocijenio je na svom profilu pravnik i politički analitičar Sergej Sekulović sadržaj potpisanog Sporazuma. I dobio za tu ocjenu, što bi mlađi rekli, mnoštvo lajkova.

Na drugoj strani, onima koje je  Sporazum zatekao i razočarao, utjehu je ponudio srpski akademik Kosta Čavoški.

„U ovom trenutku, naročito zbog Dritana Abazovića i njegove stranke, mora se biti veoma obazriv. Najvažnije je da se raščisti sve što je Milova ostavština“, preporučio je akademik na jednoj srpskoj televiziji, a nama prenijela – Pobjeda. „Đukanović je očigledno imao bolesnu želju da napravi naciju od takozvanih novopečenih Crnogoraca… Nadam se da će na sljedećem popisu, koji je 2021. godine, broj Srba u Crnoj Gori da se poveća i da će ljudi biti podstaknuti da se izjašnjavaju kao Srbi“.

Potom Čavoški savjetuje: „Sve treba postupno raditi, i u jednom trenutku kad se sve to raščisti, kada ovi na vlasti shvate da je DPS, ako nije propao, jeste bitno utanjio – da raspišu nove izbore. Na kojima bi ta nova većina, sa ili bez  Abazovića, bila neuporedivo veća i moćnija. Pa će onda i neke druge korake da naprave. Jednu po jednu stvar“.

Ne treba ni ovo uzeti kao praznu priču.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA VEĆINA IZABRALA PREDSJEDNIKA SKUPŠTINE I PREDLOŽILA MANDATARA: Trenutak koji valja opravdati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Započeo je proces koji treba da potvrdi da je vlast u Crnoj Gori smjenjiva na izborima. To je istorija. Sadašnjost čeka

 

Aleksa Bečić je novi predsjednik Skupštine Crne Gore u njenom 27. sazivu. Zdravko Krivokapić očekuje da mu predsjednik države povjeri mandat za sastav nove vlade, nakon što su svi poslanici koalicija Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo potpisima podržali ono što je dan ranije, u manastiru Ostrog, predložio Dritan Abazović.

Budućeg mandatara podržava 41 poslanik tri liste koje skupa imaju tijesnu većinu u parlamentu. Ali je glasanje za predsjednika parlamenta dalo naslutiti da bi se ta većina (jedan poslanik više od Demokratske partije socijalista i njenih „tradicionalnih saveznika“) mogla uvećati do glasanja o Krivokapićevoj vladi.  Bečićev izbor podržali su i poslanici Bošnjačke stranke i Nik Đeljošaj, nosilac Albanske liste, koja u parlamentu ima jednog poslanika. Protiv je glasao samo Andrija Popović, liberal sa liste DPS-a, dok su ostali poslanici iz opozicionih klupa bili uzdržani.

Bečić je kao strateški cilj parlamenta kojim će predsjedavati naveo „usvajanje prijeko potrebnih reformi u oblasti pravosuđa“ kao osnov borbe protiv kriminala i korupcije. „Tu ćemo svi biti na testu iskrenost“, poručio je predsjednik Skupštine. Uz obećanje: „Hoću da opozicija ima bolji status nego što smo ga mi imali“.

I budući mandatar se potrudio da javnosti pošalje pomirljive poruke. „Nova vlada treba da bude vlada povjerenja i da joj građani vjeruju. Nećemo dijeliti građane ni po naciji, ni po vjeri“, rekao je Krivokapić, „treba graditi Crnu Goru koja će biti svijetli primjer svima u okruženju. Proces nije lak i jednostavan“.

Dan ranije, ništa nije najavljivalo takav rasplet. Čarke i zađevice sa društvenih mreža između nosioca liste Crno na bijelo i čelnika Demokratskog fronta (DF) prerasle su tokom vikenda u ozbiljan spor unutar trojne koalicije.

Nakon što su se kandidovali za noseće funkcije u sektoru bezbjednosti Andrija Mandić, Milan Knežević i Nebojša Medojević suočili su se sa stavom glavnog odbora URA da u novoj vladi ne mogu biti ljudi koji „svojom pojavom i djelovanjem dijele Crnu Goru i izazivaju negativnu emociju kod izvjesnog broja građana“. I prepoznali se u njemu.

Dok su čelnici DF od Abazovića tražili da im imenuje te ljude i objasni negativnu emociju koju oni izazivaju, do njih je stigla vijest da su Krivokapić i Abazović dogovorili način na koji će se podijeliti „ključni resori u Vladi“ uključujući MUP, Ministarstvo odbrane, Upravu policije, Agenciju za nacionalnu bezbjednost, Vojno obavještajnu agenciju, Ministarstvo inostranih poslova i Ministarstvo pravde (specifikacija resora preuzeta iz obraćanja Milana Kneževića nakon sastanka u manastiru Ostrog).

Zanimljivo je da među ključnim resorima buduće vlade  izborni pobjednici ne pominju finansije, ekonomiju, turizam ili, u ovom trenutku tako aktuelno, zdravlje. Izuzetak je bio lider Demokrata koje je, izgleda, bio spreman da se prihvati posla potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomski sistem. Ali je odustao od tog angažmana zbog mira u kući. Sada nas, izgleda, čeka vlada bez partijskih lidera. Mada ne treba biti iznenađen promjenama tokom pregovaračkog procesa. I mandatar je, uostalom, na pitanje da li će formirati ekspertsku vladu odgovorio konstatacijom kako realnost nalaže da se prave određeni ustupci.

Da posao neće biti lak pokazala su nam dešavanja između dva broja Monitora. Kada su nesuglasice između Krivokapića i Abazovića sa jedne i Mandića i Kneževića sa druge strane dostigle tačku ključanja u priču su se, kao svojevrsni medijatori, uključili nezvanični mentori koalicije Za budućnost Crne Gore, vladika Joanikije Mićović i mitropolit MCP Amfilohije Radović.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 25. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA VLAST TRAŽI PERSONALNA RJEŠENJA: I politika je nauka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trojna koalicija koju predvode Krivokapić, Bečić i Abazović dobila je priliku da zaustavi sunovrat u koji je DPS tjerao cijelu državu. Valjalo bi da je iskoriste, bez obzira na očigledne razlike, lične razmirice i pretjerane ambicije nekih od njihovih najbližih sljedbenika. Bolju priliku neće imati

 

Izbori su i zvanično završeni, nakon što je Državna izborna komisija u ponedjeljak proglasila konačne rezultate glasanja. Koalicije Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo preuzimanje vlasti počinju naredne nedjelje, konstitutivnom sjednicom parlamenta. Tada će, prema najavama, biti izabrani novi predsjednik Skupštine i njegovi zamjenici. Istovremeno, počinje teći rok za formiranje nove vlade.

Nakon objave zvaničnih izbornih rezultata oglasili su se i euroatlantski partneri Crne Gore. ,,Američka vlada se raduje partnerstvu sa budućom vladom, konstituisanom kroz demokratski proces, kao odraz volje naroda“, saopštila je ambasadorka SAD-a Rajzing Rajnke uz najavu da će Sjedinjene Države „i dalje biti prijatelj, partner i saveznik građana Crne Gore”. Čestitkama se priključila i portparolka Evropske komisije Ana Pisonero Hernandez. ,,Radujemo se konstituisanju novog parlamenta i nove vlade koji će nastaviti stalan put Crne Gore prema Evropskoj uniji“.

Tako je stavljena tačka na, pokazalo se, neosnovane spekulacije po kojima će zapadni saveznici ignorisati ili čak spoticati nove vlasti zbog prosrpskih i proruskih stavova nekih partija članica buduće vladajuće koalicije. A sve sa navodnim ciljem da se olakša pozicija i ubrza povratak na vlast njihovom tradicionalnom partneru – Demokratskoj partiji socijalista (DPS).

Pokazalo se da su u Berlinu, Briselu, Londonu i Vašingtonu bili spremni da prihvate promjene i, još važnije, pruže ruku saradnje izbornim pobjednicima. Zapravo ih prigrabe u naručje, na iznenađenje, čuđenje, pa i ljutnju onih koji su očekivali da će nacionalna i vjerska gravitacija uraditi svoje. Tako su na najavu Zdravka Krivokapića, predvodnika koalicije Za budućnost Crne Gore, da bi kao premijer za prvu zvaničnu posjetu izabrao Njemačku primjedbe stigle iz koalicije koju predvodi, ali i od zvaničnog Beograda.

„Ja ću da razgovaram sa Zdravkom Krivokapićem, da ga kao predsjednik najjače opozicione partije pozovem da preispita stav o svojoj prvoj posjeti kao budućeg premijera Crne Gore Njemačkoj“, najavio je predsjednik NOVE Andrija Mandić gostujući na TV Pink. „Neko ko treba da bude predsjednik vlade, posebno imajući u vidu kolike je napore srpski narod uložio da do ove pobjede dođe, prvo treba da posjeti Beograd“. I predsjednik Srbije se, po povratku iz Vašingtona, pozabavio činjenicom da nove vlasti u Crnoj Gori svoj mandat neće početi posjetom Beogradu. „To je njihov izbor. Kada budemo htjeli i jedni i drugi susrešćemo se, vjerujem češće nego ranije. Srbima poručujem da ćemo biti uz njih“, saopštio je Aleksandar Vučić, komnetarišući i prošlonedjeljni Sporazum lidera tri koalicije: „To je njihova stvar i oni vode svoju politiku. Nisam očekivao da povuku priznanje (Kosova-prim. Monitora). Ni da izađu iz NATO-a. Ništa od toga nisam očekivao. Što ih briga, ovako je lakše. Ovako će da ih potapšu u američkoj ambasadi, nemačkoj ambasadi i svakoj ambasadi”.

Nije isključeno kako je predsjednik Srbije, snažno infiltriran u izborna dešavanja u Crnoj Gori, u tom trenutku već znao da se postizborna komunikacija pobjedničke trojke sa zapadnim centrima moći ne završava samo tapšanjem po ramenu. Prvo su mediji bliski DPS-u objavili da Berlin, London i Vašington traže da u novim strukturama vlasti ne bude mjesta za radikalne političare. Pobjeda je, onda, kao takve prepoznala i imenovala Andriju Mandića, Milana Kneževića, Nebojšu Medojevića i Marka Milačića, a ne, recimo, Duška Markovića, Predraga Boškovića, Veselina Veljovića ili, glavom i bradom, Milivoja Katnića, glavnog specijalnog tužioca.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo