Povežite se sa nama

FOKUS

Mafija slomila državu

Objavljeno prije

na

Nastavlja se pravosudna agonija slučaja Slavoljuba Šćekića, hrabrog policijskog inspektora, profesionalca i čovjeka, koji je u mafijaškoj zasjedi 30. avgusta 2005. strijeljan ispred svog doma u Podgorici. UKIDANJE 115 GODINA ROBIJE: Apelacioni sud je 4. marta oborio ukupno 115 godina izrečene kazne zatvora za nepravosnažno osuđeno zločinačko udruženje koja se tereti za ubistvo inspektora Šćekića sa 19 hitaca ispaljenih sa leđa. Poništena je presuda vijeća Višeg suda u Podgorici kojom su Saša Boreta, Ljubo Bigović i Ljubo Vujadinović osuđeni na po 30 godina robije zbog ubistva, zatim zbog iznude u pokušaju suvlasnika Splendida, izazivanja opšte opasnosti podmetanjem eksplozivnih naprava i zločinačkog udruživanja i Alana Kožara na 20 godina zbog zločinačkog udruživanja i ostalih krivičnih djela.
Istom odlukom Apelacionog suda su ukinute oslobađajuće presude zbog zločinačkog udruživanja i falsifikovanja isprava za Vuka Vulevića i njegovog oca Radoslava Vulevića, Danicu Vuković i Gorana Živkovića a za Milana Čilu Šćekića (u bjekstvu) oslobađajuća presuda da je iz heklera usmrtio Ščekića i tri godine presude zbog zločinačkog udruživanja.
Apelacioni sud tvrdi kako su u postupku donošenja presude i u samoj presudi ,,počinjene brojne bitnije povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku”. Predmet je vraćen na ponovno odlučivanje Višem sudu u Podgorici, ali proces neće voditi Lazar Aković, sudija koji je 7. avgusta 2009. izrekao prvostepene presude, jer je protiv njega u međuvremenu pokrenut postupak razrješenja, istovremeno je suspendovan, potom je podnio ostavku.

HRONOLOGIJA FARSE: Po izricanju presude u predmetu ubijenog inspektora Šćekića, navodno je Lazar Aković bio izložen pritiscima Vesne Medenice, predsjednice Vrhovnog suda i Sudskog savjeta. Preko Mušike Dujovića, predsjednika Višeg suda, Aković je, tvrdi, ,,u četiri oka” dobio poruku da se sastane sa predsjednicom Vrhovnog suda, ,,da popričam sa njom ili da podnesem ostavku”. Dujović je negirao da je, u ime Medenice, prenosio poruke Akoviću i da mu je kazao kako je ,,pod nevjerovatnim pritiskom da pokrene inicijativu za moju smjenu, da on to ne želi da učini, ali da će u protivnom i protiv njega biti podnijet prijedlog za razrješenje”. On je 9. septembra Medeničinom Sudskom savjetu predao inicijativu za Akovićevo razrješenje jer je navodno ,,nesavjesno radio svoj posao” u procesu za ubistvo inspektora Šćekića.
Na taj način ,,slučaj Aković” je dospio pod neposrednu ingerenciju Vesne Medenice koja je zakazala sjednicu Sudskog savjeta za neradan dan (subota, 3. oktobar) kada je i donijeta odluka o prihvatanja prijedloga za Akovićevo razjašnjenje. Mada čl. 69 Zakona o sudskom savjetu ne navodi da se sudija protiv koga je pokrenut postupak razrješenja automatski suspenduje, Sudski savjet je odlučio da sa Akovićem postupi na taj način.
Par sati nakon odluke Sudskog savjeta je povučeno policijsko obezbjeđenje sudije Akovića, premda su, ANB i Uprava policije, u svim službenim procjenama dotad dramatično tvrdili da su ugroženi životi Akovića i njegove porodice zbog suđenja u predmetima organizovanog kriminala.

Vijest o svojoj suspenziji Aković je doznao iz medija, pa je u poneđaljak 5. oktobra došao na posao u Viši sud, gdje su predmeti koje je zadužio bez pisane primopredaje već bili dati u rad drugom sudiji, oduzeta mu je kancelarija i poručeno da ima par sati da ponese lične stvari. ,,Sve što sam iz pravosuđa podnio bukvalno je stalo u dvije kutije i veliku gorčinu koju ću sa sobom uvijek nositi”, kazao je jesenas Aković za Monitor. Nakon što je shvatio da je ,,žrtva kafkijanskog procesa”, Lazar Aković je 23. oktobra podnio ostavku, jer je ,,odluka donešena, pojavio se ja ili ne pojavio na Sudskom savjetu”.

HVALA VESNI MEDENICI: Tako je okončana sudijska karijera Lazara Akovića koji je 2009, u predmetima za ubistva Duška Jovanovića i Slavoljuba Šćekića, izrekao četiri maksimalne kazne od 30 godina zatvora, sa ostalim presudama ukupno 145 godina robije. Oglasio se Mušika Dujović tvrdnjom da je ,,ostavka njegovo pravo; nažalost, to je trebalo da uradi mnogo ranije”. Kada? Na dužnost u specijalnom odjeljenju Višeg suda Aković je postavljen je Aković 2006. uz najbolje ocjene i preporuke pravosudnih vlasti.

,,Slučajem Aković” promovisana je zabrinjavajuća praksa da se o nepravosnažnoj presudi, po kojoj se drugostepeni sud još nije izjasnio, predsjednica Vrhovnog suda izjašnjava preko ,,disciplinskog postupka” pred Sudskim savjetom i na taj način vrši pritisak na dalju sudbinu predmeta. Otprilike: sudi kako ,,šefica” želi, u suprotnom slijedi postupak razrješenja na Sudskom savjetu.
Nije poznato da Medenica ima vidovnjačke sposobnosti, niti joj je to zakonom utvrđen djelokrug rada, no potonja odluka Apelacionog suda se poklapa sa intencijom njenog Sudskog savjeta da jesenas razriješi sudiju Lazara Akovića zbog presude u istom predmetu. Ima li eklatantnijeg primjera miješanja u rad i nezavisnost sudija?
Činjenice ne ostavljaju prostor za sumnju da je Vesna Medenica, nakon ,,slučaja Aković”, stvari prepustila sudbini. Rad po žalbama na Akovićeve presude u predmetima za ubistva Duška Jovanovića i Slavoljuba Šćekića, kao izvjestilac, dobio je baš Dragutin Čolaković, sudija Apelacionog suda. Naime, sudija Čolaković ima svježe razloge da bude zahvalan Medenici. Odlukom Sudskog savjeta od 17. jula 2009, potpisala Medenica, Ana Čolaković, kćerka sudije Čolakovića, postala je sutkinja i dobila posao u Osnovnom sudu u Nikšiću. Nakon što je 23. decembra prošle godine Apelacioni sud skoro prepolovio Akovićevu presudu sučesniku ubistva Duška Jovanovića (sa maksimalnih 30 na 18 godina), uslijedila je 8. marta ove godine nova odluka Sudskog savjeta, potpisala opet Medenica, na osnovu koje je Dragutin Čolaković imenovan za predsjednika Apelacionog suda.

KADROVSKA KOMBINATORIKA: Uoči obaranja presude u predmetu ubistva Slavoljuba Šćekića, odlukom Sudskog savjeta 29. decembra Zoran Smolović, dotadašnji sudija Ustavnog suda, prekomandovan je na dužnost sudije Apelacionog suda. Sudija Smolović je kum Radula Kojovića, glavnog ,,operativca” crnogorskog pravosuđa. Kojović je zamjenik predsjednice Vesne Medenice i u Vrhovnom sudu i u Sudskom savjetu.
Prvostepena presuda u predmetu Šćekić ima preko 300 strana, a sudski spisi ukupno preko 1.000 stranica. Novoizabrani predsjednik Apelacionog suda Dragutin Čolaković, nakon imenovanja 8. februara, prepuštio je Smoloviću da on, umjesto njega, bude izvjestilac. Pretpostavka je da je sudija Smolović tako obiman predmet u potpunosti apsolvirao za narednih svega nešto više od tri neđelje.
Vijeće Apelacionog suda je na tajnoj sjednici 4. marta raspravljalo pet-šest sati. Radilo je u sastavu: Čolaković – predsjednik vijeća, izvjestilac Zoran Smolović, članovi Milić Međedović, Milivoje Katnić i Radmila Mijušković. Epilog – srušena prvostepena presuda za zločinačko udruživanje.
Rješenje Apelacionog suda je napisano na 13 stranica, od čega čak devet ima deskripciju postupka, tipski opis prvostepene presude i žalbene navode. Na svega četiri stranice se govori o suštinskom pitanju – zbog čega je oborena presuda?

PRESUDA: Apelacioni sud u svojoj odluci smatra da postojanje dokaza iz prvostepene presude vijeća sudije Lazara Akovića nije dovoljno za donošenje zaključka da je ubistvo inspektora Šćekića izvršilo zločinačko udruženje na ogranizovan način.
Apelacionom sudu su nedovoljni za postojanje zločinačkog udruženja zaključci iz prvostepene presude: što su optuženi nabavili sredstva za izvršenje krivičnih djela, veći broj mobilnih telefonskih aparata i kartica, zatim veći broj vozila, nabavili su automatsko oružje i municiju, imali zločinački plan, zajedno su boravili, grupno se kretali, pa, prema presudi Višeg suda, izvršili krivična djela iznuda u pokušaju i ubistvo Slavoljuba Šćekića.
Zbog čega je Šćekić ubijen? Šćekić je ubijen, stoji u prvostepenoj presudi, kada su organizatori zločinačke grupe Saša Boreta i Ljubo Bigović bili svjesni činjenice da je Šćekić bio na putu da ih otkrije kao zločinačko udruženje sa planom da vrši krivično djelo iznude.
Za Apelacioni sud nije bilo dovoljno razloga da se utvrdi postojanje zločinačkog udruživanja. Odbrana optuženih je navela da se tri iskaza Žarka Radulovića, suvlasnika Splendida, koje je svojevremeno dao specijalnoj tužiteljki Stojanki Radović ne mogu koristiti jer, tvrde, nijesu dati u skladu sa zakonom.
Radulović je na prvostepenom sudskom procesu negirao istinitost tih iskaza. Apelacioni sud u odluci daje osvrt na iskaze Radulovića pred specijalnom tužiteljkom, pa navodi da su “nejasni razlozi” u pogledu vremena obavljenih informativnih razgovora, čime se, na suptilan način, signalizira prvostepenom sudu da se u obnovljenom postupku ne mogu koristiti iskazi Radulovića pred specijalnom tužiteljkom.
Zbog čega je ovo bitno? Iskazi Radulovića su bili ključni Višem sudu za dokazivanje zločinačkog udruživanja na organizovan način. U toj presudi je navedena hronologija: pokušaj reketiranja suvlasnika Splendida, zatim miniranje, a onda ključni događaj – inspektor Šćekić raskrinkava slučaj Splednid i zločinačko udruženje ima motiv da ga likvidira. Sada je sve dovedeno u pitanje – ukoliko nema dokaza za iznudu u slučaju Splendid, nema ni povezanog motiva da se strijelja inspektor Šćekić. Onda nema ni zločinačkog udruživanja
ULOGA POLICIJE: Na kraju Apelacioni sud u svom rješenju daje upute prvostepenom sudu da u ponovnom postupku provede već izvedene dokaze kao i dokaze koje nađe za potrebnim.
Iz ovog uputstva Apelacionog suda se može zaključiti da nije bilo dovoljno dokaza da se donese osuđujuća presuda. Da li tako misle i u Upravi policije, čiji su zvaničnici na konferenciji za štampu 24. februara objavili da ,,kriminalistička policija intenzivno radi” i na rasvjetljavanju ubistva Slavoljuba Šćekića?
To je senzacionalna novost!
Šef policije Veselin Veljović je još proljeća 2006. tvrdio sestri ubijenog inspektora Šćekića, Slavi Šćekić (koja je o tome obavijestila javnost), da je ubistvo njenog brata, što se policijske istrage tiče, ,,u potpunosti rasvijetljeno”.

Kum

Zamjenik predsjednice Vrhovnog suda i Sudskog savjeta, sudija Radule Kojović, nije bez uticaja na odluke da na važna mjesta u vrhu pravosuđa proteklih mjeseci budu raspoređeni pouzdani kadrovi, kumovi i njegovi zemljaci iz Bijelog Polja.
Najprije je 8. februara na Sudskom savjetu Kojovićev zemljak i kum, Branimir Femić, sudija Apelacionog suda, izabran za sudiju Vrhovnog suda.
I Kojovićev drugi kum, Zoran Smolović, iz Ustavnog prebačen je krajem decembra u Apelacioni sud i odmah uključen, kao član vijeća a onda i izvjestilac, u predmet ubistva Slavoljuba Šćekića.

Kredit, kuća, dodatak

Sudiji Dragutinu Čolakoviću posljednjih godina je iznenada ,,krenulo”. Veliko ,,hvala” sudija Čolaković ne duguje samo Vesni Medenici, već i Vladi Crne Gore, odnosno, njenoj Komisiji za stambena pitanja. Aktom br.09-7173/9 od 20. septembra, potpisao sadašnji ministar Suad Numanović, Komisija za stambena pitanja je Apelacionom sudu odobrila za sudiju Čolakovića kredit ,,kao participaciju u cilju trajnog rješavanja stambenog pitanja u mjestu rada”. Čolaković nije kredit potrošio rješavajući stambeno pitanje ,,u mjestu rada” (Podgorica), već je kupio plac i kuću (list nepokretnosti br.532 KO Rastovac) u Nikšiću. Gdje od države već ima dobijen stan.
Sudija Čolaković, dakle, živi u Nikšiću, svakodnevno putuje na posao u Podgoricu i vraća se kući – ne vodi propisima utvrđen ,,odvojeni život”. Ali, to ga ne sprječava da prima i par stotina eura kao “dodatak za odvojeni život”.
Prema podacima sa sajta Komisije za utvrđivanje konflikta interesa (u momentu zaključenja ovog teksta, 11. marta), sudija Čolaković nije za 2010. podnio izvještaj o imovinskom statusu, iako je na to dužan po dva osnova: do kraja februara tekuće godine kao javni funkcioner (sudija) i po osnovu stupanja na dužnost predsjednika Apelacionog suda (8. februara) u roku od 15 dana.

,,Bife-afera” i slučaj Vuka Vulevića

Član vijeća Apelacionog suda koje je odlučivalo u predmetu ubistva Slavoljuba Šćekića je i Milić Međedović, sudija koji se pominje u nekoliko kontroverznih epizoda. Međedović 1990-ih nije želio da sudi slučaj glumca Žarka Lauševića i podnio je ostavku na dužnost sudije Višeg suda. Bavio se advokaturom, pa se vratio u sudije. Bio je, kao predsjednik Osnovnog suda u Podgorici, upleten u ,,bife-aferu”, kada je bez ikakvog tendera bife i fotokopirnicu u zgradi Osnovnog suda izdao u zakup svom šoferu. Oko toga je vođena istraga, ali, koliko je poznato, ništa nije dokazano, Međedović i sada dijeli pravdu.
Međedović je za sudiju Apelacionog suda izabran, 29. decembra, svega dan nakon što je kao izvjestilac vijeća Višeg suda u Podgorici donio rješenje kojim se usvaja prigovor na optužnicu – što je praksa koja se u crnogorskom pravosuđu izuzetno rijetko dešava – i obustavlja postupak protiv Vuka Vulevića. Bio je Vulević optužen da je sa Zlatkom Ajkovićem u Cirihu 1999. ubio Faiza Kadrića.
Istovremeno je Međedović donio i rješenje o ukidanju pritvora za Vulevića, koji se 28. decembra 2008. našao na slobodi.
Vulević izlazi iz pritvora nakon pravosnažnog okončanja postupka za ubistvo Duška Jovanovića (pravosnažna presuda za Damira Mandića). U maju 2005. godine lišen je slobode u Beogradu po potjernici crnogorske policije zbog sumnje da je ubio Jovanovića.Vulević za to djelo nikada nije procesuiran, nalazio se u pritvoru zbog drugih krivičnih djela za koje, saopšteno je naknadno, ,,nema dokaza”. A dokaze po zakonu pribavlja policija.
Po žalbi specijalnog tužilaštva Apelacioni sud je ukinuo navedeno Međedovićevo rješenje. Nakon toga vijeće Višeg suda u potpuno drugom sastavu donosi rješenje kojim prigovor na optužnicu odbija kao neosnovan. Predmet dobija u rad sudija Ana Vuković koja, nakon obavještenja Uprave policije 3. marta da nije pronašla Vulevića, za njim raspisuje potjernicu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Bio je to i svojevrstan odgovor na Milatovićevu poruku nakon sastanka sa Šarlom Mišelom u Briselu: „Građani u Crnoj Gori su oni koji su zainteresovani da Crna Gora što prije postane članica Evropske unije (EU) i nikakvi mali partijski interesi ili partijske trgovine ne smiju tome da stanu na put“.

Predsjednik države dodatno se distancirao od trenutno prepoznatih ideoloških okvira vladajuće koalicije odlaskom na Cetinje, gdje je u Vladinom domu, skupa sa neformalnom grupom crnogorskih intelektualaca STEGA, organizovao forum Crna Gora između istorijskog revizionizma i evropskog antifašizma. „Zainteresovan sam da budem jedan od afirmatora antifašističkog pokreta, naročito danas kad se te vrijednosti dovode u pitanje“, poručio je Milatović obraćajući se forumu. „U savremenim okolnostima antifašizam predstavlja mnogo više od istorijskog sjećanja. To je danas skup vrijednosnih obrazaca koji oblikuju naš odnos jednih prema drugima… Zato je revizionizam pokušaj napada na ono što bi trebali da budemo.“

Nema sumnje da su se revizionisti prepoznali. I odgovoriće čim nađu zgodnu priliku. Tim prije što se Milatović, nakon početnog nesnalaženja u ulozi prvog čovjeka države, sve češće pojavljuje kao institucionalna barijera naumu da se Crna Gora i njene institucije omalovaže i unize. Do mjere da se nametne pitanje njenog smisla i održivosti kao proevropske, građanske i sekularne države. Predsjednik Crne Gore trenutno djeluje kao neko ko na prvo mjesto stavlja interese države koju predstavlja. Nekima je to iz vladajućih krugova  premnogo, a da li je dovoljno – to tek treba da vidimo. Prilika, čini se, neće manjkati.

Tim prije što se druga polovina  pred prošle izbore jedinstvenog  PES-a, u nedostatku jasne političke profilacije, sve više povodi za željama/ucjenama koalicionih partnera koje prvobitno  premijer Spajić nije ni želio u svojoj vladi. Tada su nesloga u poslaničkom klubu PES-a i Demokrate prevagnule da se ide u formiranje koalicije brojnije od minimalnog 41-og glasa podrške u parlamentu. I bez uključivanja poslanika sa koalicione liste koju je predvodio DPS u vlast. Formalno demonstrirano jedinstvo programskih načela usmjerenih na EU integracije, ekonomske reforme i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala poprilično se, u međuvremenu, razvodnilo.

Premijer je, dodatno, iskazao svoje neobične sklonosti.  Ako je Milatović postao predsjednik političke manjine, Spajić je, još više, demonstrirao želju da bude i ostane vanparlamentarni premijer. Od momenta kada je izbjegao čitanje/predstavljanje ekspozea proglasivši tu ustavnu obavezu za „gubljenje vremena“, do očiglednog nauma da koliko je god moguće izbjegava institut premijerskog sata i pojavljivanja na kontrolnim saslušanjima pred skupštinskim odborima. Iako se  razlozi gomilaju a nepovjerenje raste.

Nakon ultimatuma koji je DNP Milana Kneževića stavila pred Spajićevu vladu, glasanje o Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen bila je dobra prilika da se, argumentovano, stvari postave na svoje mjesto. Na ovaj ili onaj način.
Ekonomske reforme ili revizija istorije. Evropa ili velikosrpski projekat pod patronatom Rusije Vladimira Putina. Izgradnja i jačanje institucija ili jahanje na talasu populizma uz jasne naznake regionalizacije po nacionalnim i vjerskim šavovima.

Ta šansa nije iskorišćena. Koliko je poslanik i predsjednik opštine Nikšić Marko Kovačević nekažnjeno podizao intenzitet ispada sa elementima šovinizma, toliko je Spajić gubio na najavljenom zamahu.
Ne znamo da li je u pitanju verbalno demonstrirana nezainteresovanost za „nebitna“ politička, istorijska i nacionalna pitanja, ili je stvar u još skrivenim tragovima iz prošlosti, poput onih za koje smo načuli kroz afera Do Kwon. Ako su uzroci nepoznati – posljedice nijesu.

Pošto je  PES propustio svoju priliku, nema sumnje da ćemo gledati nastavak razvoja koalicione saradnje po mjeri nekadašnjeg DF-a: od insistiranja na promjeni državnih simbola i službenog jezika, do ugovora o dvojnom državljanstvu između Crne Gore i Srbije. Sve to biće začinjeno daljim jačanjem moći SPC ne samo kad su u putanju vjerske teme, već i kad god na red dođu strateška politička i nacionalne pitanja.

O demonstraciji nedodirljivost svjedoči  i ove nedjelje montirani veliki krst iznad Bijele (Bokokotorski zaliv), po već viđenom modelu helikopterskog desanta crkve na Rumiji. Baš kao i prigodan poklon – slika kapele na Lovćenu – koju je Andrija Mandić darovao ruskom ambasadoru Vladislavu Maslenikovu tokom njegove oproštajne posjete Skupštini. Obrazlažući kako ona predstavlja „simbol okupljanja naroda Crne Gore“!? I zahvaljujući mu se „na predanom radu tokom trajanja mandata da, u najboljoj volji, održi što bolje odnose između Crne Gore i Ruske Federacije“.

Da se prisjetimo kako je to odlazeći ruski ambasador predano radio na poboljšanju odnosa Podgorice i Moskve. “Nismo se protivili prethodnim talasima proširenja (EU)“, kazao je Maslenikov početkom godine u razgovoru za rusku Izvjestiju. „Sada je situacija drugačija, EU je drugačija, mutirala je u prilog NATO-u, sprovodi agresivnu antirusku liniju i aktivno učestvuje u hibridnoj konfrontaciji sa našom zemljom. Shodno tome, širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom.”

Imao se Mandić na čemu zahvaliti. Samo ne saznasmo je li mu Rus čestitao dobijanje IBAR-a.

Uz intentenzivan rad na obesnaženju uticaja parlamenta koji se, uz ostalo, ogleda u beskonačnom odlaganju kontrolnih saslušanja i neprimjereno snishodljivom odnosu njegovih čelnika spram izvršnih vlasti (da ne pominjemo ponovo pokušaj falsifikovanja održavanja sjednice parlamenta), Mandić se ove sedmice pojavio i kao glasnogovornik premijera Spajića. U njegovo  je ime najavio skoru rekonstrukciju Vlade.

„To zavisi sada od premijera. Vjerujem da će biti brzo, a ja bih volio da to bude u toku naredne nedjelje. Optimalno, to je 19. i 20. jul”, kazao je predsjednik NSD podsjećajući kako njegova partija očekuja ministarska mjesta u Ministarstvu prosvjete, Ministarstvu prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvu turizma. „ Našim koalicionim kolegama iz DNP pripada mjesto potpredsjednika Vlade i mjesto ministra saobraćaja”, pritvrdio je Mandić. Nije rekao, ali je očigledno: koalicija Za budućnost Crne Gore, koju predvodi skupa sa Kneževićem, jedina realizuje svoj politički program. Na štetu većinske Crne Gore.

Ostaje da se vidi kako će na njihov najavljeni ulazak u izvršnu vlast reagovati tamo prisutne partije albanske nacionalne partije. Šta će biti sa nastojanjem Bošnjačke stranke da postane dio vladajuće većine? Koliko će većina u PES-u tolerisati i sve evidentnije soliranje grupe poslanika, poput Miodraga Lakovića koji nije glasao za rezoluciju o Jasenovcu. Nakon što je Andrej Milović već postao bivši član PES-a, a uskoro bi mogao ostati i bez ministarske funkcije. I na šta bi se mogla svesti PES-ova većina nakon evidentnog neuspjeha na lokalnim izborima u Budvi i, čini se, sve izvjesnijih vanrednih lokalnih izbora u Podgorici.

Pitanja ima još.  Kada će DPS izaći iz ljetnje letargije koja, s ponekim izuzetkom, traje od parlamentarnih izbora u  junu prošle godine? Mogu li na značajniju preraspodjelu političkih snaga uticati novoformirane partije i blokovi (partija Duška Markovića, Evropski savez SD-a, SDP-a i Liberalne partije)…

Izvjesno je: tri državna prvaka vuku svako na svoju stranu. Neki bliži a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički,   mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo, nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva i partnerstva. Ubrzalo se vrijeme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo