FELJTON
Ratni trofeji
Među otuđenim muzejskim eksponatima iz Crne Gore, koji se u opštem značenju mogu smatrati dijelom entografskog materijala, nalazi se veoma vrijedna zbirka oružja. Iz obilja muzejskog materijala, u kojemu je sadržano pet stoljeća dramatične istorije jednog malog naroda, izdvajaju se zbirke vezane za crnogorsku ratničku prošlost, koje čine jedinstvenu kolekciju ratnih trofeja. Njeni korijeni sežu u daleku prošlost, staru koliko i podlovćenska Crna Gora. Crnogorske vladike i gospodari nijesu čuvali samo crkvene stvari i knjige, povelje o pravima i privilegijama, već i probrane trofeje iz borbe sa Turcima. Te borbe su otpočeli Crnojevići a oni prihvatili u nasljeđe, kao dar i prokletstvo. Crnogorski mitropolit, kao i svi njegovi Crnogorci „nosi toržestveno dvije pištolje u silavu za pojasom, pak ne smetaju krstu o prsima visećem, nego se taman slažu: krst protiv nevidimog, oružje protivu vidimog vrga otečestvenog upotrijebiti”. Ratni trofeji čuvani su u Cetinjskom manastiru, dugo vremena jedinom političkom središtu zemlje. Njihov priliv postao je posebno velik od kraja XVIII vijeka, od velikih i presudnih bitaka sa Mahmut-pašom Bušatlijom na Martinićima i Krusima 1796. godine. Njegoševu kolekciju oružja naslijedio je knjaz Danilo a kasnije knjaz, odnosno kralj, Nikola.
Poslije izgradnje Biljarde (1838) zbirka ratnih trofeja preseljena je u njene odaje i tu dalje dopunjavana zaplijenjenim oružjem i zastavama u borbama iz Njegoševog vremena. Kakav je utisak ostavljala unutrašnjost Biljarde na posjetioce Cetinju (1839) bilježi njemački pjesnik Hajnrih Stiglic… „Vladičina dnevna soba više ostavlja utisak ukusno uređenog ratničkog šatora nego sjedišta jednog crkvenog poglavara. Sve zidove unaokolo krasi galerija mačeva i sabalja, starih i novih, većinom zaplijenjenih od Turaka, kako se to po starinskom običaju poslije svakog pohoda još i danas donosi gospodaru zemlje”.
Ostale sobe su bile tapacirane, sa slikama i trofejima oružjem po zidovima. Najskupocjeniji primjerci oružja nalazili su se u spavaćoj sobi obješeni u dugom nizu.
Za vrijeme kratkotrajne vladavine knjaza Danila, ispunjene neprekidnim i krvavim borbama, zbirka ratnih trofeja se toliko uvećala da je prerasla u pravi vojni muzej, nazivan „Sahranom oružja” i „Arsenalom”. Poslije preseljenja knjaza Nikole, Danilovog nasljednika, u novosagrađeni dvor (1867) „Arsenal” je ostao u Biljardi. (Otada se Biljarda obično zove „stari dvor”, a nova zgrada knjaza Nikole „novi dvor”).
Evo kako ga opisuje Gustav Raš 1871. godine: „samo još u jednoj Sali na spratu vide se na zidovima ovaploćene uspomene petstogodišnje istorije ove čuvene gorštačke zemlje… zidovi oružnice su dekorisani zastavama i oružjem, koje je Turcima oteto u dugom nizu slavnih pobjeda…”
Poslije „veljeg rata” (1876-78), u kojem je crnogorska vojska odnijela niz sjajnih pobjeda, zbirka iz arsenala počinje da se naziva muzejom. Nije tvrđeno kad je ovaj muzej prenesen u prostorije vojne Laboratorije. Prvi izvor koji pouzdano potvrđuje to preseljenje datira iz 1886. godine. Naime, ministar vojni vojvoda Ilija Plamenac oštro prekorava prestonasljednika Danila jer „je Vaša svjetlost jučer iz Laboratorije digla nekoliko komada oružja” i kažnjava ga globom od 20 talijera. (podvukao S.R). Muzej u Laboratoriji opisuje u junu 1895. godine profesor Dragutin Franić… „U oružani čuvaju se i brojni trofeji iz raznih bitaka. Cijela jedna strana unutrašnjeg zida prekrivena je svakovrsnim puškama, što su ih Crnogorci neprijateljima pootimali. Pušaka je svake veličine i vrsti. Ima ih urešenih zlatom i dragim kamenjem. S druge strane zida sami džeferdari i sablje svake ruke. Ima ih vrlo dragocjenih od srebra, zlata i drugih uresa, ima i upravnih, krivih, širokih i britkih, pak svake vrste i veličine. Tu je i sablja Mehmed-paše, koji je bio potučen u Podgorici kod Careva Laza (1712). S treće strane zida visi opet na stotine zlatnih, srebrnih i mjedenih kolajna i redova, što ih Crnogorci neprijateljima s prsiju pootkidaše… S četvrte strane dvorane naslagani su kovčezi puni fišeka”.
Riznica u Laboratoriji, tada pravi jedinstveni vojni muzej, dopunjavana je ratnim trofejima iz Balkanskog rata. Skupljeno je crnogorsko i tursko oružje i zastave na kojima je žestina ratnih okršaja ostavila najizrazitije tragove.
U toku I svjetskog rata vojni muzej pao je u ruke austrougarskih okupatora. Začudo, okupatori, koji nijesu pokazali baš mnogo razumijevanja za razne crnogorske kulturno-istorijske spomenike i institucije, poštedjeli su muzej u Laboratoriji. Sačuvan je Popis muzejskih objekata koji su nađeni u Arsenalu (Laboratoriji) na Cetinju a vršio ga je u ime Vojnog muzeja u Beču artiljerijski inženjer dr Alfred Mel. („K. U.k.Art. Ing. Dr Alf. Mell) konzervator Vojnog muzeja, dok je komandant arsenala bio austrougarski oficir Rudolf Muhl. Spisak objekata ima sedam i po strana otkusanih na pisaćoj mašini, a potpisan je na Cetinju 29. februara 1916. godine.
Najstariji Knjažev sin, prijestolonasljednik Danilo, od ovog starog oružja uzeo je jedan dio („prilično valja i odabran”), uglavnom najznačajnije primjerke i osnovao svoju oružnicu koju je dopunio primjercima oružja i ratnim priborom iz balkanskih ratova. Prilikom napuštanja Crne Gore (5. avgusta 1915. godine) prijestolonasljednik Danilo je prenio svoju oružnicu u inostranstvo „među kojima je bilo umjetničkih radova sa portretima znamenitnih Crnogoraca”. Ovu dragocjenu zbirku oružja, odnosno oružnicu, Danilo je prodao Vojnom muzeju u Beogradu 1939. godine.
Na osnovu arhivskih podataka koji se nalaze u Vojnom muzeju u Beogradu, dr. Jovan Vukmanović je dao opširan opis s legendom za svaki pojedinačan predmet. Uz to, objavljene su i fotografije svih primjeraka zbirke, kao i način na koji je oružje prodato.
Prijestolonasljednik je u proljeće 1939. godine ponudio Ministarstvu vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije svoju oružnicu na otkup. S obzirom da pomenuto ministarstvo nije imalo finansijskih sredstava za tu svrhu, predložilo je Vojnom muzeju da ponuđenu zbirku otkupi.
General Vojislav Vuković, upravnik ovog muzeja, kao dobar poznavalac starog oružja, „ceneći istorijski značaj ove jedne veće srpske zbirke oružja” odmah je sa zadovoljstvom prihvatio ponudu, konstatujući… „da se nikako ne sme dozvoliti da ode u tuđe ruke”. Vojni muzej je formirao komisiju koja se sastala sa prijestolonasljednikom u Italiji, u Bordigeru, gdje je njegov sekretar prenio oružje iz Rokenbrina, u Francuskoj. Prema saopštenju generala Vukovića, člana Komisije, koje je dao J. Vukmanović (o.c. str. 8), Komisija je „imala u vidu svaki komad, njegov istorijski značaj i posebno njegovu materijalnu korist”, pa je za čitavu zbirku oružja, u kojoj je bilo 80 raznih objekata, isplaćena suma, prema prisjećanju Vukovića, od 370.000 dinara.
Na zahtjev Komisije, prilikom predaje zbirke, Prijestolonasljednik je dao ovu izjavu: „Ja niže potpisani Danilo Petrović Njegoš ustupio sam Državnom muzeju sopstvenu oružnicu, gdje se mnogo radujem da ovo staro familijarno istorijsko oružje, ostane izloženo kao uspomena starih naših mučenika i heroja. – Danilo Petrović Njegoš, Rokenbrin, 6. marta 1939. godine”.
Budući da je dr Vukmanović na osnovu starog inventara Vojnog muzeja dao opširan i stručan opis predmeta sa fotografija i ostalih podataka sa kojima je raspolagao na osnovu arhivske građe, koristićemo taj dragocjeni materijal.
Ova zbirka je uoči Drugog svjetskog rata, s mnogobrojnim drugim objektima iz Muzeja, bila spakovana u drvene sanduke i pohranjena u muzejskim lagumima (podrumima) na Kalemegdanu. Prilikom restauracije Vojnog muzeja tokom 1945. godine, od pomenute crnogorske zbirke oružja nije skoro ništa ostalo. Vukmanović je, kako sam kaže, prikazao nestalu crnogorsku zbirku oružja, po slikama i brojevima predmeta kako su vođeni u Muzeju, služeći se arhivskom građom i podacima o pojedinim predmetima.
Uz izvjesna skraćenja opisa pojedinih predmeta koje je dr Vukmanović, na osnovu sačuvanog materijala prikazao, po slikama i brojevima predmeta kao su vođeni u muzeju, donosimo pregled „nekadašnje slavne oružnice”.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.
Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.
Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.
Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.
U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni
posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.
Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.
Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.
Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).
U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.
U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.
Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.
Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.
Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.
To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).
Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.
Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.
Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.
(Kraj)
Komentari
FELJTON
LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom
Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.
Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.
Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.
Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)
Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.
Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.
Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.
Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.
Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.
Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine
Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.
Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.
U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.
Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.
Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“
Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.
Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.
Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.
Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.
Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
Živ se čovjek na se navikne

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe
Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“ Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.
Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!
Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja. Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.
Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.
Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.
P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.
Nataša ANDRIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično