Povežite se sa nama

MONITORING

Ravno do dna

Objavljeno prije

na

Izborni rezultati prema kojima je vladajuća koalicija izgubila apsolutnu vlast, a opozicija osvojila drugi po veličini grad u Crnoj Gori, nakon samo mjesec i po, pretvorili su se u prah. Glatko pripijanje partija manjinskih naroda uz vlast i povratak Mila Đukanovića na premijersku funkciju potrli su mogućnost izlaska iz apsolutizma. Zapravo, dodatno je ojačan. Ponašanje opozicije tokom pokušaja formiranja lokalne vlasti u Nikšiću uporno satire mogućnost da ovdje u dogledno vrijeme bude bolje. Ili bar drugačije.

Za četvrtak, kad se štampa ovaj broj Monitora zakazana je sjednica Skupštine opštine Nikšić. Najnoviji predlog, oko koga su se, kako je izgledalo, usaglasili Demokratski front i Pozitivna je da predsjednik nikšićke Skupštine bude, donedavno sindikalni vođa, sada poslanik sa liste Demokratskog fronta, Janko Vučinić. To je rješenje koje bi sasvim izvjesno, podržali listom glasači opozicije širom Crne Gore.

A onda je stigao oglas: za predsjednika Skupštine opštine Nikšić tajnim glasanjem je izabrana kandidatkinja koalicije za Evropski Nikšić Sonja Nikčević. Članovi komisije iz opozicije tvrdili su da je došlo do zamjene listića jer je na glasanju kandidat Demokratskog fronta i Pozitivne Janko Vučinić imao 21, a Nikčević 20 glasova. Ponovnog glasanja nije bilo jer su odbornici DPS-ove koalicije i sa njima tek izabrani odbornik Pozitivne Drago Đurović otišli u hodnik pa nije bilo kvoruma. Iz Pozitivne se još nijesu oglasili da objasne šta to bi. Sem ako je Đurović skoknuo iz sale da odsluša himnu.

Na lokalnim izborima u Nikšiću Demokratski front je osvojio 12 odborničkih mjesta, Pozitivna pet, a SNP četiri. Hodnik nikšićke opštine ima sve šanse da postane istorijski.

Prije nego što se Đurović prošetao, bilo je raznoraznih sastanaka i rastanaka, saopštenja, pojašnjenja. Predstavnici Pozitivne i Fronta dali su sve od sebe da za neuspjehe u pregovorima okrive one druge. To pregnuće je osuđeno na neuspjeh. Ako ništa nijesu uspjeli da pronađu zajedničko, neminovno će im zajednički biti – poraz.

Bilo je svega. Nakon jednog od sastanaka izgledalo je da je dogovor postignut. Šefovi Pozitivne su onda radili do kasno u noć da razjasne šta u stvari misle. Pored ostalog naznačili su: ,,S obzirom na različita tumačenja od strane funkcionera DF-a u javnosti termina ‘poštovanje državnih simbola’ i obaveza na koga se odnosi, želimo da još jednom preciziramo sljedeće: državni simboli su–grb, zastava i himna (sviranje i pjevanje – četiri strofe)… Nepoštovanje himne uključuje i izbjegavanje prisustvovanju prilikom njenog intoniranja…” Slijedio je zahtjev koji se osim što je besmislen graničio sa neukusom. Vaša nestranačka ličnost, Milutin Đukanović, koji bi istupio iz članstva Nove srpske demokratije je naš krajnji ustupak za dobro građana Nikšića i poštovanje njihove želje za smjenom vlasti.” Na kraju je naglašeno da se ,,sve navedeno može smatrati kao nedjeljiva cjelina i bez mogućnosti drugačijeg tumačenja”.

Propalo je, i nije ni čudno. Funkcioner Nove Goran Danilović optužio je Pozitivnu da dopisuje kaznene odredbe i postaje biro za verifikaciju onih koji poštuju ili ne himnu. ,,Na takav način se ne vodi ozbiljna politika”. Milutin Đukanović je odustao od kandidature za predsjednika Opštine Nikšić.

Onda je odbornica Pozitivne Crne Gore Vere Miljanić podnijela ostavku i istupila iz članstva Pozitivne Crne Gore. „Formiranje nove vlasti teklo je kroz jedan iscrpljujući proces koji je pokazao da neke opozicione stranke nemaju kapacitet i političku volju da naprave suštinske promjene u Nikšiću. Sve se svelo na ucjene retrogradnih opozicionih stranaka i njihovu trku za fotelje. Toliku količinu političke nekulture koju je pokazao prije svega Demokratski front nijesam vidjela do sada”, kazala je Vera Miljanić. Ispisivanje iz Pozitivne obrazložila je time što nije podržala ,,stavove i način rješavanja problema oko formiranja lokalne vlasti zbog čega su mi uskratili učešće u pregovaračkom timu i sve druge beneficije na koje sam imala pravo na osnovu svojih stavova”. Na njeno mjesto došao je Đurović, da dograbi slavu.

Mimo priče o važnosti opozicionog Nikšića za Crnu Goru, da je dva dana nakon izbora organizovala lokalnu vlast, opozicija je mogla da pokaže posvećenost interesima grada. Samo da su saznali zašto je kapela na Nikšićkom novom groblju koštala 575 hiljada eura ili kako to da je gradska rasvjeta plaćena 50 hiljada eura po kilometru, Nikšićanima bi bilo bolje. Ne zato što bi im bio puniji tanjir, nego zato što bi se pokazalo da pljačka ne treba da bude prirodno stanje.

Za to vrijeme DPS – veze. Najnovije je: Predsjednik Demokratske partije socijalista i budući premijer Milo Đukanovića tražio je od svih pomoćnika ministara, direktora uprava, direkcija, javnih preduzeća i ustanova da prije izbora nove vlade podnesu ostavke.

O ozbiljnosti poduhvata govori fakat da želju budućeg premijera sprovodi vladina Komisija za kadrovska i administrativna pitanja na čijem je čelu Slavoljub Migo Stijepović.

Kad je jednom odlazio, Milo Đukanović je objasnio da to, pored ostalog, radi kako bi u Crnoj Gori ojačale institucije. Ko im je kriv što nijesu, pa sad on mora da se opet muči i zavodi red. Podanici će, naravno, biti oduševljeni.

Potpuni nedostatak odgovornosti, poslušnost kao vrhovnu vrlinu i nedostatak samopoštovanja koje je odnjegovala Đukanovićeva vlast gledamo na svakom koraku. U oštroj konkurenciji, istakao se nedavno novoustanovljeni potpredsjednik Skupštine Crne Gore, funkcioner Bošnjačke stranke Suljo Mustafić izjavom zbog oslobađajuće presude optuženima za deportaciju izbjeglica. ,,Ovakva presuda nanovo je ponizila ne samo Bošnjake, već i sve građane kojima su pravda i istina na srcu”, istakao je potpredsjednik Skupštine Crne Gore. ,,Nažalost, nalogodavci ovog zločina i dalje su van domašaja pravde i njenih institucija. Sudilo se samo izvođačima radova, koji su možda i najmanje krivi, dok su oni koji su bili inspiratori ili naredbodavci zločina ostali van domašaja pravde, što samo govori o ozbiljnosti našeg pravosuđa da stručno i nepristrasno razriješi slučaj deportacije izbjeglica koje su smišljeno i namjerno poslate u smrt”. Ni mjesec nije prošao otkako je Mustafić trke prigrlio koaliciju sa nalogodavcima. Na um mu nije palo da bi to moglo poniziti Bošnjake.

Tek da bude teže, red je prisjećati se mogućnosti koje je pružao izborni rezultat. Zamislite samo da su se svi koji ne pripadaju poraženoj koaliciji DPSDPLP okupili oko donošenja zakona o lustraciji, zakona o oporezivanju ekstraprofita, pretvaranju uslužnog medijskog servisa u javni servis, zakona i mjera koje stavljaju pod kontrolu tajnu službu. Zamislite samo gdje bi se nalogodavci zločina i pljački našli kad bi, u uslovima minimalne sigurnosti, progovorili insajderi. I kako bi Crnom Gorom poteklo vrijeme.

Čeka nas još čvršća ruka i redovi spremnih da je poljube.

Miloš BAKIĆ

 

FILIP KOVAČEVIĆ, PROFESOR POLITIČKE PSIHOLOGIJE
Manipulacija identitetskim pitanjima

Postizborno ponašanje političkih partija i njihovih lidera, posebno u Nikšiću, navodi na zaključak da je kriminalna oligarhija pojela budućnost Crne Gore. Režim koji počiva na temeljima ratnih zločina i poslijeratnih kriminalnih privatizacija je izgradio matricu manipulacije identitetskim razlikama i (ne)kulturu netolerancije i nepovjerenja iz koje, kako izgleda, opozicione partije u Nikšicu ne mogu pronaći izlaz.

Ukoliko dođe do novih izbora u Nikšiću (u trenutku pisanja još nije poznato), jasno je da će likovati ,,ekipa iz Granda”, ,,Kalićevi svatovi” i Pobjedini ,,analitičari” i kolumnisti i dobiti podsticaj da budu još bahatiji i brutalniji, a biće poraženi svi oni koji su vjerovali da u Crnoj Gori postojeća opozicija može udariti temelje kredibilne alternative na lokalnom nivou.

Najviše će izgubiti opozicioni glasači koji su u uslovima žestokog režimskog pritiska na pitanja njihove egzistencije smogli snage i volje da kažu ,,Ne” sili i nepravdi. Ne bi bilo dobro da to odlučno ,,Ne” ostane bez artikulacije od strane njihovih političkih “predstavnika”. Ipak, i pored nikšićkih dešavanja, najvažnije je kako će opozicija djelovati na nivou države, tj. u Skupštini Crne Gore.

Prva šansa za manifestovanje snažnog opozicionog stava je u ponedjeljak, 3. Decembra, kada Milo Đukanović po sedmi put dolazi u Skupštinu da predloži plan, program i sastav njegove vlade. Povratak Đukanovića na mjesto premijera, po mom mišljenju, nije politički ,,normalan” tok stvari već otvoreni puč korumpiranih djelova vlasti i domaćih i međunarodnih kriminalnih struktura koje žele da opstruiraju i obesmisle demokratizaciju Crne Gore i uvođenje evropskih demokratskih normi i standarda u funkcionisanje državnih institucija. Zbog toga na taj dan od opozicije očekujem bojkot sjednice Skupštine, kao i poziv njihovim glasačima da se okupe ispred Skupštine i time izraze svoje nezadovoljstvo, kao i zabrinutost za sudbinu Crne Gore.

DUŠKO VUKOVIĆ,NOVINAR
Treba emancipovati glasače

Od političkog sistema u kome je formalni suveren – građanin/građanka – sveden na ulogu objekta ili, hajde da budem politički korektan, pasivnog subjekta, ne može se očekivati ništa dobro, osim onoga ‘dobra’ koje politička klasa, organizovana u političke partije, artikuliše kao ideološke obrasce podesne za manipulaciju.

Višestranačka demokratija bi imala opravdanje sa stanovišta zdravog razuma i javnog interesa pod uslovom da političke partije relativno precizno politički i ideološki artikulišu ekonomske, socijalne i kulturne interese djelova jednog društva, te da se, nakon izbora, pregovara o stvaranju bitnih pretpostavki za funkcionisanje jedne društvene zajednice, a ne o tome ko će se okititi kojim simbolom moći.

Ovdje treba emancipovati glasača/glasačicu do građanina/građanke, što nije u interesu nijedane političke klase, posebno ovdašnje plemensko-palanačke.

 

DALIBORKA ULJAREVIĆ, DIREKTORICA CGO
Opozicija nije spremna da preuzme odgovornost

Najzanimljiviji akteri postizbornog perioda su postali opozicioni subjekti, koji su u Nikšiću dobili priliku da formiraju vlast. No, čini se da nijesu pokazali dovoljan nivo spremnosti da preuzmu odgovornost i da prvo ispregovaraju bitne detalje sporazuma, a onda izađu u javnost i izbruse formiranje vlasti do kraja.

Danas, zajedno sa građanima i građankama Nikšića, možemo samo da se čudimo i nagađamo što se dešavalo u tim pregovorima. Nije se prišlo analizi izbornog rezultata u Nikšiću gdje je vladajuća koalicija osvojila hiljadu i po glasova više na parlamentarnim nego na lokalnim izborima. To je trebao biti ozbiljan putokaz za platformu za formiranje buduće vlasti, koji je potpuno zanemaren što je rezultiralo vođenjem pregovora sa nivoa partijskih centrala, pri čemu lokalne partijske organizacije i nepartijski konstituenti na kraju nijesu bitnije uticali na njihov tok i rezultat. Takvi pregovori su pokazali svu neizvedenost sistema lokalne samouprave i neprihvatljivo visok nivo centralizacije.

Kako god se ovo završilo, a velike su šanse da imamo nove izbore u Nikšiću, opozicija mora nastaviti komunikaciju, spriječiti međusobno optuživanje i konačno raditi na svojim strategijama i strukturama umjesto da traži krivca u nekom drugom.

Dodatno, opozicija treba da razmišlja o budućem načinu djelovanja i odnosa, jer politički život će se nastaviti i nakon slučaja Nikšić. Da se strateški razmišljalo, i pregovori u Nikšiću bi bili tehnička stvar. Ovako treba otvoriti debatu u cilju uspostavljanja potrebne komunikacije i koordinacije i kada se na temelju ozbiljnog rada i naučenih lekcija iz dosadašnjih opozicionih posrnuća izgradi potrebni opozicioni kapacitet, tada će i rezultati, pa i promjena vlasti na raznim nivoima biti realnost.

PAULA PETRIČEVIĆ, Aktivistikinja NVO SEKTORA
Žicanje poena i fotelja

Postizborno ponašanje političkih aktera u Crnoj Gori pokazuje do koje mjere oni, većinom, nijesu u stanju da promijene opsesivne obrasce političkog saobraćanja i zadrže pretpostavljenu zajedničku viziju, na račun recikliranja identitarnih razlika i sukoba i reproduciranja naslijeđene matrice žicanja političkih poena i fotelja.

Situacija u Nikšiću na konkretnom primjeru pokazuje razornu moć partitokratskog sistema koji prema potrebi vrha bukvalno konzumira svoje aktere. Umjesto da artikulišu novu paradigmu konstituisanja i funkcionisanja lokalne uprave i demonstriraju spremnost za nove prakse odgovornog dijaloga, saradnje i operacionalizacije zajedničkog cilja, te lokalnim primjerom ohrabre sveobuhvatnije promjene, oni proćerdavaju jedva okupljenu energiju i vjeru u njih.

OMER ŠARKIĆ, BLOGER
Crnogorska sapunica

Kako na državnom nivou, tako na lokalnom (Nikšić), jednom riječju, zgađen sam postizbornim ponašanjem političkih aktera. Na državnom nivou Bošnjačka stranka blanko i bezrezervno stupa u koaliciju sa DPS/SDP, da bi zatim, odmah ,,pala”(ko zna koja po redu) presuda za deportaciju BiH izbjeglica.

Događanja u Nikšiću su priča za sebe: crnogorska sapunica, humoreska , sprdnja i sprdačina sa svim, posebno opoziciono nastrojenim građanima uništenog Nikšića. Da je živ Živko Nikolić imao bi materijala za par igranih filmova na tu temu, i za serijal tipa: ,,Nikšić još nije umro, a brzo će”.

Svim opoziciono nastrojenim građanima među kojim sam i ja, opozicija ili ,,opozicija” je dešavanjima u i oko Nikšića pokazala da je nesposobna, neozbiljna, sujetna, interesedžijska, kadrovski slaba i da je u ravan iste takve vlasti. Takođe, nesvjesno je stala uz ideju bojkota svih budućih izbora, jer se na CG političkoj sceni, pored svih poznatih neregularnosti, nema za koga glasati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Na lokalnim izborima u Nikšiću Demokratski front je osvojio 12 odborničkih mjesta, Pozitivna pet, a SNP četiri. Hodnik nikšićke opštine ima sve šanse da postane istorijski.

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRVI MAJ: Siti obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, a rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona. Jedno je sigurno. Čak i ako se ostvare obećanja vlasti o boljem životu, radnika će biti – manje

 

KAP, Radoje Dakić, Titex, Fabrika celuloze Berane, Fabrika kože Polimka, Fabrika za proizvodnju guma Guminig, fabrike – Lenka, Prva petoljetka, Vunko, Vukman Krušćić, Obod, Košuta, Prvoborac, Marko Radović, 19. decembar, Gorica, Lenka, Solana Bajo Sekulić, Imako, Mladost, Velimir Jakić, Špiro Dacić, Trgopromet, Riviera, Kristal, Jugooceanija… samo je dio spiska propalih fabrika i kompanija u protekle tri decenije vladavine DPS-a.

Oporavka, što se industrije tiče, skoro i da nema. Prva fabrika napravljena u posljednjih pet godina u Crnoj Gori otvorena je u decembru 2022. u Tuzima i u njoj se pravi čips od domaćeg krompira. U aprilu prošle godine u Nikšiću je otvorena fabrika votke.

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 320,1 hiljadu aktivnog stanovništva, od kojih su 278,3 hiljade ili 86,9 odsto zaposlenih. Od ukupno aktivnog stanovništva, 41,8 hiljada ili 13,1 odsto je nezaposlenih.

Država je jedan od najvećih poslodavaca, zapošljava preko 50.000 radnika – u javnoj upravi 46,7 hiljada, a u lokalnoj 7,1 hiljada.

Ovog 1. maja, Unija slobodnih sindikata, umjesto tradicionalne šetnje organizovala je manifestaciju na Trgu nezavisnosti u Podgorici pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Poručili su da zaposleni i ovaj Prvi maj dočekuju u nedostojanstvenim uslovima – rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati, nemanje sedmičnog i godišnjeg odmora, nesigurnost ugovora o radu.

Kao primjer su naveli i da zaposleni u medijima, u trgovini i u bankarskom sektoru godinama unazad nijesu zaštićeni granskim kolektivnim ugovorima, a da je zanemarljiv broj kolektivnih ugovora na nivou poslodavca.

Trgovinski lanci su jedni od najvećih poslodavaca u Crnoj Gori, zapošljavaju oko 40.000 radnika. Prošle godine su zabilježili rast od 15 odsto u odnosu na 2022. i ostvarili ukupni prihod od skoro milijardu eura, a profit 33 miliona. Banke su još bolje poslovale i ostvarile skoro duplo bolji rezultat nego 2022, sa profitom od 146 miliona eura. Mediji su daleko od ovih rekorda ali i oni statistički nijesu zabilježili gubitak u prethodnoj godini. Ogromni profiti ipak nisu dovoljni da poslodavci putem granskih kolektivnih ugovora regulišu prava radnika u ovim djelatnostima.

Od promjene vlasti, radnici su vidjeli boljitak od projekta Evropa sad kojima su povećane minimalne zarade na 450 eura, povećane su i zarade zaposlenima u javnom sektoru, unaprijeđen je zanemareni dio socijalne politike kroz besplatne udžbenike, dječje dodatke, naknade za majke sa troje i više djece.

Prosječna plata koja je u decembru 2019. iznosila 520 eura, povećala se za 58 odsto i iznosi 825 eura. Međutim zbog inflacije i rasta cijena, kupovna moć nije puno poboljšana.

Od početka 2020. do marta 2024. godine, zbirna inflacija, prema podacima Monstata, iznosila je 31 odsto dok je, za isti period, rast cijena hrane bio 45,7 odsto. Realna vrijednost zarade je tako povećana za 27 odsto, a ako bi se koristio rast cijena hrane, realni rast zarada i standarda prosječnog građanina bio bi oko 13 odsto.

Daleko od ovog prosjeka je oko 60 hiljada zaposlenih koji primaju  minimalnu platu od 450 eura, a gotovo isto toliko zaposlenih primaju zaradu u iznosu između minimalne i prosječne .

Čak i prema Monstatu, minimalna plata nije dovoljna da podmiri  vrijednost minimalne potrošačke korpe koja je  830 eura. Iz USSCG obračunavaju realnu, tzv. sindikalnu potrošačku korpu koja iznosi 1.900 eura. Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2024. godine bilježi rast od 50 eura u odnosu na četvrti kvartal 2023. godine.

Iz USSCG poručuju da jednoj četvoročlanoj porodici za zadovoljenje osnovnih životnih potreba nijesu dovoljne ni dvije prosječne zarade budući da sindikalna potrošaka korpa iznosi 1.900 eura.

Jaz između bogatih i siromašnih u Crnoj Gori je konstantno velik. U riziku od siromaštva je skoro svaki četvrti stanovnik – 22,6 odsto, a 20 odsto stanovništva sa najvećim dohotkom prihodovalo je u prosjeku šest puta više nego 20 odsto stanovništva sa najnižim dohotkom.

Iako je zvanično nezaposleno 40.000 stanovnika Crne Gore, u turizmu od kojeg živimo svake godine nedostaje radnika. Procjene za ovu sezonu govore da je potrebno preko 300.00 sezonaca. Oni uglavnom dolaze iz regiona Srbija, BiH, Sjeverna Makedonija, ali posljednjih godina zapošljavaju se i radnici iz Moldavije, Nepala, Indije, Indonezije…

Ideja o stimulisanju radne snage i uvođenju ,,stalnih sezonaca”, koja se već nekoliko godina primjenjuje u Hrvatskoj, još uvijek je samo ideja. Platu ,,stalnim sezoncima, preko zime obezbjeđuje država, a poslodavac je obavezan da ih naredne godine ponovo primi na posao.

Ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine.

Da neće ići na bolje predviđaju i u međudržavnom tijelu koje promoviše saradnju i EU integracije u regionu – Savjetu za regionalnu saradnju (RCC). ,,Petina stanovništva Zapadnog Balkana živi u inostranstvu, a prema najnovijim podacima Balkan barometra, 71 odsto mladih iz našeg regiona razmišlja da napusti svoj dom i preseli se u inostranstvo”, izjavila je generalna sekretarka RCC-a Majlinda Bregu.

,,Vi nemate stabilne ugovore o radu, imate prekovremeni rad, nemate slobodan dan u sedmici i ako imate, to je svaki drugi vikend. Vi nemate puni godišnji odmor ili ga uopšte nemate. Vi ne možete koristiti slobodan dan u dane praznika, znači jednostavno nema ravnoteže između privatnog i poslovnog života. Zbog te situacije ljudi jednostavno traže ono što očito mogu da dobiju kad izađu iz naše države”, izjavio je Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata.

Kako radnika nema ,a oni koji hoće da rade treba platiti, poslodavci se dovijaju na razne načine. Tako svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prvih deset firmi po visini prihoda, a koje imaju po jednog radnika, ostvarili su zajedno 311 miliona eura Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona eura. Poreska uprave ove firme ne smatra unaprijed sumnjivim, ali se posebno prate ukoliko dođe do određenih sumnjivih transakcija ili postupaka.

Uoči Praznika rada, Vlada je odlučila da uplati jednokratnu pomoć od 1,1 milion radnicima Instituta dr Simo Milošević u Igalu i time preduprijedi štrajk. Još uvijek protestuju bivši radnici nekadašnje fabrike obuće Košuta zbog devet neisplaćenih zarada, na koje čekaju više od 28 godina. Bivši radnici zahtijevaju isplatu devet neisplaćenih zarada prijavljenih 1996. na dan stečajnog postupka, u vrijednosti od 2,8 miliona eura.

Bivši radnici Radoje Dakića dočekali su pravdu, ali u Strazburu. Evropski sud za ljudska prava naložio je državi da isplati određena sredstva po predstavkama bivših radnika „Radoja Dakića“. Naknadu čeka 736 bivših radnika kojima će država morati da isplati po 2.000 eura, ukupno oko 1.472.000 eura.

I dok radnici i ostalo građanstvo čekaju ispunjenje predizbornog obaćanja povećanja plata putem programa Evropa sad 2, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja obećavaju da se do kraja godine može očekivati uvođenje sedmočasovnog radnog vremena.

Ako se ispune obećanja, sledeći Praznik rada dočekaćemo sa većim platama, sedmočasovnim radnim vremenom i još manjim brojem radnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNA GORA I GENOCID U SREBRENICI: Rezolucija o nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Upornost negatora genocida u Srebrenici svjedoči kako se i aktuelna priča o rezoluciji UN ne tiče samo onoga što se desilo u BiH u ljeto 1995. Jednako tako ona je usmjerena na pitanje naše budućnosti

 

 

Prijedlog Rezolicije UN o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici nanovo je uzburkao duhove u regionu.

Podrška tom dokumentu je dug prema prošlosti i zalog za budućnost, cijeni većina sa prostora bivše SFR Jugoslavije.  BiH, Slovenija, Sjeverna Makedonija i Hrvatska našle su se među kosponzorima Rezolucije koju su Skupštini UN predožile Njemačka i Ruanda. Kosovo, koje nije član UN, takođe je podržalo usvajanje Rezolucije.

Srpski zvaničnici protive se Rezoluciji i vode kampanju protiv njenog usvajanja, insistirajući da se u Srebrenici nije dogodio genocid.  Intenzivno lobiraju protiv njenog usvajanja uz tvrdnju da je “usmjerena protiv srpskog naroda”, iako se u tekstu Rezolucije ne pominju ni jedan narod ili država. Insistira se na procesuiranju nekažnjenih zločinaca, osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenih zločinaca.

Crna Gora je  po običaju podijeljena. Nekako iz druge ruke,  prije nekoliko dana,  dobili smo dojavu  o tome kako će se držati zvanična Podgorica prilikom glasanja u UN. Tokom Spajićeve posjete Njemačkoj, Milan Nič,  jedan od njegovih sagovornika,  objavio je kako im je crnogorski premijer saopštio da će njegova Vlada podržati Rezoluciji, ali je neće kosponzorisati.

Još od aprila ovamo  brojni poredstavnici civilnog sektora tražili su od zvaničnika da se izjasne.  “Budući da se podrazumijeva da će Crna Gora glasati za Rezoluciju, smatramo da treba da učini i korak više i pridruži se grupi od trenutno 18 država svijeta koje su je kosponzorisale i koje razumiju važnost izgradnje mira”, navodi se u inicijativi tridesetak NVO upućenoj premijeru Miloju Spajiću sredinom aprila. Od tada se broj potpisnika višestruko uvećao (stotinjak udruženja i NVO i više od 300 pojedinaca). Pošto Vlada nije reagovala uslijedile su dodatne reakcije.

“Veoma smo zabrinuti zbog oklijevanja da se Vaša Vlada bavi ovim pitanjem. Crna Gora je trebalo da među prvima objavi da sponzorstvom ove rezolucije na međunarodnoj sceni pokazuje raskid s ratničkom i zločinačkom politikom devedesetih i da je spremna da svojoj djeci i budućim generacijama obezbijedi trajni mir”, navedeno je u saopštenju HRA, jedne od NVO koje su inicirale obraćanje Spajićevom kabinetu.

Tu je bilo i podsjećanje da je Skupština Crne Gore već usvojila dvije odluke koje se tiču pogubljenja više od 8.000 civila u Srebrenici 1995. Deklaraciju o prihvatanju rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici iz 2009. i Rezoluciju o genocidu o Srebrenici iz 2021., za koju je glasala većina od 55 poslanika, dok je 19 bilo protiv, uz sedam uzdržanih.

Vlada je nastavila da ćuti.    Članice vladajuće koalicije počele su pojedinačno izjašnjavanje o dokumetu UN-a. SNP, NOVA i DNP ostale su dosljedne politici negiranja genocida u Srebrenici. Demokrate se nijesu izjašnjavale, dok je iz poslaničkog kluba Spajićevog PES-a stiglo saopštenje u kome se kaže kako oni “poštuju sve rezolucije koje su usvojene u parlamentu”. Ali, “ne podržavamo da se zbog odgovornosti bilo kog pojedinca imputira odgovornost bilo kom narodu. Apsolutno smo protiv korišćenja ove teme u dnevno-političke svrhe, jer se radi o pitanju koje otvara rane prošlosti.”

U najboljem slučaju, dalo bi se zaključiti da poslanici najbrojnijeg poslaničkog kluba unutar vladajuće koalicije u Skupštini Crne Gore nijesu informisani o aktuelnoj Rezoluciji UN. Pošto se u njoj upravo insistira na individualnoj odgovornosti zločinaca. Reklo bi se da nisu baš upoznati ni sa tokovima ovdašnje istorije.  Ne jednom se pokazalo da ćutanje o zločinima učinjenim iz nacionalne i vjerske mržnje, pod izgovorom “neotvaranja rana prošlosti”, može dovesti samo do društvene infekcije. A nikako do zacjeljivanja i ozdravljenja.

Predsjednik Jakov Milatović je,  reagujući na inicijative NVO oko odnosa prema rezoluciji o genocidu u Srebrenici  poručio:   “Crna Gora ima državni stav. Da li je vlada promijenila mišljenje u odnosu na državni stav, to je pitanje za vladu.”

Pošto su stranci objelodanili kakav će stav  imati naša država prilikom glasanja u UN, premijer Spajić se nije oglašavao. U priču su se žestoko uključili predsjednik parlamenta Andrija Mandić i predsjednik RS Milorad Dodik.

 “Najava crnogorskog premijera da će podržati rezoluciju o Srebrenici je moralno, politički i istorijski katastrofalna”, ocijenio je Dodik. Mandić je priču nadogradio  porukom da bi glasanjem za rezoluciju UN, Crna Gora okrivila cijeli srpski narod. “Crna Gora da nije imala poštovanje, tradiciju, svoj ponos i dostojanstvo, danas ne bi ni postojala”, lamentirao je predsjednik parlamaneta.  Pri tom je ispoljio razumijevanje za Spajićeve nevolje, jer se on,kako reče, nalazi pod velikim pritiskom međunarodnih partnera i dijela crnogorske javnosti.

Mnogo je licemjerja na raznim stranama, na namjoćnijim adersama svijeta,  kada je u pitanju  strašna sudbina Srebrenice. To zaslužuje posebnu priču. Ovdje se bavimo nama. Ignorišući činjenice o genocidu u Srebrenici, relativizujući odluke Skupštine Crne Gore, izvrćući rezultate prošlogodišnjih predsjedničkih i parlamentarnih izbora, Mandić se ponovo stavio na čelo onih koji pokušavaju prekrojiti istoriju 90-tih. Njihova dosljednost u tretmanu  žrtava i egzekutora svjedoči kako se aktuelna priča o Srebrenici ne tiče samo onoga što se desilo 1995. godine u Bosni i Hercegovini.  Isto je toliko  usmjerena na pitanje budućnosti Crne Gore i njenih građana.

Nikada nije na odmet ponoviti: nakon osvajanja Srebrenice, zaštićene zona UN, pripadnici vojnih i paravojnih jedinica Republike Srpske ubili su više od 8.000 civila, muškaraca i dječaka. Za te zločine je, do sada, osuđeno oko 50 osoba na više od 700 godina zatvora.

Međunarodni sud pravde presudio je da je u Srebrenici počinjen genocid, a da su ga počinile vojne i policijske snage bosanskih Srba.  Srbija je, navodi se u presudi, odgovorna zato što nije spriječila geniocid.

A mogla je. To znamo i bez Haga.

 

Finalni tekst Rezoluciji UN

Finalni prijedlog Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici usaglašen je i predat predsjedniku Generalne Skupštine Ujedinjenih nacija, saopštio je  ambasador BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija u četvrtak ujutru. Uz navođenje dijela dokumenata koja su poslužil kao osnov za njeno predlaganje,  Rezolucijom se:

  1. Odlučuje da 11. jul proglasi Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. koji će se obilježavati svake godine.
  2. Osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici kao istorijskog događaja i poziva države članice da očuvaju utvrđene činjenice, uključujući i kroz svoje obrazovne sisteme, razvijanjem odgovarajućih programa, takođe u znak sjećanja, u cilju sprječavanja poricanja i iskrivljavanja činjenica, te pojave genocida u budućnosti.
  3. Takođe bez rezerve osuđuje radnje koje veličaju osuđene od strane međunarodnih sudova za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući one odgovorne za genocid u Srebrenici.
  4. Naglašava važnost završetka procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i prema njima dostojanstvenog pokopa i poziva na nastavak procesuiranja počinitelja genocida u Srebrenici koji tek treba da se suoče sa pravdom.
  5. Poziva sve države da se u potpunosti pridržavaju svojih obaveza prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, kako je primjenjivo, i međunarodnom običajnom pravu o sprječavanju i kažnjavanju genocida uz dužno poštovanje relevantnih odluka ICJ-a.
  6. Traži od Generalnog sekretara da uspostavi program informisanja pod nazivom Genocid u Srebrenici i UN, počevši sa svojim aktivnostima i pripremama za 30. godišnjicu 2025. godine, i dalje traži od Generalnog sekretara da skrene pažnju na poštovanje ove rezolucije od strane svih država članica i organizacija sistema UN.
  7. Poziva sve države članice, organizacije sistema UN, druge međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, uključujući nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne sudionike da obilježavaju Međunarodni dan, uključujući posebna obilježavanja i aktivnosti u znak sjećanja i počast žrtvama genocida 1995. godine u Srebrenici, kao i odgovarajuću edukaciju i aktivnosti podizanja svijesti javnosti.

 

Apel bez odjeka

Četrnaest organizacije za zaštitu ljudskih prava iz Srbije pozvale su Vladu i predsjednika Srbije da podrže Rezoluciju UN..

Potpisnici apela, među kojima su Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom, Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR), Komitet pravnika za ljudska prava (YUCOM), Beogradski centar za bezbednosnu politiku (BCBP) i Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji pozvale su vlasti u Beogradu da “prekinu s praksom slavljenja osuđenih ratnih zločinaca, poricanja zločina, žrtava i presuda međunarodnih sudova”.

“Time bi Srbija napravila odlučan korak prema pomirenju u regionu”, zaključili su. Apel je ostao  bez odjeka

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA ČEKA SADAŠNJE I BUDUĆE PENZIONERE: Različite priče premijera i ministra finansija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji

 

 

Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.

Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.

I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.

Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.

Prije nego što sebi zamjerite kako ste mogli propustiti tako važne informacije, evo šta na istu temu kaže premijer: “Javnost će biti blagovremeno obaviještena koliko će biti korigovani doprinosi za penzije”. Dakle, da li smo upoznati, ili ćemo to tek biti, sa zakonskim promjenama koje će i te kako uticati na našu finansijsku budućnost?

Premijer i ministar se, izgleda, slažu kako će osnovne smjernice o reformi sistema penzionog osiguranja dati vladina fiskalna strategija. Ali različito govore o tome kada ćemo biti u prilici da vidimo taj dokument. Fiskalnu strategiju vlada će usvojiti, najavljivao je Spajić krajem prošle godine, u prvom kvartalu (januar-mart) 2024. Onda se korigovao, obećavajući kako će fiskalna strategija biti usvojena u aprilu. Prošle nedjelje ministar finansija saopštava novi termin za usvajanje. –jun.

“Kroz fiskalnu strategiju, koju ćemo kao dokument predstaviti Skupštini na kraju drugog kvartala, predviđeni su normativi i zakonski okviri. Sve izmjene koje su planirane u ovoj godini će biti potkrijepljene i tu jasno definisane”, kazao je Vuković. Kao  dobru vijest, naglasio je da se o sadržini tog dokumenta, baš kao i o program Evropa sad 2, razgovaralo sa partnerima iz svijeta međunarodnih finansija.

“MMF nam je bio u gostima u februaru i imali smo dvije nedjelje intenzivnih razgovora o svim izazovima u Crnoj Gori i rješenjima koja (vlada) želi da ponudi građanima”, naveo je pokušavajući da razuvjeri sumnjičave: “Podsjetiću, kada je bila realizacija programa Evropa sad 1, takođe je postojala određena skepsa da taj program neće uspjeti…”.

Da se prisjetimo tih intenzivnih razgovora o rješenjima koje vlada želi da ponudi građanima. “Misija Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) nije vidjela program Evropa Sad 2 pa ne možemo detaljnije da ga komentarišemo”. Ovo je, na kraju posjete Podgorici, novinarima rekao  šef Misije MMF za Crnu Goru Srikant Seshadri. Prisutni zvaničnici Vlade i CBCG nijesu imali primjedbi, mada izrečeno baš i ne zvuči kao podrška bučno najavljivanoj Evropi sad 2 (premijer je nedavno pomenuo i Evropu sad 3).

Može biti da je ministar finansija napravio lapsus govoreći o podršci koje, suštinski, nema. Ali to nije bila jedina “nepreciznost” tokom njegovog intervjua u Vašingotonu. Na pitanje o inflaciji i njenim posljedicama “po džepove građana”, Vuković odgovora kako je “inflacija  u februaru bila na nivou 4,5 odsto i ona je u silazećem trendu”. Međutim, na opasku novinara “čini mi se da je u tom martu bio rast od 5,5 odsto”, ministar – promijeni temu. Nije, izgleda,  očekivao da će sa druge strane Atlantskog okeana insistirati na detaljima tipa da li inflacija u Crnoj Gori raste ili opada.

Problem je zašto vjerovati Vladi, kada je većina obećanog još obavijeno velom tajne i neizvijesnosti. Čak bi i obećanje da će fiskalna strategija, kao svojevrsna mapa puta najavljenih reformi, biti u Skupštini  krajem juna mogli posmatrati u poprilično problematičnom kontekstu.

Naime, prvo (proljećno) redovno zasjedanje parlamenta traje do kraja jula. A jesenje, drugo, počinje prvog radnog dana u oktobru. Poslanici  će biti u ozbiljnom cajtnotu ukoliko Vlada bude insistirala da se ponuđena reformska dokumenta i propisi, koji će u Skupštinu – valjda – stići krajem juna,  usvoje do ljetnjeg raspusta. U tom slučaju, skoro pa da neće biti vremena ni za formalnu javnu raspravu a kamo li za ozbiljnu i detaljnu analizu vladinih namjera.

Opet, ostavili  se sav  posao za jesen, u pitanje dolaze rokovi za ispunjenje obećanja koja su tadašnjim čelnicima pokreta Evropa sad donijela funkcije predsjednika države i premijera, a njihovom poslaničkom klubu poziciju najbrojnijeg u Skupštini.   To bi svakako bila manja šteta nego da se  ozbiljna pitanja rješavaju preko koljena.

Izvršne vlasti u Crnoj Gori nijesu jedine koje insistiraju na reformi postojećeg sistema penzionog osiguranja. Čitava Evropa govori o tome već par decenija. Kod nas je, međutim, malo teže pohvatati šta je stvarni naum vlasti.  Zajednički problem svih država sljedbenika penzionog osiguranja po sistemu međugeneracijske solidarnosti proizvod je smanjenog broja onih koji pune PIO kasu (natalitet, izmještanje industrije…) i produženje životnog vijeka penzionera. Države su prinuđene izdvajati sve veća sredstva kako bi nadomjestile manjak prikupljenog novca. Alternativa – da se buduće penzije umanje u odnosu na prosječne plate, ocijenjena je kao nepoštena prema onima koji su penziju  zaradili nekadašnjim izdvajanjima u fond. Pa tako i neprihvatljiva.

Njemačka vlada planira da za nekoliko procenata podigne stope doprinosa za penzijsko osiguranje i, istovremeno, obezbijedi velike količine novca koje bi država investirala u ime penzionih fondova. Tako bi oni, na ime očekivanih prinosa i dividendi, dobili dodatna sredstva za isplatu penzija.

Drugu priču imamo u Crnoj Gori. Vlast insistira na reformi penzionog sistema. Ali, kao osnovni motiv ne navodi smanjenje budžetskih davanja za namirenje troškova Fonda PIO. Ona, istina, od prošle godine i nijesu ekstremno velika. Ovdje se kao glavni razlog reforme navodi namjera da se povećaju plate. Ili se tako predstavlja javnosti.

Ispada da ćemo penzioni sistem unaprijediti tako što ćemo povećati dotacije Fondu PIO novcem koji se u državnu kasu sliva po nekom drugom osnovu (porezi, akcize…). Istovremeno ćemo smanjiti procenat doprinosa koji za penziono osiguranje plaćaju zaposleni i njihovi poslodavci.Sve to, kaže premijer, neće uticati na sadašnje penzije ili na one u doglednoj budućnosti.

Teško je zamisliti  održiv sistem koji bi  funkcionisao na taj način, bez stalnih dotacija (kredita) sa strane. Problemi se čine izgledni i sa aspekta javnih i iz perspektive ličnih finansija. U najgorem slučaju država bi se mogla naći pred bankrotom (svjež je primjer Grčke) dok bi penzioneri, prije budući nego sadašnji, umjesto očekivanih primanja za koje su decenijama izdvajali, treće doba mogli dočekati sa staračkim naknadama. To je  ljepši naziv za socijalnu pomoć.

Ima, ipak, afirmisanih društvenih analitičara koji ne odbacuju naznačenu ideju Milojka Spajića i Vlade. “Ako bi građani sami odlučivali đe će i što će činjeti sa svojim novcem, ako bi sami plaćali zdravstveno osiguranje, sami kreirali svoj penzioni fond, možda bi ovo društvo bilo pravednije i bogatije”, piše Ljubo Filipović. “Ako želimo da napredujemo, da budemo bogato društvo, treba da budemo spremni da preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Ako napravimo taj korak napravićemo od političara ne gospodare, nego sluge… Ali do toga je dug put i na tome treba raditi.”

Na tome treba raditi. Možda je to ključna teza priče o budućoj penzionoj reformi. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme,  ona može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Odgovorno osmišljena, pažljivo pripremljena i brižljivo provedena – od neophodne finansijske infrastrukture do edukacije građana i kontrole svih aktera – nudi priliku.

Samo je još mnogo nepoznatih u tom rebusu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo