Povežite se sa nama

MONITORING

Ni zločina ni zločinaca

Objavljeno prije

na

Jedan pokojnik – Pavle Bulatović, bivši ministar policije, nezakonito je postupao, ali ni on nije odgovoran za deportacije – jer takvog ratnog zločina nije ni bilo! To je tvrdnja iz presude sutkinje Milenke Žižić izrečene 22. novembra u ponovljenom postupku pred Specijalizovanim vijećem Višeg suda u Podgorici.

Funkcioneri i službenici MUP-a Crne Gore – Boško Bojović, Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Duško Bakrač, Milisav Marković, Milorad Šljivančanin, Božidar Stojović, Sreten Glendža, Branko Bujić, su oslobođeni optužbi za deportacije izbjeglica iz BiH ratne 1992. godine.

Istraga je vođena od 2005, a sudski proces je počeo u novembru 2009, završio se u martu 2011. oslobađajućom presudom. Apelacioni sud je početkom godine donio ukidajuće rješenje, jer prvostepeni sud kontradiktorno najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage Republike Srpske i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH. Žižićeva je i tada bila predsjednica vijeća.

Ni ova njena presuda nije lišena kontradiktornosti. Saopštila je da su „djelatnost i naredba” Pavla Bulatovića za deportacije nezakoniti, „ali nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što je potrebno za postojanje ratnog zločina”.

Država je, podsjetimo, obeštećenjem 2008, kroz sudsko poravnanje porodica deportovanih priznala krivicu, no niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Naime, crnogorsko pravosuđe, sudstvo i tužilaštvo, združenim poduhvatom je nastavilo zataškavanje u pokušaju ,,abolicije” lika i djela Mila Đukanovića, njegovih saradnika, potčinjenih funkcionera i službenika iz prve polovine 1990-ih.

U svojstvu premijera – koji je po Ustavu imao odgovornost za vođenje spoljne i unutrašnje politike, Đukanović je maja 1992. imao zakonsku i faktičku nadležnost nad MUP-om kada su pohapšene i vlastima samoproglašene „Srpske Republike BiH” izručene vojno-sposobne izbjeglice iz BiH: Bošnjaci „zbog razmjene” a Srbi „zbog vojne obaveze”. Najmanje 86 Bošnjaka, po imenu i prezimenu, su potom pobijeni.

Đukanović je juna 2008, kao svjedok, istražnom sudiji kazao da njegovi policijski službenici navodno „nijesu ništa učinili sa predumišljajem” i da „nijesu mogli znati” da će deportovane Bošnjake pobiti. Time je dao smjernice za dalju farsu, jer je gotovo istovjetno obrazloženje za oslobađanje optuženih policajaca saopštila i sutkinja Milenka Žižić.

Činjenice iz službenih spisa govore suprotno.

Na primjer, Nikola Pejaković, do sredine 1992. zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. dostavljenom Skupštini Crne Gore, opisuje ondašnje okolnosti u BiH koje su navele MUP na zaključak da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Ukoliko ni Đukanovićevi policajci nijesu na prostoru BiH pod srpskom kontrolom bili bezbjedni, što su mogli očekivati bošnjački civili?

Za deportacije je Đukanović juna 2008. ocijenio da su „prekršaj međunarodnog prava, jer je BiH u međuvremenu postala nezavisna država”, ali „odgovorna lica u MUP-u” navodno „nijesu znala za ovu činjenicu”. Ko je, ako ne Đukanović kao premijer, o tome trebalo da informiše MUP?

Iako se, prema tadašnjim propisima i praksi, svako hapšenje evidentiralo u dnevnim biltenima događaja – koji su mu pismeno dostavljani, Đukanović je tvrdio da je za deportacije čuo najranije desetak dana nakon što su one počele. Pa ni tada ga, navodno 27. maja 1992, po službenoj dužnosti, nijesu informisali iz MUP-a, već maltene po privatnoj liniji predsjednik Skupštine Risto Vukčević.

I kada je o svemu saznao, da li je Đukanović nekog od policajaca kaznio, barem suspenzijom? Optuženi za deportacije, bez izuzetka, nikakve sankcije zbog deportacija nijesu imali: čak su neki ubrzo i napredovali u hijerarhiji Đukanovićeve vlade – poput optuženog Milorada Ivanovića, koji će postati pomoćnik ministra policije, ili su ostali godinama na istim, izuzetno važnim dužnostima – poput šefa tajne službe Boška Bojovića i šefa uniformisane policije Milisava Markovića.

Još je Đukanović juna 2008. rekao je da se „u ovom slučaju radi o nesnalaženju grupe ljudi koja je bila na visokim i odgovornim funkcijama u MUP-u” i sugerisao da je to ,,plod promjene sistema rada, jer se do tada funkcionisalo na centralizovanom sistemu bezbjednosti dotadašnje SFRJ”.

Laž! U sistemu bezbjednosti SFRJ nikada nije postojala „Srpska Republika BiH” koja se, prema sudskim spisima, maja 1992. obraćala depešama MUP-u Crne Gore radi hapšenja i izručenja izbjeglih građana Bosne i Hercegovine, tada države sa legalnom i međunarodno priznatom vladom sa sjedištem u Sarajevu.

„Srpska Republika BiH” nikada nije postojala u ustavno-pravnom sistemu SFRJ, niti je maja 1992, ni sada kao Republika Srpska, međunarodno priznata država. Nije poznato ni da je Đukanovićeva vlada u vrijeme deportacija imala sa „Srpskom Republikom BiH” nekakav poseban sporazum o izručenju ili pravnoj pomoći.

Prijedlog branilaca optuženih tokom prvog suđenja da Đukanović svjedoči i na glavnom pretresu, sutkinja Žižić je odbila, iako je njegov iskaz iz istrage da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”, podudaran sa tvrdnjama i optužnice i obje presude Milenke Žižić, kao i nekih optuženih i svjedoka, da je saglasnost i Đukanovićeve vlade – naredba za deportacije Pavla Bulatovića – van svake sumnje postojala.

Optužnica za deportacije Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) – Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina je temeljena na lažnim podacima, pa su na taj način pripremljene oslobađajuće presude. Ne čudi da VDT nije Đukanovića pozvalo barem da svjedoči na pretresu.

O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek kada je došlo do raskola u DPS-u, dok su većina optuženih policajaca pripadali partijskoj frakciji protiv Đukanovića.

Šušović sada sjedi u Tužilačkom savjetu i ocjenjuje rad VDT-a. Da li onda čudi što je tokom procesa postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, žučno osporavala decidne tvrdnje iz policijskih dokumenata da su hapšenja i deportacije obavljane uz konsultacije sa Šušovićevim tužilaštvom. VDT nije bilo saglasno sa prijedlogom odbrane da Šušović tu činjenicu razjasni svjedočenjem na pretresu.

Oružani sukob u BiH opisan je u optužnici VDT-a kao „nemeđunarodni”, iako VDT isti sukob u drugoj optužnici, za predmet Bukovica, opisuje kao „međunarodni oružani sukob”! VDT duguje objašnjenje: kako je rat u BiH 1992-1995. moguće kvalifikovati čas ovako, čas onako?

O karakteru sukoba u BiH međunarodno pravo, obavezujuće i za crnogorsko pravosuđe, je izričito – dvije rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija iz maja 1992. govore da su Srbija i Crna Gora jedna od ratujućih strana u BiH, zbog čega smo i kažnjeni međunarodnim sankcijama.

I presude Haškog suda su izričite da se radi o međunarodnom oružanom sukobu. Takav opis, barem do 19. maja te godine – a do tada su u Crnoj Gori već počela hapšenja izbjeglica – izričito je 2010. priznala u pismenom podnesku i Vlada Srbije, sukcesorka SRJ.

Prema sudskim spisima, najmanje 800 crnogorskih građana su se do kraja maja 1992. nalazili u BiH kao pripadnici ratujućih jedinica JNA ili Teritorijalne odbrane Crne Gore, pod zapovjedništvom Komande 4. vojne oblasti, čije je sjedište bilo u Podgorici – komandant general Pavle Strugar, kasnije pravosnažno osuđen kao ratni zločinac.

Da li je Crna Gora ratovala u BiH? Mobilisani crnogorski građani su se od septembra 1991. nalazili na teritoriji BiH – u Mostaru, Nevesinju, Trebinju, Čapljini… Desetine hiljada svjedoka – rezervista o tome mogu da posvjedoče.

Sa područja BiH proljeća 1992. su dovlačeni građani BiH,: fizički i psihički su ih zlostavljali u mučilištu Morinj kod Kotora, što je i država nedavnim presudama za obeštećenje priznala!

Ako maja 1992. nijesmo bili umiješani u rat u BiH, zbog čega je na teritoriji Crne Gore, kada su počela hapšenja radi deportacija, na snazi bilo službeno proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti – rat u Hrvatskoj je, podsjetimo, mjesecima ranije bio obustavljen?!

VDT pripadnike MUP-a optužene za deportacije nije klasifikovalo kao formacijski ili pridruženi dio oružanih snaga tadašnje SRJ, iako su na snazi bili isti zakoni i propisi na kojima je – odlukom Momira Bulatovića, člana Predsjedništva Crne Gore a po prethodnoj proceduri koju je sprovela Đukanovićeva vlada, temeljeno angažovanje crnogorskih policajaca oktobra 1991. na dubrovačko-hercegovačkom ratištu, dakle i na teritoriji BiH, itd.

Kada sutkinja Milenka Žižić obrazlaže svoju presudu na tvrdnji da optuženi policajci „nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, ona potpuno ignoriše i parametre utvrđene međunarodnim pravom o prirodi involviranosti u ratne zločine. Nešto može predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo