Povežite se sa nama

MONITORING

Ni zločina ni zločinaca

Objavljeno prije

na

Jedan pokojnik – Pavle Bulatović, bivši ministar policije, nezakonito je postupao, ali ni on nije odgovoran za deportacije – jer takvog ratnog zločina nije ni bilo! To je tvrdnja iz presude sutkinje Milenke Žižić izrečene 22. novembra u ponovljenom postupku pred Specijalizovanim vijećem Višeg suda u Podgorici.

Funkcioneri i službenici MUP-a Crne Gore – Boško Bojović, Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Duško Bakrač, Milisav Marković, Milorad Šljivančanin, Božidar Stojović, Sreten Glendža, Branko Bujić, su oslobođeni optužbi za deportacije izbjeglica iz BiH ratne 1992. godine.

Istraga je vođena od 2005, a sudski proces je počeo u novembru 2009, završio se u martu 2011. oslobađajućom presudom. Apelacioni sud je početkom godine donio ukidajuće rješenje, jer prvostepeni sud kontradiktorno najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage Republike Srpske i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH. Žižićeva je i tada bila predsjednica vijeća.

Ni ova njena presuda nije lišena kontradiktornosti. Saopštila je da su „djelatnost i naredba” Pavla Bulatovića za deportacije nezakoniti, „ali nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što je potrebno za postojanje ratnog zločina”.

Država je, podsjetimo, obeštećenjem 2008, kroz sudsko poravnanje porodica deportovanih priznala krivicu, no niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Naime, crnogorsko pravosuđe, sudstvo i tužilaštvo, združenim poduhvatom je nastavilo zataškavanje u pokušaju ,,abolicije” lika i djela Mila Đukanovića, njegovih saradnika, potčinjenih funkcionera i službenika iz prve polovine 1990-ih.

U svojstvu premijera – koji je po Ustavu imao odgovornost za vođenje spoljne i unutrašnje politike, Đukanović je maja 1992. imao zakonsku i faktičku nadležnost nad MUP-om kada su pohapšene i vlastima samoproglašene „Srpske Republike BiH” izručene vojno-sposobne izbjeglice iz BiH: Bošnjaci „zbog razmjene” a Srbi „zbog vojne obaveze”. Najmanje 86 Bošnjaka, po imenu i prezimenu, su potom pobijeni.

Đukanović je juna 2008, kao svjedok, istražnom sudiji kazao da njegovi policijski službenici navodno „nijesu ništa učinili sa predumišljajem” i da „nijesu mogli znati” da će deportovane Bošnjake pobiti. Time je dao smjernice za dalju farsu, jer je gotovo istovjetno obrazloženje za oslobađanje optuženih policajaca saopštila i sutkinja Milenka Žižić.

Činjenice iz službenih spisa govore suprotno.

Na primjer, Nikola Pejaković, do sredine 1992. zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. dostavljenom Skupštini Crne Gore, opisuje ondašnje okolnosti u BiH koje su navele MUP na zaključak da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Ukoliko ni Đukanovićevi policajci nijesu na prostoru BiH pod srpskom kontrolom bili bezbjedni, što su mogli očekivati bošnjački civili?

Za deportacije je Đukanović juna 2008. ocijenio da su „prekršaj međunarodnog prava, jer je BiH u međuvremenu postala nezavisna država”, ali „odgovorna lica u MUP-u” navodno „nijesu znala za ovu činjenicu”. Ko je, ako ne Đukanović kao premijer, o tome trebalo da informiše MUP?

Iako se, prema tadašnjim propisima i praksi, svako hapšenje evidentiralo u dnevnim biltenima događaja – koji su mu pismeno dostavljani, Đukanović je tvrdio da je za deportacije čuo najranije desetak dana nakon što su one počele. Pa ni tada ga, navodno 27. maja 1992, po službenoj dužnosti, nijesu informisali iz MUP-a, već maltene po privatnoj liniji predsjednik Skupštine Risto Vukčević.

I kada je o svemu saznao, da li je Đukanović nekog od policajaca kaznio, barem suspenzijom? Optuženi za deportacije, bez izuzetka, nikakve sankcije zbog deportacija nijesu imali: čak su neki ubrzo i napredovali u hijerarhiji Đukanovićeve vlade – poput optuženog Milorada Ivanovića, koji će postati pomoćnik ministra policije, ili su ostali godinama na istim, izuzetno važnim dužnostima – poput šefa tajne službe Boška Bojovića i šefa uniformisane policije Milisava Markovića.

Još je Đukanović juna 2008. rekao je da se „u ovom slučaju radi o nesnalaženju grupe ljudi koja je bila na visokim i odgovornim funkcijama u MUP-u” i sugerisao da je to ,,plod promjene sistema rada, jer se do tada funkcionisalo na centralizovanom sistemu bezbjednosti dotadašnje SFRJ”.

Laž! U sistemu bezbjednosti SFRJ nikada nije postojala „Srpska Republika BiH” koja se, prema sudskim spisima, maja 1992. obraćala depešama MUP-u Crne Gore radi hapšenja i izručenja izbjeglih građana Bosne i Hercegovine, tada države sa legalnom i međunarodno priznatom vladom sa sjedištem u Sarajevu.

„Srpska Republika BiH” nikada nije postojala u ustavno-pravnom sistemu SFRJ, niti je maja 1992, ni sada kao Republika Srpska, međunarodno priznata država. Nije poznato ni da je Đukanovićeva vlada u vrijeme deportacija imala sa „Srpskom Republikom BiH” nekakav poseban sporazum o izručenju ili pravnoj pomoći.

Prijedlog branilaca optuženih tokom prvog suđenja da Đukanović svjedoči i na glavnom pretresu, sutkinja Žižić je odbila, iako je njegov iskaz iz istrage da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”, podudaran sa tvrdnjama i optužnice i obje presude Milenke Žižić, kao i nekih optuženih i svjedoka, da je saglasnost i Đukanovićeve vlade – naredba za deportacije Pavla Bulatovića – van svake sumnje postojala.

Optužnica za deportacije Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) – Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina je temeljena na lažnim podacima, pa su na taj način pripremljene oslobađajuće presude. Ne čudi da VDT nije Đukanovića pozvalo barem da svjedoči na pretresu.

O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek kada je došlo do raskola u DPS-u, dok su većina optuženih policajaca pripadali partijskoj frakciji protiv Đukanovića.

Šušović sada sjedi u Tužilačkom savjetu i ocjenjuje rad VDT-a. Da li onda čudi što je tokom procesa postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, žučno osporavala decidne tvrdnje iz policijskih dokumenata da su hapšenja i deportacije obavljane uz konsultacije sa Šušovićevim tužilaštvom. VDT nije bilo saglasno sa prijedlogom odbrane da Šušović tu činjenicu razjasni svjedočenjem na pretresu.

Oružani sukob u BiH opisan je u optužnici VDT-a kao „nemeđunarodni”, iako VDT isti sukob u drugoj optužnici, za predmet Bukovica, opisuje kao „međunarodni oružani sukob”! VDT duguje objašnjenje: kako je rat u BiH 1992-1995. moguće kvalifikovati čas ovako, čas onako?

O karakteru sukoba u BiH međunarodno pravo, obavezujuće i za crnogorsko pravosuđe, je izričito – dvije rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija iz maja 1992. govore da su Srbija i Crna Gora jedna od ratujućih strana u BiH, zbog čega smo i kažnjeni međunarodnim sankcijama.

I presude Haškog suda su izričite da se radi o međunarodnom oružanom sukobu. Takav opis, barem do 19. maja te godine – a do tada su u Crnoj Gori već počela hapšenja izbjeglica – izričito je 2010. priznala u pismenom podnesku i Vlada Srbije, sukcesorka SRJ.

Prema sudskim spisima, najmanje 800 crnogorskih građana su se do kraja maja 1992. nalazili u BiH kao pripadnici ratujućih jedinica JNA ili Teritorijalne odbrane Crne Gore, pod zapovjedništvom Komande 4. vojne oblasti, čije je sjedište bilo u Podgorici – komandant general Pavle Strugar, kasnije pravosnažno osuđen kao ratni zločinac.

Da li je Crna Gora ratovala u BiH? Mobilisani crnogorski građani su se od septembra 1991. nalazili na teritoriji BiH – u Mostaru, Nevesinju, Trebinju, Čapljini… Desetine hiljada svjedoka – rezervista o tome mogu da posvjedoče.

Sa područja BiH proljeća 1992. su dovlačeni građani BiH,: fizički i psihički su ih zlostavljali u mučilištu Morinj kod Kotora, što je i država nedavnim presudama za obeštećenje priznala!

Ako maja 1992. nijesmo bili umiješani u rat u BiH, zbog čega je na teritoriji Crne Gore, kada su počela hapšenja radi deportacija, na snazi bilo službeno proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti – rat u Hrvatskoj je, podsjetimo, mjesecima ranije bio obustavljen?!

VDT pripadnike MUP-a optužene za deportacije nije klasifikovalo kao formacijski ili pridruženi dio oružanih snaga tadašnje SRJ, iako su na snazi bili isti zakoni i propisi na kojima je – odlukom Momira Bulatovića, člana Predsjedništva Crne Gore a po prethodnoj proceduri koju je sprovela Đukanovićeva vlada, temeljeno angažovanje crnogorskih policajaca oktobra 1991. na dubrovačko-hercegovačkom ratištu, dakle i na teritoriji BiH, itd.

Kada sutkinja Milenka Žižić obrazlaže svoju presudu na tvrdnji da optuženi policajci „nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, ona potpuno ignoriše i parametre utvrđene međunarodnim pravom o prirodi involviranosti u ratne zločine. Nešto može predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMJENA MILENE POPOVIĆ – SAMARDŽIĆ: Kritika i kazna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Epidemiološkinja je smijenjena jer je, kao i za vrijeme prošle vlasti, nastavila da kritikuje ono što je za kritiku. Kompromis sa koronom pred Novu nazvala je polumjerama. Ministarka ove nedjelje kaže da su takve ,,mjere” dale pozitivne rezultate. U praksi imamo rekordan broj oboljelih

 

Dok novi soj korona virusa prouzrokuje rekordna oboljenja, zdravstvenim vlastima je sve više stalo do toga da se javnosti pokažu kao bezgrešni.

,,Potpuno je evidento da su mjere koje smo imali pred Novu godinu dale odgovarajuće pozitivne rezultate”, kazala je, ove srijede, ministarka zdravlja Jelena Borovinić – Bojović.

Podsjetimo, pred Novu je napravljen kompromis pa nije ispoštovan zahtjev stuke – Instituta za javno zdravlje da se zatvore ugostiteljski objekti i zabrane sva okupljanja. To je pravdano time da i pored očekivanog cunamija omikrona mora nešto da se zaradi.

Kao i mnogo puta do sada, bez dlake na jeziku, o tome da se radi o polumjerama javno je progovorila Milena Popović – Samardžić. Upozorila je i na scenario kojem sada pristustvojemo: svaki dan rekordni broj zaraženih.

,,U Crnoj Gori postoje dva paralelna svijeta – jedan je u bolnicama a drugi u Vladinom savjetu koji prekraja mjere. Ako to rade, a da ne dođu u bolnice i da vide kako to izgleda”, istakla je Popović – Samardžić.

To iskakanje iz sveopšte samohvale zdravstvenih vlasti, izgleda  je morala da plati. Početkom godine smijenjena je sa mjesta načelnice Odjeljenja za imunoprofilaksu, pripremu i kontrolu putnika u međunarodnom saobraćaju u Institutu za javno zdravlje. Utješno, ostala je da radi kao epidemiološkinja u Institutu. Odluku je donio direktor IJZ Igor Galić.

Smjena je uslijedila nakon što je portal CdM pisao da je doktorka Doma zdravlja Budva radila sa pacijentima uprkos tome što je kovid pozitivna, a to je odobrila Popović – Samardžić. 

Ona je objasnila da izolaciju uvodi i prekida sanitarni inspektor na preporuku epidemiologa nadležnog za zdravstvenu ustanovu, ali i da ona sanitarnom inspektoru nije uputila zahtjev za prekid izolacije koleginice te da to ne spada u njenu nadležnost.

Popović za Monitor kaže da je predložila da se inovira zastarjeli protokol za pacijente inficirane omikron sojem virusa, a po uzoru na protokol Centra za zarazne bolesti SAD-a, prema kome se vrijeme izolacije smanjuje na 5 dana, uz obavezno nošenje maske narednih 5 dana. Istakla je da koleginica koja je radila isključivo sa kovid pozitivnim pacijentima, osmoga dana od svog inficiranja, bez ijednog simptoma bolesti i sa tri primljene doze vakcine, nije mogla predstavljati epidemiološki rizik ni po sebe ni po već inficirane pacijente.

Navodi, Popović – Samardžić i da su Francuska, Kanada, SAD i još neke zemlje napravile izuzetak od pravila izolacije za medicinsko osoblje koje nema ili ima blaže simptome. Ta vanredna mjera ima za cilj da ublaži nedostatak osoblja u bolnicama i drugim medicinskim ustanovama izazvan dosad neviđenim rasplamsavanjem epidemije.

I u Crnoj Gori je od ove srijede samoizolacija skraćena sa deset na sedam dana.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SELEKTIVNA REAKCIJA AGENCIJE ZA ELEKTRONSKE MEDIJE: „Kabal“ diraju samo kada odgovara politici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predstavnici AEM-a dugo su govorili da nemaju velike nadležnosti da reaguju prema televizijama koje crnogorski građani gledaju posredstvom kablovskih operatera, ali skorašnje promptne reakcije pokazuju da mogu – ukoliko hoće ili ako nekome tako odgovara

 

Otkad se u crnogorskim domovima rasprostranila upotreba kablovskih televizija, građani sve više uživaju u stranim zabavnim TV programima. Najviše u emisijama koje se proizvode u Srbiji. A baš preko takvih programa sve se češće  plasira seksistički sadržaj i govor mržnje upakovan u smijeh i zabavu.

Sve je kulminiralo rijaliti programima. S druge strane, pojavile su se emisije koje se gledaocima predstavljaju kao informativni program, ali se kroz njih crtaju mete različitim „izdajnicima“ određenih ideologija, politika i nacija. Pritom se brutalno vrijeđaju pojedinci i širi govor mržnje prema određenim skupinama ljudi, koje vežu ista uvjerenja ili pripadnost.

Agencija za elektronske medije (AEM) kod nas je nadležna za poštovanje programskih standarda i principa, koju u našim zakonima i podzakonskim aktima zabranjuju „podsticanje na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju“. Agencija ima nadležnost da reaguje prema svim televizijama koje svoj program emituju u Crnoj Gori posredstvom nacionalnih frekvencija ili kablovskih operatera.

Njihova valjana reakcija dugo je izostajala. Tek povremeno su sankcionisane televizije sa nacionalnom frekvencijom kod kojih bi uočili kršenje programskih principa. Ubjedljivo najviše prigovora imala je televizija Pink, koja je nacionalnu frekvenciju imala i u Crnoj Gori. Kažnjavana je uglavnom nakon prigovora pojedinaca koji su vrijeđani i blaćeni u tzv. informativnim programima ove televizije. Pink je u većini slučajeva sankcionisan samo opomenom.

Agencija je imala još ležerniji pristup kada je riječ o programima koji emituju kablovske televizije. Tadašnji čelnici AEM-a pravdali su se kako zakoni daju više slobode „kablovskim televizijama“. Dok su pojedini članovi Savjeta AEM-a objašnjavali kako Agencija ne smije izigravati cenzora.

„Kada govorimo o kablu, to je obilje slobodnih programa koji su pod nadzorom Agencije ali uz nešto što se zove slobodni segmenti njihovog izbora od strane kablovskih operatora. To, međutim, ne znači beskrajnu slobodu i to znači da u određenim momentima regulator može da ukaže na problematične sadržaje i da od kablovskih operatora traži njihovo skidanje sa programskih kataloga“, govorio je  bivši direktor Agencije Abaz Džafić.

Međutim, u par navrata je regulatorna institucija ipak reagovala. Posljednji put  prije nekoliko dana kada je na pola godine sa crnogorskih kablovskih televizija skinut dio programske šeme srbijanske televizije Happy. To je bio drugi put da AEM reaguje „u kablu“.

Osuđeni ratni zločinac i dokazani huškač Vojislav Šešelj u jutarnjem programu sankcionisane televizije iznio je niz mizoginih uvreda na račun Cetinja i Cetinjanki. Šovinizmu ratnog zločinca pridružio se voditelj, ujedno i glavni urednik TV Happy Milomir Marić. Prethodno je AEM privremeno zabranio emitovanje programa TV Pink i TV Happy zbog anticrnogorske propagande uoči lokalnih izbora u Nikšiću.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo