Povežite se sa nama

MONITORING

Ni zločina ni zločinaca

Objavljeno prije

na

igor

Jedan pokojnik – Pavle Bulatović, bivši ministar policije, nezakonito je postupao, ali ni on nije odgovoran za deportacije – jer takvog ratnog zločina nije ni bilo! To je tvrdnja iz presude sutkinje Milenke Žižić izrečene 22. novembra u ponovljenom postupku pred Specijalizovanim vijećem Višeg suda u Podgorici.

Funkcioneri i službenici MUP-a Crne Gore – Boško Bojović, Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Duško Bakrač, Milisav Marković, Milorad Šljivančanin, Božidar Stojović, Sreten Glendža, Branko Bujić, su oslobođeni optužbi za deportacije izbjeglica iz BiH ratne 1992. godine.

Istraga je vođena od 2005, a sudski proces je počeo u novembru 2009, završio se u martu 2011. oslobađajućom presudom. Apelacioni sud je početkom godine donio ukidajuće rješenje, jer prvostepeni sud kontradiktorno najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage Republike Srpske i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH. Žižićeva je i tada bila predsjednica vijeća.

Ni ova njena presuda nije lišena kontradiktornosti. Saopštila je da su „djelatnost i naredba” Pavla Bulatovića za deportacije nezakoniti, „ali nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što je potrebno za postojanje ratnog zločina”.

Država je, podsjetimo, obeštećenjem 2008, kroz sudsko poravnanje porodica deportovanih priznala krivicu, no niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Naime, crnogorsko pravosuđe, sudstvo i tužilaštvo, združenim poduhvatom je nastavilo zataškavanje u pokušaju ,,abolicije” lika i djela Mila Đukanovića, njegovih saradnika, potčinjenih funkcionera i službenika iz prve polovine 1990-ih.

U svojstvu premijera – koji je po Ustavu imao odgovornost za vođenje spoljne i unutrašnje politike, Đukanović je maja 1992. imao zakonsku i faktičku nadležnost nad MUP-om kada su pohapšene i vlastima samoproglašene „Srpske Republike BiH” izručene vojno-sposobne izbjeglice iz BiH: Bošnjaci „zbog razmjene” a Srbi „zbog vojne obaveze”. Najmanje 86 Bošnjaka, po imenu i prezimenu, su potom pobijeni.

Đukanović je juna 2008, kao svjedok, istražnom sudiji kazao da njegovi policijski službenici navodno „nijesu ništa učinili sa predumišljajem” i da „nijesu mogli znati” da će deportovane Bošnjake pobiti. Time je dao smjernice za dalju farsu, jer je gotovo istovjetno obrazloženje za oslobađanje optuženih policajaca saopštila i sutkinja Milenka Žižić.

Činjenice iz službenih spisa govore suprotno.

Na primjer, Nikola Pejaković, do sredine 1992. zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. dostavljenom Skupštini Crne Gore, opisuje ondašnje okolnosti u BiH koje su navele MUP na zaključak da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Ukoliko ni Đukanovićevi policajci nijesu na prostoru BiH pod srpskom kontrolom bili bezbjedni, što su mogli očekivati bošnjački civili?

Za deportacije je Đukanović juna 2008. ocijenio da su „prekršaj međunarodnog prava, jer je BiH u međuvremenu postala nezavisna država”, ali „odgovorna lica u MUP-u” navodno „nijesu znala za ovu činjenicu”. Ko je, ako ne Đukanović kao premijer, o tome trebalo da informiše MUP?

Iako se, prema tadašnjim propisima i praksi, svako hapšenje evidentiralo u dnevnim biltenima događaja – koji su mu pismeno dostavljani, Đukanović je tvrdio da je za deportacije čuo najranije desetak dana nakon što su one počele. Pa ni tada ga, navodno 27. maja 1992, po službenoj dužnosti, nijesu informisali iz MUP-a, već maltene po privatnoj liniji predsjednik Skupštine Risto Vukčević.

I kada je o svemu saznao, da li je Đukanović nekog od policajaca kaznio, barem suspenzijom? Optuženi za deportacije, bez izuzetka, nikakve sankcije zbog deportacija nijesu imali: čak su neki ubrzo i napredovali u hijerarhiji Đukanovićeve vlade – poput optuženog Milorada Ivanovića, koji će postati pomoćnik ministra policije, ili su ostali godinama na istim, izuzetno važnim dužnostima – poput šefa tajne službe Boška Bojovića i šefa uniformisane policije Milisava Markovića.

Još je Đukanović juna 2008. rekao je da se „u ovom slučaju radi o nesnalaženju grupe ljudi koja je bila na visokim i odgovornim funkcijama u MUP-u” i sugerisao da je to ,,plod promjene sistema rada, jer se do tada funkcionisalo na centralizovanom sistemu bezbjednosti dotadašnje SFRJ”.

Laž! U sistemu bezbjednosti SFRJ nikada nije postojala „Srpska Republika BiH” koja se, prema sudskim spisima, maja 1992. obraćala depešama MUP-u Crne Gore radi hapšenja i izručenja izbjeglih građana Bosne i Hercegovine, tada države sa legalnom i međunarodno priznatom vladom sa sjedištem u Sarajevu.

„Srpska Republika BiH” nikada nije postojala u ustavno-pravnom sistemu SFRJ, niti je maja 1992, ni sada kao Republika Srpska, međunarodno priznata država. Nije poznato ni da je Đukanovićeva vlada u vrijeme deportacija imala sa „Srpskom Republikom BiH” nekakav poseban sporazum o izručenju ili pravnoj pomoći.

Prijedlog branilaca optuženih tokom prvog suđenja da Đukanović svjedoči i na glavnom pretresu, sutkinja Žižić je odbila, iako je njegov iskaz iz istrage da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”, podudaran sa tvrdnjama i optužnice i obje presude Milenke Žižić, kao i nekih optuženih i svjedoka, da je saglasnost i Đukanovićeve vlade – naredba za deportacije Pavla Bulatovića – van svake sumnje postojala.

Optužnica za deportacije Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) – Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina je temeljena na lažnim podacima, pa su na taj način pripremljene oslobađajuće presude. Ne čudi da VDT nije Đukanovića pozvalo barem da svjedoči na pretresu.

O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek kada je došlo do raskola u DPS-u, dok su većina optuženih policajaca pripadali partijskoj frakciji protiv Đukanovića.

Šušović sada sjedi u Tužilačkom savjetu i ocjenjuje rad VDT-a. Da li onda čudi što je tokom procesa postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, žučno osporavala decidne tvrdnje iz policijskih dokumenata da su hapšenja i deportacije obavljane uz konsultacije sa Šušovićevim tužilaštvom. VDT nije bilo saglasno sa prijedlogom odbrane da Šušović tu činjenicu razjasni svjedočenjem na pretresu.

Oružani sukob u BiH opisan je u optužnici VDT-a kao „nemeđunarodni”, iako VDT isti sukob u drugoj optužnici, za predmet Bukovica, opisuje kao „međunarodni oružani sukob”! VDT duguje objašnjenje: kako je rat u BiH 1992-1995. moguće kvalifikovati čas ovako, čas onako?

O karakteru sukoba u BiH međunarodno pravo, obavezujuće i za crnogorsko pravosuđe, je izričito – dvije rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija iz maja 1992. govore da su Srbija i Crna Gora jedna od ratujućih strana u BiH, zbog čega smo i kažnjeni međunarodnim sankcijama.

I presude Haškog suda su izričite da se radi o međunarodnom oružanom sukobu. Takav opis, barem do 19. maja te godine – a do tada su u Crnoj Gori već počela hapšenja izbjeglica – izričito je 2010. priznala u pismenom podnesku i Vlada Srbije, sukcesorka SRJ.

Prema sudskim spisima, najmanje 800 crnogorskih građana su se do kraja maja 1992. nalazili u BiH kao pripadnici ratujućih jedinica JNA ili Teritorijalne odbrane Crne Gore, pod zapovjedništvom Komande 4. vojne oblasti, čije je sjedište bilo u Podgorici – komandant general Pavle Strugar, kasnije pravosnažno osuđen kao ratni zločinac.

Da li je Crna Gora ratovala u BiH? Mobilisani crnogorski građani su se od septembra 1991. nalazili na teritoriji BiH – u Mostaru, Nevesinju, Trebinju, Čapljini… Desetine hiljada svjedoka – rezervista o tome mogu da posvjedoče.

Sa područja BiH proljeća 1992. su dovlačeni građani BiH,: fizički i psihički su ih zlostavljali u mučilištu Morinj kod Kotora, što je i država nedavnim presudama za obeštećenje priznala!

Ako maja 1992. nijesmo bili umiješani u rat u BiH, zbog čega je na teritoriji Crne Gore, kada su počela hapšenja radi deportacija, na snazi bilo službeno proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti – rat u Hrvatskoj je, podsjetimo, mjesecima ranije bio obustavljen?!

VDT pripadnike MUP-a optužene za deportacije nije klasifikovalo kao formacijski ili pridruženi dio oružanih snaga tadašnje SRJ, iako su na snazi bili isti zakoni i propisi na kojima je – odlukom Momira Bulatovića, člana Predsjedništva Crne Gore a po prethodnoj proceduri koju je sprovela Đukanovićeva vlada, temeljeno angažovanje crnogorskih policajaca oktobra 1991. na dubrovačko-hercegovačkom ratištu, dakle i na teritoriji BiH, itd.

Kada sutkinja Milenka Žižić obrazlaže svoju presudu na tvrdnji da optuženi policajci „nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, ona potpuno ignoriše i parametre utvrđene međunarodnim pravom o prirodi involviranosti u ratne zločine. Nešto može predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KORONA I NEODGOVORNOST: Budi odgovoran, ne budi kao premijer

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored najave potpunog zaključavanja kao jedinog spasa, ono je odloženo do izborne šutnje u Nikšiću. Znaju se prioriteti. Premijer Krivokapić je obrazložio da trenutno stanje nije izazvano lošim mjerema, već da je problem nepoštovanje mjera. Počevši od njega

 

Što je korona žešća, neodgovornost je veća. Podržavaju je i najviši zvaničnici. Premijer Zdravko Krivokapić je u nedjelju u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici uslikan kako cjeliva pričesnu pogaču, preporučujući tako drugima da ga slijede, jer vjera planine pomjera. Nepoštovanje preventivnih mjera postalo je običajno pravo za crkvena i ostala okupljanja.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojoviće je, nakon osude javnosti, prekorila premijera. Kazala je da je obećao da će poštovati mjere: „I da će se potruditi da utiče na ostale svojim primjerom da poštuju mjere“.  To se traži – snaga ličnog primjera. I premijer se nakon tri dana izvinio građanima što u određenom periodu nije nosio masku, a pravdao se da ima antitjela. Ovako se izvinjavao i nakon nenošenja maske na sahrani mitropolita Amfilohija, pa obećanje ne održa.

Neozbiljnost, sa najviše adrese, se dešava u nedjelji kada je broj umrlih od korona virusa premašio hiljadu. Podaci Instituta za javno zdravlje govore da je smrtnost od kovida u februaru, u odnosu na januar, povećana za 70 odsto.

Iz opština stižu alarmantni podaci. U Baru je zabilježen rekordni broj pacijenata u Regionalnom kovid centru za Primorje – 113, a bolnički kapaciteti za kovid pacijente se stalno povećavaju pa ih je sada 115. Problem je i nedostatak osoblja, jer su neki ljekari i medicinske sestre i po drugi put zaraženi – tri doktora su u izolaciji, odustno je i 13 sestara, a do sada je virus imalo 26 doktora, kazali su iz bolnice u Baru.

Od 20. do 28. februara na Cetinju je umrlo osam osoba, a dnevno do 100 pacijenata posjeti kovid ambulantu, saopšteno je iz Kriznog štaba Prijestonice.  Nadležni građane najčešće opominju zbog nenošenja maske i nepridržavanja distanca na otvorenom, a veliki je i broj onih koji krše mjere samoizolacije.

Slike na portalima iz Nikšića i Ulcinja pokazuju svakodnevne gužve u kovid ambulantama u ovim gradovima.

Iz Kliničkog centra, u kome se liječi preko 130 pacijenata od virusa, kažu da su spremni i za gori scenario te da najveća zdravstvena ustanova raspolaže sa 774 kovid kreveta.

Ministarka zdravlja je ove nedjelje izjavila da je situacija zabrinjavajuća ali da nije alarmantna, kazavši da je popunjenost bolnica 75 odsto.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MIDDLE POINT: Na divljem zapadu ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je ruskoj kompaniji Middle Point, koja je radi izgradnje hotela u Budvi angažovala nikšićku kompaniju LD gradnja, zahvaljujući ovdašnjem pravosuđu, izvršiteljima i Privrednom sudu, oduzeta imovina vrijedna preko četiri miliona eura

 

Ovo je još jedna priča o tome kako su se, dok su se bivše crnogorske vlasti klele u strane investicije, investitiori koji su iz daleka stigli da posluju ovdje, susretali sa neizvjesnostima, ali i pravnim siledžijstvom. Umjesto da ulažu i grade, nerijetko bi jedino tek gubili novac u vrtlogu zarobljenih institucija. A investicije čekale neka bolja vremena.

Priča počinje 2008. godine, kada ruska kompanija Middle Point doo angažuje građevinsku firmu iz Nikšića LD gradnja radi izgradnje kondo hotela u Budvi. Nakon što je sklopljen ugovor i Middle Point uplatio avans od 300.000 eura, gradnja godinama nije počinjala. Uprkos tome, nikšićka kompanija je svih tih godina ruskom investitoru ispostavljala  fakture u iznosu 50.000 eura godišnje na ime  „održavanja gradilišta“. Ova nikšićka kompanija, čiji je osnivač, prema podacima Privrednog registra, Ilija Nikčević, radila je brojne projekte za državne i lokalne vlast (vidi box).

Nakon sedam godina, gradnja je intenzivirana.  No, iako se izgradnja hotela nije bližila kraju, ukupna vrijednost dogovorenih poslova, u iznosu od 2.833.000 eura kako je predviđeno ugovorom, bila je već potrošena. Ruski investitor odlučio je da ne plaća dalje dok se tačno ne utvrdi koliko je LD gradnja do tada i u šta trošila.  Izgradnja hotela je opet stopirana, što zbog neusglasica investitora i izvođača, što zbog zabrane gradnje na primorju u to doba. U jesen 2017. godine. LD Gradnja nije nastavila radove, da bi nekoliko mjeseci kasnije, u zimu 2018.

predala pet prvih saturacija (faktura) javnom izvršitelju Aleksandru Boškoviću, tražeći naplatu od Middle Pointa. Prema tvrdnjama kompanije Middle Point te fakture, u iznosu od 800.000 eura, su već bile plaćene. Bez obzira, investitoru je na osnovu tog duga uzeta imovina vrijedna milione. I to bez vještačenja ili utvrđivanja fakata o visini stvarnog duga.

Aleksandar Bošković, izvršitelj koji je vodio postupak, javnosti je poznat nakon što je u njegovoj kancelariji samoubistvo izvršio pedesetčetvorogodišnji E.M. 2015. godine. Takođe, Ministarstvo pravde svojevremeno je pokrenulo disciplinski  postupak protiv Boškovića zbog nezakonitosti koje su utvrđene u njegovom radu tokom redovnih i vanrednih kontrola i pritužbi građana.

Middle Ponit uz sve nije bio obaviješten da se postupak izvršenja vodi, tako da ruski investitor nije imao priliku da reaguje. Da se vodi postupak, saznali su nakon što im je blokiran račun, a kada je izvršenje već postalo pravosnažno.

Pošto je bilo kasno za žalbe, ruski investitor tada podnosi tužbu Privrednom sudu.

Priča o zarobljenim institucijama tek tada, u stvari, počinje. Dok je izvršenje po nalogu LD gradnje teklo u rekordno brzom roku, na reakcije Privrednog suda, na čijem se čelu nalazi Blažo Jovanić, čekalo se mjesecima. Jovanić je javnosti poznat kao jedan od stubova prethodnog režima u pravosuđu.

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVA: POLA GODINE NAKON IZBORA PODIJELILI RESORE: Odluka o budžetu bez Skupštine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanjima čelnika u upravnim odborima opštinskih preduzeća i savjetima javnih ustanova, stvoren je preduslov za podjelu rukovodećih mjesta u izvršnoj vlasti u skladu sa izbornim rezultatima, na koja pretenduje  ukupno šest partija. Možda su na smirivanje strasti u Budvi i postizanje dogovora uticali lideri iz partijskih centrala zbog  izbora u Nikšiću

 

Partije koje su na posljednjim lokalnim izborima u Budvi osvojile većinu odborničkih mandata u budvanskom parlamentu, konačno su, pola godine kasnije, dogovorile podjelu resora u upravljačkim tijelima opštinskih preduzeća i javnih ustanova. Predstavnici stranaka Demokratskog fronta i Demokrata uspjeli su da prebrode ozbiljnu krizu vlasti u Budvi i postignu dogovor u posljednjem trenutku, kako bi usvojili budžet, donijeli Plan investicija i imenovali članove upravnih odbora preduzeća i savjeta kulturnih institucija u Opštini.

Međutim, ovaj dogovor realizovaće se u posve neuobičajenoj proceduri, bez skupštinskog zasjedanja i parlamentarne debate o bužetskim izdacima i prioritetnim investicionim projektima. Zbog posebno loše epidemiološke situacije u Budvi, sjednica Skupštine Opštine ne može biti održana, pa su predstavnici vladajućih partija bili saglasni, da predsjednik Marko – Bato Carević donese navedene odluke, u skladu sa zakonom, kako bi lokalna uprava mogla nesmetano da funkcioniše.

Prema članu 59 Zakona o lokalnoj samoupravi, predsjednik opštine privremeno donosi akte iz nadležnosti skupštine, ako skupština nije u mogućnosti da se sastane ili je iz drugih razloga onemogućen njen rad. Zakonom je propisano takođe, da se tako usvojene odluke, moraju podnijeti na potvrdu skupštini na prvoj narednoj sjednici.

Ukoliko ih odbornici ne podrže, njihova važnost prestaje u roku od tri mjeseca od njihovog donošenja. Što se u budvanskom parlamentu neće dogoditi, jer partije koje čine vlast imaju 20 od ukupno 33 odbornička mandata.

Donošenje budžeta bilo je neophodno jer je Opština funkcionisala na bazi odluke o privremenom finansiranju. Predloženi iznos budžeta budvanske Opštine za 2021. godinu utvrđen je na 31,5 miliona eura.

Poslije izborne pobjede na lokalnim izborima u kojoj su DF i Demokrate osvojile većinu mandata u budvanskom parlamentu čime su u duboku opoziciju poslale Demokratsku partiju socijalista, ,,proslavljenu” u predizbornoj akciji nasilnog preotimanja vlasti, pobjedničke partije nisu uspjele postići dogovor oko podjele resora u izvršnoj vlasti. Od 15. septembra prošle godine vlast u Budvi funkcioniše po starom rasporedu, ustanovljenom poslije izbora 2016.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo