Povežite se sa nama

MONITORING

Ni zločina ni zločinaca

Objavljeno prije

na

Jedan pokojnik – Pavle Bulatović, bivši ministar policije, nezakonito je postupao, ali ni on nije odgovoran za deportacije – jer takvog ratnog zločina nije ni bilo! To je tvrdnja iz presude sutkinje Milenke Žižić izrečene 22. novembra u ponovljenom postupku pred Specijalizovanim vijećem Višeg suda u Podgorici.

Funkcioneri i službenici MUP-a Crne Gore – Boško Bojović, Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Duško Bakrač, Milisav Marković, Milorad Šljivančanin, Božidar Stojović, Sreten Glendža, Branko Bujić, su oslobođeni optužbi za deportacije izbjeglica iz BiH ratne 1992. godine.

Istraga je vođena od 2005, a sudski proces je počeo u novembru 2009, završio se u martu 2011. oslobađajućom presudom. Apelacioni sud je početkom godine donio ukidajuće rješenje, jer prvostepeni sud kontradiktorno najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage Republike Srpske i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH. Žižićeva je i tada bila predsjednica vijeća.

Ni ova njena presuda nije lišena kontradiktornosti. Saopštila je da su „djelatnost i naredba” Pavla Bulatovića za deportacije nezakoniti, „ali nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što je potrebno za postojanje ratnog zločina”.

Država je, podsjetimo, obeštećenjem 2008, kroz sudsko poravnanje porodica deportovanih priznala krivicu, no niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Naime, crnogorsko pravosuđe, sudstvo i tužilaštvo, združenim poduhvatom je nastavilo zataškavanje u pokušaju ,,abolicije” lika i djela Mila Đukanovića, njegovih saradnika, potčinjenih funkcionera i službenika iz prve polovine 1990-ih.

U svojstvu premijera – koji je po Ustavu imao odgovornost za vođenje spoljne i unutrašnje politike, Đukanović je maja 1992. imao zakonsku i faktičku nadležnost nad MUP-om kada su pohapšene i vlastima samoproglašene „Srpske Republike BiH” izručene vojno-sposobne izbjeglice iz BiH: Bošnjaci „zbog razmjene” a Srbi „zbog vojne obaveze”. Najmanje 86 Bošnjaka, po imenu i prezimenu, su potom pobijeni.

Đukanović je juna 2008, kao svjedok, istražnom sudiji kazao da njegovi policijski službenici navodno „nijesu ništa učinili sa predumišljajem” i da „nijesu mogli znati” da će deportovane Bošnjake pobiti. Time je dao smjernice za dalju farsu, jer je gotovo istovjetno obrazloženje za oslobađanje optuženih policajaca saopštila i sutkinja Milenka Žižić.

Činjenice iz službenih spisa govore suprotno.

Na primjer, Nikola Pejaković, do sredine 1992. zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. dostavljenom Skupštini Crne Gore, opisuje ondašnje okolnosti u BiH koje su navele MUP na zaključak da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Ukoliko ni Đukanovićevi policajci nijesu na prostoru BiH pod srpskom kontrolom bili bezbjedni, što su mogli očekivati bošnjački civili?

Za deportacije je Đukanović juna 2008. ocijenio da su „prekršaj međunarodnog prava, jer je BiH u međuvremenu postala nezavisna država”, ali „odgovorna lica u MUP-u” navodno „nijesu znala za ovu činjenicu”. Ko je, ako ne Đukanović kao premijer, o tome trebalo da informiše MUP?

Iako se, prema tadašnjim propisima i praksi, svako hapšenje evidentiralo u dnevnim biltenima događaja – koji su mu pismeno dostavljani, Đukanović je tvrdio da je za deportacije čuo najranije desetak dana nakon što su one počele. Pa ni tada ga, navodno 27. maja 1992, po službenoj dužnosti, nijesu informisali iz MUP-a, već maltene po privatnoj liniji predsjednik Skupštine Risto Vukčević.

I kada je o svemu saznao, da li je Đukanović nekog od policajaca kaznio, barem suspenzijom? Optuženi za deportacije, bez izuzetka, nikakve sankcije zbog deportacija nijesu imali: čak su neki ubrzo i napredovali u hijerarhiji Đukanovićeve vlade – poput optuženog Milorada Ivanovića, koji će postati pomoćnik ministra policije, ili su ostali godinama na istim, izuzetno važnim dužnostima – poput šefa tajne službe Boška Bojovića i šefa uniformisane policije Milisava Markovića.

Još je Đukanović juna 2008. rekao je da se „u ovom slučaju radi o nesnalaženju grupe ljudi koja je bila na visokim i odgovornim funkcijama u MUP-u” i sugerisao da je to ,,plod promjene sistema rada, jer se do tada funkcionisalo na centralizovanom sistemu bezbjednosti dotadašnje SFRJ”.

Laž! U sistemu bezbjednosti SFRJ nikada nije postojala „Srpska Republika BiH” koja se, prema sudskim spisima, maja 1992. obraćala depešama MUP-u Crne Gore radi hapšenja i izručenja izbjeglih građana Bosne i Hercegovine, tada države sa legalnom i međunarodno priznatom vladom sa sjedištem u Sarajevu.

„Srpska Republika BiH” nikada nije postojala u ustavno-pravnom sistemu SFRJ, niti je maja 1992, ni sada kao Republika Srpska, međunarodno priznata država. Nije poznato ni da je Đukanovićeva vlada u vrijeme deportacija imala sa „Srpskom Republikom BiH” nekakav poseban sporazum o izručenju ili pravnoj pomoći.

Prijedlog branilaca optuženih tokom prvog suđenja da Đukanović svjedoči i na glavnom pretresu, sutkinja Žižić je odbila, iako je njegov iskaz iz istrage da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”, podudaran sa tvrdnjama i optužnice i obje presude Milenke Žižić, kao i nekih optuženih i svjedoka, da je saglasnost i Đukanovićeve vlade – naredba za deportacije Pavla Bulatovića – van svake sumnje postojala.

Optužnica za deportacije Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) – Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina je temeljena na lažnim podacima, pa su na taj način pripremljene oslobađajuće presude. Ne čudi da VDT nije Đukanovića pozvalo barem da svjedoči na pretresu.

O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek kada je došlo do raskola u DPS-u, dok su većina optuženih policajaca pripadali partijskoj frakciji protiv Đukanovića.

Šušović sada sjedi u Tužilačkom savjetu i ocjenjuje rad VDT-a. Da li onda čudi što je tokom procesa postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, žučno osporavala decidne tvrdnje iz policijskih dokumenata da su hapšenja i deportacije obavljane uz konsultacije sa Šušovićevim tužilaštvom. VDT nije bilo saglasno sa prijedlogom odbrane da Šušović tu činjenicu razjasni svjedočenjem na pretresu.

Oružani sukob u BiH opisan je u optužnici VDT-a kao „nemeđunarodni”, iako VDT isti sukob u drugoj optužnici, za predmet Bukovica, opisuje kao „međunarodni oružani sukob”! VDT duguje objašnjenje: kako je rat u BiH 1992-1995. moguće kvalifikovati čas ovako, čas onako?

O karakteru sukoba u BiH međunarodno pravo, obavezujuće i za crnogorsko pravosuđe, je izričito – dvije rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija iz maja 1992. govore da su Srbija i Crna Gora jedna od ratujućih strana u BiH, zbog čega smo i kažnjeni međunarodnim sankcijama.

I presude Haškog suda su izričite da se radi o međunarodnom oružanom sukobu. Takav opis, barem do 19. maja te godine – a do tada su u Crnoj Gori već počela hapšenja izbjeglica – izričito je 2010. priznala u pismenom podnesku i Vlada Srbije, sukcesorka SRJ.

Prema sudskim spisima, najmanje 800 crnogorskih građana su se do kraja maja 1992. nalazili u BiH kao pripadnici ratujućih jedinica JNA ili Teritorijalne odbrane Crne Gore, pod zapovjedništvom Komande 4. vojne oblasti, čije je sjedište bilo u Podgorici – komandant general Pavle Strugar, kasnije pravosnažno osuđen kao ratni zločinac.

Da li je Crna Gora ratovala u BiH? Mobilisani crnogorski građani su se od septembra 1991. nalazili na teritoriji BiH – u Mostaru, Nevesinju, Trebinju, Čapljini… Desetine hiljada svjedoka – rezervista o tome mogu da posvjedoče.

Sa područja BiH proljeća 1992. su dovlačeni građani BiH,: fizički i psihički su ih zlostavljali u mučilištu Morinj kod Kotora, što je i država nedavnim presudama za obeštećenje priznala!

Ako maja 1992. nijesmo bili umiješani u rat u BiH, zbog čega je na teritoriji Crne Gore, kada su počela hapšenja radi deportacija, na snazi bilo službeno proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti – rat u Hrvatskoj je, podsjetimo, mjesecima ranije bio obustavljen?!

VDT pripadnike MUP-a optužene za deportacije nije klasifikovalo kao formacijski ili pridruženi dio oružanih snaga tadašnje SRJ, iako su na snazi bili isti zakoni i propisi na kojima je – odlukom Momira Bulatovića, člana Predsjedništva Crne Gore a po prethodnoj proceduri koju je sprovela Đukanovićeva vlada, temeljeno angažovanje crnogorskih policajaca oktobra 1991. na dubrovačko-hercegovačkom ratištu, dakle i na teritoriji BiH, itd.

Kada sutkinja Milenka Žižić obrazlaže svoju presudu na tvrdnji da optuženi policajci „nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, ona potpuno ignoriše i parametre utvrđene međunarodnim pravom o prirodi involviranosti u ratne zločine. Nešto može predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo