Povežite se sa nama

MONITORING

Ni zločina ni zločinaca

Objavljeno prije

11 godina

na

igor

Jedan pokojnik – Pavle Bulatović, bivši ministar policije, nezakonito je postupao, ali ni on nije odgovoran za deportacije – jer takvog ratnog zločina nije ni bilo! To je tvrdnja iz presude sutkinje Milenke Žižić izrečene 22. novembra u ponovljenom postupku pred Specijalizovanim vijećem Višeg suda u Podgorici.

Funkcioneri i službenici MUP-a Crne Gore – Boško Bojović, Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Duško Bakrač, Milisav Marković, Milorad Šljivančanin, Božidar Stojović, Sreten Glendža, Branko Bujić, su oslobođeni optužbi za deportacije izbjeglica iz BiH ratne 1992. godine.

Istraga je vođena od 2005, a sudski proces je počeo u novembru 2009, završio se u martu 2011. oslobađajućom presudom. Apelacioni sud je početkom godine donio ukidajuće rješenje, jer prvostepeni sud kontradiktorno najprije utvrđuje da sukob u BiH maja 1992. nije imao međunarodni karakter da bi, u razlozima za oslobađajuću presudu, zaključio da su oružane snage Republike Srpske i poslije povlačenja JNA iz BiH djelovale pod opštom kontrolom i za račun SRJ, koja je bila u sukobu sa Vladom BiH. Žižićeva je i tada bila predsjednica vijeća.

Ni ova njena presuda nije lišena kontradiktornosti. Saopštila je da su „djelatnost i naredba” Pavla Bulatovića za deportacije nezakoniti, „ali nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što je potrebno za postojanje ratnog zločina”.

Država je, podsjetimo, obeštećenjem 2008, kroz sudsko poravnanje porodica deportovanih priznala krivicu, no niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Naime, crnogorsko pravosuđe, sudstvo i tužilaštvo, združenim poduhvatom je nastavilo zataškavanje u pokušaju ,,abolicije” lika i djela Mila Đukanovića, njegovih saradnika, potčinjenih funkcionera i službenika iz prve polovine 1990-ih.

U svojstvu premijera – koji je po Ustavu imao odgovornost za vođenje spoljne i unutrašnje politike, Đukanović je maja 1992. imao zakonsku i faktičku nadležnost nad MUP-om kada su pohapšene i vlastima samoproglašene „Srpske Republike BiH” izručene vojno-sposobne izbjeglice iz BiH: Bošnjaci „zbog razmjene” a Srbi „zbog vojne obaveze”. Najmanje 86 Bošnjaka, po imenu i prezimenu, su potom pobijeni.

Đukanović je juna 2008, kao svjedok, istražnom sudiji kazao da njegovi policijski službenici navodno „nijesu ništa učinili sa predumišljajem” i da „nijesu mogli znati” da će deportovane Bošnjake pobiti. Time je dao smjernice za dalju farsu, jer je gotovo istovjetno obrazloženje za oslobađanje optuženih policajaca saopštila i sutkinja Milenka Žižić.

Činjenice iz službenih spisa govore suprotno.

Na primjer, Nikola Pejaković, do sredine 1992. zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. dostavljenom Skupštini Crne Gore, opisuje ondašnje okolnosti u BiH koje su navele MUP na zaključak da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Ukoliko ni Đukanovićevi policajci nijesu na prostoru BiH pod srpskom kontrolom bili bezbjedni, što su mogli očekivati bošnjački civili?

Za deportacije je Đukanović juna 2008. ocijenio da su „prekršaj međunarodnog prava, jer je BiH u međuvremenu postala nezavisna država”, ali „odgovorna lica u MUP-u” navodno „nijesu znala za ovu činjenicu”. Ko je, ako ne Đukanović kao premijer, o tome trebalo da informiše MUP?

Iako se, prema tadašnjim propisima i praksi, svako hapšenje evidentiralo u dnevnim biltenima događaja – koji su mu pismeno dostavljani, Đukanović je tvrdio da je za deportacije čuo najranije desetak dana nakon što su one počele. Pa ni tada ga, navodno 27. maja 1992, po službenoj dužnosti, nijesu informisali iz MUP-a, već maltene po privatnoj liniji predsjednik Skupštine Risto Vukčević.

I kada je o svemu saznao, da li je Đukanović nekog od policajaca kaznio, barem suspenzijom? Optuženi za deportacije, bez izuzetka, nikakve sankcije zbog deportacija nijesu imali: čak su neki ubrzo i napredovali u hijerarhiji Đukanovićeve vlade – poput optuženog Milorada Ivanovića, koji će postati pomoćnik ministra policije, ili su ostali godinama na istim, izuzetno važnim dužnostima – poput šefa tajne službe Boška Bojovića i šefa uniformisane policije Milisava Markovića.

Još je Đukanović juna 2008. rekao je da se „u ovom slučaju radi o nesnalaženju grupe ljudi koja je bila na visokim i odgovornim funkcijama u MUP-u” i sugerisao da je to ,,plod promjene sistema rada, jer se do tada funkcionisalo na centralizovanom sistemu bezbjednosti dotadašnje SFRJ”.

Laž! U sistemu bezbjednosti SFRJ nikada nije postojala „Srpska Republika BiH” koja se, prema sudskim spisima, maja 1992. obraćala depešama MUP-u Crne Gore radi hapšenja i izručenja izbjeglih građana Bosne i Hercegovine, tada države sa legalnom i međunarodno priznatom vladom sa sjedištem u Sarajevu.

„Srpska Republika BiH” nikada nije postojala u ustavno-pravnom sistemu SFRJ, niti je maja 1992, ni sada kao Republika Srpska, međunarodno priznata država. Nije poznato ni da je Đukanovićeva vlada u vrijeme deportacija imala sa „Srpskom Republikom BiH” nekakav poseban sporazum o izručenju ili pravnoj pomoći.

Prijedlog branilaca optuženih tokom prvog suđenja da Đukanović svjedoči i na glavnom pretresu, sutkinja Žižić je odbila, iako je njegov iskaz iz istrage da „pojedinci iz MUP-a, ukoliko su mislili da eventualno imaju saglasnost ministra, znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”, podudaran sa tvrdnjama i optužnice i obje presude Milenke Žižić, kao i nekih optuženih i svjedoka, da je saglasnost i Đukanovićeve vlade – naredba za deportacije Pavla Bulatovića – van svake sumnje postojala.

Optužnica za deportacije Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) – Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina je temeljena na lažnim podacima, pa su na taj način pripremljene oslobađajuće presude. Ne čudi da VDT nije Đukanovića pozvalo barem da svjedoči na pretresu.

O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek kada je došlo do raskola u DPS-u, dok su većina optuženih policajaca pripadali partijskoj frakciji protiv Đukanovića.

Šušović sada sjedi u Tužilačkom savjetu i ocjenjuje rad VDT-a. Da li onda čudi što je tokom procesa postupajuća tužiteljka Lidija Vukčević, žučno osporavala decidne tvrdnje iz policijskih dokumenata da su hapšenja i deportacije obavljane uz konsultacije sa Šušovićevim tužilaštvom. VDT nije bilo saglasno sa prijedlogom odbrane da Šušović tu činjenicu razjasni svjedočenjem na pretresu.

Oružani sukob u BiH opisan je u optužnici VDT-a kao „nemeđunarodni”, iako VDT isti sukob u drugoj optužnici, za predmet Bukovica, opisuje kao „međunarodni oružani sukob”! VDT duguje objašnjenje: kako je rat u BiH 1992-1995. moguće kvalifikovati čas ovako, čas onako?

O karakteru sukoba u BiH međunarodno pravo, obavezujuće i za crnogorsko pravosuđe, je izričito – dvije rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija iz maja 1992. govore da su Srbija i Crna Gora jedna od ratujućih strana u BiH, zbog čega smo i kažnjeni međunarodnim sankcijama.

I presude Haškog suda su izričite da se radi o međunarodnom oružanom sukobu. Takav opis, barem do 19. maja te godine – a do tada su u Crnoj Gori već počela hapšenja izbjeglica – izričito je 2010. priznala u pismenom podnesku i Vlada Srbije, sukcesorka SRJ.

Prema sudskim spisima, najmanje 800 crnogorskih građana su se do kraja maja 1992. nalazili u BiH kao pripadnici ratujućih jedinica JNA ili Teritorijalne odbrane Crne Gore, pod zapovjedništvom Komande 4. vojne oblasti, čije je sjedište bilo u Podgorici – komandant general Pavle Strugar, kasnije pravosnažno osuđen kao ratni zločinac.

Da li je Crna Gora ratovala u BiH? Mobilisani crnogorski građani su se od septembra 1991. nalazili na teritoriji BiH – u Mostaru, Nevesinju, Trebinju, Čapljini… Desetine hiljada svjedoka – rezervista o tome mogu da posvjedoče.

Sa područja BiH proljeća 1992. su dovlačeni građani BiH,: fizički i psihički su ih zlostavljali u mučilištu Morinj kod Kotora, što je i država nedavnim presudama za obeštećenje priznala!

Ako maja 1992. nijesmo bili umiješani u rat u BiH, zbog čega je na teritoriji Crne Gore, kada su počela hapšenja radi deportacija, na snazi bilo službeno proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti – rat u Hrvatskoj je, podsjetimo, mjesecima ranije bio obustavljen?!

VDT pripadnike MUP-a optužene za deportacije nije klasifikovalo kao formacijski ili pridruženi dio oružanih snaga tadašnje SRJ, iako su na snazi bili isti zakoni i propisi na kojima je – odlukom Momira Bulatovića, člana Predsjedništva Crne Gore a po prethodnoj proceduri koju je sprovela Đukanovićeva vlada, temeljeno angažovanje crnogorskih policajaca oktobra 1991. na dubrovačko-hercegovačkom ratištu, dakle i na teritoriji BiH, itd.

Kada sutkinja Milenka Žižić obrazlaže svoju presudu na tvrdnji da optuženi policajci „nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ”, ona potpuno ignoriše i parametre utvrđene međunarodnim pravom o prirodi involviranosti u ratne zločine. Nešto može predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

2 dana

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

2 dana

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRVI MAJ: Siti obećanja

Objavljeno prije

1 sedmica

na

3 Maja, 2024

Objavio:

Svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, a rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona. Jedno je sigurno. Čak i ako se ostvare obećanja vlasti o boljem životu, radnika će biti – manje

 

KAP, Radoje Dakić, Titex, Fabrika celuloze Berane, Fabrika kože Polimka, Fabrika za proizvodnju guma Guminig, fabrike – Lenka, Prva petoljetka, Vunko, Vukman Krušćić, Obod, Košuta, Prvoborac, Marko Radović, 19. decembar, Gorica, Lenka, Solana Bajo Sekulić, Imako, Mladost, Velimir Jakić, Špiro Dacić, Trgopromet, Riviera, Kristal, Jugooceanija… samo je dio spiska propalih fabrika i kompanija u protekle tri decenije vladavine DPS-a.

Oporavka, što se industrije tiče, skoro i da nema. Prva fabrika napravljena u posljednjih pet godina u Crnoj Gori otvorena je u decembru 2022. u Tuzima i u njoj se pravi čips od domaćeg krompira. U aprilu prošle godine u Nikšiću je otvorena fabrika votke.

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 320,1 hiljadu aktivnog stanovništva, od kojih su 278,3 hiljade ili 86,9 odsto zaposlenih. Od ukupno aktivnog stanovništva, 41,8 hiljada ili 13,1 odsto je nezaposlenih.

Država je jedan od najvećih poslodavaca, zapošljava preko 50.000 radnika – u javnoj upravi 46,7 hiljada, a u lokalnoj 7,1 hiljada.

Ovog 1. maja, Unija slobodnih sindikata, umjesto tradicionalne šetnje organizovala je manifestaciju na Trgu nezavisnosti u Podgorici pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Poručili su da zaposleni i ovaj Prvi maj dočekuju u nedostojanstvenim uslovima – rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati, nemanje sedmičnog i godišnjeg odmora, nesigurnost ugovora o radu.

Kao primjer su naveli i da zaposleni u medijima, u trgovini i u bankarskom sektoru godinama unazad nijesu zaštićeni granskim kolektivnim ugovorima, a da je zanemarljiv broj kolektivnih ugovora na nivou poslodavca.

Trgovinski lanci su jedni od najvećih poslodavaca u Crnoj Gori, zapošljavaju oko 40.000 radnika. Prošle godine su zabilježili rast od 15 odsto u odnosu na 2022. i ostvarili ukupni prihod od skoro milijardu eura, a profit 33 miliona. Banke su još bolje poslovale i ostvarile skoro duplo bolji rezultat nego 2022, sa profitom od 146 miliona eura. Mediji su daleko od ovih rekorda ali i oni statistički nijesu zabilježili gubitak u prethodnoj godini. Ogromni profiti ipak nisu dovoljni da poslodavci putem granskih kolektivnih ugovora regulišu prava radnika u ovim djelatnostima.

Od promjene vlasti, radnici su vidjeli boljitak od projekta Evropa sad kojima su povećane minimalne zarade na 450 eura, povećane su i zarade zaposlenima u javnom sektoru, unaprijeđen je zanemareni dio socijalne politike kroz besplatne udžbenike, dječje dodatke, naknade za majke sa troje i više djece.

Prosječna plata koja je u decembru 2019. iznosila 520 eura, povećala se za 58 odsto i iznosi 825 eura. Međutim zbog inflacije i rasta cijena, kupovna moć nije puno poboljšana.

Od početka 2020. do marta 2024. godine, zbirna inflacija, prema podacima Monstata, iznosila je 31 odsto dok je, za isti period, rast cijena hrane bio 45,7 odsto. Realna vrijednost zarade je tako povećana za 27 odsto, a ako bi se koristio rast cijena hrane, realni rast zarada i standarda prosječnog građanina bio bi oko 13 odsto.

Daleko od ovog prosjeka je oko 60 hiljada zaposlenih koji primaju  minimalnu platu od 450 eura, a gotovo isto toliko zaposlenih primaju zaradu u iznosu između minimalne i prosječne .

Čak i prema Monstatu, minimalna plata nije dovoljna da podmiri  vrijednost minimalne potrošačke korpe koja je  830 eura. Iz USSCG obračunavaju realnu, tzv. sindikalnu potrošačku korpu koja iznosi 1.900 eura. Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2024. godine bilježi rast od 50 eura u odnosu na četvrti kvartal 2023. godine.

Iz USSCG poručuju da jednoj četvoročlanoj porodici za zadovoljenje osnovnih životnih potreba nijesu dovoljne ni dvije prosječne zarade budući da sindikalna potrošaka korpa iznosi 1.900 eura.

Jaz između bogatih i siromašnih u Crnoj Gori je konstantno velik. U riziku od siromaštva je skoro svaki četvrti stanovnik – 22,6 odsto, a 20 odsto stanovništva sa najvećim dohotkom prihodovalo je u prosjeku šest puta više nego 20 odsto stanovništva sa najnižim dohotkom.

Iako je zvanično nezaposleno 40.000 stanovnika Crne Gore, u turizmu od kojeg živimo svake godine nedostaje radnika. Procjene za ovu sezonu govore da je potrebno preko 300.00 sezonaca. Oni uglavnom dolaze iz regiona Srbija, BiH, Sjeverna Makedonija, ali posljednjih godina zapošljavaju se i radnici iz Moldavije, Nepala, Indije, Indonezije…

Ideja o stimulisanju radne snage i uvođenju ,,stalnih sezonaca”, koja se već nekoliko godina primjenjuje u Hrvatskoj, još uvijek je samo ideja. Platu ,,stalnim sezoncima, preko zime obezbjeđuje država, a poslodavac je obavezan da ih naredne godine ponovo primi na posao.

Ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine.

Da neće ići na bolje predviđaju i u međudržavnom tijelu koje promoviše saradnju i EU integracije u regionu – Savjetu za regionalnu saradnju (RCC). ,,Petina stanovništva Zapadnog Balkana živi u inostranstvu, a prema najnovijim podacima Balkan barometra, 71 odsto mladih iz našeg regiona razmišlja da napusti svoj dom i preseli se u inostranstvo”, izjavila je generalna sekretarka RCC-a Majlinda Bregu.

,,Vi nemate stabilne ugovore o radu, imate prekovremeni rad, nemate slobodan dan u sedmici i ako imate, to je svaki drugi vikend. Vi nemate puni godišnji odmor ili ga uopšte nemate. Vi ne možete koristiti slobodan dan u dane praznika, znači jednostavno nema ravnoteže između privatnog i poslovnog života. Zbog te situacije ljudi jednostavno traže ono što očito mogu da dobiju kad izađu iz naše države”, izjavio je Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata.

Kako radnika nema ,a oni koji hoće da rade treba platiti, poslodavci se dovijaju na razne načine. Tako svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prvih deset firmi po visini prihoda, a koje imaju po jednog radnika, ostvarili su zajedno 311 miliona eura Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona eura. Poreska uprave ove firme ne smatra unaprijed sumnjivim, ali se posebno prate ukoliko dođe do određenih sumnjivih transakcija ili postupaka.

Uoči Praznika rada, Vlada je odlučila da uplati jednokratnu pomoć od 1,1 milion radnicima Instituta dr Simo Milošević u Igalu i time preduprijedi štrajk. Još uvijek protestuju bivši radnici nekadašnje fabrike obuće Košuta zbog devet neisplaćenih zarada, na koje čekaju više od 28 godina. Bivši radnici zahtijevaju isplatu devet neisplaćenih zarada prijavljenih 1996. na dan stečajnog postupka, u vrijednosti od 2,8 miliona eura.

Bivši radnici Radoje Dakića dočekali su pravdu, ali u Strazburu. Evropski sud za ljudska prava naložio je državi da isplati određena sredstva po predstavkama bivših radnika „Radoja Dakića“. Naknadu čeka 736 bivših radnika kojima će država morati da isplati po 2.000 eura, ukupno oko 1.472.000 eura.

I dok radnici i ostalo građanstvo čekaju ispunjenje predizbornog obaćanja povećanja plata putem programa Evropa sad 2, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja obećavaju da se do kraja godine može očekivati uvođenje sedmočasovnog radnog vremena.

Ako se ispune obećanja, sledeći Praznik rada dočekaćemo sa većim platama, sedmočasovnim radnim vremenom i još manjim brojem radnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo