Povežite se sa nama

MONITORING

REŽIM ZBIJA REDOVE: Devetorica probranih

Objavljeno prije

na

Nakon što je u martu okončana rasprava o Predlogu zakona o osnovama obavještajno-bezbjednosnog sektora – zakona kojim režim kani jače uvezati sve organe koji se bave zaštitom ,,nacionalne bezbjednosti” – sada (25. septembar), se kako je i najavljeno zakonom, krenulo u formiranje koordinirajućih tijela. Imenovani su članovi takozvanog Biroa za operativnu koordinaciju obavještajnih službi, koji će se na operativnom nivou baviti onim što zacrta drugo tijelo – Vijeće za nacionalnu bezbjednost, zaduženo za ,,usmjeravanje i usklađivanje rada organa u obavještajno- bezbjednosnom sektoru”. Imena devet upravo postavljenih članova Biroa precizno oslikavaju šta se od svega može očekivati: tajno-bezbjednosna zaštita imperije premijera Đukanovića i njemu bliskih.

Znakovita je tu i hijerarhija. Vijeće za nacionalnu bezbjednost, koje je prvu sjednicu održalo 23. septembra, čine: predsjednik Vlade (ujedno predsjednik Vijeća), potpredsjednik Vlade zadužen za politički sistem, unutrašnju i vanjsku politiku, ministar pravde, ministar unutrašnjih poslova, ministar odbrane, ministar finansija,  ministar vanjskih poslova i evropskih integracija, direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost. Njihov posao je, piše, da, između ostaloga, razmatraju obavještajno bezbjednosne procjene rizika i prijetnji po bezbjednost. Sekretara Vijeća, koji se stara o izvršavanju zaključaka, imenuje i razrješava premijer lično. Đukanović je za tu poziciju izabrao jednog od najodanijih ljudi: sekretara Vlade – Žarka Šturanovića.

Đukanović će iz redova Vijeća predlagati (Savjetu za odbranu i bezbjednost) – čitaj: postavljati, i nominalno prvog čovjeka Biroa za operativnu koordinaciju. I, dok se čeka ime koordinatora (izvršavanje smjernica i zaključaka Vijeća), koje će naknadno biti saopšteno, premijer je stavio paraf na izbor devet članova Biroa.

Tu među probranima su: direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Boro Vučinić, načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore Dragan Samardžić, direktor Uprave policije Slavko Stojanović, direktor Uprave za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma Vesko Lekić, direktor Uprave carina Vladan Joković, direktor Poreske uprave Milan Lakićević, načelnik Odjeljenja za vojno-obavještajne i bezbjednosne poslove u Ministarstvu odbrane Goran Poleksić, generalni direktor Direktorata za bezbjednosno zaštitne poslove i nadzor u Ministarstvu unutrašnjih poslova Miloš Vukčević sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost Žarko Šturanović.

Prvi čovjek ANB-a, Vučinić, jedan je od Đukanovićevih najprovjerenijih kadrova. Očito je to po funkcijama: prvo odbornik u skupštini Podgorice, pa poslanik, pa, od 2003. do 2006. godine ministar zaštite životne sredine i uređenja prostora. Potom, od obnove državnosti 2006. godine do prije dvije godine, na poziciji ministra odbrane. Bio je predsjednik Mandatsko-imunitetske komisije, pa član Komisije za izbor i imenovanja, zatim član odbora za Ustavna pitanja, član Zakonodavnog odbora Skupštine Crne Gore, predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta… Sada je član Savjeta za članstvo u NATO, pa član Nacionalne komisije za sprovođenje Strategije za prevenciju i suzbijanje terorizma, pranja novca i finansiranja terorizma, član Koordinacionog tima za vanredne situacije, Savjeta za vladavinu prava…

Direktor ANB-a svojevremeno je, nakon što je procurilo u javnost, pokušao da demantuje da su 2007. u njegovom Ministarstvu odbrane bez tragova o bezbjednosnoj provjeri, na osjetljiva mjesta (po nacionalnu bezbjednost) raspoređeni pripadnici bivše Vojno-bezbjednosne i Vojno-obavještajne agencije (KOS,VOS). Monitor je pisao: neki od njih bili su kadrovi generala Branka Krge, bivšeg načelnika Generalštaba u Beogradu.

Vučinić, koji će ostati upamćen kao čovjek pod čijim naređenjem je počelo desetkovanje ratnog materijala Vojske Crne Gore u formiranom Birou će se slagati sa čelnikom Generalštaba Vojske Draganom Samardžićem, koji mu je, dok je Vučinić ministrovao, jedno vrijeme bio i pomoćnik za materijalne resurse.

Uigrani je to dvojac (Monitor je zabilježio avgusta 2012. godine – Strateško uništavanje). Detalj: Vučinić i njegov tadašnji viceadmiral Samardžić godinama su protivzakonito i netransparentno – utvrdila je DRI – primjenjivali paragrafe o povjerljivim nabavkama. Nezakonito: njih dvojica jedini su deponovali potpise za pristup novcu i uplatama od prodaje „viškova” VCG-a. Što je suprotno propisima o funkcionisanju državnih finansija preko Trezora.

Vjerovali ili ne: Samardžić je 2010. istovremeno bio u Odboru direktora firme Montenegro Difens Industri, čiji je vlasnik Vlada, i obavljao dužnost načelnika generalštaba! Prevedeno: prvo odluči koja će vojna oprema Vojske biti prodata, pa tu opremu prodaje firmi u kojoj je on lično dio rukovodstva!

Vučinić je u ANB-u zamijenio sadašnjeg prvog čovjeka Carina, Vladana Jokovića. Joković, koji je zadobio povjerenje premijera – da se nađe u tek oformljenom Birou- iz ANB-a je otišao (za javnost: podnio ostavku) nakon afere Listing. Tada su procurili listinzi telefonskih razgovora između bivšeg premijera Igora Lukšića i Đukanovićevog najodanijeg čovjeka Milana Roćena sa Darkom Šarićem, ali i kontakti mnogih drugih zvaničnika sa podzemljem.

Joković, nešto kasnije, odustaje od podnijete kandidature za direktora Uprave policije. U obaviještenim krugovima se moglo čuti tumačenje: diplomatski predstavnici pojedinih NATO članica, stavili su do znanja da Joković nije dobrodošao na tu funkciju zbog druge afere – praćenja diplomata.

Možda ga je i ovo preporučilo za jednog od premijerovih devet: Monitor novembra 2012. godine otkriva – nije demantovano – da se stan u kojem živi Joković, prvi Carinik Crne Gore, zvanično vodi na firmu Werisan DOO vlasnika misterioznog Dragana Nikolića, koji je u javnost dospio kao jedan od aktera navodnog ,,pranja papira” na prelazu Kula. Time je, fiktivnim carinjenjem, nacionalni budžet oštećen za oko 20 miliona eura.

Fotelje prvog policajca Crne Gore domogao se Jokovićev sadašnji kolega iz Biroa, Slavko Stojanović. Provjereni kadar režima: funkciju pomoćnika načelnika CB za uniformisani sastav u Podgorici obavljao je od 1990. do 1992, pa biva imenovan za višeg inspektora za javni red i mir. Od 1994. do 2005, na funkciji je načelnika Odjeljenja za bezbjednost saobraćaja, da bi dužnost pomoćnika direktora Uprave policije obavljao od oktobra 2005. godine do 2008. Tada ga imenuju za savjetnika direktora Uprave policije Veselina Veljovića.

Pet godina kasnije Stojanović je imenovan za vršioca dužnosti direktora Uprave policije, što je propraćeno optužbama da se namještenje može osporiti jer nije ispoštovana zakonska odredba prema kojoj se nakon razriješenog direktora kao vd postavlja neko od njegovih pomoćnika. On nije bio pomoćnik prethodnog direktora policije Božidara Vuksanovića. Po dolasku na funkciju Stojanović se dao u ,,rehabilitaciju” bliskih Veljovićevih saradnika. Jednog po jednog je vraćao na mjesta s kojih su, nakon odlaska Veljovića, sklonjeni. Usljed reakcije pojedinih predstavnika Zapada (ambasada SAD), to je djelimično stopirano.

Đukanović nije slučajno izabrao Žarka Šturanovića (sekretara Vlade od 2003. godine) za osobu koja će ga izvještavati o radu Vijeća i Biroa. Upućeni tvrde da je on uz ministra Markovića i savjetnika Roćena, osoba od najvećeg premijerovog povjerenja. Đukanoviću priprema i servira sva dokumenta, u njegovoj nadležnosti je i vazduhoplov koji koristi premijer.

Prema izvorima Monitora, Šturanović je ključni čovjek u osmišljavanju izbornih manipulacija, projektu DPS-a – siguran glas. Rukovodi kompletnom zakulisnom organizacijom izbora: koordinira sa mini-štabovima i daje instruktaže za terenski rad. Uz Đukanovića – prema našim podacima – glavni je ideolog afere Snimak.

U Birou je i direktor Uprave za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma Vesko Lekić. Počeo je 1991. godine u Finansijskoj policiji u okviru Ministarstva finansija, da bi, napredujući, 2004. postao načelnik odjeljenja Finansijske policije u Podgorici. Od osnivanja USPNFT, 2004, bio je na rukovodećim pozicijama: načelnik Odjeljenja za sumnjive transakcije, načelnik Odjeljenja za međunarodnu i unutrašnju saradnju… Onda je, 2008. godine, izabran za pomoćnika direktora. Pet godina kasnije Đukanović ga postavlja za direktora USPNFT.

Porodicu Lekić, kao izvorište kvalitetnog kadra, prepoznao je i premijerov brat, bankar Aco Đukanović. Veskova supruga, Monika Lekić, zapošljena je u Prvoj banci mlađeg Đukanovića. Otuda ne čudi kada Lekić odbije da komentariše prošlogodišnji podatak EUROPOLA, iz izvještaja za Crnu Goru, koji kaže da Crna Gora spada u rang ,,najbitnijih perionica novca”.

Operativac Biroa je i čelnik Odjeljenja za vojno-obavještajne i bezbjednosne poslove u Ministarstvu odbrane Goran Poleksić. Kada je na Odboru za bezbjednost i odbranu, glasovima vladajuće koalicije Poleksić podržan za poziciju načelnika pomenutog odjeljenja (na predlog ministarke Vojske Pejanović-Đurišić), pobunio se poslanik SNP-a Velizar Kaluđerović. Podsjetio je da je Poleksić, prije angažovanja u Ministarstvu, od 1998. bio zaposlen u ANB: „Činjenica je da pojedinac koji dolazi iz takve strukture ne može imati našu podršku”.

U Birou je i direktor Poreske uprave Milan Lakićević. Imaju povjerenja u njega, pa se ređaju funkcije. Kao direktor Uprave mjesečno prima 812 eura. Tome svakog mjeseca pridoda 750 eura od članstva u Odboru za reviziju, u koji ga je postavila Elektroprivreda Crne Gore. Dalje: član je Savjeta za unapređenje poslovnog ambijenta regulatornih i strukturnih reformi (što god to bilo), na račun čega je prošle godine mjesečno dobijao između 250 i 300 eura. Član je i Komisije za naplatu poreskog duga imovinom poreskih obveznika. Po osnovu rada na Ekonomskom fakultetu, lani je inkasirao dodatnih 17.171 eura. U okviru angažmana u ekspertskom timu za pregovore sa kineskim kompanijama stekao je prošle godine još 3.500 eura. ,,Luka Kotor” za analizu i konsalting mu je uplatila 4.000 eura…. Tu su i nekretnine, krediti, depoziti u više banaka… Pravi kadar.

Na koncu, mlade nade režima. U Biro je upao i direktor Direktorata za bezbjednosno zaštitne poslove i nadzor u Ministarstvu unutrašnjih poslova Miloš Vukčević (rođen 1982). Na prethodnim izborima u Podgorici bio je šesti na listi odborničkih kandidata SDP-a. Po partijskom ključu: marta 2013. godine izabran je za vršioca dužnosti pomoćnika Ministra unutrašnjih poslova Raška Konjevića. Sada je tu.

Đukanović zbija redove.

Vijeće i Biro – monstrum tijela

,,Usvajanje Zakona o osnovama obavještajno-bezbjednosnog sektora, čije je donošenje Vlada tražila po hitnom postupku, udar je na ustavno-pravni poredak Crne Gore u posebno osjetljivoj oblasti kakva je obavještajno-bezbjednosni sektor”, kaže za Monitor Velizar Kaluđerović poslanik SNP-a, član odbora za bezbjednost i odbranu. „Formiranjem Vijeća za nacionalnu bezbjednost kojem se navedenim zakonom daje u nadležnost da „…usmjerava i koordinira rad organa koji čine obavještajno-bezbjednosni sektor… uvode se, na perfidan način, brojne nejasnoće u pogledu hijerarhije akata ovog Vijeća u odnosu na pitanja koja su zakonima uređena kao pitanja u nadležnosti MUP-a, Ministarstva odbrane, ANB… Očigledna je namjera da se definisanim sastavom Vijeća koji čine premijer, vicepremijer i jedan broj ministara, svojim neformalnim uticajem nametne kao tijelo koje je nadređeno svima, uključujući i Vladu i Savjet za odbranu i bezbjednost u čiji sastav ulaze tri predsjednika: Crne Gore, Skupštine Crne Gore i Vlade Crne Gore. Vijeće je zamišljeno kao svojevrstan „uži kabinet” predsjednika Vlade. Kod činjenice da Crna Gora nema zakon o Vladi, a Vlada je po Ustavu državni organ koji vodi unutrašnju i vanjsku politiku, državni organ sa najvećim Ustavnim nadležnostima, uvođenjem Vijeća, predsjednik Vlade otima Vladi Ustavne nadležnosti vođenja politike u ovoj oblasti. Nije slučajno što se tim Zakonom ne precizira kome je za svoj rad odgovorno Vijeće. Nije slučajno ni što Zakon o osnovama obavještajno-bezbjednosnog sektora ni riječju ne uređuje pitanje šta su u stvari Vijeće i Biro za operativnu koordinaciju, da li su državni organi ili neki drugi oblik koji poznaje Zakon o državnoj upravi. Iz nedefinisanog pristupa proizilazi i zaključak da su Vijeće i Biro takođe i izvan parlamentarne kontrole Skupštine i Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine, što predstavlja novi primjer podrivanja Ustavne pozicije Skupštine i Ustavnog poretka. Zbog ovoga sam javno Vijeće i Biro okarakterisao kao ‘monstrum tijela’, jer se ne zna šta su, a veoma su moćna i izvan su demokratske kontrole. Rješenja iz navedenog Zakona su korisna za Đukanovića i uski krug ljudi iz vrha vlasti koji su nelegalno stekli ogromno bogatstvo, a na direktnu je štetu istinskoj bezbjednosti Crne Gore i opasno ugrožava napore da se crnogorsko društvo demokratizuje.”

Potpuna Đukanovićeva kontrola

„Budući da predsjednika Biroa imenuje premijer Đukanović koji je ujedno predsjednik Vijeća za nacionalnu bezbjednost, ne možemo se oteti utisku da je sve ovo klasična centralizacija službi bezbjednosti i stavljanje istih pod patronat i potpunu kontrolu predsjednika Vlade. Tako da je skoro i nebitno ko će personalno koordinirati ovo vijeće. Samim tim došlo je do marginalizacije Savjeta za nacionalnu bezbjednost i odbranu koji je pod neposrednom ingerencijom Predsjednika države” kaže za Monitor Zoran Miljanić. ,,Ovo vijeće je sastavljeno isključivo od kadrova iz vrha vlasti, kao i provjerenih partijskih vojnika bez ijednog predstavnika civilnog sektora, parlamenta… Ovako veliki broj članova vijeća ugrožava i atribut tajnosti koji je veoma bitan u ovoj problematici, odnosno lako može doći do curenje podataka. Može se dogoditi da se marginalizuje rad postojećih bezbjednosnih službi i da umjesto da olakša i koordinira njihov rad dovede do blokade i raznih problema. Isto tako se otvara pitanje i u odnosu parlamenta i parlamentarnog nadzora nad ovakvim vijećem.”

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Podatke je moguće iščitavati i iz druge perspektive. Crnogorski bruto domaći proizvod (BDP) porastao je sa 2,17 milijardi eura u 2006, na više od šest milijardi prošle godine (zvaničan podatak Monstata očekujemo sredinom godine). Približnom proporcijom rasli su i prihodi državnog budžeta. Sa 905 miliona 2006., na ovogodišnjih (očekivanih) 2,72 milijarde eura prihoda. Samo što na strani troškova balans nije zadržan. Umjesto budžetskog suficita od prije 18 godina, ovogodišnji budžet će biti kratak makar za planiranih 235 miliona eura (3,35 odsto BDP-a, prema zvaničnim podacima) tekuće potrošnje. Još je 550 miliona valjalo odvojiti za vraćanje dospjelih dugova, pa je ovgodišnji budžet, sve skupa, težak 3,48 milijardi eura. Ili, oko polovine očekivanog BDP za 2024. godinu.

Prema Zakonu o budžetu za 2024. godinu Vlada ima mogućnost da se do kraja fiskalne godine (31. decembar) zaduži za 934 miliona. Tridesetak miliona više nego što je iznosio budžet za 2006. Zato ne čudi što je u proteklih 18 godina javni dug rastao brže od bilo kog uporedivog ekonomskog parametra.

Crna Gora je samostalnost dočekala sa javnim dugom od 701 milion eura (trećina tadašnjeg BDP-a). Danas duguje preko četiri milijarde (dvije trećine BDP-a) uz jasne najave daljeg rasta zaduženja. Iako trenutni trend pokazuje smanjenje učešća javnog duga u BDP-u.

Smjenu vlasti krajem 2020. godine Crna Gora je dočekala sa državnim dugom većim od tadašnjeg BDP-a, nakon što je pandemija korona virusa sunovratila ovdašnju ekonomiju za skoro petinu u odnosu na prethodnu godinu. Od tada, državni dug nije ozbiljnije smanjen u nominalnom iznosu ali je rastao BDP, pa je njihov međusobni odnos sada povoljniji. Ali je daleko od poželjnog.

Na pitanje gdje je otišao taj novac jedni će pomenuti investicije a drugi javnu potrošnju.

Od obnove nezavisnosti Crna Gora je realizovala (samo) tri velika razvojna projekta. Dionica autoputa Smokovac-Mateševo, dužine 41,5 kilometara koštala je približno milijardu eura. Nastavak gradnje autoputa ka granici sa Srbijom (dionica Mateševo – Andrijevica) najavljen je za kraj ove ili početak naredne godine. Regionalni vodovod, kojim se voda sa izvorišta Bolje sestre u Skadarskom jezeru vodi do primorja, koštao je preko 100 miliona eura ali je dao ključan doprinos da Crna Gora zauzme svoje mjesto na mapi poželjnih turističkih destinacija. Podmorski elektroenergetski kabl između Italije i Crne Gore, dugačak nepunih 450 kilometara, koštao je 1,1 milijardu eura i funkcionalno povezao Balkan sa Evropom.  Crnogorski elektroprenosni sistem (CGES) ima 20 odsto udjela u tom projektu i po tom osnovu očekuje značajne prihode u budućnosti.

Drugu stranu medalje predstavlja činjenica da je Crna Gora “odrastajući” intenzivno uvećavala državni aparat.Prema podacima Monstata, državna uprava je u minulih 18 godina nabujala sa deset na preko 25.000 funkcionera i činovnika. To je rast od 150 odsto. Istovremeno, prema istim podacima, broj zaposlenih u zdravstvu porastao je tek nešto više od petine (sa 12 na 15 hiljada) a u obrazovanju za 40 odsto (sa nepunih 13 na nešto više od 17 hiljada radno angažovanih).

To je značajno, ali ne presudno, uticalo da broj zvanično zaposlenih u Crnoj Gori poraste sa 150.000 u vrijeme obnove nezavisnosti na 250.000 s kraja prošle godine. Najviše je rastao broj zaposlenih u trgovini (sa skoro 30 na skoro 48 hiljada), u hotelima i restoranima (sa 11 na 25 hiljada zaposlenih) i građevinarstvu (sa nepunih sedam na 17,5 hiljada). Taj rast bi, možda, bio i veći da se nije pokazalo kako je domaće tržište radne snage limitirano i nesposobno da zadovolji sve veće potrebe poslodavaca iz sektora ugostiteljstva, hotelijerstva i trgovine. Sada, uz sve ostalo – od vode i jaja,  do aluminijuma – uvozimo i radnu snagu.

Nije svima procvjetalo nakon 2006. Prerađivačka indistrija (KAP, Željezara…) izgubila je više od 10.000 zaposlenih. Sektor rudarstva ostao je bez skoro 2/3 nekadašnjih radnih mjesta  (sunovrat sa 4.200 na 1.900 zaposlenih).

Brojnim analitičarima to je važan dokaz za tvrdnju da se crnogorska ekonomija razvijala bez jasnog plana i valjane državne strategije. Sve je bilo prepušteno tržištu, odnosno prohtjevima i umijeću grupe tranzicionih pobjednika pod pokroviteljstvom DPS-a, koji su kroz privatizaciju – pretvarajući preduzeća u građevinsko zemljište – oplođavali i legalizovani stečeni kapital. Zato smo morali da čekamo desetak godina na prve grinfild  investicije. Mahom u turizmu, na obali.

Tako je turistička privreda dobijala na kvalitetu, ali je, istovremeno, rasla zavisnost kompletne države od njenog (ne)uspjeha. Broj noćenja stranih i domaćih turista porastao je sa šest miliona u 2006. na prošlogodišnjih 16,3 miliona. Ni stari ni novi podaci ne sadrže značajan procenat neregistrovanih gostiju koji, od Ulcinja do Žabljaka, ostvaruju možda i više od polovine ukupne turističke potrošnje.

Sjenku na uspjeh turističke privrede baca procjena da je, izuzev prirodnih ljepota, makar 2/3 onoga što naplaćujemo turistima: hrana, piće, usluga, smještaj, suveniri… uvezeno ili se rentira od strane stranaca (stanovi za izdavanje) bez prijave, registracije a time i bilo kakve koristi za lokalne zajednice i državu. Rat protiv sive ekonomije nije dobijen ako je, uz njegovu formalnu objavu, tu uopšte i bilo kakve borbe. Uz izuzetke koji potvrđuju pravilo, poput nedovršenog procesa fiskalizacije iz 2021. godine.

Ako priču o crnogorskoj samostalnosti u ekonomskom ogledalu svedemo na nivo pojedinca, osnovni pokazatelji postaju prosječna plata/zarada i penzija. U nezavisnost smo ušli sa zvaničnom prosječnom zaradom od  282 eura. Zapravo, ona je bila 63 eura veća pošto su tada podrazumijevajuće  naknade za prevoz i regres kasnije ukinute a ti su iznosi pridodati osnovnoj zaradi. Možemo, dakle, uzeti podatak da je prosječna zarada u drugoj polovini 2006. bila 345 eura. Danas je 825. Bezmalo, 500 eura više. Problem je ono što ekonomisti zovu kupovna moć. Sjetimo se podatka iz evropske statistike: za 15 godina savladali smo sedam stepenica na skali EU prosjeka. Sa 43 na 50 odsto. Tajna je u tome što je kumulativna inflacija od 2006. dostigla 80 odsto. I pojela dobar dio povišica. Pri čemu je danas, procentualno, možda i više onih koji primaju minimalnu zaradu nego što ih je bilo 2006. Slična je priča i sa penzijama. Ona je sa nekadašnji 142 eura porasla na 488. Ali danas ogromna većina penzionera prima minimalnu ili penziju tek nešto veću od nje.

To dodatno podstiče trend socijalnog raslojavanja među građanima Crne Gore. Tzv. srednji sloj, sistemski uništavan krajem prošlog vijeka, tek je u začetku. Sljedstveno, država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Djeca joj ,i dalje, tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.   Kako i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto. Zvanično. U stvarnosti je to znatno više.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo