U discpilini – ko će ljepše da pozove Đukanovića da se kandiduje za predsjednika države, u gustoj konkurenciji, za sada prednjači Milutin Simović. Ministar poljoprivrede kazao je ove sedmice u Ulcinju da je Đukanović – ,,interes i potreba države Crne Gore i svih njenih građana”. Ima onih koji bi Simoviću dali titulu poltrona godine. Nisu u pravu. Milutin je samo budni rodoljub. Nije on pozvao Đukanovića da se kandiduje za predsjednika Crne Gore zbog funkcija, državnih resursa, partijskog zapošljavanja, vječnog imuniteta i zbog svog ministrovanja. Nego nesebično – zbog nas. Zbog vječno ugrožene države, koju samo šef Demokratske partije socijalista može da spasi.
Sad, potrefio je ministar više no što je u snu pomislio: mogao bi Đukanović da povuče spanosni potez za našu malu domovinu. Tako što bi, umjesto što mijenja državne funkcije, promijenio strategiju i – otišao. Ali isprave i zauvijek: sa državnih funkcija i sa funkcije šefa zemlje iz sjenke.
Naravno ministar poljoprivrede nije jedini rodoljub na straži. Poduža je lista patriota koji su se istakli zadnjih mjeseci, željni da se upišu u istoriju najljubavnijih poruka šefu partije. Filip Vujanović, na primjer. Takozvani predsjednik. Njegovo državoljublje ide dotle da ni na sebe više ne misli. Država, pa država. Pardon, Đukanović, pa Đukanović. Đe stigne, Vujanović poziva šefa DPS-a da se kandiduje za glavnoga u zemlji. Sve je rekao što se reći može, falilo je jedino da kaže – Đukanović će od mene biti stoput bolji. Kad iz sjenke zamijeni sjenku.
Simovićevu titulu ozbiljno ugrožava i poslanik DPS-a Nikola Gegaj. ,,Mislim da bi svaka država poželjela da ima za predsjednika čovjeka kao što je Đukanović, koji ima neprikosnoveni rejting u javnosti i čovjeka sa najvećom snagom i harizmom”, kazao je. Nekako je izgleda intuicijom predosjetio da to nije dovoljno, pa je svoj ljubavni zanos pojačao: „Ubjedljiva većina građana Crne Gore smatra da bi kandidovanje Mila Đukanovića za predsjedničkog kandidata bilo pravo i najbolje rješenje”. Uzorak na kom je sprovedeno istraživanje – GO DPS-a.
Ne odustaje, niti kaska Ljubica Beba Džaković. Njen izliv ushićenja vuče na poeziju: ,,Od svih mogućih kandidata definitivno jedino rješenje je predsjednik DPS-a Milo Đukanović. To je čovjek koji ima nemoguću pamet i koji u isto vrijeme ima ogromno iskustvo iza sebe. Da se ne pominje da je toliko toga pozitivnog već uradio za našu državu, te je logično da ga ljudi poštuju i vole”, izrecitovala je bivša poslanica DPS-a. Skroz logično. Ratovi, pljačkaške privatizacije, siromaštvo, nezaposlenost, Prva banka, Limenka, Telekom. Ko bi mu to zaboravio.
Ima onih koji mu ne zaboravljaju. Evo i Zorica Kovačević. Direktorica Kliničkog centra izdržala je sva neugodna pitanja Ivane Šebek i na Ružičastoj poručila: Što se tiče kandidature mog predsjednika Đukanovića, sigurna sam da će gospodin Đukanović donijeti pravu odluku. Uvijek je znao da donese odluku i kada su bila u pitanju teška vremena za Crnu Goru”. Hamletovsko đukanovićevska mučna dilema: da odem ili da ostanem. I teško porođeni odgovor: A ostaću, šta ću.
Ni koalicioni partneri ne zaostaju. Iz SD-a Ivana Brajovića su, ničim izazvani, poručili: ,,Milo Đukanović je najbolji predsjednički kandidat kojeg bi DPS mogao predložiti”. Možda da ga izaberu za šefa partije. I nju samo on može spasiti.
I Đukanović se oglasio. Umoran je, rado bi otišao, naradio se ovih 25 godina, kao da je lako brige državničke brinuti još od pripravničkog. Ali će, eto, po svemu sudeći, prevagnuti osjećaj duga prema Partiji i domovini. ,,Zbog obaveza prema partiji moraću da ostanem u politici”, pojasnio je. I dodao da je pitanje kandidata DPS-a na predsjedničkim izborima još „otvoreno”. Sigurno.
Nikako da se zatvori Đukanovićevo višedecenijsko poglavlje. Njegova sreća nije samo što ne fali rodoljuba u vlasti, nego što ih ima i u opoziciji. Misle i oni o nama, samo da se dogovore ko je „najbolji među njima”. I pobijede.
Da je vječna.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ