Neobično ohrabrujuće poruke predsjednice EK  crnogorskim vlastima tokom njene ovonedjeljne posjete Crnoj Gori, malčice su pokvarili četnički parastosi, odjeci prepiske Aleksandra Mijajlovića sa po države,  i politički apetiti koji su opet  blokirali izbor sudija Ustavnog suda.  Na Ursuline oči. Pravila se da ne vidi. Mi nemamo na to pravo

„Cilj da Crna Gora uđe u Evropsku uniju zaista je na dohvatu ruke“,  ohrabrivala je  predsjednica Evropske komisije Ursula Fon der Lajen ovdašnje vlasti, tokom ovonedjeljne posjete Crnoj Gori. To je tek jedna od silnih motivacionih poruka koje je poslala, susrećući se sa predstavnicima vlasti i institucija. „Volimo vas što ste ambiciozni i zato vas podržavamo“,  poručila je gotovo ushićeno. Pa sa Luštice: „ Znam da ste fokusirani“.

Neobično ohrabrujuće poruke Fon der Lajen  prenosili su mediji širom regiona, analizirajući pozicije svojih zemalja kandidata na evropskom putu i ističući Crnu Goru kao pozitivan primjer. Izgledalo je kao da Crna Gora stvarno hita da se reformiše u društvo evropskih vrijednosti.

Svečanu atmosferu malčice su pokvarili četnički parastosi, prepiske Aleksandra Mijajlovića sa po države i njeni odjeci i politički apetiti koji su opet  blokirali izbor sudija Ustavnog suda.  Na Ursuline oči.  Nema veze, pravila se da ne vidi.

Poslanici ove sedmice opet nijesu izabrali troje sudija Ustavnog suda, iako su kandidati ispunjavali uslove. Nije pomogao ni poziv koji im je predsjednica EK uputila uoči sjednice – da dovrše kompletiranje Ustavnog suda. Gotovo u glas lideri parlamentarne većine ponavljali su  da su posvećeni evropskom putu i da će Ustavni sud,” ukoliko ne ove sedmice, biti popunjen za mjesec dana”. Zvučalo je kao obris političkog dogovora, sa novim kandidatima koji će za mjesec dana biti dovoljno naši i njihovi.

“To će biti poruka da mi predano radimo na ispunjavanju svih onih uslova koji nas preporučuju da postanemo članice Evropske unije i da budemo neko ko će biti primljen u tu zajednicu na način koji je dostojanstven, koji je prihvativ, a da je to rezultat rada i domaće pameti, i domaćih kadrova, kao i domaćih političara”, poručio je i predsjednik parlamenta Andrija Mandić. Samo koji dan ranije, dostojanstveno i evropski,  prisustvovao je  četničkom parastosu. Pardon, bio je na Krnovu, na lokalitetu Lobanje glave, gdje je, kako je saopštila Eparhija budimljansko-nikšićka,  “služen parastos mladićima stradalim na ovom prostoru, 25. avgusta 1944. godine”. Parastos je služio mitropolit budimljansko-nikšićki SPC Metodije., koji je nedavno ljubio nezakonito postavljeni spomenik  četničkom komandantu Pavlu Đurišiću. Izgleda da je on dežurni u SPC za držanje četničkih parastosa.

Bilo je i drugih baš ono evropskih  momenata tokom posjete Fon der Lajen  Crnoj Gori. Danijel Živković, formalni lider DPS čija  partija voli da se predstavlja evropskijom od svih, ove sedmice poručio da su u Crnoj Gori običaj i tradicija važniji od zakona.

“Spremni smo da idemo do kraja, bila to smrt ili zatvor”, kazao je  Živković, komentarišući Naredbu za istragu SDT, koja je dovela do hapšenja  Aleksandra Mijajlovića, ranije optuženog za šverc cigareta i više službenika policije i tužilaštva, te funkiconera DPS Predraga Boškovića.  Otkrivši istovremeno interesantnu komunikaciju Mijajlovića sa različitim društvenim strukturama, funkcionerima DPS i medijima koji tradicionalno navijaju za Đukanovića.

Živković je tim povodom primijetio da u tužilaštvu  misle kako ne postoji nešto iznad zakona,  Ali u zabludi su.   “Postoji  samo jedna stvar,” , otkrio je mladi nasljednik na partijskom tronu Mila Đukanovića.  “U Crnoj Gori to su običaj i tradicija”.  Evropski.

Možda je Evropa izvagala da zatvori jedno oko kada je proširenje u pitanju. Crnogorsko društvo moralo bi da ih širom otvori.  Duhovi prošlosti pušteni na sve strane ,  otvaraju puteve budućnost –ali budućnosti možda  još i gore  od ne tako davne strašne i  sramne prolosti.

Milena PEROVIĆ

Možda mučnije od čitanja sms poruka Aleksandra Mijajlovića sa društvom je gledati kako podmladak DPS-a, dok se lažno predstavlja kao reformisan, koristi oprobane mehanizme  političkih otaca, pa i onih za diskreditaciju svih koji im stanu na put. Koji bi mogli da ugroze njihovog počasnog predsjednika

Milošu Nikoliću, portparolu DPS-a, mučno je, kaže, da čita „šta se Peđi Boškoviću stavlja na teret“ u najnovijoj Naredbi za istragu SDT. Ne zbog toga što tamo piše da je Peđa, kako mu tepa, u vrijeme dok je bio ministar odbrane, prikupljao lične i podatke o političkoj opredijeljenosti zaposlenih u Bemaxu i Genexu i dostavljao ih Aleksandru Mijajloviću, kako bi vršili pritisak da glasaju za DPS na izborima 2020. Miloš, doduše, Mijajlovića, osumnjičenog i za šverc cigareta, možda zna kao Aca. Onog koji je Danijelu, njegovom partijskom šefu, htio da pokloni telefon. Koji je Danijel dogovarao gdje da preuzme, ali ga, tvrdi, ipak nije uzeo. Mučnina.

Pritisak na birače za Miloša je moguće normalnost, prva politička lekcija, podmlatku DPS-a. Sjetimo se samo davno zaboravljene afere Snimak, kad smo slušali kako se viđeni  DPS-ovci utrkuju u predlaganju manipulacija kojima se može doći do glasova. Afera je umrla na rukama Đukanovićevog pravosuđa. Na naše i evropske oči.

“Čitajući šta se Peđi Boškoviću stavlja na teret ne mogu, a da se ne prisjetim razgovora sa Vladom Novovićem, u kojem mi je tada, kao sudija Višeg suda, govorio ko iz sistema sudstva glasa za DPS, a ko je protiv. Mučni su bili njegovi snishodljivi hvalospjevi tada na račun vlasti i uvrede na račun pojedinih funkcionera DF-a. Nego mi sada nije jasno koga zbog denunciranja kolega, treba uhapsiti – mene ili njega”, napisao je portparol DPS-a na društvenim mrežama, a mediji prenijeli njegov pokušaj diskreditcije specijalnog tužioca.

Možda i mučnije od čitanja sms poruka Mijajlovića iz najnovije istrage specijalnog tužilaštva sa političarima, urednicima medija, policajcima i tužiocima je gledati kako podmladak DPS, dok se lažno predstavlja kao reformisan, koristi oprobane mehanizme svojih političkih otaca, pa i onih za diskreditaciju svih koji im stanu na put. Odnosno onih koji bi mogli da ugroze njihovog počasnog predsjednika. Posebna je fenomenologija to što kad nekog hoće javno da oblate –  oni tu osobu povežu  sa DPS-om. Isti model Miloš je primijenio i kada je nedavno pokušao diskreditovati gradonačelnika Podgorice Sašu Mujovića.

Mučno je podjednako gledati i kako je nova vlast, sa istim apetitom prethodnika, nakon avgusta 2020, krenula u političko porobljavanje pravosuđa. Onemogućavajući mu da se oslobodi prethodnog političkog uticaja, plus mu natovarivši novi sloj pritisaka. Držeći ga tako bez osnovnih mehanizama da bude slobodno i profesionalno.

Afere su, baš kao i Snimak, zato nastavile na naše oči da umiru pred pravosuđem i nakon pada DPS-a. Telekom, Koverta, Tunel…Dok nova vlast i dalje priča o ruci pravde, a optužnice SDT koristi za samopromociju i poboljšanje političkog rejtinga.

Prepiske koje čitamo, skaj ili sms, svejedno, ostaće kao važno svjedočanstvo o vremenu i zarobljenom društvu u kom smo živjeli. Stare teme su pred nama. Na dnevnom redu je borba za ozdravljenje institucija i pravosuđa. Optužnice koje zbog apetita vlasti, ili odlaganja reforme pravosuđa,  neće padati pred sudovima, nužne su za ozdravljenje ovog društva. One neće donijeti samo štrikove Briselu, nego i zemlju u kojoj će neko poželjeti da ostane.  Neće mu alternativa samo biti da se svrsta:  u naše ili njihove.

Milena PEROVIĆ

Partije okupljene oko ideje da je bolje da su na vlasti oni a ne DPS, sve teže prikrivaju međusobne razlike. Vlast koja nije u stanju da “privede” ni bronzanu bistu – Pavle Đurišić je, izgleda, ponovo pobjegao – u dubokoj je krizi. Neko treba da stavi tačku,  dok je ceh moguće podmiriti bez velikih posljedica

Izgleda da se ubrzava ova stvar sa “stavljanjem tačke”.  Nije prošla ni nedjelja dana kako je Saša Mujović obećao “ili ću ja staviti tačku na kolektor ili kolektor na mene, borba je neizvjesna…”, a iz okruženja predsjednika opštine Podgorice stižu još zanimljivije najave. Sudeći po njima, koliko na botunski  kolektor gradonačelnik želi staviti tačku i na vladajuću koaliciju u sadašnjem sastavu. Ne isključujući mogućnost da se taj proces prečišćavanja proširi iz lokalnih vlasti Glavnog grada i na državni nivo, odnosno Vladu.

Vijesti su objavile informaciju da je Mujović, na sastanku sa predstavnicima partija vlasti u Podgorici, tražio da se na lokalnom nivou raskine koalicija sa DNP-om Milana Kneževića. Prema pouzdanim saznanjima TV Vijesti, prvi čovjek podgoričkog PES-a je na istom mjestu rekao da će od predsjednika pokreta i premijera Milojka Spajića “tražiti da se preispita saradnja sa svim partijama koje glume opoziciju u državnoj vlasti”.

Ta je vijest iznenađujuća samo na prvi pogled.

Milan Knežević je prvi oglasio nespojivost nauma o izgradnji PPOV u Botunu i opstanka vladajuće koalicije u Podgorici. Još u prvoj polovini septembra on je najavio da će od odbornika DNP tražiti da napuste vlast u glavnom gradu ako dođe do gradnje u Botunu, ali da od svojih ministara neće tražiti da odu i iz Vlade, jer tamo “ostvaruju značajan uticaj”. Za razliku od mnogih koji su navikli da prečuju Kneževićeve ultimatume, izgleda da je Mujović najave i izrečene prijetnje shvatio ozbiljno. I riješio da prvi povuče potez.

Suštinski, potvrda   njegovog nauma stigla je nakon sjednice podgoričkog odbora PES-a. Gradonačelniku je, saopšteno je, potvrđena jednoglasna podrška “zbog dosadašnjeg konkretnog rada i rezultata koje je postigao”.  Javnim, tihim i potencijalnim oponentima iz lokalne koalicije (Demokrate, koalicija Za budućnost Podgorice i Pokret za Podgoricu) poručeno je  da “svi koji odustaju od takvog pristupa imaju legitimno pravo da, bez PES-a a sa drugim političkim konstituentima, pokušaju da konstituišu neku novu većinu”. Ili da se testiraju pred “stanovništvom Glavnog grada”, na novim izborima.

Problem je to što te preporuke nije lako sprovesti u djelo.

Ljetos je u parlamentu dogovoreno da će se naredni lokalni izboru u Crnoj Gori, u svim opštinama istovremeno, održati u junu 2027. Do tada, vlast u Podgorici mora funkcionisati na ovaj ili onaj način.

Ukoliko DNP napusti ili bude isključen iz vladajuće većine u Podgorici, Mujović i njegovi saradnici ostaće bez većinske podrške lokalnog parlamenta. Knežević tvrdi da vlast u Glavnom gradu neće biti ugrožena pošto njegovi oponenti “već razgovaraju” o koaliciji sa DPS i Duškom Markovićem, čija Stranka evropskog progresa ima dva mandata u lokalnom aprlamentu.

Matematički, izlazak DNP iz podgoričke većine (tri odbornika) mogao bi se nadomjestiti bez DPS, uz savez sa makar jednom od partija koje imaju po dva ili tri  odbornika. (Uz Markovićev SEP, tu su Perićev Preokret, Abazovićeva URA i koalicija Evropski savez koju u Podgorici predvodi Boris Mugoša).  Pod uslovom da to bude prihvatljivo svima u aktuelnoj većini. A ta pretpostavka nosi veliki znak pitanja.

Na državnom nivou je drugačija računica. Vlada i vladajuća većina mogli bi biti ugroženi tek ako se partija Andrija Mandića “solidariše” sa dugogodišnjim koalicionim partnerom. Njihov uticaj u Vladi i po dubini zauzetih funkcija u državnim preduzećima i institucijama još je veći od Kneževićevog, pa bi i ta odluka bila mnogo teža. A i njene posljedice.

Partije okupljene oko ideje da je bolje da su na vlasti oni a ne DPS, sve teže prikrivaju međusobne razlike. Ljepilo koje ih je uvezalo i dalje drži, ali ga svakodnevno nagrizaju borbe oko kontrole ministarskih i opštinskih feuda, uz intenziviranje političkih/ideoloških razmirica. Sve više je ostavki onih koji su se u vlasti našli po kriterijumu znanja i sposobnosti, bez partijske zaleđine. A neko mora da uradi posao, dok partijski kadrovi produbljuju postojeće i kreiraju nove krize: političke, pravne, bezbjednosne, socijalne, finansijske.

Vlast koja nije u stanju da “privede” ni bronzanu bistu – Pavle Đurišić je, izgleda, ponovo pobjegao – u dubokoj je krizi. Neko treba da stavi tačku dok je ceh moguće podmiriti bez velikih posljedica.

Zoran RADULOVIĆ