Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (VIII):  Kamen u ratnoj cipeli vlasti

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Pošto je moj glavni posao bio obezbjeđivanje sredstava za opstajanje Monitora, Ćanova pomoć mi je omogućila da se tokom ljeta 1991. malo više bavim matematikom. Zaželio sam da se vratim svom univerzitetskom poslu. Planirao sam da na septembarskom razgovoru Ćanu predložim da me neko zamijeni u vođenju Monitora, a ja da se pozabavim širenjem proevropske independističke ideje na univerzitetu. Početak školske godine 1991/92. bio je pogodan za ovu promjenu. Dužnost prorektora za razvoj mi je omogućavala da više budem u ličnom kontaktu sa kolegama sa univerziteta.

Hrvatska i Slovenija su u junu 1991. proglasile nezavisnost, koju Srbija i Crna Gora nijesu prihvatile. Režim u Beogradu i njegovi sateliti u Titogradu sve jasnije zauzimaju stavove koji vode u rat. Milo Đukanović je bio ratno eksplicitan i 3. jula 1991. izjavio je da jedinice JNA treba da stanu na granice tzv. SAO Krajine u Hrvatskoj, a 11. jula, u službenoj posjeti Italiji, potvrdio da će Crna Gora bespogovorno slijediti politiku Slobodana Miloševića: ,,Crna Gora ima sve pretpostavke da bude samostalna država, ali to bi bilo anticivilizacijski i antievropski”.

Srpsko-crnogorska JNA je od jula 1991. počela da vrši ratnu regrutaciju rezervnog sastava u Crnoj Gori. Suprotstavljanje civilnog sektora pripremama za rat bilo je jako: saopštenja civilnih organizacija, tekstovi u Monitoru, mirovni mitinzi. Rezervisti su otkazivali poslušnost i samovoljno napuštali jedinice kad bi postalo jasno da će ići izvan granica Crne Gore. Momir Bulatović je na jednoj smotri rezervista u Golubovcima tražio da istupe oni ,,koji ne žele da se bore za domovinu”. Bio je zaprepašten da je priličan broj ljudi izašao iz stroja. Povjerenje JNA i Miloševića u čelne ljude crnogorskog režima bilo je ugroženo. Državni mediji su podigli nivo svoje propagande protiv protivnika rata do bjesomučne hajke. Monitor je postao kamen u ratnoj cipeli vlasti.

Prije nego što sam se u septembru sastao s Ćanom, dogodilo se nešto što je uticalo da odustanem od plana da se povučem. Devetog septembra direktor RTVCG-a Branimir Bojanić suspendovao je s posla i pokrenuo disciplinski postupak protiv šest novinara RTCG-a koji su pisali za Monitor: Danila Burzana, Rajka Cerovića, Miodraga Vukmanovića, Esada Kočana, Branka Vojičića, Ljuba Đurkovića. RTV je godinama dopuštala da radio i TV novinari mogu da pišu za štampane medije, ali je režim odlučio da pisanje za Monitor tretira kao radni prestup.

Ovo nam je izazvalo više problema. Personalno-novinarski smo ublažili dogovorom u redakciji da će svi suspendovani produžiti da pišu pod pseudonimom. Tako je Miodrag Vukmanović postao Miško Vasović, a Esad Kočan Omar Braman. Operativno-radni problem sastojao se u tome što je to bilo pojačanje pritiska na sve ljude koji su bili spremni da s nama sarađuju. Sad su nerado davali izjavu ili intervju. Finansijski aspekt događaja bio je pritisak na sponzore i državne institucije i preduzeća, koji su potpuno prestali da daju reklamu i prekinuli pretplatu. Kao vid suprotstavljanja režimu, osnovali smo Fond za progonjene novinare. Mjesecima smo objavljivali imena ljudi koji su davali pomoć, bez obzira kolika je bila. (Obično, između 5 i 50 maraka). Obezbijedili smo preko kolega iz stranih medija da informaciju o otpuštanju novinara zbog saradnje sa Monitorom objave mnogi evropski mediji. Internacionalizacijom problema režimu smo napravili političku štetu.

Kad sam se sreo sa Ćanom, zaključili smo da u nastaloj situaciji treba da ostanem s novinarima. Ćano je rekao da će produžiti da daje dotaciju na istom nivou da se ne bi pojavila nesigurnost u redakciji i da se ne bi ugrozilo izlaženje lista. U nastavku mjeseca preduzeće Montimpex Schan je, kao i u maju, preko Montex banke uplatilo na Monitorov žiro-račun protivdinarsku vrijednost od 20.000 USD. Više nego naše obaveze u tom trenutku. Imali smo neko vrijeme dovoljno novca i za štampanje i za honorare.

Jedan događaj sredinom septembra 1991. zaoštrio je i moje lične odnose s vlašću. Rektor Nikolić je pozvao Bulatovića i Đukanovića da posjete Univerzitet i priredio sjednicu kolegijuma Univerziteta. Sa univerzitetske strane bili su prisutni svi dekani, prorektori i rektor. U pogodnom trenutku uzeo sam riječ i rekao nešto što sam više puta govorio u raznim prilikama. Da je osnivanje Univerziteta jedan od najvažnijih događaja u istoriji Crne Gore, ali da je AB revolucijom zaustavljen naučni i civilizacijski razvojni entuzijazam. Crna Gora je početkom dvadesetog vijeka bila evropska provincija, a ovo rukovodstvo ju je pretvorilo u provinciju evropskih provincija. Kad se završio sastanak, napustio sam rektorat i otišao u svoj kabinet na fakultetu, iako je dogovor bio da rektor i prorektori produže razgovor sa Bulatovićem i Đukanovićem u rektorskom kabinetu. Nikolić me pozvao telefonom i zamolio da neizostavno dođem kod njega. Kad sam se vratio, dobar dio vremena vodio se razgovor između Bulatovića i mene. On se branio, a ja nešto ,,nježnije” nego na plenumu, osporavao ispravnost politike crnogorskog rukovodstva. Đukanović se izmakao od stola i, koliko se sjećam, razgovarao u drugom kraju prostorije sa sekretarom Univerziteta. Sjutradan sam došao kod rektora Nikolića i ponudio mu ostavku, s obrazloženjem da ću biti prepreka njegovom dobrom odnosu sa vlašću, bez čega nećemo moći da ostvarimo razvojne projekte koje smo planirali. Podsjetio sam ga i da je obim mojih obaveza na fakultetu i u Monitoru veliki, zbog čega posao neću moći da obavljam kvalitetno kako sam navikao. Nikolić je tražio da ni u kojem slučaju ne podnosim ostavku. Rekao je da ja znam da je on odan ideji nezavisnosti, i da mu ja trebam baš takav kakav sam. Da neće moći da se opravda kod porodice i prijatelja zašto me pustio da odem. Ne moraš ništa da radiš, drži Monitor, to je važno, ja ́ću se baviti razvojem i uključivati te kad zatreba. Zajedno ćemo učiniti više. Ostao sam i u duhu ovog dogovora, proveo dvije godine na dužnosti prorektora.

Pošto Monitor nije popustio nakon suspenzije novinara, režim je tražio efikasnije mjere da ga ućutka. Kako je zahvaljujući Ćanovoj pomoći list bio otporan na finansijske pritiske, odlučili su da nas ućutkaju fizičkim ugrožavanjem. Od polovine septembra pojavila se nova vrsta pritiska na moju porodicu. Ujutru bismo našli na mom autu poruku ,,Ubićemo te, gade” ili ,,ustaša”. Kad bi supruga i ja otišli na posao, kod kuće je ostajala ćerka Katarina. (Sin Andrej je još 1989. otišao na studije u Moskvu.) Neko bi zvao telefonom i prijetio dvanaestogodišnjoj Katarini da će je silovati jer joj je otac izdajnik, vrijeđajući je vulgarnostima. Danas bih takve stvari objavio i prijavio policiji, ali u atmosferi koja je mirisala ratom i nasiljem, sa policijom na proratnoj strani, mislio sam da je za Katarinu bezbjednije da ćutim. U vrijeme ljetnjeg raspusta, kad je Andrej bio kod kuće, on i Katarina su morali nekoliko puta da trče u Monitor da gase nepostojeći požar koji je neko prijavio na kućni telefon kad ja nijesam bio kod kuće. I novinari su doživljavali slične neprijatnosti. Kad su se naveče vraćali kući iz redakcije, neko bi im na ulazu u zgradu dobacivao ili prijetio. Nekima su pravljene štete na automobilu.

Zastrašivanje je po svoj prilici bilo osmišljeno u nekom centru. Dr Vujošević je na fakultetu pričao da je u štabu ,,osvajača” napravljen spisak onih independista, uglavnom iz redova Liberalnog saveza i kruga intelektualaca okupljenih oko Monitora, koje treba likvidirati da bi Crna Gora bila mirna narednih trideset godina. Rajo Vulikić je donio istu informaciju i rekao mi da je na spisku, navodno, bilo i moje ime. Na ovu priču ja se nijesam mnogo osvrtao. Produžio sam da džogiram po Gorici i u kasnim večernjim satima, kao što sam i do tada činio. Crnogorska vlast i JNA su 20-21. septembra poslali vojsku i jedinice teritorijalne odbrane u BIH koje su terorisale hercegovačke Muslimane i Hrvate. Jevrem Brković je 24. septembra u Slobodnoj Dalmaciji objavio pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima pod naslovom Nijesu to Crnogorci. Par dana kasnije Rajo Vulikić je tražio da se nasamo sretnemo i na susretu mi ispričao da je UDBA nervozna. Ispričao mi je da je bio kod svog bivšeg kolege M. M., koji je još bio aktivan u SDB-u i rukovodio službom kojem bi pomenuta akcija morala biti povjerena. M. M. je rekao da on ne zna da postoji plan za takvu akciju, ali je obećao Raju da će ga, ako do akcije dođe, obavijestiti minimum tri sata prije nego što akcija počne. Rajo je potom otišao kod svog prijatelja u Malesiju (nekad je bio inspektor za to područje i tamo imao lične veze) s kojim je dogovorio da ovaj stalno bude spreman da mene i Žarka Rakčevića prebaci preko jezera u Albaniju. Računao je da će prebacivanje preko jezera biti bezbjednije nego kopnenim stazama. Kad je deset dana kasnije počela hajka na Jevrema, Jevrem je takođe preko Malesije i Albanije emigrirao u Hrvatsku. Kasnije sam saznao da je bez mog znanja i Vlado Nikaljević uz pomoć Zuvdije Hodžića bio organizovao moje prebacivanje u Albaniju. Ne znam da li je priča o spisku bila tačna, ali mi je Boško Bojović, školski drug moga brata, koji je 1992. bio šef SDB-a, petnaest godina kasnije rekao da je jednom prilikom u službi razgovarano da li bi valjalo da me na ulici udari kamion. Da je on takve ideje odbacio i da je ponosan što u vrijeme njegovog mandata služba nikom nije učinila zlo. Na moje pitanje da li mogu da ga citiram, odgovorio je potvrdno.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IV): Opismenjavanja kao proces zauvijek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Privilegija je imati pristup u više jezika. Ne svojom zaslugom, i ja sam rano naučila jezike, što je u djetinjstvu lakše. Što smo više u stranim jezicima, sve ih više i lakše učimo. Djeca mogu bez traume naučiti i govoriti više jezika, jer svaki služi drukčijoj društvenoj svrsi i obraća se različitom krugu. Jezici vuku jedan drugoga i proizvode u čovjeku ljubav i radoznalost za jezike. Ja sam imala sreću da sam se opismenjavala ne u jednom jeziku i kodu i ne u jedno jedino vrijeme, već u više navrata i idioma. Opismenila sam se prvo kod kuće prije škole, kad su mi roditelji nabavili čitanke na našem jeziku na latinici i ćirilici. Ubrzo zatim su mi nabavili i dobre stripove – danas je to u Francuskoj cijenjena literatura katkada čak visokog ranga, i posebna umjetnost. Zatim sam se opismenila u francuskoj osnovnoj školi ali u Njemačkoj, pa sam francuski dobro naučila, a njemački pasivno. Moj je glavni ,,strani” jezik u odnosu na glavni, školski francuski, tada bio ,,naški”, na francuskom zvan serbocroate. Sve zavisi o tome s kojeg se mjesta (svjesnog ili nesvjesnog, našeg i/ili tuđeg) jezik čuje, imenuje i dakle percipira i raspoređuje u naš svijet. Jezik ne može o sebi samome govoriti smireno i neutralno, zbog jednog sakrivenog elementa njegove prirode, a to je njegova vezanost za područje moći pa i vlasti. To je kao okultiranost iskonske scene u psihoanalizi i u budizmu, gdje nam naše padanje u svijet zaklanja viđenje (i uviđanje) onoga što nas je tu dovelo, a to je blizak susret majke i oca kojemu nismo prisustvovali. S francuskim u tom pogledu nije bolje nego s naškim. Podrazumijevajući apsolutno prvenstvo i superiornost francuskog koje i ne treba dokazivati (što uostalom svaki jezik o sebi misli, ništa originalno dakle), moj nas je učitelj Monsieur Benoist ipak naučio nekoliko osnovnih jezičkih činjenica i postupaka dobrog pisanja, koji su mi korisni do danas u svim jezicima. U to vrijeme se još u francuskoj školi moglo naučiti pisanje i pravopis.

Moje je drugo opismenjavanje bilo na našem jeziku u osmoljeci a zatim gimnaziji u Beogradu. Jezik škole i reda tu je bio srpski ili hrvatski, uskoro nazvan srpskohrvatskim ili hrvatskosprpskim (na francuskom postoji samo prvi oblik). Prekomplicirano, i prije svega predugo. Školske smo zadaće pisali jedamput na latinici i jedamput na ćirilici, što meni nije bilo teško. Mnogo kasnije ću se čuditi tome da neki u Srbiji i neki u Hrvatskoj smatraju da im treba baš samo jedno jedino pismo, a drugo da im smeta, bez obzira na osiromašenje u jeziku koje predstavlja takav stav. Smatralo se pozitivnim naučiti engleski, a ne samo ne učiti, nego čak i ne morati čuti ni čitati mrski jezik prvih susjeda ili sugrađana. Time se pogubila historijska dubina kao i mogućnosti i bogatstvo jezika, premda se radi o procesu gdje se inače svaki normalan jezik hrani drugim jezicima, kao što se živo hrani živim. U tome se naš skučeni i sužavajući jezički horizont nije razlikovao od sličnog u francuskom jeziku. Moje naredno opismenjavanje, poslije gimnazije, obavljeno je u Zagrebu, gdje sam došla na studije. Uskoro će se opismenjavanje nastaviti kroz objavljivanje, rad sa lektorima i izdavačima. Tada sam u pisanju sa školskog ekavskog prešla na javni ijekavski. Kao što sa Francuzima govorim francuski a sa Škotima engleski, tako i dan danas mogu sa prijateljima iz Srbije govoriti ekavsku varijantu zajedničkog jezika. Ali pišem svoju, ijekavskog štokavskog.

Kad sam se nastanila u Francuskoj u svojoj 45-oj godini, već sam odavno objavljivala na našem jeziku, a znala sam francuski, uglavnom sa rječnikom svojstvenim mlađoj dobi, koji sam onda dalje usavršavala sa prijateljima, studentima, čitanjem i u svakodnevnom životu. Znanje svakog jezika se stalno nadorgađuje. Ali premda glatko pišem i govorim svoje strane jezike (među kojima je sada i naš, jer još nisam ustanovila koja je to differentia specifica između materinjeg i ne-maternjeg, budući da oba jednako fatalno udaljavaju od rođenja i iskona), ne smatram se dvojezičnom ni višejezičnom, ne mislim ni da sam u pukoj diglosiji. Više mi se čini da živim u nekoj neproblematičnoj pluri-heteroglosiji i to bez obzira na kom jeziku pišem, što je drukčija ekonomija drugosti i stranjskosti. Heteroglosija nema nužne veze s egzilom, potčinjenošću ili kolonijalnošću, mada se u pojedinim slučajevima ovi mogu ukrstiti, i mada je katkada viđena kao zloupotreba povjerenja i vjerolomstvo u odnosu na nacionalni jezik kao obavezu a za koji se pretpostavlja da je i maternji (što ne mora biti) i još da nam je prirodan. Didier Coste o tome kaže: “Ona [heteroglosija] je često osuđivana od strane nativističke kritike kao izdaja vlastite ‘prirodne’, rodne (native) kulture i ‘materinjeg jezika’, kao gajenje samo-egzotiziranja koje je u dosluhu sa otpornim imperijalističkim orijentalizmom, a represivno je interpretirana kao višestruko devijantna metaforijska seksualnost koja uključuje egzibiciju, voajerizam i prostituciju”.

Po mom se iskustvu može biti u heteroglosiji i pišući i govoreći prvim jezikom stečenim rođenjem. Ovo, opet može – ali ne mora – biti proces, a može biti i stvar tek ličnog osjećaja. Jezika kao i seksualnosti (sve u množini) ima koliko, ili više, nego ljudi na zemlji. Edouard Glissant će o tome: ,,Pristalica sam multilingvizma u pisanju; jezik kojim pišemo druži se sa svim ostalima. To znači da pišem u prisustvu svih ostalih jezika u svijetu. Kad pišem, čujem sve te jezike jednostavno po afinitetu, uključujući one koje ne razumijem. […] To je nova činjenica savremene književnosti, današnjeg senzibiliteta […]. Nije to neki galimatijas, nego duboko prisustvo, možda prikriveno, tih jezika u vašem”. U heteroglosiji sam (korišćenju tuđih jezika) o kojoj govorim, čak i kad sam unutar jednog te istog pa i ,,vlastitog” jezika, bilo da pišem/govorim francuski ili naški. Nisam više od drugih živjela u lingvističkom egzilu, bar ne više negoli što je egzil u jeziku i iz jezika, i izgon tout court svakome na više načina u životu zadat gdjegod da se nalazi, a da nije koban (mada može i to biti, i te kako). Osloboditi se zadatog jezika može spisateljici, piscu ili naprosto govorniku otvoriti neslućene (jezičke, književne i ostale) slobode, propustivši nju ili njega u nekonformističke prostore u kojima nije očekivan a i time joj dati jedinstvenu šansu. Ovo je pogotovo značajno, mada ne i novo, u današnjoj globalizaciji. U srednjevjekovnoj ograničenijoj globalizaciji, na primjer, takva je šansa čučala u latinskom jeziku koji je nadilazio vernakular i koji gotovo nikome više nije bio materinji. Na daleko širem planu, danas je tu ulogu preuzeo engleski, a u kineskom je svijetu mandarin (s originalnom formulom koja leži u pismu) u odnosu na govorne i materinje jezike oduvijek igrao takvu ulogu izlaska iz lokalnog lonca i otvaranja prema svijetu. Dekontekstualizacija pisanja teksta, u odnosu na kulturu i porijeklo autora, kao i njihova rekontekstualizacija unutar druge (makar i srodne) ovakve ili onakve kulture ili jezika, nije nešto što se može olako odbaciti, naprotiv. One, kroz prelaženje kulturnih i političkih granica koje lingvistička policija ne može obuzdati (kao što se ni migracije na sreću ne mogu zaustaviti), stvaraju nove kontekste smisla, nove podtekste kultura koji se ukrštaju takvom polinizacijom, i daju priliku da se odustane od određivanja porijekla određenog autora, kao i priliku da se njega ili njegovo navodno porijeklo provincijalizira, tako ,,da se ‘nacionalne’ književnosti tretiraju kao književni žanrovi, prinude ili načini koje današnji globalni pisci i čitaoci slobodno koriste i modificiraju kako hoće […].” Didier Coste, čiji je ovo bio citat, smatra da je potrebno prihvatiti alternativne, konkurentne i ukrštene kontekstualizacije djela.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: Jezik kao živi organizam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema „devijantnim” (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. „Francuski se može govoriti samo na ‘jedan’ način” – francuski. Njegovanje institucionalne i globalne frankofonije samo je potvrda centralističke hegemonijske i kolonijalne nostalgije francuskog jezika. Ovaj ne trpi nikakve naglaske, svi paraju farncuske uši, čak i onaj južnjačkog govora koji je i strancu lako prepoznatljiv. Sa tim južnim accent du midi, a kamo li sa nekim „stranim” prizvukom, premda arhipelaške kolonijalne prašine (dans les îles, les outre-mer) i danas prekrivaju globus, ne može se ni biti spiker na francuskoj radio-televiziji (osim na posve lokalnim stanicama ili najviše na prognozi vremena). Povijesna jezička represija i nasilna standardizacija centralističke države nemilosrdno je zabranjivala lokalne jezike kao što su bretonski ili oksitanski. Jezik i pravopis su uvijek bili političko pitanje. Govornici alternativnog narječja, jezika ili makar samo naglaska nisu imali pristup javnom prostoru, a u školama se učio i uči samo francuski, i to ne tek u ime jedinstvene Francuske već i u ime pretendiranog francuskog univerzalizma za koji se pretpostavlja da je uzor cijelom svijetu. Djecu se u školama kažnjavalo kad su govorila druge jezike. Prva faza procesa brutalnog nametanja francuskog jezika plurilingvalnoj zemlji poslije Francuske revolucije bila je i sama svojevrsno nasilje koje je trajalo od 1790–1815. g. Otpor regionalnih i manjinskih jezika bio je tolik, da je francuski kao jedinstven jezik za cijelu zemlju konačno nametnut tek stoljeće kasnije,1882. zakonom o obaveznom i jedinstvenom školstvu i dodatno1905. zakonom o laicitetu (odvajanju crkava i države) i nacionalnom obrazovanju; a čvrsta državna ruka nad jezikom osjeća se i danas. Ona je na specifičan način poharala, preobrazila i preusmjerila francusku kulturu. Francuzi su danas često do te mjere zadojeni ideologijom nezaobilaznosti jedinstvenog nacionalnog jezika da mnogi vjeruju – što je lakše nego misliti svojom glavom – da francuski jezik prirodno, volšebno prenosi univerzalne istine i poruke namijenjene cijeloj planeti gracieusement. Radi se dakako o nacionalizmu pomnoženom sa hegemonijskim kolonijalnim apetitima koje rušenje francuske imperije nije do danas uklonilo, zato što Francuzi dosad nisu radili na svom zajedničkom alternativnom i dekolonijalnom društvenom projektu. Kolonijalnost vlasti kao takve čak i kad u kolonijalnim projektima nije uznapredovala, odvija se kroz, i ko-substancijalna je sa, u potenciji, kolonijalnošću ili kolonijalnim nagnućima i mogućnostima svakog jezika. Zato što je jezik moć i stavlja se i u službu vlasti.

U međuvremenu Francuska, koja podržava multilingvizam na međunarodnom planu a francuski smatra ugroženim jezikom naspram engleskog te ga promovira kroz frankofoniju i bivše kolonije kao sferu utjecaja, nevoljka je potpisnica evropske povelje o promoviranju manjinskih jezika koju podržavaju Ujedinjene nacije. U zemlji pruža otpor tome da se lokalni jezici uvedu u škole, tako da danas postoji novi val konfliktnih rasprava o tome. Francuzi ne vole svoje dijalekte, često ipak „vole” francuski naglasak iz Québeca, a uglavnom slabo cijene afričke akcente, premda afrički pisci, pa nekad i državnici, govore i pišu zavidnim i bogatim klasičnim i literarnim francuskim kakav se danas u samoj šesterokutnoj Francuskoj (l'Hexagone) rijetko čuje. Dok Francuska ostaje strogo centralizirana zemlja, teško je pretpostaviti da će i sama ozbiljnije poštovati potpisanu povelju Savjeta Evrope o manjinskim i regionalnim jezicima, koja upućuje na decentralizaciju i regionalizaciju. No, postoje i suprotni primjeri: Italija, u kojoj i danas opstaju brojni manjinski govori, doživjela je objedinjenje jedinstvenog „sve-talijanskog” jezika od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo, putem radija, a naročito televizije. U Francuskoj pak, kao i drugdje, Internet i društvene mreže posljednjih godina unose nered i pluralnost u propisani jezički uniformizam, centralizam i purizam, što budi nove-stare centrifugalne revindikacije od strane manjinskih lokalpatriota. Oni danas moraju, ukoliko hoće da održe ili ožive svoj lokalni jezik, učiti bretonski itd. zato što su takvi patois – prezirno ime za lokalne jezike ili dijalekte – uglavnom zaboravljeni pod jezičkim buldožerom nametnutog službenog francuskog, slično kao irski jezik u Irskoj, gdje je engleski davno prevladao. Ti su procesi uobičajeni posvuda premda često izuzetno nasilni, a nema prirodne jednakosti između malih i velikih jezika. Kao živi organizmi, jezici nastaju, evoluiraju, i mnogi nestaju, zamijenjeni drugima. Ti procesi nisu samo prirodni, nego su i politički, budući da je jezik i jedna društvena institucija. Tako su mnoge evropske zemlje danas tek monolingvalne (uz napredovanje globalnog engleskog jezika), dok u drugim podnebljima drugdje, koja su prošla kroz druge procese, većina ljudi vlada sa po nekoliko jezika.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ: O fantazmu materinjeg i nacionalnog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje ,,zaštitne” čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego ,,materinji”, to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu ,,čistotu” i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika. Kao i materinji, i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre ili fantazam kod Derride, tj. nešto žuđeno a nedostižno. Politički ,,teoretičari jezika” nacionalni jezik uvijek opterećuju ne samo sa purističkom naredbom, nego još i sa  ,,priznanjem iskonskog grijeha u jeziku” koje se iziskuje od ,,nelegitimnog” govornika. Ovog određuje sama jezička policija, npr. Francuske akademija, škola ili lektorska služba u svojoj božanskoj presudi. Ta ,,iskonska greška ili grijeh” međutim nije u optuženom govorniku nego se nalazi u nametnutom okrnjenom monojeziku, jednojeziku (monolangue). Tako monolingvalno ljudsko biće govori spektralnim jezikom koji mu je uskraćen i koji nema prvobitnog izdanja (za što je kuđeno), pa je bačeno preko i mimo jezika samog direktno u navodno apsolutan prevod iz tog nedostajućeg jezičkog iskona. A apsolutan je prevod naravno totalitarizam, taj totalitarizam (koji se ne zadržava tek na jezičnoj dimenziji nego može ići i dalje) koji mu je uskraćivanjem jezika bez zadatog modela nuđen i nametan.

Derrida pokazuje da se politički a normativan teoretičar jezika nalazi u nama samima, i autokritički piše o vlastitim kontradikcijama u tom pogledu kad govori o usađenosti poriva za jezičkom čistotom u njegovom kolonijalnom francuskom, ideji s kojom se sam nije slagao ali ju je pronosio, pritom je ne smatrajući etičkom, političkom ni društvenom. Takav poriv ne zadaje unaprijed formu ni formulu, rječnik ni izraz, ne nalaže ovaj ili onaj stil. Ništa se unaprijed ne može reći o čistoti jezika pa ovu niko ne može ni propisati, iz čega autor zaključuje da je jezik sav okrenut prema budućnosti a ne prema prošlosti, prema tobožnjoj autentičnosti sigurnog ,,ispravnog” jezika. Ovo govori o nasljedstvu i posljednoj volji jezika samog kojeg on, kao autor, nastoji izbaciti iz njegovih gongova, izvrnuti, ,,faire qu'elle [la langue] n'en revienne pas”. Ovo Derridino lociranje jezika i njegovog nasljeđa u budućnost obrće jezičku politiku od konzervativne ili, još gore, reakcionarne, u kreativno-progresivnu.

Knjiga Politike prevođenja sakupila je dio mojih tekstova na francuskom na temu prevoda. Pogovor koji ovdje dodajem dolazi dugo nakon što su objavljena pojedina poglavlja. Prevođenje u knjizi uzimam u širem smislu, ne samo jezičkom nego metaforijskom, a razumijem ga politički i transkulturalno. Veliki je izazov za mene da knjiga izlazi kao prevod iz jednog u drugi od mojih jezika, i to prevod koji nije iz moje ruke mada sam mu nešto pridonijela. Uskočila sam u rad na ovom prevodu na dva osnovna plana: na filozofskom, kako bih zadržala svoju misaonu koherenciju; i, također u brizi za vlastitu smisaonu i jezičnu dosljednost, na ravni prevođenja na jednu od novih varijanti našeg jezika koja mi nije bliska. U prevođenju smo dakle imale dva osnovna problema: jedan je upravo hrvatski jezik, a drugi je filozofija. Za prevoditeljicu je ovo drugo bilo lična poteškoć jer nije mogla unaprijed znati moje filozofske i političke stavove, kao pretpostavku da se tekst razumije, a za mene ono prvo. Intervenirala sam na obje razine. Pritom primjećujem da naš jezik, u kojemu je iskaz “nema problema” poslovičan, nema domaćeg termina za riječ ,,problem”, što znači da ga u principu negira i uzvodno od tog iskaza. Ja sam iz našeg jezika otišla i prestala na njemu objavljivati pred više od trideset godina. On se u međuvremenu fragmentirao na nekoliko varijanti i više ili manje tvrdih standardizacija. Ova posljednja hrvatska verzija meni zbog pauze od tri decenije zvuči usiljeno, neprirodno i neestetski, ali ne sporim da je zaživjela. Ja sam dakle ostala pri svojoj, koja je pomirljiva mid-Yugoslav varijanta na bazi hrvatskog. Premda vidim da je u Hrvatskoj standardizacija detaljno razrađena i prihvaćena u javnosti, i o njoj sam dobro informirana, jedini doslovno sprovođen kriterij koji u njoj razabirem (bez obzira na brojne precizne jezikoslovne stručne radove) jest briga da se razlikuje od srpskog. Pritom se u njoj potkradaju smiješne greške nastale iz popularne percepcije o porijeklu ili etimologiji nekog izraza, a za svaki se slučaj izmišlja kad se ne nalazi ,,hrvatski” ekvivalent.

Ovdje ću odmah ponovo navesti Radomira Konstantinovića à propos opsesije jezikom u palankama kakve su naše, kao i sve druge: ,,Nalog za znanjem svoga jezika javlja se ovde kao nalog za znanjem svog plemena, kad je ovo znanje neka vrsta muzeja (rodovskog) u kome radost pruža, otkrivanjem poznatog, neprestano samodokazivanje kroz ovo ushićenje kojim je propraćeno svako prepoznavanje onoga što se već znalo i što se, tako, utvrđuje u sebi samom kao nešto neuništivo, večno pra-roditeljsko“.

Zašto pišem na francuskom i na engleskom. Na francuskom pišem zato što sam u francuski uronjena, imala sam ili imam studente i posao na francuskom, živim francuski život. U knjizi sam objasnila razliku odnosa, unutar globalizacije, između francuskog i engleskog, na kojem također pišem, ali iz drugih razloga ili u drugim prilikama. Na engleskom pišem i služim se njime kada se obraćam ne-francuskoj publici, kada radim za izdanja na engleskom jeziku i kada predajem u zemljama gdje se francuski ne razumije, jer je on danas sveden tek na jedan lokalni mada još uvijek i kolonijalan jezik. Francuska nacionalna kultura ne podnosi globaliziranu hegemoniju engleskog, i rado bi je zamijenila davno izgubljenom svjetskom diplomatskom hegemonijom francuskog. Slično, ni mnogi kolonizirani narodi ili nacionalne kulture u otporu prema hegemoniji SAD, a naročito u latinskoj Americi, ne podnose engleski, što se može razumjeti. Oni koji bi trebali ponajmanje da ga podnose, kao što su stanovnici bivših britanskih kolonija gdje je engleski nametan kao elitan i hegemonijski jezik, i gdje obrazovane elite još pišu i govore engleski, izradili su danas sebi razloge da ga ipak usvoje bez predrasuda. Tako Indijci engleski, koji je i njima porijeklom kolonijalan jezik protiv nametanja kojeg su se u prošlosti borili, i koji je na planu međunarodne jezičke politike izvor brojnih nepravni među indijskim jezicima (među kojima je sada i on), danas nazivaju engleski naprosto internacionalnim jezikom koji im daje pristup svim drugim jezicima. On im otvara globalizaciju – dakako uključivo sa svim njenim politički zastrašujućim stranama – ali i s tom prednošću otvorenosti cijelom svijetu koja bez engleskog danas ne bi bila moguća. Što ne znači da neće sutra biti moguća na osnovu kineskog ili nekog drugog jezika.

Francuski je do početka dvadesetog stoljeća još bio svjetski jezik, govorio se na dvorovima i u diplomaciji, ali danas to više nije i u ovom ga je kao i u mnogo čemu, zamijenio hegemonijski engleski. Reakcija je francuskog jezika i francuske Akademije bila još veće lingvističko zatvaranje prema drugim jezicima, što je za njega u pogledu ciljanog širenja francuskog utjecaja i kulture bilo i ostalo pogubno, i što ga je ograničilo na državno sponzoriranu – ograničenu i administrativnu – frankofoniju. Notorna je činjenica da se u Francuskoj veoma teško uče strani jezici (a pogotovo omraženi engleski koji se vezuje za SAD i imperijalizam), što je dio kulturne zatvorenosti koju vlasti nastoje nadići putem pretpostavljenog francuskog univerzalizma. Srećom, mlađe generacije su same došle na ideju da uče i nauče strane jezike, pa i engleski, tako da je situacija danas manje provincijalna nego kad sam ja prije tridesetak godina došla kao profesor u Francusku. Već sam prvog dana na univerzitetu uočila u tom pogledu razliku između mojih zagrebačkih i mojih pariskih studenata, čak i najboljih: ovim posljednjima se nije moglo dati literatura na stranim jezicima. U amfiteatru je prvo nastao muk, a zatim žamor i smijeh kad sam im izdiktirala nekoliko naslova na stranim jezicima, uključujući engleskom. To im je bilo van domašaja. Ali s mojim zagrebačkim studentima, pa i s mojom generacijom kad smo bili studenti, bilo je drukčije: na filozofskom smo fakultetu dobivali obaveznu literaturu na našem i na stranim jezicima, i morali smo se snaći da bar ponešto pročitamo kako znamo. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. Naišla sam dakle u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim kontroliranim i propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo