Povežite se sa nama

MONITORING

Samo selektivno

Objavljeno prije

na

Od kada su 26. avgusta 2010. stupili na snagu amandmani Zakonika o krivičnom postupku (ZKP) za oblasti borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, podignute su optužnice za pranje novca protiv Duška Šarića i Jovice Lončara, nedavno i Safeta Kalića i njegovih. Ukoliko se uzmu u obzir i momci iz Zavale, svi ovi optuženi bi mogli biti imitacija „krupne ribe”, tražene robe za ritualni žrtvenik naše slavne euro-atlantske integracije. Na primjer, razmotrimo pitanje geografskog porijekla optuženika – Pljevlja, Rožaje, Budva. Nema nikog iz Podgorice, administrativne i finansijske delte gdje još bezbrižno plivaju brendirane „krupne ribe”, tačnije nemani iz muljatorskih dubina naše dvodecenijske tranzicije.

Otuda kratkoročni bilans tužilaštva sa novim ovlašćenjima samo na prvi i simplifikovani pogled ne izgleda toliko loš, naročito uzmu li se u obzir prethodne godine, recimo prošla, kada, vjerovali ili ne, uopšte nije bilo ni jedne optužnice zbog krivičnog djela pranja novca.

Ranka Čarapić, šefica tužilaštva, u jednom svom referatu otkriva s tim u vezi „toplu vodu”, kako „statistički podaci sasvim sigurno ne pokazuju stvarno stanje u ovoj oblasti kriminala”.

Podsjetimo da je ZKP promijenjen u dijelu da istrage protiv organizovanog kriminala vodi specijalno tužilaštvo pri višim tužilaštvima u Podgorici i Bijelom Polju, a ne istražne sudije, kao do tada. Najvažnije aspekte finansijskih istraga obavlja Zajednički istražni tim (ZIT), sastavljen od kombinovanih službenika regrutovanih iz tužilaštva, te Uprava policije, carine, poreske i Uprave za sprječavanje pranja novca. U Podgorici je nedavno adaptiran i audio-vizuelnom tehnikom opremljen prostor za potrebe specijalnog odjeljenja i ZIT-a od 110 metara kvadratnih.

Oko tog ZIT-a postoji zanimljiva predistorija. Naime, formiran je pod prinudom „međunarodnih partnera” u nevrijeme 19. februara 2010, u jeku kokainske afere sa Šarićem a mentor je bio Svetozar Marović, tadašnji vicepremijer za unutrašnju politiku i politički sistem.

Marović se u to vrijeme bio raspričao kako je lično oko ZIT-a radio „sa prijateljima iz SAD” a „cilj nam je da se niko ne može osjećati sigurno ako uzme novac da bi radio nešto mimo zakona”. No, upravo je jedan od prvih rezultata rada ZIT-a bilo dokumentovanje optužnice – zapravo razrada nekih teza iz autorizovane krivične prijave MANS-a – protiv aktera Zavale, uključujući i Marovićevog brata!

ZIT od marta ove godine funkcioniše na bitno drukčiji način od prvobitnog modela. Naime, službenici iz policijske, carinske, poreske i Uprave za sprječavanje novca ne dolaze u specijalno tužilaštvo kao eskort pojačanja, već su fultajm angažovani u tužilaštvu na način što su zaposleni kao članovi ZIT-a. To znači da sada ne odgovaraju šefovima svojih uprava, već direktno specijalnoj tužiteljki Đurđini Ivanović.

Prema sporazumu o formiranju ZIT-a, „strane potpisnice”, dakle uprave, na kraju istrage – ako ne dođe do optuženja – imaju pravo da se upoznaju sa aktivnostima njihovog predstavnika, ukoliko to ne ugrožava neku od istraga u toku ili „iz drugih opravdanih razloga”, o čemu odluku donosi specijalna tužiteljka.

Navodno se ZIT profiliše, sa žalosnim kašnjenjem, poput USKOK-a, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala državnog tužilaštva Hrvatske koji je osnovan još 2001. godine. USKOK je na optuženičke klupe doveo ne samo neke od glavnih tamošnjih gangstera, već i važne zvaničnike, od kojih je krivični postupak protiv bivšeg premijera Iva Sanadera kulminacija njihovog predanog rada.

U poređenju sa takvim dometima, učinak crnogorskog tužilaštva zabrinjava. Nema ni vjerodostojne osnove da tužilaštvo vuče autonomne poteze i samostalno utvrđuje prioritete i tempo istraga.

Naime, glavni „reformator” crnogorskog pravosuđa, uključujući i tužilaštvo, jedan je od stubova sistema – Duško Marković, emeritus Udbe, vicepremijer, nasljednik Svetozara Marovića, takođe i ministar pravde, nedavno izabrani član Predsjedništva DPS-a.

Marović je, kako smo pisali, dogovarao formiranje ZIT-a u neposrednom kontaktu sa Roderikom Murom, bivšim američkim ambasadorom u Podgorici. Međutim, iz jedne Murove povjerljive depeše, koju je nedavno objavio Vikiliks, doznaje se kako nije imao zablude u pogledu Marovića koji mu se tete a tete nudio kao reformator pravosuđa i predvodnik borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije. Izvjestio je 2009. kako je „Marović navodno povezan sa 22 posebne kompanije” a da je „česta glasina” da se u Budvi ne može bez njegovog blagoslova sklopiti ni jedan posao.

Za razliku od Marovića, Duško Marković, tokom godina šefovanja tajnom službom je razvio povjerljive odnose sa američkom bezbjednosnom zajednicom i prepoznaju ga kao osobu realne moći. Objavljeno je kako je sredinom februara Marković imao sastanak sa Sesilijom Braten, pravnom savjetnicom Ambasade SAD u Podgorici, gdje je zaključeno da „kapaciteti ZIT-a, čije je osnivanje inicirala Ambasada SAD, moraju biti ojačani”.

Marković je sa ambasadorkom Sju Kej Braun 8. jula potpisao Sporazum o sprovođenju zakona između vlada Crne Gore i SAD sa ciljem „pokretanja projekta podrške jačanju vladavine prava i borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije”. Osim ekspertske i finansijske podrške Ministarstvu pravde i pravosuđu, predviđeno je i djelovanje američkog „stalnog pravnog savjetnika”.

ZIT je kadrovski selektovan uz Markovićev nadzor. Specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović je ranije najavila da svi članovi ZIT-a prolaze kroz bezbjednosnu provjeru, koju obavlja Agencija nacionalne bezbjednosti, čiji je Marković bio dugogodišnjih šef.

Komešanja u policiji

Za prioritet Sporazuma o sprovođenju zakona između vlada Crne Gore i SAD od 8. jula ove godine je naglašena „reorganizacija Uprave policije, kao jednog od ključnih nosilaca borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije”. Planirano je formiranje „radne grupe” koja će do kraja 2011. sprovesti „temeljnu procjenu postojeće organizacione strukture i pripremiti akcioni plan reorganizacije”. Amerikanci su, dakle, identifikovali i Upravu policije kao zrelu za reorganizaciju, uprkos tvrdnjama Veselina Veljovića da je u proteklih šest godina ona reformisana a „rezultati najbolji u protekloj deceniji”. Svega nekoliko dana nakon hapšenja članova porodice Kalić, odnosno nakon što prvooptuženi u tom slučaju Safet Kalić nije uhapšen, Veljović je 1. avgusta na kolegijumu direktora Uprave policije smijenio Rajka Malovića, načelnika Odsjeka za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije. Malović je nedavno za javnost procijenio da u Crnoj Gori djeluje 10 do 15 organizovanih kriminalnih grupa i da su obično povezane sa međunarodnim kriminalom. Uprava policije je objavila da je Malović raspoređen „na druge poslove i zadatke”.

Učinci

Tužilaštvo ima čvrst subordinacijsku ustroj, gdje pokretanje svake istrage zavisi od odobrenja Ranke Čarapić. To nas dovodi do pitanja svih pitanja – kakvi su učinci Ranke Čarapić? Njen rad i de iure nadzire Duško Marković, koji je član i Tužilačkog savjeta, te može u svakom trenutku pokrenuti proceduru njenog opoziva. S tim u vezi podsjetimo da tužilaštvo nije reagovalo na drastičan primjer pravosnažno dokazane nezakonitosti u slučaju Carine protiv Miomira Mugoše, niti ima nagovještaja da je temeljno provjeravano poslovanje Kombinata aluminijuma, gdje su ruskom vlasniku stavljeni u džep silni državni milioni eura. I Mugoša i Kombinat su imali poslovnu saradnju sa Komeksportom, privatnom firmom muža Čarapićeve. Tu su i predmeti Željezara i Prva banka. MANS je prošle godine podnio krivičnu prijavu zbog navodnog pranja novca u Željezari – a pravna zastupnica nikšićke kompanije je jedno vrijeme bila eks premijerova sestra Ana Kolarević. Čarapićeva je, sumirajući rad tužilaštva u 2010, čak tvrdila da nije ni bilo prijava po ovom krivičnom djelu. Prvobitnu verziju ove krivične prijave MANS-a tužilaštvo je odbilo pod izgovorom da je dokumentacija (više hiljada stranica o of-šor poslovanju) na engleskom jeziku! Još nije objavljeno što je epilog sa „informacijom o problemima u poslovanju Prve banke” koju im je Ljubiša Krgović, kasnije smijenjeni predsjednik Savjeta guvernera Centralne banke, dostavio krajem 2008, kada je banka u vlasništvu prve familije dobila 44 miliona državnog kredita. Krgović je prošle godine bio eksplicitniji, izjavio da Prva banka „u sukobu sa zakonom, podzakonskim aktima, međunarodnim standardima i direktivama EU”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo