Povežite se sa nama

MONITORING

Od ljubavi do mržnje

Objavljeno prije

na

Sljedeće nedjelje (19. avgusta) biće četiri mjeseca kako je u Željezari Nikšić uveden stečaj. Koji dan ranije (15. avgusta) biće jasno kako budućnost Željezare vide njeni većinski vlasnici – predstavnici Montenegro spešlti stilsa (MNSS), holandske kompanije koja je od 2008. gazdovala Željezarom. U ponedjeljak ističe rok u kome MNSS i njena sestrinska firma Rekupero moraju da dostave planove za reorganizaciju nikšićke kompanije. O tim planovima bi se, ukoliko ih bude, potom izjasnili povjerioci Željezare i Privredni sud u Podgorici. ,,Tada će biti poznata sudbina Željezare, odnosno način izlaska iz postojeće situacije”, kaže stečajni upravnik Željezare Veselin Perišić. ,,Ukoliko bi bio prihvaćen jedan od planova reorganizacije, onda bi se stečajni postupak obustavio. Ako nijedan plan ne bude usvojen, onda Privredni sud oglašava bankrot, a ja kao stečajni upravnik dužan sam da dam mišljenje o načinu diobe stečajne mase…”.

U važne datume za sudbinu Željezare treba ubilježiti i 15. septembar. Tada ističe rok u kome su njemačkoj kompaniji Šolc Nikšićani dužni isporučiti 6.000 tona čelika, prema ugovoru koji su sa Njemcima sklopili Neksan i njegov vlasnik Miodrag Daka Davidović. Dva prethodna pokušaja propala su zbog slabog kvaliteta proizvedenog čelika. Ukoliko ne iskoristi posljednju šansu, upozorava Davidović, Željezari predstoji bankrot.

Da li je to baš tako, ne zna se. Između ostalo i zato što ,,spasonosni ugovor” sa Njemcima niko sem Davidovića i njegovih saradnika nije vidio.

NOVAC JAČI OD LJUBAVI: U međuvremenu, priča o propasti Željezare je internacionalizovana. Britanski investicioni fond Etemba kapital, nakon višegodišnjeg potpunog razumijevanja i prisne saradnje, ušao je u otvoreni sukob sa vlastima u Podgorici.

Etamba, što na jeziku ratobornog južnoafričkog plemena Zulu znači – povjerenje, svojim kapitalom stoji iza kompanija MNSS i Rekupero. Nezadovoljni načinom na koji se stečajni upravnik Željezare Veselin Perišić ponio prema njihovom zahtjevu za namirenje potraživanja, oni su ga tužili pred Visokim sudom Engleske u Londonu!?

MNSS je i pred crnogorskim sudovima podnijela tužbu protiv Perišića zbog navodne ,,zloupotrebe položaja”.

Glasnogovornici Etambe, MNSS-a i Rekupera Perišiću na teret stavljaju to što je osporio njihov zahtjev prema kome Željezara Nikšić ovim kompanijama duguje 96,6 miliona eura. Polovinu tog novca potražuje MNSS: 13,6 miliona na osnovu pozajmica koje su davali Željezari, a 36 miliona po osnovu izgubljene dobiti. Ovo je za crnogorske prilike jedinstven slučaj da većinski vlasnik neke kompanije (sve članove borda Željezare imenovao je MNSS) od te kompanije potražuje naknadu za izgubljenu dobit. Odnosno nešto što je mogao ali, ko zna zbog čega, nije zaradio. Preostali novac (oko 50 miliona) koji potražuje of-šor kompanija Rekupero takođe predstavlja kredite koje je (makar tako tvrde) MNSS dao Željezari, a onda ih – ko zna zbog čega – ustupio Rekuperu.

Perišić saopštava da je zahtjeve MNSS i Rekupera osporio isključivo zato što oni – nijesu osnovani.

Stečajni upravnik kaže da je pregledom dokumentacije ustanovio da su postojale jasne obaveze MNSS-a da u roku od pet godina u Željezaru mora investirati skoro 120 miliona eura, i to neposredno, ulaganjem vlastitih sredstava a ne preko kreditnog zaduženja nikšićke kompanije.

Perišić tvrdi kako je MNSS u Željezaru od planiranih 118 investirao tek 15 miliona eura (samo investicioni plan za prvu postprivatizacionu – 2007. godinu – bio je težak 14 miliona). ,,Uz to je, u tekuće poslovanje uloženo još 39,7 miliona eura, u vidu pozajmica”, konstatuje Perišić, ,,Stvar je u tome da nešto što je trebalo uložiti u Željezaru nije uloženo i kao posljedica toga pojavila se nelikvidnost, gubici u poslovanju od skoro 100 miliona eura, obaveze prema povjeriocima – računajući i njihova potraživanja – od skoro 193 miliona eura, insolventnost… Na kraju je sve to rezultiralo stečajem.”

PREVARA: Sažmimo priče iz Podgorice, Londona i Nikšića. Dakle, MNSS od Željezare kojom je pet godina gazdovala potražuje skoro 100 miliona eura. Pri tome, može dokumentovati da je u Nikšić – kroz investicije i pozajmice donijela 50 miliona. A morala je dva puta više.

Ko je kriv što smo ostali bez 100 miliona investicija, 1000 radnih mjesta, izvoza vrijednog 300 – 500 miliona eura godišnje? Akcionari Etemba kapitala i menadžeri MNSS-a? Ili premijeri Željko Šturanović, Milo Đukanović, predsjednik Savjeta za privatizaciju i potpredsjednik Vlade Vujica Lazović, direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja a potom ministar ekonomije Branko Vujović. Vujović je vlastitim potpisom, u ime Vlade Crne Gore, aminovao pravo MNSS-a da nas vara, laže i, vjerovatno, potkrada (mada se to u Sporazumu iz jula 2009. ne pominje eksplicitno).

,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji…”, piše u Protokolu o refinansiranju Željezare Nikšić koji su potpisali Branko Vujović i G.H.J. de Haas, u ime holandskog MNSS. Svrha tog Protokola opisana je u tri tačke: MNSS će Željezari obezbijediti finansijsku injekciju od 10 miliona eura. Vlada će, potom, obezbijediti kreditne garancije u iznosu od 25 miliona za novo zaduženje Željezare. I treće – restrukturiranje bankarskih aranžmana između MNSS-a i Prve banke, nakon kojih je 30-tak miliona namijenjenih za investicije u Željezari završilo za namirenje već obezbijeđenih potraživanja banke braće Mila i Aca Đukanovića.

Vlada je proljetos Švajcarskoj komercijalnoj banci namirila kredit koji je podigao MNSS, a ona garantovala novcem crnogorskih poreskih obveznika. Od tada se pravi da je se problemi u Nikšiću ni najmanje ne tiče.

KALJENJE PREVARE: Treba se prisjetiti osnovnih detalja iz višegodinje saradnje prvo britanske, pa potom holandske MNSS i Vlade Crne Gore.

U septembru 2006. objavljeno je da je tada britanska MNSS prvorangirana na ponovljenom tenderu za prodaju većinskog paketa Željezare. Prethodno su iz tog projekta pobjegle dvije ruske kompanije Rusmontstalj i Midland. Sa sobom su, priča se, odnijeli sve što nije bilo armiranim betonom vezano za zemlju.

O MNSS, novom vlasniku Željezare, javnosti je predočeno samo to da u njegovom bordu sjedi i Oleg Obradović, dugogodišnji prvi čovjek Telekoma Crne Gore i predsjednik borda Crnogorske komercijalne banke. Danas je Obradović na istom mjestu –ali u Prvoj banci.

Kupoprodajni ugovor potpisali su u ime Vlade Branko Vujović, a u ime MNSS njen suvlasnik Radomir Vukčević, nekadašnji profesor Univerziteta Veljko Vlahović.

,,Za prvu godinu u kojoj je predviđena investicija od 14 miliona eura mora biti depozit položen na račun CKB i Nikšićke banke. Mi ćemo kontrolisati trošenje novca”, kazao je tada Vujović, ,,Za svaku narednu godinu 30 dana prije isteka investicionog perioda kupac se obavezao da položi depozit ili da garanciju banke. Ukoliko to ne urade, predviđena je mogućnost jednostranog raskida ugovora, s tim što se investicije ne vraćaju. To znači raskid bez arbitraže. Takva vrsta raskida predviđena je i u slučaju da se radnicima ne isplate dvije zarade.”

Zašto su Branko Vujović, odnosno Vlada Crne Gore, zaboravili na ove obaveze? U pravnoj državi to bi utvrđivali tužilaštvo i pravosuđe. Ovako, o tome samo čitamo u domaćim i stranim medijima.

Početkom 2007. kada je preuzeo vlast u Željezari MNSS je u bord direktora nikšićke kompanije uz Vukčevića imenovao Branka Čavora, Blagoja i Želimira Cerovića, Miodraga Daku Davidovića, Andriju Rackovića, a u bordu se uskoro našla i Ana Kolarević.

Od pomenutih je do danas u Željezari ostao samo ,,hronični spasilac metalaca” Miodrag Davidović.

Već u februaru 2008. MNSS je promijenila adresu. Nakon navodne dokapitalizacije kompanije je iz Londona preseljena u Amsterdam, ali obećani novci nikada nijesu stigli u Nikšić.

Iz priče se tada povukao Oleg Obradović. Njegov postupak slijedili su (u junu 2009.) Radomir Vukčević, Ana Kolarević, Budimir Šegrt i tadašnji direktor Željezare Milenko Vujičić. Oni su ostavke, u zajedničkom saopštenju, pojasnili željom da rade poštujući zakon, privatizacioni ugovor i interese radnika Željezare.

Đukanovićevoj Vladi ni to nije bilo čudno, nego je vlasnike Željezare častila oprostom dugova, odlaganjem obaveznih investicija i bankarskom garancijom koju smo nedavno uredno platili.

BIZNIS BARIJERE: Za uzvrat, Vladini partneri u koje su Đukanović, Vujović i družina sipali i šapom i kapom blate i Vladu i Crnu Goru gdje stignu. Tako je internet portal Business New Europe (Biznis nove Evropa, BNE) objavio opsežnu priču o nevoljama koje su u Crnoj Gori zadesile britanski investicioni fond Etamba kapital.

,,Kada je Etemba potpisala sporazum sa crnogorskim vlastima 2008, bila je uvjerena da će preokrenuti finansijsku sreću kompanije, uprkos lošim izgledima na tržištima čelika širom svijeta, što je bila posljedica globalne krize. Događaji su, međutim, uskoro krenuli drugim tokom”, piše na sajtu BNE bez pomena da Etamba i njene of-šor kompanije angažovane u ovom poslu nijesu ispunile ni jednu od ugovorenih obaveza u Nikšiću.

Ipak, kao pravi profesionalci, novinari i urednici BNE shvataju suštinu: ,,Dok je ishod pravnih postupaka još uvijek neizvjestan, ono što nije u fokusu je činjenica da je Željezara Nikšić sada na koljenima, nekih 1,500 radnika je suočeno sa neizvjesnom budućnošću, grupa međunarodnih investitora je izgubila iluzije, i crnogorska reputacija kao atraktivne destinacije je sada u pitanju. Sve u svemu, svi umiješani u ovu situaciju gube”.

Zašto to ne mogu da shvate nadležni u Vladi Crne Gore. Ili, ipak, neće.

Milan BOŠKOVIĆ
Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo