Povežite se sa nama

DUHANKESA

Sačuvati hrabrost

Objavljeno prije

na

Sjedili smo za stolom i uživali u prijatnoj svježini sjenki borova prošaranih sunčevim zracima. Titraji tamnih sjena i svijetlih površina rasutih po vlatima guste, sočne trave ranog ljeta, pretvorili su tlo u krzno jaguara osuto žutim pjegama kantariona i krupnim tačkama jaglike koje su zlatasto svjetlucale kroz grane grmova divlje ruže. Nekoliko djevojaka i momaka stajali su oko stola i slušali naš razgovor. Pod stolom su se izležavala dva balkanska goniča; žilavi i mišićavi, čak i u ovako smirenom okruženju, budnom pažnjom su osluškivali okrećući glavu u pravcu svakog šuma.

Odjednom, kao izbačeni iz praćke, izletiše oba psa ispod stola i divlje lajući počeše da raskopavaju jaglike i travu ispod grma divlje ruže. Jedan momak, njihov vlasnik, pritrča taman na vrijeme da uhvati mladunče lasice koje se za trenutak zaustavilo nakon što je napravilo munjevit slalom kroz noge uzrujanih pasa. Donese ga i spusti na glatku površinu golog stola od masivne hrastovine. Uplašeno, mladunče lasice ostade nepomično. Vjerovatno bi pokušalo pobjeći da se glave ona dva goniča nisu svaki čas pomaljale sa obje strane stola, bjesomučno režeći. Potrajalo je to dovoljno dugo da sam čak napravio par fotografija te male, prestravljene lasice. U trenutku kada sam se primakao za krupni kadar, kroz ljudske glasove i režanje pasa razaznao sam kratke, visoke tonove, kojima se oglašavalo užasnuto mladunče, kao da zove u pomoć.

Kako se probila i otkuda se pojavila mati lasica, do danas mi je neshvatljivo. Bilo je to toliko brzo, smjelo, drsko, da su se i inače vrlo oštri i čak brutalni lovački psi za trenutak zabezeknuli i paralisali. Mati lasica je u hipu dohvatila svoje mladunče u zube i nestala sa stola jednako brzo i neshvatljivo kako se i pojavila. U tih par sekundi koliko je bilo potrebno da kroz travu umakne u gusti splet grma paviti pod velikim kamenom obraslim mahovinom, niko od nas, pa ni psi, nismo se ni makli, kao onijemili od te vještine, brzine, i iznad svega, rekao bih – od te hrabrosti majke lasice!

U vrijeme u kom je politika odavno prestala biti najveće dobro (Aristotel), i srozala se na ,,real politiku”, kao vještinu ostvarivanja pragmatičnih ciljeva lišenih bilo kakvog uzvišenih sadržaja bez bilo kakvih moralnih ograda; u vrijeme u kom smo izgubili svako poštovanje za vrijednosti poštenja, čestitosti, zadate riječi; dok još ima nade da odbranimo makar poslednji bastion samopoštovanja – sačuvajmo hrabrost! Aristotel je smatrao da je najpotrebnije nagovoriti svoje savremenike na filozofiju. Taj nagaovor danas je izgubio snagu. Ali je utoliko preče nagovoriti ljude da sačuvaju hrabrost!

Jer danas: Povera e nuda vai filosofia! Gola i bijedna svijetom hodi filozofija! Ako je Petrarka mogao smatrati da je ova melanholična konstatacija bila realna slika stanja filozofije, danas je filozofija već odavno u komi, priključena na aparate za održavanje života.

Preostala je još samo – hrabrost!

Niko se nikada nije pokajao zbog hrabrosti!

I nema nikoga ko nije zažalio zbog kukavičluka!

Ona mati lasica mi je pokazala da je hrabrost temelj svih vrlina i nužan uslov samopoštovanja. Oni koji nas vole mogu nam dati snagu, ali hrabrost nam daju oni koje mi volimo. Ko je prestao voliti, zuvijek je izgubio hrabrost. Ravnodušnost prema moralnim vrijednostima, prema ljudima, čak prema poslu, koliko god bio naporan i kakve god rezultate davao, koji obavljamo iz interesa ali bez ljubavi, ostavlja nas bez hrabrosti i time oduzima osnovni kvalitet ličnosti i uništava nam karakter.

I u svim našim odnosima sa ljudima, hrabrost je neophodan uslov (Conditio sine qua non) izgradnje karaktera i ličnog integriteta. Potrebna je velika hrabrost da se suočimo sa svojim neprijateljima, ali je potrebna ista takva, ako ne i veća hrabrost da se suočimo sa svojim prijateljima kada dođe takav trenutak. Iako sam prilično nemaran prema znanju koje se stiče iz ličnog iskustva, jednu lekciju sam dobro upamtio: nijedan uspjeh nije potvrđen i nijedan neuspjeh nije koban dok o njima hrabrost ne kaže svoju riječ.

O kakvom uspjehu može govoriti onaj koji je izgubio hrabrost!? I ko može smatrati da je poražen onaj koji je sačuvao hrabrost!?

Za čovjeka, koji opravdava to ime, izbor je bio i ostao isti:

Sačuvati hrabrost ili – propasti!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Uskrsla metamorfoza Hirošime

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši. Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza

 

Poklopio se dan kad pišem za “Duhankesu“, sa događajem koji ne mogu preskočiti. Tema ove kolumne je time bila određena. Kada se desio događaj o kom je riječ, bio je  6. avgust.  I danas je 6. avgust. Tada je bila 1945. godina. Sada je 2025. godina. Ravno 80 godina je prošlo od tog dana do današnjeg dana. Dođe mu kao 80-ti rođendan. Zamalo pa smo vršnjaci, taj događaj i ja. Ja sam stariji dvije godine. Ako nismo vršnjaci, generacija jesmo. A događaj? Svakako ste se već sjetili: Hirošima!

U 8:15 ujutro 1945. godine,, tačno  kada sam ja jutros, 80 godina kasnije  počeo pisati ovu kolumnu, iz U.S. Army bombardera Boeing B-29 Superfortress, nazvan Enola Gay po imenu majke pilota, pukovnika Paula Tibetsa (Paul Tibbets, unaprijeđen u generala, poslije podviga,   po hitnom postupku), otkačena je atomska bomba teška pet tona, zbog ogromnih proporcija iz milošte nazvana Đetić  (Little Boy). Puštena je sa visine od  9.467 metara (31.060 stopa) a eksplodirala je tempirano na visini od 600 metara (1.968 stopa) iznad grada,  na kojoj će, prema  proračunima naučnika,  izazvati najveće razaranje, maksimalnu toplotnu energiju na tlu od 4.000 C stepeni, i  pokriti najveću teritoriju letalne radioaktivnosti. Proračuni su se pokazali tačnim a Đetić je nadmašio i najoptimističnija  očekivanja: od eksplozije i strahovite vreline, u trenutku je ubijeno oko 140.000 ljudi, od toga 38.000 djece, dok su mnogi od preživjelih umrli od leukemije, kancera i drugih najtežih oboljenja izazvanih muklearnom radijacijom.

Iako je po destruktivnim proporcijama zadivio i naučnike (koji su sačuvali čist obraz jer su bombu samo  napravili i nekoliko puta prethodno izvršili probe iste ovakve A bombe u pustinji Nju Meksika), kao i glavnokomandujućeg, Predsjednika H.Trumana i predstavnike vojnog  vrha, koji su takođe sačuvali čist obraz jer su ubivši oko 250.000 japanskih civila – u Hirošimi i tri dana kasnije u Nagasakiju – spasili život desetinama hiljada svojih vojnika koji bi izginuli dok ne bi ostvarili planirani pravedni cilj: potpuni slom Japana i bezuslovnu kapitulaciju koju će na ratnom brodu SAD,  potpisati lično poniženi  japanski car – uspjeh ovog Đetića, mogao se opravdano očekivati. Kao prvo, iako je bio težak samo pet tona, imao je razornu snagu ravnu 15.000 tona najjačeg eksploziva – TNT! Kao drugo, 6. avgusta 1945 godine, Hirošima je bila grad sa najvećim brojem civila u Japanu. Planski je pošteđen u svim bombardovanjima, tako da je postao sklonište civila iz drugih  intenzivno bombaradovanih gradova. Protivavionska odbrana svedena je na minimum; pri uzbuni, ljudi više nisu ni bježali u skloništa, a termin u 8.15 ujutro izabran na osnovu informacija da najveći broj ljudi i djece tada izlazi na ulicu i u parkove.

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši.   Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza. Gaza-metastaza!  A opet je svima čist obraz. U klasičnoj kriminalistici, ako nema ubijenog, nema ni ubice. U metamorfozama Hirošime i Gaze, važi pravilo: ako nema ubice, nema ni ubijenih. Mrtvih ima na stotine hiljada ali nema ubice jer nema ubijenih. U Hirošimi su svi poginuli od jedne bombe, u Gazi-metastazi, niko nije ubijen nego su svi stradali  od hiljada i hiljada bombi i granata, ili su skončali od gladi, Predsjednik Izraela Netanjahu je svakako na to mislio kada je u Generalnoj skupštini UN na sopstveno retoričko pitanje:“Znate li koliko je izraelska armija ubila civila u Gazi?“, pred očima cijelog svijeta teatralno i slavodobitno ispalio najbezočniju laž ikada izrečenu:“Ni jednog jedinog!“

Obolilo je odavno čovječanstvo. Ogubala mu duša. Prišt do prišta, crnji od crnjeg. Tumor do tumora.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ludačka košulja slobode i pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ali, šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti? Onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način

 

 

Evo dragi moji,  jedne zagonetke koja me odavno muči. Odgovor do kog sam došao, nije mi ni malo po volji jer se kosi sa mojim najdubljim uvjerenjem. Najgore je to što u logici i argumentima ovog zaključka, ne vidim nikakav propust, ni najmanju slabost. Preostalo mi je samo da ovu muku podijelim s vama. Ako nađemo odgovor koji će biti u skladu sa mojim pogledom na svijet, eto srcu mom radosti. Ako ne nađem, kažu da se teret muke koju podijeliš s drugim, prepolovi. Težak je teret ove muke, ako bi se prepolovio, kao da bi mi se pola svjetske muke skinulo sa pleća!

Naime, ja sam uvjeren da je ostvarenje svijeta pravednosti i slobode moguće. Ako slavoljubive, pohlepne, egoistične, okrutne vladare isključimo kao devijacije, pristajem da historiju svijeta posmatram kao područje iskrene i altruističke posvećenosti najumnijih mislilaca i najmoćnijih vladara ostvarenju svijeta pravednosti i slobode, ta dva najplemenitija i najviša ideala! Ali, uvjerenja su jedno a argumenti su drugo. Šta ako se ta dva ideala jednostavno ne mogu ostvariti simultano, ako se uzajamno  isključuju!? Šta ako uvođenje opšte pravednosti nužno znači ograničavanje slobode, a promocija slobode u opšte pravo, isključenje principa pravednosti i kanonizaciju nepravednosti??

Najprije, ako govorimo o pravednosti i slobodi kao sadržinski identično definisanim i za sve obaveznm elementima pravnog sistema, jasno njihova sadržina  biti formulisana i uvedena odlukom iz  jednog centra. Način na koji su formulisana tzv. univerzalna ljudska prava, ovo uvjerljivo potvrđuje. Ujedno, mandatorni, prinudni model kao jedini način na koji se može uvesti jedinstven pravni sistem obavezan za sve države svijeta, istovremeno znači de facto ukidanje slobode svake pojedine države da definiše sopstveni pravni sistem  izveden iz njene tradicije. S druge strane, afirmacija slobode kao prava svake države da postupa u skladu sa sopstvenim interesima i mogućnostima, imajući u vidu frapantnu disproporciju u vojnim, ekonomskim, političkim i kulturnim kapacitetima koja vlada u savremenom svijetu, nužno predstavlja čin ukidanja principa pravednosti jer favorizuje najmoćnije a hendikepira najslabije države svijeta.

Svijet u kom vlada jedan isti sistem pravednosti, jeste svijet bez slobode. Svijet u kom je sloboda promovisana u opšte i neograničeno pravo za sve države, jeste svijet nepravde. Pretrnuo sam od te pomisli! Znači li to da su pravednost i sloboda, ta dva najuzvišenija ideala čijem su ostvarenju posvetile život mnoge generacije najumnijih glava i najplemenitijih duhova, zbog kojih su snijevali, živjeli i ginuli najhrabriji, moralno najčvršći poznati i nepoznati heroji – jednostavno neostvarljivi!? Da ih treba zaboraviti, dići ruke, odreći ih se!?  I još – zar bi se uopšte  mogli zaboraviti, i ako bi mogli, zar bi vrijedilo živjeti bez njih!?

I onda sam shvatio. Svaki čovjek i svako društvo su slobodni ako su slobodni na svoj način. Ptica je slobodna na nebu, riba je slobodna u moru. Jedno društvo je pravedno samo ako poštuje najviše standarde pravednosti, ali ne neke apstraktne pravednosti proglašene političkom odlukom jedne ili nekolicine najmoćnijih država, nego konkretne pravednosti, nastale na tradiciji svakog pojedinačnog društva. Univerzalna pravednost, sadržinski identična za sva društva, jeste univerzalna nepravda. Danas je jasno da svijet u kom je svaka država slobodna da radi šta hoće i šta može, nije svijet slobode, nego svijet nepravde, permanentne tiranije jednih i beskrajne patnje drugih.

Kada jednom shvate da su pravednost i sloboda univerzalni principi i trans-historijski ideali ljudskog svijeta – Conditio humana – koji mogu istovremeno postojati samo skrojeni po mjeri konkretnih društava, najmoćnije države će odustati od navlačenja ludačke košulje za sve, i usmjeriti svoje snage na ostvarenje takvog svijeta.

Ili griješim!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Cigle u prozoru imperije

Objavljeno prije

na

Objavio:

I u najdaljoj budućnosti, dok god opstaju imperije, naći će se i cigli (BRICS), a biće i ljudi koji će imati smjelosti da bace cigle u prozore imperije

 

Predsjednik Donald Tramp proglasio je članice BRICS-a za neprijatelje koji predstavljaju prijetnju za SAD i najavio da će za 10 posto povećati carinu na sve njihove proizvode. Konkretno, ovo se odnosi na Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južni Afriku,  jer prva slova ovih država čine akronim BRICS   (Brazil, Russia, India, China and South Africa). Riječ “bric” (množina:“brics“) na engleskom jeziku znači “cigla”, pa je zanimljivo vidjeti da li su ove  „cigle”  prijetnja imperiji i ako jesu, čime bi je to mogle ugroziti!?

Dramatičnost i ozbiljnost ove najave, povećava činjenica da je upućena u toku održavanja godišnje konferencije BRICS-a u Rio de Žaneiru i da obuhvata  sve države koje se usude da podrže „anti-američku politiku ove grupe“.  Istina je da BRICS raste i da je, tokom ove decenije, sa četiri proširen na 10 država članica (Saudijska Arabija je u statusu kandidata), uz devet država partnera i oko 12 država na listi da se pridruže. Ukupno, organizacija sada obuhvata oko 25 posto svjetske ekonomije i praktično polovinu stanovnika planete. Iz ove perspektive BRICS  izgleda prilično ozbiljno, dok njihova namjera da u uzajamnom trgovinskom prometu uvedu plaćanje lokalnim valutama svake zemlje članice, sugeriše i realnu moć da ozbiljno ugroze US dolar.

Međutim, izbliza pogledane, stvari ne stoje ružičasto za BRICS. Kina i Rusija, kao ekonomski najmoćnije članice, plaćanje lokalnim valutama svode na juan i rublju i to samo u području energenasa, dok su, pritisnute sankcijama Zapada, Kina i Rusija u svemu ostalom sputane da intenzivinije uvedu najavljenu de-dolarizaciju.  Prema podatcima BRICS-a, od $33 triliona ukupnog globalnog trgovinskog prometa u 2024 godini na BRICS otpada svega $1 trilion, odnosno, oko tri posto. US dolarom se i dalje obavlja oko 90 posto svih transakcija u svijetu i oko 60 posto svjetskih novčanih rezervi. Uz to, NDB (centralna banka BRICS-a), koja je rival Svjetskoj banci, 2024. godine odobrila je kredite u visini od $39 milijardi (biliona), što je beznačajna suma u poređenju a $1 trilion koliko je pozajmljeno od Svjetske banke. Prema procjenama ekonomista, ove brojke opasnost od de-dolarizacije čine neznatnom pa i to samo teorijski i u vrlo dalekoj budućnosti. Oni koji likuju zbog toga, mogli bi proglasiti BRICS za klub ljubitelja ekonomskih i finansijskih eksperimenata a ne za globalnu  transformativnu silu kako neki žele da vide ovu organizaciju.

I pored svega, BRICS je ostao nepokolebljiv  i jedinstven na ovogodišnjem samitu u Riju. Uz sve kulturne, ekonomske, političke i ideološke razlike,  u Deklaraciji, objavljenoj prije dva dana,  7. juna 2025. godine, oštro su osudili jednostrane sankcije za jedne države i protekcionističke tarife za druge, ne imenujući ni te države, ni predsjednika Donalda Trampa, koji stoji iza tih odluka. Istakli su da takve mjere narušavaju svetsku trgovinu i krše međunarodne propise; ukazali su na spremnost da sarađuju na razvoju i upotrebi AI (vještačke inteligencije), klimatskih promjena i zdravlja u svijetu; osudii su postojeće vojne konflikte u svijetu i kršenje međunarodnih propisa o ljudskim pravima, ne imenujući ni SAD, ni Izrael. U završnom obraćanju, predsjednik Brazila Lula je  naglasio:“Svijet se promijenio. Mi ne želimo imperatora.“

Kada je riječ o imperatorima, stvari su jasne. Kao što je rekao Džozef Majnard Kejnz upitan šta očekuje u budućnosti: “U relativno daljoj budućnosti, svi smo mi mrtvi.“ Svi, pa i imperatori, nesvjesni da i oni mariširaju u areni života  zajedno sa umirućima koji im kliču.  Ali i u najdaljoj budućnosti, dok god opstaju imperije, naći će se i cigli (BRICS), a biće i ljudi koji će imati smjelosti da bace cigle u prozore imperije.

Jednu poveću ciglu valjalo bi hitnuti i u prozore EU Parlamenta koji je danas popodne iz izvještaja o Makedonji, imperatorskom samovoljom izbrisao i makedonski jezik i Makedonce.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo