Povežite se sa nama

PERISKOP

Segregacija ili jednakopravnost

Objavljeno prije

na

U Bosni i Hercegovini trenutno je jedna od prevažnih političkih tema: izmjene izbornog zakona.Tom temom su ponajviše opsjednuti funkcioneri vodeće stranke u bosabskohercegovačkih Hrvata, Hrvatske demokratske zajednice. Puna su im usta neravnopravnosti, ugroženosti i svakovrsne diskriminacije Hrvata u odnosu na druga dva konstitutivna naroda… Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine u javnost je poslao hadezeovski prijedlog Izbornoga zakona. Taj dokument pokazao je daljnju nacionalističku isključivost političke partije koju Čović predvodi.

Prosto je nevjerovatno šta taj prijedlog Izbornog zakona donosi. U njemu se o potvrđuju dosadašnje težnje ovoga političkoga subjekta da vlada i samo vlada svim onim Bosancima i Hercegovcima koji se ćute Hrvatima. Ali Čović i njegova stranačka bratija otišli su mnogo koraka dalje… Taj zloćudni hadezeovski Prijedlog zakona ponovo dijeli hrvatski narod u Bosni i Hercegovini na više i manje vrijedne Hrvate, ili na Hrvate iz Hercegovine, koji su po Čoviću i istomišljenicima mu pravi, i Hrvate iz Bosne, posebno Posavine, koji to nisu??! Prema tom Prijedlogu Izbornoga zakona glas mojih sunarodnjaka iz Sarajeva i Mostara nemaju istu težinu. Naravno, vrijedniji su glasovi Hercegovaca!? Da nije pretužno, bilo bi smiješno.

Takav segregacijski odnos prema hrvatskom pučanstvu iz Bosne vodi svemu samo ne jednakopravnosti. Ali Čović i njegovi stranački istomišljenici i ne bave se položajem svoga naroda. Njih pomenute izmjene zanimaju samo da osiguraju Čoviću i njegovim doglavnicima siguran ponovni izbor u Predsjedništvo države i Dom naroda. Sramotnom rabotom hadezeovci pokušavaju vladati vlastitim narodom a ne osigurati mu jednakopravnost.

Ono što ovaj Prijedlog, ako i prođe, neće promijeniti jest činjenica da je u BiH svakim danom sve manje i manje Hrvata i to upravo zahvaljujući segregacijskoj politici Dragana Čovića koja ij je getoizirala. A ako pogledamo gdje idu, lako je zaključiti da se radi o zemljama s liberalnim, građanskim konceptom države. Zašto se onda Čović ne zalaže da im stvori u BiH takav koncept? Zbog navodnog straha od bošnjačke dominacije i gubljenja hrvatskog identiteta. Stoljećima su Hrvati u BiH živjeli sa Srbima i Hrvatima pa taj identitet nije bio izgubljen. On će se izgubiti tek njihovim odlaskom iz BiH. Zahvaljujući Čovićevoj političkoj antilogici. Nije pretjerano tvrditi da je moguće za dužinu jednog prosječnog ljudskog vijeka dočekati da u BiH od Hrvata ostanu tek HDZ-ovi kadrovi čiji će posao biti da administriraju potrebe dijaspore u domovini. Tako će se i jedna nadobudna politika nacionalističkog mračnjaštva pretvoriti u svoju parodiju. Zasluženo, naravno.

Kao epitaf na grobu jedne etnokulturne zajednice, zavidnih dometa u povijesti, moglo bi stajati: Ni manjeg naroda u BiH ni veće bruke i sramote.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Čitava povijest u srušenoj vijećnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakoga dana na zidu dnevne sobe pogled mi zastaje na slici Irfana Hoze, zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi

 

Irfan Hozo slikar je zamamnih, nerijetko džinovskih kompozicija.

Ali, jednako je Hozo uspješan u likovnoj komornosti, gdje u svoje uratke naprosto utkiva majstorski ugravira takove detalje koji plijene pažljive likovne znalce prefinjenih osjećaja za detalj i drugoplanu akcentuaciju.

Svakoga dana na zidu dnevne sobe, od jutarnje kave do kasnog gustiranja „Temjanike“, pogled mi zastaje na slici zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Ova remek studija Vijećnice u jednom stadiju njene obnove i rekonstrukcije donosi u ravni realnog iznimno precizan slikarov sken prostora kolonade i stepeništa, sa detaljima datim crtačkim virtuozitetom Hozine koliko imaginacije toliko i cijelih izmaštanih prizora.

Logičkim prepletima te dvije ravnine slikar je napravio svojevrsnu analitičku učitanost u prostor; ali i bitne vremenske metamorfoze koje uvjetuju njegov novi impulzivitet u narednoj fazi ulaska u bit slike…

Kao što je slikajući svojedobno pojedine građane koji svojim kompletnim tjelesnim habitima, ali i nevjerojatno preciznim studijima svakog pojedinačnog portreta donose splin gradskosti i specifične sarajevštine, tako Hozo rafinirano, opet crtačkom preciznošću i virtuozitetom unosi na pojedine predjele devastacije Vijećnice likove što naznačuju hod kroz stoljeća grada podno Trebevića… Te fine, drugoplane gravure na golemoj draperijskoj intonaciji zagasite smeđosti sarajevske Vijećnice…. To donošenje karakterističnih likova sa odjećom iz adekvatnih perioda snažnom asocijativnošću otvara svakom gledatelju čitav roj asocijacija na konkretni povijesni period.

Irfan se Hozo umjesto artizma, koji njegovom metjeu nikad nije mogao biti problemom, predaje savršenom osvještavanju pojedinih kamenih i ciglanih elemenata barbarski uništavanih i srušenih, ostavljenih u foajeima, da ne govorimo asocijativima na knjige koje su bile prije barbarizma glavni stanari Vijećnice. Ta fina učitanost Irfana Hoze u sve slojeve negdanjeg mobilijara, kao i svega što je nastalo devastacionim udarima, trijumfira upravo slikarevim filigranizmom obrade – krajnje strastvene posvećenosti za detalje i njihove uklopljenosti u likovnu atraktivnost ove drage mi slike.

Irfan Hozo me ovom sjajnom grafikom podsjeća na nenadmašne slikare, ikonopisce i zografe.

Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi. Hozo nije izravan niti u jednoj svojoj grafičkoj virtuozi. Kao i u svom slikarskom opusu, i u grafikama, on se služi naznakama koje svoju umjetničku violenciju razvijaju u finoj konkordiji cerebralne sfere gledateljeve sa krajnjom namjerom grafičara koji nije samo vrhunski majstor metjea nego itekakakav likovni mislilac sa filozofskom potkom koja pledira na široki intelektualni angažman kod svakog gledatelja vjernika ove suptilne umjetnine.

Kao malo koji umjetnik naših duhovnih paralela on podrazumijeva intelektualno-filozofski dijalog između budućeg gledatelja i njegovog virtuoznog grafičkog lista. Približava se tu njegov metje  i nevjerojatnoj intelektualno-slikarsko-grafičkoj odanosti umjetničkom angažmanu velikog crnogorsko-hrvatskog  likovnog stvaraoca Dimitrija Popovića.

Trijumf istinske umjetnosti!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nacionalistički nogomet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Godinama se u nogometnim arenama dešava divljanje nacionalističkih hordi koje svojim nasilništvom tjeraju ljubitelje ove prelijepe igre sa utakmica. Instrumentalizacija događanja u sportu porodila je mafijaške gangove kojima nogometna događanja služe da bi iživljavali najniže ljudske, a tačnije je kazati neljudske porive

 

TXT. Prošao je i Mundijal, to najprestižnije svjetsko nadmetanje u „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“. Trijumfirali su Argentinci, otkrovenje su bili majstori nogometa iz Maroka, razočarali reprezentativci Srbije, poslovično uspješni bili nositelji svjetske bronce nogometaši Hrvatske…

No još za trajanja svjetskog prvenstva uočavalo se i to ponovno (!!!) koliko je u ovom našem življenju sve politizirano do enormnih dimenzija. Zabrinjavajuća je činjenica da je gledanje televizijskih prenosa utakmica iz Katara mnogim „navijačima“ služilo da iskažu i to javno svoje neskrivene nacionalističke osjećaje. Tako da smo uz televizijske prenose gledali i slušali otužno povampirenje fašistoidnih poriva u navijanju „protiv“, a ne navijanju „za“!? Potpuno krivi odnos prema nogometnom meču, kao „bojnom polju“ umjesto kao igralištu, na kojem se  dešava nadmetanje dviju momčadi u ljepotama (!!!) nogometne igre.

Sve je u prostoru najbližeg nam susjedstva, u Zagrebu kulminiralo po povratku reprezentacije Hrvatske sa Mundijala. Uz radost zbog uspjeha jedine reprezentacije sa naših zemljopisnih prostora, koja u kontinuitetu biva dijelom „gornjeg doma“ svjetskog nogometa, desile su se izuzetno neprijatne stvari. I to od onih protagonista nogometnog majstorstva kojima smo uz TV prijemnike aplaudirali; od asova koji su u ovom tmurnom, neobećavajućem svakodnevlju unosili svjetlo u tunel egzistencijalnih i drugih snizilica u kojima preživljavamo.

Dva su nositelja reprezentativne „kockaste“ odore hrvatske najbolje selekcije zapjevali pjesmu prononsiranog ustaše Tompsona i salutirali uz fašistički pozdrav „Za dom spremni“…

Umjesto radosti zbog ponovljenog uspjeha reprezentacije izbornika Zlatka Dalića, doživjeli smo ponovno povampirenje fašizma…

Osramotila su ta dvojica hrvatskih reprezentativaca i dres koji su junački nosili protiv svjetskih nogometnih kolosa i velesila. Bacili su tim sramnim aktima pod noge sve ono što je na sportskom polju postignuto, u javnost je otišla iznimno ružna slika sa predivnog ambijenta koji je 800.000 ljudi u nogometno-domoljubnom transu stvorilo toga dana na Trgu Bana Jelačića.

Ali, ništa nije slučajno pa niti ovaj događaj koji neki tendenciozno žele minimizirati, ili što je još pogubnije, prešutjeti.

Godinama se  u nogometnim arenama dešava divljanje nacionalističkih hordi koje svojim nasilništvom tjeraju stvarne ljubitelje ove prelijepe igre sa utakmica. Godinama se toleriše otvorena nacionalistička instrumentalizacija sporta i sportskih događaja. Umjesto svestrane i učinkovite akcije doživjeli smo i to da instrumentalizacija događanja u sportu porodi i takve mafijaške skupine i gangove kojima nogometna događanja služe da bi iživljavali najniže ljudske, a tačnije je kazati neljudske porive.

Nisu devedesete godine prošlog stoljeća bile tako davno… Mnogi znalci povijesti našega tla ustvrditi će sa puno argumenata da je krvavih četiri godine raspada Jugoslavije otpočelo, imalo svoje uvertire na sportskim događanjima, i tada u gruboj instrumentalizaciji nogometa!? Užasava stoga pomisao da ponovno potvrđujemo da nam povijest nije učiteljicom, da iz krvavih događanja kojima je okončana povijest prošloga stoljeća na jugoslavenskom tlu ništa, ama baš ništa naučili nismo…

Dok pišem retke ovoga Periskopa, u mislima mi je i prizor u kojem se skupina političkih huligana krvavo obračunava u Novom Sadu sa dvojicom zagrebačkih glumaca. Samo zato što govore svojim hrvatskim jezikom, pa vele kazalište umjesto pozorište…

Bez ozbiljne budućnosti su narodi kojima su idoli oni koji salutiraju ustaški, ali jednako i oni koji u svom primitivnom i oskudnom vokabularu za teatar nemaju i riječi kazalište, pozorište, pozorje… Ali, sad sam možda i prezahtjevan prema krdu primitivaca koje fašisti izuzetno vješto koriste da potpale nove požare.

Nikome na našim južnoslavenskim prostorima nije potreban nogomet zavijen u nacifašističke oblande.

Zato je pred nogometnim/fudbalskim savezima, ali i pred školskim sistemom, ogroman posao da se vaspita i prevaspita onaj dio populacije koji najljepšu sporednu stvar na svijetu kalja blatom nacionalizma.

Fašizam ne smije proći!!!

NO PASARAN!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Svjetline lutkarstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

U knjizi „Djetinjsvo koje traje – lutkarenje grad i mi“, o sedamdeset ljeta lutkarske umjetnosti u Mostaru, jedan sam od autora. Nisam se ni trena dvoumio kada me mladi ravnatelj Kazališta lutaka Mostar Tibor Oreč zamolio da i ja kratkim tekstom obilježim značajnu obljetnicu teatra u kojem sam kao dječak gledao prva čudestva lutaka i lutkarstva. Evo mi je stiga ta knjiga iz rodnog grada i tek sada vidim u kako ozbiljnom izdavačkom pothvatu sam sudjelovao

 

Danas mi je stigla knjiga iz rodnoga grada. Prelijep silvestarski dar.

Knjiga u kojoj sam jedan od autora, „Djetinjsvo koje traje – lutkarenje grad i mi“, o sedamdeset ljeta lutkarske umjetnosti u Mostaru. Nisam se niti trena dvoumio kada me mladi ravnatelj Kazališta lutaka Mostar Tibor Oreč iznimno ljubazno zamolio da i ja svojim teatrološkim kratkim tekstom obilježim značajnu obljetnicu teatra u kojem sam i sam kao dječak gledao prva čudestva lutaka i lutkarstva. To je bila i prigoda da odužim dio duga prema svom prijatelju, inače vrsnom majstoru lutkarstva i ponajboljem menadžeru, organizatoru kazališnih događanja Petru Šurkaloviću Cigi…

Tek kada sam vidio uzorno uređenu (Darko Juka) i grafički oblikovanu (Shift  Brand Design) monografiju Lutkarskog kazališta Mostar postao sam svjestan u kako ozbiljnom nakladničkom pothvatu sam sudjelovao… Jer tekstove za knjigu koja slavi „sedamdesetoljetnje djetinjstvo“ pisali su i Jaroslav Antoniuk, Antonija Bogner Šaban, Ivo Brešan, Boris Čakširan, Nevenko Herceg, Darko Juka, Mario Kordić, Livija Kroflin, Tamara Kučinović, Edi Majaron, Luko Paljetak, Ivan Vukoja…

Ovako atraktivnu knjigu ne bi mogli ostvariti mostarski majstori lutkarske magije da fotografski ona nije obogaćena radovima Ivana Kelave, Stojana Stoleta Lasića, Dalibora Dale Nikolića, Mate Zemljića, ali i bogatstvom Pismohrane Lutkarskog kazališta Mostar.

Svi tekstovi u knjizi su dvojezični, prevod na engleski Željka Žulj.

Djetinjstvo i radost stvaranja trijumfiraju na svim listinama knjige.

Akademik Luko Paljetak je počastio u povodu ove obljetnice mostarske lutkare sjajnim pjesmotvorom u čast lutkarenja u pokretu, osobito u periodu ratnih dejstava na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Ono što posebno očarava su brojni likovni prilozi sve sa pečatom dječije stvaralačke mašte.

Posebno je značajno naglasiti da je čelni čovjek Hercegovačko neretljanske županije, Nevenko Herceg, svim potencijalima stao ne samo uz jubilej mostarskih lutkara, već i prilikom promocija ove dragocjene knjige, kad je posebnim saopćenjima pokazao da je ovaj nakladnički projekat značajan ne samo na kulturnom planu.

Dar koji je stigao na moju lipovičku adresu dobiva na značenju posebno u svjetlu vremena u kojem umjetnost i kultura ne zauzimaju ozbiljnije pozicije kod obnašatelja najviših političkih funkcija na Balkanu…

Misija Nevenka Hercega, kojega sam kao prijatelja umjetnosti upoznao prilikom njegovih obnašanja drugih funkcija, obećavajuća je po lutkarstvo, a to praktično znači i po budućnost djevojčica i dječaka kojima je poglavito namijenjena djelatnost Lutkarskog kazališta mostarskoga.

Ovom značajnom povijesnicom lutkarske umjetnosti, obogaćenom obiljem teatrologijskih podataka, posebno se šire znanstvena saznanja o egzistiranju drevne umjetnosti lutkarenja u BiH i na Balkanu.

Potrebna i značajna knjiga, likovnošću prebogata, biti će svetkovina za svakoga čitatelja u čije ruke dospije!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo