MONITORING
SEOBA MAROVIĆA: Kako se kriminal isplati
Objavljeno prije
9 godinana
Objavio:
Monitor online
Ko su ovi ljudi: dokazani domaći lupeži ili uvaženi strani investitori?
Odgovor na to pitanje mogli bi dobiti do kraja bajke o Svetozarevu na moru i njegovim znamenitim likovima: Svetozaru, Draganu, Milošu i ostalim Marovićima koje – uz gene i prezime – povezuju pravosnažne osuđujuće presude ili potpisi na Sporazumu o priznanju krivice. Moglo bi se, doduše, opet pokazati kako odgovor na postavljeno pitanje ne mora biti jednoznačan – makar dok je Crna Gora ovo što danas jeste.
Novu lavinu znatiželje pokrenula je informacija da je Miloš Marović, sin Svetozarov, odbojkaš lokalnih dometa i kontroverzni biznismen, zatražio i dobio državljanstvo Republike Srbije nakon što je u Crnoj Gori osuđen na jednogodišnju robiju. Prethodno je Osnovni sud u Kotoru početkom februara izdao nalog za Miloševo hapšenje, pošto se nije odazvao na izdržavanje dogovorene kazne.
Mlađem Maroviću, naime, nije suđeno i presuđeno već se on sa Specijalnim tužilaštvom cjenkao i nagodio o svojoj krivici zbog učešća u malverzacijama prilikom preprodaje opštinskog zemljišta u mjestu Prijevor iznad Jaza. I njenim gabaritima.
Prema Sporazumu o priznanju krivice, koji je potpisan krajem 2015. Godine, Miloš Marović se sa tužilaštvom nagodio da odleži 12 mjeseci zatvora i državi plati kaznu od 380 hiljada eura. Šteta koju je u spornom poslu pretrpjela SO Budva bila je višestruko veća, dok o ličnoj koristi učesnika te prevare nemamo zvaničnih podataka. Sporazum je postao pravosnažan sredinom prošle godine i od tada je Miloš iznalazio razne načine da odloži odlazak na robiju.
Sve dok nije dobio potvrdu o upisu u srpsko državljanstvo. ,,Budući da je ispunjavao sve zakonske uslove, krajem godine dobio je srpsko državljanstvo”, potvrdio je sredinom februara Marovićev advokat Zdravko Begović dajući prve naznake o suštini cijele operacije; „S obzirom na to da je državljanin Srbije, po zakonu ima mogućnost da kaznu zatvora izdržava u toj državi”.
Onima što nijesu shvatili iz prve, Begović je, naknadno, i dodatno pojasnio: ,,Krivični zakon Srbije dozvoljava da se kazna zatvora do godinu može izdržavati u kućnom pritvoru i vjerovatno je to bio jedan od glavnih razloga da je on (Miloš Marović) tu varijantu izabrao”.
Ostala je nepoznanica da li je Svetozarov sin od početka planirao ovu operaciju, ili mu je izdržavanje kazne u kućnom pritvoru, sa nanogicom, sugerisao neko od beogradskih prijatelja. Svetlana Ceca Ražnatović, recimo, koja je na sličan način prije šest godina odslužila dogovorenu jednogodišnju robiju. Da bi kasnije, zvanično u svojstvu „porodičnog prijatelja” pjevala na Miloševoj svadbi u hotelu Splendid. Skupa sa Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Severinom. Madona je izostala zbog ranije preuzetih obaveza.
Da se manemo šale, prvo pitanje postavljeno u Crnoj Gori, nakon saznanja da se državljanstva odrekao jedan od njenih najprivilegovanijih sinova, bilo je ono o zakonitosti cijelog postupka. Ovdašnji Zakon o državljanstvu propisuje da crnogorski državljanin ne može postati osoba pravosnažno osuđena na zatvorsku kaznu u drugoj državi. Doduše, to nije bio problem da se državljanstvo – na zahtjev Mila Đukanovića – dodijeli Taskinu Šinavatri, Mohamedu Dahlanu i sličnim junacima tranzicija, privatizacija i malverzacija diljem planete zemlje. Posumnjalo se prvo da je i u slučaju Miloša Marovića primijenjen neki sličan princip. Ali nije. Zakon o državljanstvu Republike Srbije ne poznaje to ograničenje tako da je Milošu za dobijanje državljanstva bila dovoljna prijava boravka u Beogradu. Uz neidentifikovane nekretnine u glavnom gradu Srbije. Bez sumnje, pošteno zarađene.
Slijedio je Marovićev zahtjev da dogovorenu kaznu odsluži u Srbiji i, konačno, zahtjev za ispis iz crnogorskog državljanstva. Što su mnogi dočekali kao krucijalni dokaz odustva patriotizma kod dotičnog, da oprostite, gospodina.
Demokrate su sopštile da je „sin šefa organizovane kriminalne grupe” ovim činom u potpunosti razotkrio sav cinizam DPS-ove navodne ljubavi prema državi. ,,Crnu Goru vole samo dok u njoj mogu nekažnjeno vršiti milionske malverzacije…”.
Neophodno je podsjetiti sve koji u činu Miloša Marovića traže tragove (ne)patriotizma da je on, skupa sa svim članovima kriminalne grupe kojoj je prema priznanju pripadao, svoj odnos prema Crnoj Gori pokazao tako što je pljačkao i od nje otimao. Boja pasoša tu je najmanji problem.
Reakcije države druga su priča. „Nadležni organ je obavezan da odluku o sticanju i gubitku crnogorskog državljanstva donese u roku od jedne godine od dana pokretanja postupka”, saopštio je ovdašnjim medijima Dragan Pejanović, sekretar MUP-a na upit kako će se odnijeti prema Marovićevom zahtjevu za ispis iz crnogorskog državljanstva. Prethodno se oglasilo i Ministarstvo pravde, navodeći da su „Svetozar i Miloš Marović dužni da zatvorske kazne izdržavaju u Crnoj Gori”.
Svetozar Marović, „šef budvanske kriminalne grupe” takođe je sa Specijalnim tužilaštvom sklopio dva Sporazuma o priznanju krivice prema kojima je bio dužan da u zatvoru provede 42 mjeseca (tri i po godine), plati kaznu od 1,1 miliona eura i u humanitarne svrhe uplati dodatnih 50 hiljada. Sve to kao naknadu za niz nedjela (afere: Jaz, TQ Plaza, Kopirajt, Krapina, VTE, Bulevar, Prijevor) kojima je Budva oštećena za desetine miliona eura. Dok ima onih koji tvrde da se opljačkano ne mjeri desetinama nego stotinama miliona.
Da li je najstarijem Maroviću izrečena adekvatna kazna? Dva „detalja” unose dodatnu zabunu. Nijeste morali biti pravnik da bi vam, od 2010. i početka istraga protiv Marovića i njihovih saradnika, palo u oči kako tužilaštvo i pravosuđe nijesu pokrenuli postupak blokade i(li) privremenog oduzimanja imovine osumnjičenih, optuženih i osuđenih aktera ovih afera. Iako su u nekim drugim slučajevima bili mnogo odlučniji po tom pitanju. Pomenimo samo suđenje Dušku Šariću i Jovici Lončaru, ili (neuspješan) proces koji je vođen protiv Safeta, Mersudina i Amine Kalić.
Dodatno, Svetozaru Maroviću je, računajući i posljednje olakšice, kazna sa dogovorenih 42 već smanjena na 29 mjeseci zatvora. Ukoliko se bude dobro vladao, može dodatno skratiti vrijeme u zatvoru. Računajući i šest mjeseci u pritvoru, mogao bi se izvući sa nepunih 20 mjeseci zatvora. Ako je i dio priče o stečenoj imovini porodice Marović tačan, ispašće da je Svetozar za svoja nedjela plaćen bolje od Mesija, Lebrona, Đokovića ili nekog četvrtog sportskog i marketinškog heroja današnjice.
Od prvog trena kolaju sumnje da je u pitanju bio politički podstaknut dil, prema kome će „krupne ribe” pasti na oltar integracija, ali će njihova imovina ostati zaštićena. I kao garant budućeg ćutanja.
Zato, možda, crnogorsko pravosuđe ne pominje tajne račune u Švajcarskoj, ili porijeklo nekretnina koje porodica, navodno ili bez navoda, ima širom Evrope.
Hrvatski Nacional je u maju 2001. objavio: ,,Na Subotićevu platnom spisku, prema tim izvorima, nalazi se i predsjednik crnogorskog parlamenta Svetozar Marović, koji je također ljubitelj skupih satova a mjesečna mu je apanaža 100.000 DEM… Doznajemo da je Marović od Subotića dobio i stan u najboljoj četvrti Pariza”. Marović je, naknadno, negirao da posjeduje bilo kakve nekretnine u inostranstvu ali se taj, navodno njegov stan, pominje i u posljednjoj velikoj aferi SCG – ,,satelit”. Navodno je baš u njemu potpisan ugovor kojim bi bivša Zajednica za pedesetak miliona od jedne izrelske firme zakupila špijunski satelit… U Beogradu se, zbog tog posla, sudi nekadašnjem ministru odbrane SCG Prvoslavu Daviniću. Srbija se, u međuvremenu, poravnala sa Izraelcima pristajući da im plati 30-ak miliona eura. Za 500 satelitskih fotografija i tri bespilotne letjelice sa opremom za snimanje.
Marović je, uglavnom, bio jedan od rijetkih državnih zvaničnika koji je odbio da komentariše pisanje hrvatskog nedjeljnika pravdajući se time što se pominje ,,samo u jednoj rečenici”.
O knjizi Pravila ćutanja, nekadašnjeg bliskog saradnika i kuma Momira Bulatovića nije rekao ni toliko. Iako tamo piše kako je Bulatović, sredinom 1990-ih dobio dokumente da je Marović od „izvjesnog Ćupića, biznismena iz Budve” dobijao 40.000 maraka po šleperu cigareta.
U MANS-u su izbrojali da je Marović 2010. na vrhuncu moći „preko članova najuže porodice i sa njima poveznih lica, odnosno kćerkama kompanija, povezan sa 22 privatne kompanije od kojih se čak deset bavi građevinarstvom i nekretninama, a dvije su of-šor firme sa Britanskih Djevičanskih ostrva, odnosno Kipra”.
Marović nije volio da se hvali svojim preduzetničkim poduhvatima. Novac je, makar verbalno, bio u drugom planu. Nakon referenduma o nezavisnosti, po povratku sa funkcije u Beogradu u ljeto 2006. najavljuje kako će „naći neki način da pripomogne porodične finansije”. Već naredne godine i zvanično postaje milioner. O čemu je, navodno, obaviješten iz novina. Sljedeće, 2008. kaže:,,Ja se trudim da ne idem na šalter i čekam platu. Trenutno pomažem svome sinu koji se bavi biznisom na jedan novi način. Ove mlađe generacije su mnogo efikasnije i brže od nas ali nekako, u krajnjem, svakako uspijevam da se snađem u realnom svijetu…”.
Konačno, kada je shvatio da je, ma koliko snalažljiv, ostavio dovoljno tragova istražiteljima, Marović 2010 . ubjeđuje stanovnike Crne Gore da ne vjeruju svojim očima: ,,U pitanju je prljava kampanja koja se već mjesec dana vodi protiv mene, moje porodice, mojih prijatelja, partije kojoj pripadam i grada u kojem živim”.
Čitaoci Vijesti nedavno su mogli doći do knjige Zakon mafije, koja u podnaslovu objašnjava: „šta od podzemlja mogu da nauče poslovni ljudi”. Trinaesta lekcija nosi naslov Zidovi imaju uši: Nemojte nikada ogovarati svoga šefa.
Da je ova knjiga objavljena ranije možda bi i priča o Marovićima išla u drugom pravcu. Oni što vjeruju da se u životu a posebno u politici ništa ne dešava slučajno spremni su da tvrde kako su budvanska kola krenula nizbrdo 2010. godine, nakon što je Svetozar, neoprezno i bez dovoljno diskrecije, domaćim i stranim sagovornicima obećavao državni obračun sa tajkunima bliskim Đukanoviću nakon što on i Filip Vujanović, najkasnije 2013. godine, preuzmu partijsku i izvršnu vlast. Ostalo je stvar istorije. I pravosuđa.
U svakom slučaju knjiga Zakon mafije mogla bi dobiti prošireno izdanje. Nešto tipa: šta bi podzemlje moglo naučiti od ljudi koji su zloupotrijebili političku i ekonomsku moć, da bi se obogatili i oslobodili krivice. Marovići bi, iz Beograda ili Budve – sve jedno, mogli dati značajan prilog tom djelu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Vlada parlamentu predlaže usvajanje koncesionog ugovora za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu koji će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” u narednih 30 godina. Koliko nas može koštati ta milijarda nijesu računali
Nakon godina odlaganja, uz nebrojeno prekršenih procedura i obećanja, Vlada je u srijedu “prelomila”. Konačnu odluku o ustupanju aerodroma u Podgorici i Tivtu u trodecenijski zakup prepustiće – parlamentu.
Za odluku o prebacivanju odgovornosti pripremljen je i valjan alibi. Na zahtjev Ministarstva saobraćaja Uprava za državnu imovinu izvršila je novu procjenu vrijednosti stalne imovine preduzeća Aerodromi Crne Gore. Utvrđena je vrijednost od približno 265 miliona eura pa, u skladu sa Zakonom o državnoj imovini, konačnu odluku o koncesiji ne može donijeti Vlada (samostalno može da odlučuje o imovini vrijednoj do 150 miliona), već se o njenom prijedlogu mora izjasniti Skupština. Na zna se kada će to biti.
Vlada će parlamentu predložiti usvajanje odluke kojom će Milojka Spajića ovlastiti da se južnokorejskom državnom kompanijom Incheon Airport Consortium potpiše ugovor o tridesetogodišnjoj koncesiji za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. To će, tvrde, državi donijeti “najmanje milijardu eura” tokom koncesionog perioda.
Prema kratkom predočenom objašnjenju, 100 miliona donijeće jednokratna naknada koju će Incheon uplatiti u roku od mjesec nakon potpisivanja ugovora. Dodatnih 300 miliona “direktnih finansijskih efekata za državu” predstavljaju najavljene investicije u rekonstrukciju i izgradnju novih kapaciteta na oba aerodroma. Sve to će, po isteku koncesije, postati državno vlasništvo. Prihod varijabilne naknade po osnovu polugodišnjih uplata koncesionara, u visini od 35 odsto prihoda sa aerodroma u Podgorici i Tivtu donijeće, prema procjenama iz Vlade, još makar 600 miliona eura.
Prvo pitanje glasi: da li su predočene brojke i približno tačne? Na njega nemamo valjan odgovor.
Vlada još nije obznanila dokumenta na osnovu kojih je izvedena ova računica. Na njenoj internet stranici stoji (četvrtak prijepodne) obavještenje da će dokumenti: Predlog za davanje koncesije za aerodrome Podgorica i Tivat sa Predlogom odluke koju parlament treba da usvoji i, najvažnije, Predlogom ugovora o koncesiji „biti objavljeni nakon tehničke redakcije“. Do tada možemo da analiziramo predočene brojke bez prvog konteksta.
Po tom osnovu, mogli bi problematizovati što je jednokratna naknada za zakup ostala na iznosu pretpostavljenom još 2018., kada je priča o koncesiji započela. Suprotno procjenama iz 2020. kada se, nakon iskazanog interesovanja na pretkvalifikacionom tenderu, procjenjivalo da će ponude porasti na 150-200 miliona (tadašnji ministar saobraćaja Osman Nurković). Od tada je vrijednost aerodroma više nego udvostručena, dok su očekivane investicije skoro učetvorostručene – sa „najmanje 80“ na 300 miliona.
Upitna je i računica po kojoj tih 300 miliona investicija koje će, mahom, biti realizovane u prvih 3-7 godina zakupa (koncesije) računamo kao imovinski prihod države po isteku ugovora. Zapitajmo se koliko danas vrijedi aerodromska (ili bilo koja druga) infrastruktura izgrađena prije 25 godina, i razumjećemo da za 30+ godina to ne mora biti baš reprezentativna imovina.
Najveću pažnju, ipak, zavrjeđuje tvrdnja da će država, na ime godišnje koncesione naknade dobijati više od trećine godišnjih prihoda sa aerodroma. To je makar dva puta više od uobičajenih naknada za slične aranžmane (pet do 15 odsto prihoda) dok, pride, znatno prevazilazi i očekivane/uobičajene aerodromske profitne marže (razlika između troškova i cijene usluga pruženih operaterima i putnicima) koje se, najčešće, procjenjuju na 10 do 25 odsto ukupnog prihoda.
Da li se ove brojke nalaze u predloženom koncesionom ugovoru? Ako je odgovor potvrdan, znači li to da će Incheon uložiti 400 miliona (jednokratna naknada + investicije) za pravo da 30 godina upravlja našim aerodromima bez zarade? Sigurno ne.
Možda računaju na intenzivan rast broja letova i putnika, što bi bila dobitna kombinacija za obije strane. Ali taj model ne zavisi samo od Incheona i Vlade. Ili planirani model poslovanja predviđa smanjenje troškova i rast cijena aerodromskih usluga? To bi njima donijelo profit, ali bi moglo imati negativne efekte po ovdašnju ekonomiju, po osnovu većih troškova za turiste koji planiraju dolazak u Crnu Goru i smanjenja broja aerodromskog osoblja.
U tom slučaju može se pokazati da će najavljeni prihod u državnoj kasi biti manji od onoga što bi privreda i građani mogli izgubiti na drugim stranama.
Treba razmotriti i model po kome Južna Koreja svjesno rizikuje da njena investicija ne bude direktno profitabilna, računajući da će to višestruko naplatiti kroz povoljnosti koje donosi trodecenijsko vođenje oba aerodroma „prve naredne članice EU“. Tu se, prije svega, misli na kontrolu lanaca snabdijevanja mnogobrojnih korejskih proizvođača. Zamislimo kako se Ćemovsko polje pretvara u logističku bazu Samsunga, LG-a, KIA-e, Hyundaia , POSCO-a… Pa zaračunajmo rizik da bi, u tom slučaju, broj letova niskobudžetnih kompanija za/iz Podgorice i Tivta mogao ostati u drugom planu.
Ili se zapitajmo: da li je Vlada napravila sličnu računicu, formirajući sliku o potencijalnim benefitima državne uprave nad aerodromima u Podgorici i Tivtu? Kakav je taj rezultat u odnosu na predočenu milijardu koncesionog prihoda?
Nemamo informaciju da su Spajić i ministarska ekipa uradili tako nešto. Treba li očekivati da bi računica mogla biti izvedena u parlamentu, tokom odlučivanja o ponuđenom koncesionom ugovoru? Naši sagovornici nijesu optimisti.
„Odluka Vlade da pokrene koncesiju za aerodrome više liči na pokušaj da se posljedice lošeg upravljanja riješe ustupanjem resursa, nego na promišljenu ekonomsku politiku. Suštinski problem crnogorskih Aerodroma nije održivost”, kaže za Monitor Miodrag Vujović (KOD). “Aerodromi već ostvaruju značajnu dobit, to su osmocifreni iznosi dobiti godišnje. Uz to preduzeće ima deponovana značajna sredstva, pa najavljenih 20 miliona godišnje od koncesije ne djeluje kao superioran argument. Tim prije što novac vremenom devalvira, a nemamo ponuđenu projekciju koja bi to imala u vidu”.
U sposobnost svog preduzeća da, i pod državnom upravom, provede modernizaciju i proširi kapacitete vjeruju i predstavnici sindikalnih organizacija zapošljenih na aerodromima u Podgorici i Tivtu. Tvrdnje potkrjepljuju podatkom da su prihodi Aerodroma CG u 2025. godini iznosili 56 miliona eura. “Nakon što su Aerodromi avio-kompanijama po Podsticajnoj šemi odobrili 13 miliona eura popusta na aerodromske usluge, neto prihod za 2025. godinu je 43 miliona. Neto profit je 13 miliona eura, što je rekordan iznos za kompaniju”, stoji u njihovom saopštenju kojim pozivaju parlament da ne usvoji Vladin prijedlog.
Zaista, šta biva sa podsticajnom šemom ako se Aerodromi predaju koncesionaru?
“Osim toga, Aerodromi Crne Gore u ljetnju sezonu ulaze sa nevjerovatnom 21 novom linijom…”, navodi se u sindikalnom obraćanju kojim se upozorava na rad tenderske komisije u postupku dodjele koncesije. Njihov rad je, tvrde, “nepovratno kompromitovao” legitimitet čitavog procesa. “Našu ozbiljnu zabrinutost potvrđuje činjenica da su ključne odluke unutar Komisije donošene uz direktno ignorisanje preporuka renomiranih međunarodnih konsultanata poput IFC-a (Svjetske banke)…”
O kriterijumima za donošenje Vladinog Prijedloga govori i Mila Kasalica. “Najkraći komentar Vlade odluke mogao bi biti ‘padoše spajkijanci, ali se na mufte snađoše’”, konstatuje sagovornica Monitora objašnjavajući kako se predloženom koncesijom plaća četvorogodišnji nerad i uhljebljavanja partija iz tekuće većine. “Imali smo milion modela da kao ozbiljni vlasnici (Vlada u ime crnogorskih poreskih obveznika) ovo privredno društvo sopstvenim snagama i upornim radom privedemo na grane održive konkurencije na regionalnom nivou”. Umjesto toga, kaže Kasalica, “poklonici 30. avgusta ne odustaju da uvijek zauzmu nerazvojni stav, suprotan interesima crnogorske ekonomije”.
I Vujović smatra da, “bez preciznih i obavezujućih ciljeva”, koncesija nije garancija razvoja. “Alternativa je jasna: dugoročna strategija, uključenje struke i predan rad bez partijskih uticaja. Dok se bježi od tog pristupa imaćemo rentijersku filozofiju na svim nivoima – od izdavanja garsonjera u privatnoj režiji do davanja u koncesiju ključnih državnih resursa. To su različita lica iste ekonomske misli, koja počiva na pretpostavci da je neko drugi više zainteresovan za našu dobrobit od nas samih.”
Jesu li, zaista, naši resursi – tuđa briga? To ćemo saznati u parlamentu kad pitanje budućnosti crnogorskih aerodrome dođe na dnevni red. Vladi se žuri, radi potpisivanja Ugovora i naplate koncesione naknade. Nakon toga, pojasnila je premijerova savjetnica za ekonomsku politiku Milena Milović, Crna Gora ima rok od godinu da obezbijedi sve preduslove i preda Inchonu aerodrome na upravljanje.
Dakle, Aerodromi još najmanje godinu ostaju ovakvi kakvi jesu. Da li je to dobra ili loša vijest za ovdašnje građane i privredu bićemo naknadno obaviješteni.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
STEČAJNA MAFIJA U CRNOJ GORI:SLUČAJ KAP U SPISIMA: Đukanovićeve skrivene subvencije domaćem “investitoru”
Objavljeno prije
4 satana
10 Aprila, 2026
Pred Osnovnim sudom u Podgorici i Privrednim sudom se odvijaju dva neobična postupka vezana za indirektne garancije KAP-u u stečaju. Ti sudovi odlučiće da li su osnovana potraživanja MN Bonusa prema Vladi i KAP-a prema MN Bonusu i da li će to na kraju plaćati građani
O nekadašnjem crnogorskom industrijskom gigantu Kombinatu Aliminijuma Podgorica (KAP) je pisano puno. U maju 2023. je ugašeno i posljednjih 12 ćelija elektrolize. Većina je pogašena u decembru 2021. kada je Elektroprivreda (EPCG) odbila isporuke struje po dotadašnjoj cijeni od 44 eura za megavat sat jer je berzanska cijena premašila 200 eura. Od tada su EPCG i zadnji vlasnik KAP-a – Uniprom biznismena Veselina Pejovića na sudu zbog podnešenih tužbi (od 4.6 miliona) i kontratužbi (17.4 miliona) za nastalu štetu zbog raskida ugovora i neplaćanja. Pejović se žalio da ga nova vlast politički progoni.
Iza gašenja proizvodnje primarnog aluminijuma su ostale i druge razne tužbe i maratonski izviđaji Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) oko aktiviranih garancija od preko 120 miliona eura koje je režim Mila Đukanovića dao kremaljskim tajkunima i obavještajcima. Među 14 imena protiv kojih je SDT pokrenuo izviđaj u proljeće 2021. nema šefa režima bez čijeg znanja i blagoslova se, kako se široko percipira u javnosti, ništa nije moglo raditi. Postupci tadašnjeg SDT-a kojim je rukovodio Milivoje Katnić (sada u pritvoru zbog pomaganju narko kartelu) odavno ne čude. I Katnić javno i šefovi narko kartela tajno u SKY komunikacijama su hvalili Vođu i sve činili da zadrži vlast.
Pred Osnovnim sudom u Podgorici i Privrednim sudom se odvijaju dva, po svemu neobična postupka vezana za indirektne garancije KAP-u u stečaju, čiji akteri su javnosti dobro poznati.
Naime, Montenegro Bonus DOO je 07.06.2024. pokrenuo regresnu tužbu protiv države – Vlade Crne Gore u vrijednosti od 981 hiljadu eura na ime garancije koju joj je Vlada Mila Đukanovića dala 11.07.2013. (br.08/56) i nekoliko puta kasnije ponovila u zaključcima. Radi se o pokriću troškova po “Ugovoru o poslovno–tehničkoj saradnji s Kombinatom aluminijuma ad u stečaju”. Vlada Crne Gore se tada saglasila da “ukoliko po osnovu Ugovora…nastane šteta ili na bilo koji drugi način dođe do smanjenja stečajne mase, štetu naknadi Montenegro Bonusu.” Vlada je time utvrdila način – osnov nastanka štete, tačnu vrstu štete (ona koja nastane zbog smanjenja stečajne mase) i svoju izrično imperativnu obavezu da MBonusu naknadi tu štetu. Odluku je potpisao Milo Đukanović.
Stečaj u KAP-u je otvoren 08.07.2013, svega tri dana prije jemstva Vlade dok je Ugovor o poslovno – tehničkoj saradnji između KAP-a u stečaju i MN Bonusa potpisan naredni dan – 09.07.2013. Vlada je devet dana kasnije, 18.07.2013. u zaključcima dala saglasnost na predmetni ugovor. Interesantno je i da su sva akta Đukanovićeve Vlade i resora označeni stepenom tajnosti “interno”.
Đukanovićeva Vlada je 05.06.2014. (08-64/6) ponovila saglasnost da ako “po osnovu Ugovora…nastane šteta…ili dođe do smanjena stečajne mase” ona će to nadokaditi MN Bonusu. Pet dana nakon toga dolazi do “privatizacije KAP-a” (iako je Uniprom Pejovića bio u procesu kupovine KAP-a još od sredine 2013.). Stečajni upravnik KAP-a je bez čekanja dao na vještačenje dokumentaciju Institutu računovođa i revizora Crne Gore. Ovaj Institut je utvrdio da MN Bonus “na ime smanjenja stečajne mase KAP-a po osnovu organizovanja proizvodnje od 18.07.2013. do 18.07. 2014.” (kako je premijer Đukanović “prorokovao”) dužan da plati KAP-u 3.345 miliona. Kasnijim ugovorom između KAP-a u stečaju i MN Bonusa od 30.12.2014. strane su se saglasile da je Ugovor o poslovno – tehničkoj saradnji okončan 18.07.2014. U članu 3 stoji da MN Bonus prihvata obavezu da KAP-u plati 3.345 miliona.
Da se radilo o simuliranom potraživanju i indirektnoj subvenciji privatnom preduzeću Uniprom i Veselinu Pejoviću od strane Đukanovića i Vlade se može naslutiti preko tužbe (P 215/15) koju je KAP pokrenuo u Privrednom sudu za prvi nepuni milion. Vlada zaključkom br. 08-25 od 18.02.2016. “predviđa da se tuženom od prodaje stečajne mase KAP-a uplati 969.762 eura” a tužilac (KAP) podneskom Privrednom sudu 26.02.2016. smanjuje tužbeni zahtjev sa 3.345 miliona na nepunih 967 hiljada. Tužba za ostalih 2.375 miliona je povučena (ali se tužilac nije odrekao potraživanja). Privredni sud je 25.03.2016. okončao postupak i obavezao MN Bonus da plati novac u roku od osam dana.
Interesantno, stranke se nisu nagodile mimo suda (i pored ugovora od 30.12.2014.) niti su, što je zakonomjernije, zaključile sudsko poravnanje. Tako ispada da je Pejović dobio novac, ne direktno od Đukanovićeve Vlade, već preko MN Bonusa u državnom vlasništvu i to putem simulirane presude Privrednog suda kako i ističe sadašnji pravni zastupnik MN Bonusa u svojim podnescima. Time ispada da se otklanja sva potencijalna odgovornost Đukanovića i da je aranžmanu data oblanda sudske pravosnažnosti.
Međutim, čudesima nije kraj. Iako je presuda donešena marta 2016. godine, Pejović ne aktivira presudu punih pet godina. Tek nakon promjene vlasti i dolaska prve post-DPS Vlade sa kojim KAP pokreće naplatu potraživanja od MN Bonusa u martu 2021. Javni izvršitelj donosi rješenje o izvršenju na sumu uvećanu za zatezne kamate i ostale troškoce – cirka 978 hiljada eura. Novac je naplaćen 19.05.2021. Štaviše, iako je prošlo pet godina, Pejović opet pokreće novu tužbu za preostalih 2.375 miliona iako je zahtjev za tu sumu povukao u februaru 2016 na ročištu u Privrednom sudu. Traži i plaćanje kamate od 30.12.2014. Ukupna sumu, koja se potražuje od MN Bonusa iznosi 5.22 miliona eura zaključno sa 31.03. 2026.
Zastupnik tužioca je advokatica Snežana Jović, osoba bliska bivšem predsjedniku Privrednog suda Blažu Jovaniću. Oboje su uhapšeni u akciji SDT-a 09.05.2022. zajedno sa još 11 lica pod optužbama za članstvo u kriminalnoj organizaciji i zloupotrebe u stečajnim postupcima u kojima je bila advokat. U pritvoru je provela 15 mjeseci dok postupak i dalje traje. Na teret joj se stavlja da je u stečajnim postupcima “fiktivnim uslugama, procjenama i inventarisanjem uvećavala troškove stečajnog postupka, kao i da na osnovu fiktivno pruženih i nedokumentovanih usluga pravne pomoći primala sredstva sa računa stečajnog dužnika, a u svoju i u korist kriminalne organizacije”. U krivičnoj prijavi od 08.02.2026. SDT-u od strane Stevana Đukića, jednog od osnivača Nivel Investa koji je uveden u stečaj navodi se, da je po njegovim saznanjima, za usluge fingirane prodaje i izazivanje lažnog stečaja Blažo Jovanić dobio od njegovog bivšeg poslovnog partnera na poklon stan na magistrali u Budvi (PD209). Navodno se formalno vodi na advokaticu Jović. SDT je po nedavnim saznanjima Monitora formirao predmet po prijavi.
U tužbi protiv MN Bonusa Jovićka se poziva na “sticanje bez osnova” čl. 217 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Kad je “neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati” ili “nadoknadi vrijednost postignutih koristi”. Time se pretendira primjena roka zastare na 10 godina za potraživanja za koja ne postoji pravni osnov čime se izbjegava primjena zastarjelosti. Međutim, MN Bonus i pravni zastupnik advokat Vladan Bojić u svom odgovoru navodi da jasno postoji pravni osnov i da je to ugovor između KAP-a i tuženog, koji je zajedno sa zaključcima Vlade jedini pravni osnov. Po istom osnovu je u proljeće 2021. naplaćeno 978 hiljada eura. Stoga se u ovom slučaju mora primijeniti čl. 383 ZOO koji kaže da “međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u privredi… zastarijevaju za tri godine”.
Čak i da se uzme priznanje MN Bonusa na ročištu od 26.12.2016. ono se odnosi samo na priznanje cirka 970 hiljada. Sve i da je MN Bonus priznao i ostatak od 2.375 miliona zastara je nastupila 27.03.2019. Kada bi nekim slučajem uspjela tužba i KAP dobio traženih 5.22 miliona, onda bi MN Bonus opet mogao pokrenuti regresnu tužbu protiv Vlade a taj novac se prevalio na građane Crne Gore.
U regresnoj tužbi pred Osnovnim sudom u Podgorici predstavnik Vlade i Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore su osporili tužbu uz tvrdnje tuženog da su odluke Đukanovićeve Vlade nezakonite a time i neobavezujuće ,iako su proizvele konkretne pravne posledice i realno pravno prijete da izazovu nove. MN Bonus je ukazao da je teret dokazivanja na Vladi i da mora tražiti i ostvariti poništenje ili utvrditi ništavost garancija Vlade pravnosnažnom odlukom u odgovarajućem sudskom postupku. U dopisu SDT-u od strane Osnovnog suda i punomoćnika MN Bonusa traženo je prije pola godine da tužilaštvo pribavi sve navedene spise kako bi se utvrdile krivično-pravne realnosti i da se vidi da li sudija Ivana Žujović može zaključiti glavni pretres prije donošenja presude za naplatu nepunog miliona od Vlade. Iz dopisa prošlog mjeseca koji je potpisao specijalni tužilac Zoran Vukčević navedeno je da u spornim garancijama i vratolomijama “nema elemenata krivičnog djela”, tj. odgovornosti Mila Đukanovića – po ko zna koji put.
Na potezu su sada Osnovni i Privredni sud koji trebaju odlučiti da li su osnovana potraživanja MN Bonusa prema Vladi i KAP-a prema MN Bonusu (i na kraju opet prema Vladi) i da li će to na kraju plaćati građani.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
NOVI LETOVI, STARI AERODROMI: Low cost turizam
Objavljeno prije
1 sedmicana
3 Aprila, 2026
Tokom ove sezone otvara se 21 nova avio ruta, od toga 17 avio linija kompanije Viz Air. No, otvaranje baze Viz Aira potvrdilo je ono što smo znali – da su kapaciteti crnogorskih aerodroma mali i da ne mogu da prime još novih linija. Adekvatnu strategiju čekamo skoro deceniju
Vlada je na predlog Ministarstva turizma utvrdila Plan pripreme ljetnje turističke sezone za ovu godinu. U aprilu, tik pred sezonu, od koje živimo, a koja traje od 1. maja do kraja avgusta, a možda i duže.
U Planu su definisane mjere koje treba preduzeti prije i tokom sezone, kao i strategije rada nadležnih organa, državnih firmi, turističkih organizacija. Da nam strategija treba govori i činjenica da Crna Gora već dvije godine bilježi pad broja noćenja – prošle godine registrovano je 15,36 miliona noćenja turista u svim vidovima smještaja, što je za 230 hiljada manje nego u 2024. godini, a za milion manje nego 2023.godine. Zbog napada SAD i Izraela na Iran očekuje se neizvjesna sezona uz rast cijena goriva, avio karata i opštu inflaciju.
Pripreme su počele dobrom viješću – tokom ove sezone otvara se 21 nova avio ruta, od toga 17 avio linija kompanije Viz Air. Ova mađarska niskobudžetna avio kompanija otvorila je u Podgorici svoju bazu, a ukupno proširenje kapaciteta procjenjuje se na oko milion dodatnih sjedišta tokom ove godine, što predstavlja jedno od najvećih pojedinačnih povećanja ponude u istoriji crnogorskog avio-saobraćaja.
I domaći avio-prevoznik ToMontenegro najavljuje da će do kraja maja zakupiti avion sa više od 110 sjedišta, a planira i kupovinu još jednog aviona do kraja septembra.
Loša vijest je da je otvaranje baze Viz Aira potvrdilo da su kapaciteti crnogorskih aerodroma mali i da se na širenju i unapređenju infrastrukture što prije mora poraditi, jer ne mogu da prime još novih linija.
Otvaranje baze je prekretnica u poslovanju crnogorskih aerodroma nakon dvije godine pregovora i nakon 20 godina stagnacije u razvoju aerodromske infrastrukture, izjavio je izvršni direktor Aerodroma Crne Gore(ACG) Roko Tolić.
,,Ljudi su oduševljeni. Napokon se osjećaju da je ovo otvorena zemlja, da imaju mogućnosti za putovanje. Ali da mi ne bismo se zaustavili na ovome što je sada postignuto, onda zaista je bio naš apel da prekinemo ovaj status quo i da Vlada Crne Gore racionalno, argumentirano, logično i s objašnjenjem prema svima donese tu najkonkretniju odluku u kojoj bi trebalo biti jasno determinirano u kojim rokovima se aerodromska infrastruktura može adaptirati na način da primi sav taj promet kojeg priželjkujemo”, apelovao je Tolić.
Iz Vlade sem obećanja, odluke nema. Tender za davanje crnogorskih aerodroma raspisan je 2019. godine. Još uvijek nije donijeta odluka, iako je prošle godine kao prvorangirana izabrana južnokorejska firma Incheon International Airport Corporation (IIAC).
Ministar pomorstva, koji rukovodi i radom Ministarstva saobraćaja Filip Radulović je naglasio da postupak za ACG traje već osam godina i da još nije završen, što šalje lošu poruku investitorima da je Crna Gora spora i neozbiljna. I direktor aerodroma Tolić je više puta upozorio da se proces odluke o koncesiji odužio, zbog čega je i njihovo poslovanje otežano. Naglasio je da se tokom upravljanja dubrovačkim aerodromom, protivio tamošnjoj koncesiji i odbio taj proces, ali da se u slučaju Crne Gore mora gledati državni interes. Sidnikalci i radnici aerodroma su jedinstveni u protivljenju odluci o davanju ACG pod koncesiju – ističu da im je prošla godina bila rekordna, da imaju kapacitet za ozbiljne rezultate i razvoj pa nije jasno zašto se dva aerodroma daju pod koncesiju.
I dok su Vlade u Crnoj Gori gubile godine, nakon koncesione saradnje u aerodrom Majka Tereza uloženo je 140 miliona eura, nakon čega je vazdušna luka u Tirani postala broj jedan u regionu po broju putnika. Da se ulaganje u aerodrome isplati pokazuju podaci koji govore da su 2020. godine aerodromi u Crnoj Gori, zračne luke u Tirani i Dubrovniku bile na istom nivou, da bi 2024. naši aerodromi i aerodrom u Dubrovniku, ostali na nivou od blizu tri miliona putnika, dok je u Tirani opsluženo preko 10 miliona putnika.
Aerodromi Crne Gore su protekle godine imali rekordnu sezonu i preko njih je prešlo tri miliona putnika, zbog očekivanja većeg broja putnika tokom ove sezone najavili su uvođenje treće smjene na aerodromima.
Treća smjena je, krajem marta, uvedena i na gradilištu bulevara Tivat-Jaz u cilju ubrzanja radova prije početka turističke sezone. Radovi na ovoj važnoj primorskoj saobraćajnici, koja je direktno vezana za Aerodrom u Tivtu, počeli su u avgustu 2023. godine, i prethodne dvije godine su zagorčali ljetovanje turistima i život mještanima tog područja. Najvljeno je da će radovi biti završeni sredinom januara ove godine, ali nijesu. A i pored treće smjene, prognoze da saobraćajnica biti potpuno spremna za sezonu su neizvjesne. Uprava za saobraćaj je početkom godine kineskom konzorcijumu Shandong Foreign Economic and Technical Cooperation i Shandong Liuqiao Group odobrila produženje radova na bulevaru i novom cjevovodu Regionalnog vodovoda – do 31. maja ove godine.
U pomenutom Planu pripreme ljetnje turističke sezone se ne potvrđuje da će ova saobraćajnica biti spremna za ovu sezonu. Ono što se i Planom zna je da će Podgorica i ovu sezonu, treću po redu, dočekati sa problemom nezavršenih radova na 700 metara dugom dijelu bulevara Danilovgrad – Podgorica kroz Gornju Goricu, odnosno dionicu Cetinjski semafori – Komanski most. Po podacima Uprave za saobraćaj, ovaj projekat još uvijek koče mještani koji traže izgradnju kružnog toka i priključnih puteva, ali i neriješeni imovinsko-pravni odnosi.
Svakako da je bolje imati nekakav plan, nego nikakav, ali relevantnost ovoga koji je uradilo Ministarstvo turizma kojim rukovodi ministarka Simonide Kordić je upitna. Naime, i pored urgencija, informacije za potrebe izrade plana pripreme ljetnje turističke sezone nijesu dostavile: Budva, Petnjica, Andrijevica, Gusinje i Bijelo Polje.
Budva je sa pet miliona noćenja, protekle dvije godine, ostvarila trećinu ukupnih noćenja turista u Crnoj Gori. Metropola crnogorskog turizma ostvaruje više noćenja nego svi ostali crnogorski primorski gradovi zajedno, pa je raditi plan pripreme turističke sezone bez informacija iz Budve neozbiljno.
Inače, Budva je i u regionalnim okvirima potvrdila status masovne turističke destinacije, pa je po broju noćenja stranih turista iza sebe ostavila Dubrovnik, Beograd, Split… No to je samo početak, još se čeka završetak solitera-hotela tik uz budvansku obalu koji će nezavršeni dočekati turiste i ove sezone.
U planu se ističu i rizici, pa je jedan od njih da je Crna Gora osim velikih ljetnjih gužvi, često na meti kritika turista zbog neintegrisane ponude i sve izraženijeg nesklada cijena i kvaliteta usluga. ,,Formiranje cijena mora pratiti kvalitet usluge i ukupne turističke ponude, kako bi se zadržala konkurentnost destinacije”, ističe Ministarstvo u planu.
Najveći, ne samo turistički rizik, rat na Bliskom istoku, kako se navodi u planu, može da predstavlja: ,,priliku i turiste sve više usmjerava ka Evropi, pa država treba da radi na promociji i marketingu prema zemljama koje imaju direktne avio-linije, uz koordinisane aktivnosti, digitalne kampanje i saradnju sa avio-prevoznicima”.
U jeku priprema za sezonu u susjednoj takođe turističkoj Hrvatskoj, Zoran Meter geopolitički analitičar upozorava: ,,Zbog oluje nad Europom ne možemo ni mi u Hrvatskoj imati iluzija. Rasprodali smo ili uništili stratešku proizvodnju, devastirali poljoprivredu, a od turizma, koji nam je sada primarni izvor prihoda – moglo bi biti vrlo malo koristi ako cijene u EU odlete u nebo. Jer mudraci u Bruxellesu već najavljuju stezanje remena, što treba uključivati i manje i sporije vožnje automobilima, manje korištenje zrakoplova – što neposredno utječe na turistički sektor”.
Svaka sličnost je očigledna.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari

AERODROMI IDU U KONCESIJU: Let u nepoznato
STEČAJNA MAFIJA U CRNOJ GORI:SLUČAJ KAP U SPISIMA: Đukanovićeve skrivene subvencije domaćem “investitoru”
OTVARANJE SVETOG STEFANA: Sporazum o poravnanju po mjeri zakupca
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmiceSLUČAJ ZORANA BRAUNOVIĆA, BIVŠEG NAČELNIKA KOLAŠINSKE POLICIJE: Nepodobni profesionalac
-
DRUŠTVO3 sedmiceAFERA KAMENOLOM: Nepodnošljiva lakoća prvih miliona
-
DRUŠTVO1 sedmicaMITROPOLIJA NA TANKOM LEDU PRED SABOR SPC: Joanikije neće servilnost Vučiću
-
SVIJET4 sedmiceNAKON IRANSKIH VATRI: Nove mape moći
-
Izdvojeno4 sedmiceRAT I PRIMIRJE U UKRAJINI: Novi imidž slabog Putina loš je znak za Balkan
-
DRUŠTVO3 sedmiceSLUČAJ SLOVINIĆ PRED SDT: Ima li u (ne)postupanju opštine krivične odgovornosti
-
Izdvojeno3 sedmiceAFERE I ZATAŠKAVANJE U SPC-u: Vučić, Porfirije i kineske rakete
-
SVIJET3 sedmiceEU IZMEĐU UKRAJINE I MAĐARSKE: Predstava koja može donijeti veliki uspjeh Zelenskom i Orbanu
