Ko su ovi ljudi: dokazani domaći lupeži ili uvaženi strani investitori?
Odgovor na to pitanje mogli bi dobiti do kraja bajke o Svetozarevu na moru i njegovim znamenitim likovima: Svetozaru, Draganu, Milošu i ostalim Marovićima koje – uz gene i prezime – povezuju pravosnažne osuđujuće presude ili potpisi na Sporazumu o priznanju krivice. Moglo bi se, doduše, opet pokazati kako odgovor na postavljeno pitanje ne mora biti jednoznačan – makar dok je Crna Gora ovo što danas jeste.
Novu lavinu znatiželje pokrenula je informacija da je Miloš Marović, sin Svetozarov, odbojkaš lokalnih dometa i kontroverzni biznismen, zatražio i dobio državljanstvo Republike Srbije nakon što je u Crnoj Gori osuđen na jednogodišnju robiju. Prethodno je Osnovni sud u Kotoru početkom februara izdao nalog za Miloševo hapšenje, pošto se nije odazvao na izdržavanje dogovorene kazne.
Mlađem Maroviću, naime, nije suđeno i presuđeno već se on sa Specijalnim tužilaštvom cjenkao i nagodio o svojoj krivici zbog učešća u malverzacijama prilikom preprodaje opštinskog zemljišta u mjestu Prijevor iznad Jaza. I njenim gabaritima.
Prema Sporazumu o priznanju krivice, koji je potpisan krajem 2015. Godine, Miloš Marović se sa tužilaštvom nagodio da odleži 12 mjeseci zatvora i državi plati kaznu od 380 hiljada eura. Šteta koju je u spornom poslu pretrpjela SO Budva bila je višestruko veća, dok o ličnoj koristi učesnika te prevare nemamo zvaničnih podataka. Sporazum je postao pravosnažan sredinom prošle godine i od tada je Miloš iznalazio razne načine da odloži odlazak na robiju.
Sve dok nije dobio potvrdu o upisu u srpsko državljanstvo. ,,Budući da je ispunjavao sve zakonske uslove, krajem godine dobio je srpsko državljanstvo”, potvrdio je sredinom februara Marovićev advokat Zdravko Begović dajući prve naznake o suštini cijele operacije; „S obzirom na to da je državljanin Srbije, po zakonu ima mogućnost da kaznu zatvora izdržava u toj državi”.
Onima što nijesu shvatili iz prve, Begović je, naknadno, i dodatno pojasnio: ,,Krivični zakon Srbije dozvoljava da se kazna zatvora do godinu može izdržavati u kućnom pritvoru i vjerovatno je to bio jedan od glavnih razloga da je on (Miloš Marović) tu varijantu izabrao”.
Ostala je nepoznanica da li je Svetozarov sin od početka planirao ovu operaciju, ili mu je izdržavanje kazne u kućnom pritvoru, sa nanogicom, sugerisao neko od beogradskih prijatelja. Svetlana Ceca Ražnatović, recimo, koja je na sličan način prije šest godina odslužila dogovorenu jednogodišnju robiju. Da bi kasnije, zvanično u svojstvu „porodičnog prijatelja” pjevala na Miloševoj svadbi u hotelu Splendid. Skupa sa Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Severinom. Madona je izostala zbog ranije preuzetih obaveza.
Da se manemo šale, prvo pitanje postavljeno u Crnoj Gori, nakon saznanja da se državljanstva odrekao jedan od njenih najprivilegovanijih sinova, bilo je ono o zakonitosti cijelog postupka. Ovdašnji Zakon o državljanstvu propisuje da crnogorski državljanin ne može postati osoba pravosnažno osuđena na zatvorsku kaznu u drugoj državi. Doduše, to nije bio problem da se državljanstvo – na zahtjev Mila Đukanovića – dodijeli Taskinu Šinavatri, Mohamedu Dahlanu i sličnim junacima tranzicija, privatizacija i malverzacija diljem planete zemlje. Posumnjalo se prvo da je i u slučaju Miloša Marovića primijenjen neki sličan princip. Ali nije. Zakon o državljanstvu Republike Srbije ne poznaje to ograničenje tako da je Milošu za dobijanje državljanstva bila dovoljna prijava boravka u Beogradu. Uz neidentifikovane nekretnine u glavnom gradu Srbije. Bez sumnje, pošteno zarađene.
Slijedio je Marovićev zahtjev da dogovorenu kaznu odsluži u Srbiji i, konačno, zahtjev za ispis iz crnogorskog državljanstva. Što su mnogi dočekali kao krucijalni dokaz odustva patriotizma kod dotičnog, da oprostite, gospodina.
Demokrate su sopštile da je „sin šefa organizovane kriminalne grupe” ovim činom u potpunosti razotkrio sav cinizam DPS-ove navodne ljubavi prema državi. ,,Crnu Goru vole samo dok u njoj mogu nekažnjeno vršiti milionske malverzacije…”.
Neophodno je podsjetiti sve koji u činu Miloša Marovića traže tragove (ne)patriotizma da je on, skupa sa svim članovima kriminalne grupe kojoj je prema priznanju pripadao, svoj odnos prema Crnoj Gori pokazao tako što je pljačkao i od nje otimao. Boja pasoša tu je najmanji problem.
Reakcije države druga su priča. „Nadležni organ je obavezan da odluku o sticanju i gubitku crnogorskog državljanstva donese u roku od jedne godine od dana pokretanja postupka”, saopštio je ovdašnjim medijima Dragan Pejanović, sekretar MUP-a na upit kako će se odnijeti prema Marovićevom zahtjevu za ispis iz crnogorskog državljanstva. Prethodno se oglasilo i Ministarstvo pravde, navodeći da su „Svetozar i Miloš Marović dužni da zatvorske kazne izdržavaju u Crnoj Gori”.
Svetozar Marović, „šef budvanske kriminalne grupe” takođe je sa Specijalnim tužilaštvom sklopio dva Sporazuma o priznanju krivice prema kojima je bio dužan da u zatvoru provede 42 mjeseca (tri i po godine), plati kaznu od 1,1 miliona eura i u humanitarne svrhe uplati dodatnih 50 hiljada. Sve to kao naknadu za niz nedjela (afere: Jaz, TQ Plaza, Kopirajt, Krapina, VTE, Bulevar, Prijevor) kojima je Budva oštećena za desetine miliona eura. Dok ima onih koji tvrde da se opljačkano ne mjeri desetinama nego stotinama miliona.
Da li je najstarijem Maroviću izrečena adekvatna kazna? Dva „detalja” unose dodatnu zabunu. Nijeste morali biti pravnik da bi vam, od 2010. i početka istraga protiv Marovića i njihovih saradnika, palo u oči kako tužilaštvo i pravosuđe nijesu pokrenuli postupak blokade i(li) privremenog oduzimanja imovine osumnjičenih, optuženih i osuđenih aktera ovih afera. Iako su u nekim drugim slučajevima bili mnogo odlučniji po tom pitanju. Pomenimo samo suđenje Dušku Šariću i Jovici Lončaru, ili (neuspješan) proces koji je vođen protiv Safeta, Mersudina i Amine Kalić.
Dodatno, Svetozaru Maroviću je, računajući i posljednje olakšice, kazna sa dogovorenih 42 već smanjena na 29 mjeseci zatvora. Ukoliko se bude dobro vladao, može dodatno skratiti vrijeme u zatvoru. Računajući i šest mjeseci u pritvoru, mogao bi se izvući sa nepunih 20 mjeseci zatvora. Ako je i dio priče o stečenoj imovini porodice Marović tačan, ispašće da je Svetozar za svoja nedjela plaćen bolje od Mesija, Lebrona, Đokovića ili nekog četvrtog sportskog i marketinškog heroja današnjice.
Od prvog trena kolaju sumnje da je u pitanju bio politički podstaknut dil, prema kome će „krupne ribe” pasti na oltar integracija, ali će njihova imovina ostati zaštićena. I kao garant budućeg ćutanja.
Zato, možda, crnogorsko pravosuđe ne pominje tajne račune u Švajcarskoj, ili porijeklo nekretnina koje porodica, navodno ili bez navoda, ima širom Evrope.
Hrvatski Nacional je u maju 2001. objavio: ,,Na Subotićevu platnom spisku, prema tim izvorima, nalazi se i predsjednik crnogorskog parlamenta Svetozar Marović, koji je također ljubitelj skupih satova a mjesečna mu je apanaža 100.000 DEM… Doznajemo da je Marović od Subotića dobio i stan u najboljoj četvrti Pariza”. Marović je, naknadno, negirao da posjeduje bilo kakve nekretnine u inostranstvu ali se taj, navodno njegov stan, pominje i u posljednjoj velikoj aferi SCG – ,,satelit”. Navodno je baš u njemu potpisan ugovor kojim bi bivša Zajednica za pedesetak miliona od jedne izrelske firme zakupila špijunski satelit… U Beogradu se, zbog tog posla, sudi nekadašnjem ministru odbrane SCG Prvoslavu Daviniću. Srbija se, u međuvremenu, poravnala sa Izraelcima pristajući da im plati 30-ak miliona eura. Za 500 satelitskih fotografija i tri bespilotne letjelice sa opremom za snimanje.
Marović je, uglavnom, bio jedan od rijetkih državnih zvaničnika koji je odbio da komentariše pisanje hrvatskog nedjeljnika pravdajući se time što se pominje ,,samo u jednoj rečenici”.
O knjizi Pravila ćutanja, nekadašnjeg bliskog saradnika i kuma Momira Bulatovića nije rekao ni toliko. Iako tamo piše kako je Bulatović, sredinom 1990-ih dobio dokumente da je Marović od „izvjesnog Ćupića, biznismena iz Budve” dobijao 40.000 maraka po šleperu cigareta.
U MANS-u su izbrojali da je Marović 2010. na vrhuncu moći „preko članova najuže porodice i sa njima poveznih lica, odnosno kćerkama kompanija, povezan sa 22 privatne kompanije od kojih se čak deset bavi građevinarstvom i nekretninama, a dvije su of-šor firme sa Britanskih Djevičanskih ostrva, odnosno Kipra”.
Marović nije volio da se hvali svojim preduzetničkim poduhvatima. Novac je, makar verbalno, bio u drugom planu. Nakon referenduma o nezavisnosti, po povratku sa funkcije u Beogradu u ljeto 2006. najavljuje kako će „naći neki način da pripomogne porodične finansije”. Već naredne godine i zvanično postaje milioner. O čemu je, navodno, obaviješten iz novina. Sljedeće, 2008. kaže:,,Ja se trudim da ne idem na šalter i čekam platu. Trenutno pomažem svome sinu koji se bavi biznisom na jedan novi način. Ove mlađe generacije su mnogo efikasnije i brže od nas ali nekako, u krajnjem, svakako uspijevam da se snađem u realnom svijetu…”.
Konačno, kada je shvatio da je, ma koliko snalažljiv, ostavio dovoljno tragova istražiteljima, Marović 2010 . ubjeđuje stanovnike Crne Gore da ne vjeruju svojim očima: ,,U pitanju je prljava kampanja koja se već mjesec dana vodi protiv mene, moje porodice, mojih prijatelja, partije kojoj pripadam i grada u kojem živim”.
Čitaoci Vijesti nedavno su mogli doći do knjige Zakon mafije, koja u podnaslovu objašnjava: „šta od podzemlja mogu da nauče poslovni ljudi”. Trinaesta lekcija nosi naslov Zidovi imaju uši: Nemojte nikada ogovarati svoga šefa.
Da je ova knjiga objavljena ranije možda bi i priča o Marovićima išla u drugom pravcu. Oni što vjeruju da se u životu a posebno u politici ništa ne dešava slučajno spremni su da tvrde kako su budvanska kola krenula nizbrdo 2010. godine, nakon što je Svetozar, neoprezno i bez dovoljno diskrecije, domaćim i stranim sagovornicima obećavao državni obračun sa tajkunima bliskim Đukanoviću nakon što on i Filip Vujanović, najkasnije 2013. godine, preuzmu partijsku i izvršnu vlast. Ostalo je stvar istorije. I pravosuđa.
U svakom slučaju knjiga Zakon mafije mogla bi dobiti prošireno izdanje. Nešto tipa: šta bi podzemlje moglo naučiti od ljudi koji su zloupotrijebili političku i ekonomsku moć, da bi se obogatili i oslobodili krivice. Marovići bi, iz Beograda ili Budve – sve jedno, mogli dati značajan prilog tom djelu.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS3 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FELJTON3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice