MONITORING
SEOBA MAROVIĆA: Kako se kriminal isplati
Objavljeno prije
9 godinana
Objavio:
Monitor online
Ko su ovi ljudi: dokazani domaći lupeži ili uvaženi strani investitori?
Odgovor na to pitanje mogli bi dobiti do kraja bajke o Svetozarevu na moru i njegovim znamenitim likovima: Svetozaru, Draganu, Milošu i ostalim Marovićima koje – uz gene i prezime – povezuju pravosnažne osuđujuće presude ili potpisi na Sporazumu o priznanju krivice. Moglo bi se, doduše, opet pokazati kako odgovor na postavljeno pitanje ne mora biti jednoznačan – makar dok je Crna Gora ovo što danas jeste.
Novu lavinu znatiželje pokrenula je informacija da je Miloš Marović, sin Svetozarov, odbojkaš lokalnih dometa i kontroverzni biznismen, zatražio i dobio državljanstvo Republike Srbije nakon što je u Crnoj Gori osuđen na jednogodišnju robiju. Prethodno je Osnovni sud u Kotoru početkom februara izdao nalog za Miloševo hapšenje, pošto se nije odazvao na izdržavanje dogovorene kazne.
Mlađem Maroviću, naime, nije suđeno i presuđeno već se on sa Specijalnim tužilaštvom cjenkao i nagodio o svojoj krivici zbog učešća u malverzacijama prilikom preprodaje opštinskog zemljišta u mjestu Prijevor iznad Jaza. I njenim gabaritima.
Prema Sporazumu o priznanju krivice, koji je potpisan krajem 2015. Godine, Miloš Marović se sa tužilaštvom nagodio da odleži 12 mjeseci zatvora i državi plati kaznu od 380 hiljada eura. Šteta koju je u spornom poslu pretrpjela SO Budva bila je višestruko veća, dok o ličnoj koristi učesnika te prevare nemamo zvaničnih podataka. Sporazum je postao pravosnažan sredinom prošle godine i od tada je Miloš iznalazio razne načine da odloži odlazak na robiju.
Sve dok nije dobio potvrdu o upisu u srpsko državljanstvo. ,,Budući da je ispunjavao sve zakonske uslove, krajem godine dobio je srpsko državljanstvo”, potvrdio je sredinom februara Marovićev advokat Zdravko Begović dajući prve naznake o suštini cijele operacije; „S obzirom na to da je državljanin Srbije, po zakonu ima mogućnost da kaznu zatvora izdržava u toj državi”.
Onima što nijesu shvatili iz prve, Begović je, naknadno, i dodatno pojasnio: ,,Krivični zakon Srbije dozvoljava da se kazna zatvora do godinu može izdržavati u kućnom pritvoru i vjerovatno je to bio jedan od glavnih razloga da je on (Miloš Marović) tu varijantu izabrao”.
Ostala je nepoznanica da li je Svetozarov sin od početka planirao ovu operaciju, ili mu je izdržavanje kazne u kućnom pritvoru, sa nanogicom, sugerisao neko od beogradskih prijatelja. Svetlana Ceca Ražnatović, recimo, koja je na sličan način prije šest godina odslužila dogovorenu jednogodišnju robiju. Da bi kasnije, zvanično u svojstvu „porodičnog prijatelja” pjevala na Miloševoj svadbi u hotelu Splendid. Skupa sa Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Severinom. Madona je izostala zbog ranije preuzetih obaveza.
Da se manemo šale, prvo pitanje postavljeno u Crnoj Gori, nakon saznanja da se državljanstva odrekao jedan od njenih najprivilegovanijih sinova, bilo je ono o zakonitosti cijelog postupka. Ovdašnji Zakon o državljanstvu propisuje da crnogorski državljanin ne može postati osoba pravosnažno osuđena na zatvorsku kaznu u drugoj državi. Doduše, to nije bio problem da se državljanstvo – na zahtjev Mila Đukanovića – dodijeli Taskinu Šinavatri, Mohamedu Dahlanu i sličnim junacima tranzicija, privatizacija i malverzacija diljem planete zemlje. Posumnjalo se prvo da je i u slučaju Miloša Marovića primijenjen neki sličan princip. Ali nije. Zakon o državljanstvu Republike Srbije ne poznaje to ograničenje tako da je Milošu za dobijanje državljanstva bila dovoljna prijava boravka u Beogradu. Uz neidentifikovane nekretnine u glavnom gradu Srbije. Bez sumnje, pošteno zarađene.
Slijedio je Marovićev zahtjev da dogovorenu kaznu odsluži u Srbiji i, konačno, zahtjev za ispis iz crnogorskog državljanstva. Što su mnogi dočekali kao krucijalni dokaz odustva patriotizma kod dotičnog, da oprostite, gospodina.
Demokrate su sopštile da je „sin šefa organizovane kriminalne grupe” ovim činom u potpunosti razotkrio sav cinizam DPS-ove navodne ljubavi prema državi. ,,Crnu Goru vole samo dok u njoj mogu nekažnjeno vršiti milionske malverzacije…”.
Neophodno je podsjetiti sve koji u činu Miloša Marovića traže tragove (ne)patriotizma da je on, skupa sa svim članovima kriminalne grupe kojoj je prema priznanju pripadao, svoj odnos prema Crnoj Gori pokazao tako što je pljačkao i od nje otimao. Boja pasoša tu je najmanji problem.
Reakcije države druga su priča. „Nadležni organ je obavezan da odluku o sticanju i gubitku crnogorskog državljanstva donese u roku od jedne godine od dana pokretanja postupka”, saopštio je ovdašnjim medijima Dragan Pejanović, sekretar MUP-a na upit kako će se odnijeti prema Marovićevom zahtjevu za ispis iz crnogorskog državljanstva. Prethodno se oglasilo i Ministarstvo pravde, navodeći da su „Svetozar i Miloš Marović dužni da zatvorske kazne izdržavaju u Crnoj Gori”.
Svetozar Marović, „šef budvanske kriminalne grupe” takođe je sa Specijalnim tužilaštvom sklopio dva Sporazuma o priznanju krivice prema kojima je bio dužan da u zatvoru provede 42 mjeseca (tri i po godine), plati kaznu od 1,1 miliona eura i u humanitarne svrhe uplati dodatnih 50 hiljada. Sve to kao naknadu za niz nedjela (afere: Jaz, TQ Plaza, Kopirajt, Krapina, VTE, Bulevar, Prijevor) kojima je Budva oštećena za desetine miliona eura. Dok ima onih koji tvrde da se opljačkano ne mjeri desetinama nego stotinama miliona.
Da li je najstarijem Maroviću izrečena adekvatna kazna? Dva „detalja” unose dodatnu zabunu. Nijeste morali biti pravnik da bi vam, od 2010. i početka istraga protiv Marovića i njihovih saradnika, palo u oči kako tužilaštvo i pravosuđe nijesu pokrenuli postupak blokade i(li) privremenog oduzimanja imovine osumnjičenih, optuženih i osuđenih aktera ovih afera. Iako su u nekim drugim slučajevima bili mnogo odlučniji po tom pitanju. Pomenimo samo suđenje Dušku Šariću i Jovici Lončaru, ili (neuspješan) proces koji je vođen protiv Safeta, Mersudina i Amine Kalić.
Dodatno, Svetozaru Maroviću je, računajući i posljednje olakšice, kazna sa dogovorenih 42 već smanjena na 29 mjeseci zatvora. Ukoliko se bude dobro vladao, može dodatno skratiti vrijeme u zatvoru. Računajući i šest mjeseci u pritvoru, mogao bi se izvući sa nepunih 20 mjeseci zatvora. Ako je i dio priče o stečenoj imovini porodice Marović tačan, ispašće da je Svetozar za svoja nedjela plaćen bolje od Mesija, Lebrona, Đokovića ili nekog četvrtog sportskog i marketinškog heroja današnjice.
Od prvog trena kolaju sumnje da je u pitanju bio politički podstaknut dil, prema kome će „krupne ribe” pasti na oltar integracija, ali će njihova imovina ostati zaštićena. I kao garant budućeg ćutanja.
Zato, možda, crnogorsko pravosuđe ne pominje tajne račune u Švajcarskoj, ili porijeklo nekretnina koje porodica, navodno ili bez navoda, ima širom Evrope.
Hrvatski Nacional je u maju 2001. objavio: ,,Na Subotićevu platnom spisku, prema tim izvorima, nalazi se i predsjednik crnogorskog parlamenta Svetozar Marović, koji je također ljubitelj skupih satova a mjesečna mu je apanaža 100.000 DEM… Doznajemo da je Marović od Subotića dobio i stan u najboljoj četvrti Pariza”. Marović je, naknadno, negirao da posjeduje bilo kakve nekretnine u inostranstvu ali se taj, navodno njegov stan, pominje i u posljednjoj velikoj aferi SCG – ,,satelit”. Navodno je baš u njemu potpisan ugovor kojim bi bivša Zajednica za pedesetak miliona od jedne izrelske firme zakupila špijunski satelit… U Beogradu se, zbog tog posla, sudi nekadašnjem ministru odbrane SCG Prvoslavu Daviniću. Srbija se, u međuvremenu, poravnala sa Izraelcima pristajući da im plati 30-ak miliona eura. Za 500 satelitskih fotografija i tri bespilotne letjelice sa opremom za snimanje.
Marović je, uglavnom, bio jedan od rijetkih državnih zvaničnika koji je odbio da komentariše pisanje hrvatskog nedjeljnika pravdajući se time što se pominje ,,samo u jednoj rečenici”.
O knjizi Pravila ćutanja, nekadašnjeg bliskog saradnika i kuma Momira Bulatovića nije rekao ni toliko. Iako tamo piše kako je Bulatović, sredinom 1990-ih dobio dokumente da je Marović od „izvjesnog Ćupića, biznismena iz Budve” dobijao 40.000 maraka po šleperu cigareta.
U MANS-u su izbrojali da je Marović 2010. na vrhuncu moći „preko članova najuže porodice i sa njima poveznih lica, odnosno kćerkama kompanija, povezan sa 22 privatne kompanije od kojih se čak deset bavi građevinarstvom i nekretninama, a dvije su of-šor firme sa Britanskih Djevičanskih ostrva, odnosno Kipra”.
Marović nije volio da se hvali svojim preduzetničkim poduhvatima. Novac je, makar verbalno, bio u drugom planu. Nakon referenduma o nezavisnosti, po povratku sa funkcije u Beogradu u ljeto 2006. najavljuje kako će „naći neki način da pripomogne porodične finansije”. Već naredne godine i zvanično postaje milioner. O čemu je, navodno, obaviješten iz novina. Sljedeće, 2008. kaže:,,Ja se trudim da ne idem na šalter i čekam platu. Trenutno pomažem svome sinu koji se bavi biznisom na jedan novi način. Ove mlađe generacije su mnogo efikasnije i brže od nas ali nekako, u krajnjem, svakako uspijevam da se snađem u realnom svijetu…”.
Konačno, kada je shvatio da je, ma koliko snalažljiv, ostavio dovoljno tragova istražiteljima, Marović 2010 . ubjeđuje stanovnike Crne Gore da ne vjeruju svojim očima: ,,U pitanju je prljava kampanja koja se već mjesec dana vodi protiv mene, moje porodice, mojih prijatelja, partije kojoj pripadam i grada u kojem živim”.
Čitaoci Vijesti nedavno su mogli doći do knjige Zakon mafije, koja u podnaslovu objašnjava: „šta od podzemlja mogu da nauče poslovni ljudi”. Trinaesta lekcija nosi naslov Zidovi imaju uši: Nemojte nikada ogovarati svoga šefa.
Da je ova knjiga objavljena ranije možda bi i priča o Marovićima išla u drugom pravcu. Oni što vjeruju da se u životu a posebno u politici ništa ne dešava slučajno spremni su da tvrde kako su budvanska kola krenula nizbrdo 2010. godine, nakon što je Svetozar, neoprezno i bez dovoljno diskrecije, domaćim i stranim sagovornicima obećavao državni obračun sa tajkunima bliskim Đukanoviću nakon što on i Filip Vujanović, najkasnije 2013. godine, preuzmu partijsku i izvršnu vlast. Ostalo je stvar istorije. I pravosuđa.
U svakom slučaju knjiga Zakon mafije mogla bi dobiti prošireno izdanje. Nešto tipa: šta bi podzemlje moglo naučiti od ljudi koji su zloupotrijebili političku i ekonomsku moć, da bi se obogatili i oslobodili krivice. Marovići bi, iz Beograda ili Budve – sve jedno, mogli dati značajan prilog tom djelu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Izdvojeno
NOVA KRIZA U PARLAMENTU: Gospodarenje službama ili EU
Objavljeno prije
4 danana
6 Marta, 2026
Iz opozicije prijete da će usvajanje zakona o upravi policije i ANB značiti prekid saradnje sa vladajućom većinom, što bi ozbiljno moglo ugroziti dinamiku zatvaranja pregovaračkih poglavlja. Možda važnije zagospodariti policijom i tajnom službom? Tada, vidjeli smo na primjeru bivših vlasti, članstvo u EU i ne djeluju posebno privlačno
U toku su intenzivni neformalni razgovori o sudbini vladinih prijedloga zakona o unutrašnjim poslovima i Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB). Na dan izlaska ovog broja Monitora stvari će postati jasnije: ili će parlament slijediti zamisao Vlade i usvojiti sporne zakone, ili će pritisak opozicije, nevladinog sektora i EU dovesti do odluke da se, još jednom, povuku sa dnevnog reda Skupštine.
Šta god da se odluči, šteta je već napravljena. Pokazalo se da vlast manipuliše (polu)istinama i obmanjuje opoziciju i javnost u naumu da provede zakonodavne zamisli, zaogrnute procesom pristupanja EU.
“Ja sam obaviještena da su (dva predložena zakona – prim. Monitora) usaglašeni sa Evropskom komisijom“, ustvrdila je prošlog petka potpredsjednica Skupštine Zdenka Popović (Demokrate) odgovarajući na primjedbe opozicije i njihovo protivljenje naumu da se glasa o zakonskim prijedlozima i amandmanima koji su iz Vlade stigli nakon početka sjednice. „Ovi zakoni moraju biti usvojeni do 1. marta”, inisitirala je Popović, najavljujući da, ukoliko se to ne dogodi, pregovaračko poglavlje 24 (Pravda, sloboda i bezbjednost) neće biti zatvoreno u predviđenom roku.
Poglavlje 24 će, po pravilima i po dogovorenoj dinamici, biti zatvoreno među poslednjima, na samom kraju ovog dijela pregovaračkog procesa o pristupanju EU. Međutim, to nije spriječilo glasnogovornike vlasti da insistiraju na neraskidivoj povezanosti predloženih zakona i zatvaranja tog poglavlja.
„Odgovorno tvrdim da, ukoliko zakon o unutrašnjim poslovima ne bude usvojen, Crna Gora neće moći da zatvori pregovaračko poglavlje 24”, saopštio je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović prije nego je sjednica parlamenta zbog protesta opozicije ipak odložena.
U međuvremenu je razriješena dilema da li su predloženi zakoni usaglašeni sa nadležnima sa EK. Nijesu.
„Evropska komisija je konsultovana o oba nacrta zakona i njena procjena je da odredbe o zaštiti podataka u oba zakona još nijesu usklađene sa pravnom tekovinom EU, naročito sa Opštom uredbom o zaštiti podataka (GDPR) i Direktivom o sprovođenju zakona (LED)“, saopšteno je iz Delegacije EU u Podgorici. „Ukazali smo Crnoj Gori na dvije mogućnosti: ili da uskladi ove odredbe sa pravnom tekovinom EU prije usvajanja zakona, ili da usvoji zakon i uskladi odredbe prije zatvaranja pristupnih pregovora“.
Dakle, suprotno tvrdnjama ministara i predstavnika parlamentarne većine – zakoni koji su stavljeni na dnevni red nijesu u skladu sa pravnom tekovinom EU. Tu informaciju nijesmo dobili ni od vlasti ni od opozicije, nego iz privatnih medija. I to nešto govori.
Iz saopštenja Delegacije EU saznali smo još jedan važan detalj: „Završna mjerila za Poglavlje 24 ne zahtijevaju od Crne Gore da mijenja Zakon o unutrašnjim poslovima niti Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost“.
Jasno da jasnije ne može biti.
Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović na druženju sa novinarima upriličenom povodom saopštenja Delegacije EU i organizovanom u četvrtak, ustvrdio je da vlast ostaje pri nepokobljivom naumu da predložene zakone usvoji već sjutradan. Uz konstataciju da su saopštenjem Delagacije potvrđene njihove tvrdnje da su prijedlozi dva zakona, kao i naknadno dostavljeni vladini amandmani, „usaglašavani“ sa Briselom.
Onda je Šaranović još jednom ponovio tvrdnju da bez usvajanja novog zakona o unutrašnjim poslovima ne može biti ni zatvaranja poglavlja 23 i 24, konačno objašnjavajući zašto: nedostajući broj ljudi u policiji ne može se popuniti dok se zakonom ne omogući da se na upražnjena radna mjesta angažuju i osobe sa završenom srednjom školom.
Taj dio predloženog zakona o unutrašnjim poslovima niko nije problematizovao. Sporna su druga rješenja. Ona zbog kojih su iz Delegacije saopštili da EK „očekuje da Crna Gora obezbijedi da svako razrješenje (u policiji – prim. Monitora) bude zasnovano na opravdanim razlozima i da lica na koja se odnosi imaju pun pristup pravnim sredstvima“.
Predloženi zakon koji Demokrate guraju još od ljetos sušta je suprotnost toj logici i uspostavljenim i opšteprihvaćenim pravnim standardima.
Prema predloženom, policijskim službenicima prestaje radni odnos ukoliko se utvrdi postojanje “bezbjednosne smetnje”. Te smetnje, sa ili bez pomoći ANB, utvrđuje petočlana Komisija koju imenuje ministar. Zakon ne predviđa bilo kakve kvalifikacije (obrazovanje, radno iskustvo…) koje bi članovi Komisije morali da ispunjavaju, izuzev da su tri njena člana službenici policije- „jedan službenik organizacione jedinice koja vrši poslove unutrašnje kontrole rada Policije i jedan službenik iz druge organizacione jedinice”. Odbijen je prijedlog/amandman poslanika Miodraga Lakovića (član GO PES sa višedecenijskim iskustvom rada u policiji) da se u rad te Komisije uključe predstavnici Ombudsmana i Advokatske komore, radi „nepristrasnosti i objektivnosti“.
Predviđena procedura zamišljena ja ovako: policajac potpiše saglasnost da ministrova Komisija izvrši procjenu njegove bezbjednosne podobnosti (šta biva ukoliko policijski službenik/funkcioner odbije traženu saglasnost u predloženom dokumentu – ne piše). Komisija ga onda provjerava uvidom u evidencije (nije precizirano koje), prikupljanjem podataka od UP i, može ali ne mora, pribavljanjem mišljenja ANB. Istraživani policajac nema pravo da se izjasni o prikupljenim navodima, nema uvid u dokaze, niti mu se saopštavaju razlozi zbog kojih je, eventualno, utvrđena bezbjednosna smetnja za nastavak službe. Predloženi zakon izričito navodi da se istraživano lice obavještava o postojanju smetnje „bez obaveze da mu se otkriju razlozi“.
I onda mu ministar može dati otkaz. A i ne mora. Sudbina dotičnog u njegovim je rukama. Bez disciplinskog, sudskog ili bilo kakvog drugog „kontradiktornog postupka“, unutar ili van sistema bezbjednosti.
Znači li to da policajac može biti istjeran iz službe samo zbog toga što su ministar i njegovi probrani saradnici zaključili da je sumnjiv, svojeglav ili –čujali smo već takve primjedbe – opoziciono nastrojen? U Nezavisnom sindikatu policije kažu – znači.
Ostaje nada u pritisak tihe diplomatije i mogućnost da se Vlada ipak dosjeti da nije vječna. Da će i njihovi nasljednici u rukama imati spreman alat da, po sopstvenim kriterijumima, izvrše čistku policijskog kadra koji dobiju u nasljeđe.
Iako je na njega fokusirana manja pozornost, predloženi zakon o ANB takođe nosi ozbiljne zamke. U najkraćem, usvoji li se predloženo sadašnjim čelnicima Agencije biće omogućeno ono zbog čega se danas sudi njihovim prethodnicima: da prisluškuju, prate i prikupljaju podatke o sumnjivim/nepodobnim bez sudskog odobrenja ili bilo kakve kontrole.
Nije precizno definisano ni koja vrsta podataka se smije prikupljati, u kojim situacijama i šta se sve sa njima može uraditi. Umjesto toga čelnici ANB dobijaju ovlašćenje da, ponovo bez jasnog nadzora i kontrole, tajnim saradnicima i informatorima isplaćuju jednokratne i trajne novčane naknade (računajući i doprinose za penziono osiguranje) bez obaveze da njihov identitet otkriju na bilo kom nivou provjere. Ako ovo nije model „nacrtan“ za formiranje privatnih i partijskih obavještajnih službi koje će vlast finansirati novcem iz državne kase, onda ne treba da nas brine ni to što predloženi zakon o ANB ne predviđa, kao protivtežu, jačanje bilo kakvih modela parlamentarne ili nezavisne kontrole rada Agencije i njenih čelnika. Koje, nije loše podsjetiti, imenuje Vlada.
Iz opozicije su priprijetili da će usvajanje osporenih zakona značiti prekid bilo kakve saradnje sa vladajućom većinom. To bi moglo ozbiljno ugroziti dinamiku zatvaranja pregovaračkih poglavlja. Možda je važnije zagospodariti policijom i tajnom službom? Tada vam, vidjeli smo na primjeru bivših vlasti, članstvo u EU i ne djeluju posebno privlačno.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
CIJENA POLITIČKOG KADROVANJA U ELEKTROPRIVREDI CRNE GORE: Nema se, ali se može
Objavljeno prije
2 sedmicena
27 Februara, 2026
Zanimljiv je to fenomen: iako cijena aktivne električne energije miruje deset godina, računi građanima u kontinuitetu – rastu . Za četiri godine u kojima nije bilo zvaničnih poskupljenja, prosječan januarski račun za električnu energiju porastao je za trećinu. Potrošnja je porasla, regulatorne okolnosti su se promijenile, ali ima nešto i u troškovima Elektroprivrede
Dok je popriličan broj građana Crne Gore s nevjericom gledao u iznos januarskog računa za struju, iz Monstata su nam predočili podatke prema kojima imamo privilegiju da živimo u državi koja, jedina u regionu, deset godina nije povećala cijenu aktivne električne enrgije, „već je zabilježen blagi pad od jedan odsto“. Pa vi, čik ako smijete, vjerujte svojim očima.
“Stabilnost cijena električne energije važna je i za ekonomiju i za građane”, zaključuje su u saopštenju državne statistike. Iz Elektroprivrede (EPCG) je pritvrđeno da povećanja cijene aktivne energije nije bilo. Veći iznosi na računima za struju posljedica su, kažu u kompanijskom obraćanju javnosti, „veće potrošnje i regulatornih okolnosti“. Tek pažljiviji čitalac može razumjeti da se regulatorne okolnosti, zapravo, odnose na ukidanje nekih prošlogodinjih popusta i povećanje određenih stavki sa računa.
Uglavnom, prema računici predočenoj iz EPCG, prosječan mjesečni račun za utrošenu električnu energiju za domaćinstva u Crnoj Gori u januaru 2026. iznosio je približno 53,52 eura. Zahvaljujući popustu koji ostvaruju zbog zagađenja životne sredine kojima su izloženi, najniži prosječan januarski račun fakturisan je građanima Pljevalja (nepunih 29 eura). Najviši računi, u prosjeku, podijeljeni su u Tivtu. Tamo je prosječan račun bio veći od 67 eura što je, približno, 2,5 puta više od pljevaljskog prosjeka.
Zanimljiv je to fenomen: iako cijena aktivne električne energije miruje deset godina, računi građanima u kontinuitetu – rastu. U decembru prošle godine prosječan račun bio je za šestinu manji od januarskog (46,75 eura). To je, otprilike, isto koliko je bio i prosječan račun u januaru 2025. godine (46,16 eura). Vratimo li se, međutim, u januar 2022, nailazimo na podatak da je tadašnji prosječan račun za kategoriju domaćinstva iznosio 40,14 eura.
Da se više ne zamaramo brojkama: za četiri godine u kojima nije bilo zvaničnih poskupljenja, prosječan januarski račun porastao je za trećinu. Potrošnja je porasla, regulatorne okolnosti su se promijenile, a ima nešto i u troškovima Elektroprivrede.
Na sajtu najveće državne kompanije ne možete naći aktuelne podatke o sistematizaciji radnih mjesta, broju zapošljenih ili promjenama u menadžerskom timu. Nemaju vremena da se bave takvim sitnicama. Ono što treba, to se objavi u zvaničnom saopštenju. Ili pročita u nekom od autorskih tekstova Milutina Đukanovića, predsjednika Odbora direktora. Kome to nije dovoljno neka trpi. Ili čita Monitor.
Đukanović je, može se vidjeti na sajtu EPCG, jedan od osmoro rukovodilaca Elektroprivrede kojima pripada status javnih funkcionera. Ostalih sedam su, po navedenim funkcijama, članovi Odbora direktora i Izvršni direktor EPCG Zdravko Dragaš.
Na ime decembarske bruto plate njih osmoro je EPCG koštalo skoro 31,5 hiljada eura. Skoro četiri hiljade, u prosjeku. Ako se vratimo na početak priče, to je 75 prosječnih januarskih računa. Zamislimo soliter sa 15 spratova, sa pet stanova po spratu. Kad svi oni plate prosječan račun za struju (53 eura) skupi se dovoljno za prosječnu bruto platu jednog od osmorice čelnih ljudi.
Po toj računici, 600 prosječnih domaćinstava u Crnoj Gori plaća struju da bi javni funkcioneri EPCG primili platu. Prije nego se naljutite: ta računica golemo uljepšava istinu. Prvo, petina onoga što platimo kao račun za struju ide državi na ime PDV-a, a ne sistemu EPCG. Još važnije, spisak evropskih zarada ne završava se pomenutom osmorkom.
Listamo jednu od javnosti nedostupnih sistematizacija radnih mjesta u EPCG (iz marta prošle godine). Sudeći po tom dokumentu, članovima Odbora direktora pomaže još sedam visokokvalifikovanih osoba. Naši izvori iz EPCG tvrde da ih je više i da je to jedan od razloga zbog kojih se u državnoj perjanici radi na novoj sistematiziciji.
Da sada, ipak, čitamo kako je napisano. Zvanično, na tom popisu su Sekretar (akcionarskog) Društva i šest menadžera upošljenih u Administraciji odbora direktora. Makar jedan od njih je, prema važećim zakonima Crne Gore, takođe javni funkcioner. Govorimo o poslaniku Demokratske Crne Gore Nikoli Rovčaninu, nekadašnjem izvršnom direktoru EPCG koji je nakon ostavke „zbog prelaska na poslaničku funkciju“, ipak ostao profesionalno angažovan u Elektroprivredi kao Glavni koordinator za energetsku tranziciju.
Što god da to radno mjesto podrazumijeva ono, prema prošlogodišnjoj prijavi imovine i prihoda, Nikoli Rovčaninu donosi od blizu tri do skoro četiri hiljade eura mjesečno. Iz EPCG. A kapne neki euro i za angažman u parlamentu.
Prema našim podacima, zaradi iz Nikšića (iz sjedišta EPCG) može se dodati i službeno auto i profesionalno angažovani vozač koga, takođe, plaća Elektroprivreda. Odnosno srećni dobitnici mjesečnih računa za električnu energiju. A to može biti još nekih 1.500 – 2.000 eura mjesečno.
Sagledajmo sada fenomen Rovčanin i sa druge, vedrije strane. „Donio sam odluku o odricanju od stambenog kredita EPCG pod povoljnim uslovima u visini 56.000 eura“, pohvalio nam se Rovčanin preko Fejsbuka kada je napustio mjesto izvršniog direktora EPCG. To je, napisao je, učinio „slijedeći odluku koju sam prije dvije godine donio zajedno sa kolegama o odricanju prava na otpremninu koja iznosi oko 80.000 eura”.
Bilo bi to, i dan danas, za svaku pohvalu. Da nije i treće strane ove priče. Glavni koordinator za energetsku tranziciju u međuvremenu je od Odbora direktora EPCG zatražio odobrenje za stambeni kredit pod povoljnim uslovima. I dobio ga je. Samo što iznos odobren lani više nije 56 hiljada, nego je poprilično veći.
Ni za ovu odluku u Nikšiću ne možete saznati drugačije osim u formi nezvanično. Baš kao što je bez kompanijskog priopštenja ostala i nedavna odluka Odbora direktora da se na mjesto Glavnog finansijskog direktora imenuje Miro Vračar, doskorašnji (a prema sajtu EPCG i sadašnji) rukovodilac Funkcionalne cjeline proizvodnja.
Upućeni u kadrovsku kombinatoriku u ovdašnjem energetskom sektoru sjetiće se da je Vračar već bio na tom mjestu. Od kada je avgustovska većina preuzela EPCG od prethodnih vlasti, do avgusta 2023, kada ga je Odbor direktora smijenio na zahtjev Mijuška Bajagića. Prema medijskim arhivama, problem je bio u tome što je upravljanje finansijama EPCG Vračaru pripalo prema političkoj podjeli funkcija po dubini, po osnovu dijela vlasti koji je pripao SNP-u. Onda je Vračar promijenio politički dres i priključio se Đukanovićevoj (Milutin ,ne Milo) Novoj srpskoj demokratiji. Zato je Bajagić, kao zaštitnik interesa SNP-a u Odboru direktora EPCG, inicirao njegovu smjenu sa čime su se saglasili članovi Odbora koje su delegirali URA, BS i Demokratska liga Albanaca. Milutin Đukanović nije imao druge bez da sa saglasi sa vaćinom odbora a Vračaru nađe mjesto savjetnika kod izvršnog direktora Nikole Rovčanina.
Sada funkcije u EPCG između sebe dijele PES i NSD, pa se Vračar vraća na velika vrata sistema u kome je, u minulih pet godina, obrnuto između 1,5 i dvije milijarde eura. Za kontrolu tih finansijskih tokova bore se dvije najjače partije vladajuće koalicije.
Još malo kadrovske politike: Marina Šljivančanin, koja je došla na njegovo mjesto nakon smjene 2023., sada je savjetnica izvršnog direktora Zdravka Dragaša (PES). I nije jedina koju je novopostavljeni izvršni direktor angažovao nakon stupanja na funkciju, sa naumom da svojoj partiji/pokretu u EPCG donese radnih mjesta makar približno onome što je za NSD uradio Milutin Đukanović.
Ako se manemo visoke politike i partijskog zapošljavanja, dio javnosti koji radije prati crnu hroniku za Mira Vračara zna zbog njegove sklonosti da havariše službena vozila. Po tome mu, u sistemu EPCG, mogu parirati samo nekadašnji prvi čovjek Rudnika uglja u Pljevljima, a sadašnji poslanik NSD Milan Lekić i Ivan Čolaković, član Odbora direktora Željezare EPCG i pomoćnik direktora Direkcije za IMS (integrisani menadžment sistem) i opšte poslove.
Da su, recimo, njih trojica imala službene vozače kao što ga ima Nikola Rovčanin, EPCG bi imala novca za još jedan kadrovski stan po povlašćenim uslovima. Ovako, računi za električnu energiju crnogorskim domaćinstvima rastu, iako se njena cijena ne mijenja.
To bi se dalo pročitati i ovako: struja nije skupa, ali Elektroprivreda jeste.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
SINOD SPC KAO AGENTURA VUČIĆEVOG REŽIMA: Sprema li se smjena Joanikija
Objavljeno prije
2 sedmicena
27 Februara, 2026
Smjenom episkopa žičkog Justina Stefanovića vlast braće Vučić je krenula u otvoreni obračun s episkopima SPC-a koji ne podržavaju njegov režim. Sljedeći na tapetu je, sudeći po medijskim najavama glasila pod kontrolom srpsko – ruskih službi, crnogorsko – primorski mitropolit Joanikije Mićović Joanikije je javno podržao ulazak Crne Gore u EU čime se dodatno zamjerio Beogradu
Prošle sedmice je Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve (SPC) donio, već duže očekivanu, odluku o smjeni episkopa žičkog Justina Stefanovića. Time je vlast braće Vučić krenula u otvoreni obračun s episkopima SPC-a koji ne podržavaju režim i sisteme vrijednosti koje su iznjedrile 90-te godine. Sljedeći na tapetu je, sudeći po medijskim najavama glasila pod kontrolom srpsko – ruskih službi, crnogorsko – primorski mitropolit Joanikije Mićović.
Saopštenje o smjeni Justina je stiglo dan prije nego će patrijarh Porfirije Perić slaviti pet godina od dolaska (ili postavljenja) na čelo SPC-a. Iz Patrijaršije je saopšteno da je Justinova smjena izvršena na osnovu Kanona svetih apostola (br. 74) i Ustava SPC-a. Za administratora Eparhije žičke do zasjedanja arhijerejskog Sabora, imenovan je mitropolit niški Arsenije Glavčić. Sinod tvrdi da su navodno prikupljeni dokazi da je mitropolit žički Justin počinio brojne kanonske i druge prijestupe. U saopštenju se tvrdi da je Justin “neovlašćeno osnovao tri privredna društva – Trifora doo, JEŽ doo i Vinarija manastira Studenice doo, prikrivao njihovo poslovanje, upisao se kao stvarni vlasnik tri privredna društva” te “neovlašćeno prodao 34 crkvene nepokretnosti (stanova, poslovnih prostora i slično) u Kraljevu i Čačku”. Sinod (crkvena vlada) optužuje Justina za “štetne ugovore višemilionske vrednosti”, neovlašćene višemilionske pozajmice po Srbiji i finansijske zloupotrebe u SPC-u. To povlači i krivičnu odgovornost pred državnim organima prijeteći se zaključuje u saopštenju.
Objave iz Patrijaršije i Sinoda uglavnom piše ili kontroliše uzdanica srpske i ruske vlasti episkop bački Irinej Bulović. Saopštenje “odlučno demantuje” da se radi o političkom progonu kako je Justin sa saradnicima “uporno obmanjivao javnost”.
Justinovi, kao i Joanikijevi, problemi su počeli prije godinu dana kada su sa još četiri vanjska episkopa potpisali pismo podrške studentima. U saopštenju je osuđen i pljuvački rječnik episkopa kruševačkog Davida i crkvenih botova koji su studente nazvali “srpskim ustašama” jer su protestvovali protiv korupcije i kriminala režima Vučića. Justin je svojim sveštenicima dozvolio je da idu na proteste ukoliko to osjećaju. Justin je javno poručio da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja”. U oktobru prošle godine ugostio je studente iz Novog Pazara (muslimanske vjeroispovjesti) u konaku manastira Studenica koji su išli za Novi Sad na komemoraciju pada nadstrešnice.
Profesor računovodstva i revizije na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu, dr Vladimir Zakić je javno doveo u pitanje tvrdnje Sinoda da se Justin upisao kao vlasnik tri kompanije koje su navodno poslovale s gubitkom. Na osnovu javno dostupnih podataka Agencije za privredne registre, Zakić ističe da su sva sporna preduzeća formalno i faktički u vlasništvu SPC – Eparhije žičke i da posluju sa dobiti što je lako provjerljivo.
Justinovoj smjeni je krajem januara prethodilo isključenje iz SPC-a teologa Blagoja Pantelića i sveštenika Vukašina Milićevića od Mitropolije beogradsko-karlovačke kojom upravlja patrijarh. Faktički razlog je podrška studentima i verbalni delikt kritike patrijarha i sinoda zbog (tradicionalno) sluganskog odnosa prema prošlim i sadašnjem režimu braće Vučić. Porfirije je prošle godine tokom pokloničke posjete Kremlju i Vladimiru Putinu izjavio da su protesti u Srbiji “obojena revolucija” – termin koji Moskva pogrdno koristi za protivnike diktatura i korupcije.
Da se ista matrica priprema protiv mitropolita Joanikija može se vidjeti iz dosadašnjih reakcija srbijanske vlasti. Nepuna dva mjeseca nakon što je Joanikije stavio potpis na javno pismo šestorice episkopa, beogradske vlasti su drugom episkopu u Crnoj Gori (Eparhija budimljansko – nikšička) Metodiju Ostojiću dodijelile titulu “mitropolita” i mjesto u Sinodu. Time je de fakto Metodije postao broj jedan SPC-a u Crnoj Gori jer sada on sa titulom mitropolita ima jurisdikciju nad 52 odsto teritorije Crne Gore.
Kasnije je Metodije dobio ulogu u komisiji Sinoda koja je ispitivala “alarmantno stanje u Eparhiji žičkoj” protiv Justina. Metodije je postao perjanica veličanja velikosrpskih nacističkih kvislinga koristeći svaku priliku da sije razdore u Crnoj Gori. Istovremeno Metodije kritikuje EU i evropske vrijednosti i veliča totalitarni režim u Moskvi i Aleksandra Vučića kome je dodijelio orden prošlog ljeta zbog tobožnjeg doprinosa gradnji crkve Sv. Save kod Berana. Vučić ga nije udostojio prisustva već je poslao formalnog predsjednika svoje stranke i aktera brojnih korupcionaških afera Miloša Vučevića.
Joanikije je javno podržao ulazak Crne Gore u Evropsku Uniju (EU) čime se dodatno zamjerio Beogradu. Poslije toga napadi na njega su se pojačavali. U prvoj polovini januara ove godine ruski TASS je prenio saopštenje ruske Vanjske obavještajne službe (SVR) kojim se optužuje Vaseljenska patrijaršija kako “namjerava dati autokefalnost crnogorskoj crkvi”. Da je krajnji cilj pljuvanja, ne patrijarh Vartolomej, već Joanikije, se vidjelo isti dan. Prvo je rusko propagandno glasilo RT je objavilo intervju, sa protojerejem – stavroforom Veliborom Džomićem, nekadašnjim parohom podgoričkim i prijateljem ljudi iz crnogorskog podzemlja. Džomić, koji je zajedno s Metodijem nedavno “istraživao” Justina, je nakon izbora Joanikija za mitropolita prešao u Beograd kao glavni operativac Porfirija. On je preko RT-a poručio da SPC ima “punu kanonsku jurisdikciju na prostoru na kome se danas nalazi Crna Gora”. Odmah je uskočila režimska Politika sa navodima da “decenijama u Mitropoliji postoje krugovi koji su … svesno ili podsvesno negovali ideju posebnosti (crnogorske mitropolije) koja lako može prerasti u autonomaštvo, a u pogodnom trenutku i u otvoreni crkveni separatizam”. Joanikiju je poslata poruka: “Ćutanje više nije neutralna pozicija, javnost ima puno pravo da zatraži jasno i nedvosmisleno izjašnjenje mitropolita Joanikija”. Joanikije se mora “jasno izjasniti prema Fanaru, statusu patrijarha srpskog u Crnoj Gori i o tome da li unutar Mitropolije postoje” autonomaši ili separatisti zaključila je Politika.
Monitor saznaje iz neformalnih izvora pri vrhu SPC-a u Beogradu da trenutno postoje dvije opcije za obuzdavanje ili uklanjanje mitropolita Joanikija. Jedna je model koji je primijenjen kada je Amfilohije Radović doveden na čelo Mitropolije 1990. godine u vrijeme priprema za krvavi obračun u Jugoslaviji. Tadašnji mitropolit Danilo Dajković je prisilno (formalno “na sopstveni zahtev”) penzionisan i njegovo mjesto je zauzeo Amfilohije. Ukoliko bi se Andrićev venac (ured predsjednika Srbije) i Banjica (sjedište državne bezbjednosti – BIA) odlučili za taj scenario, za administratora Mitropolije crnogorsko primorske (MCP) bi bio postavljem sadašnji vikarni episkop srbijanskog patrijarha Stefan Šarić, koji nosi titulu Episkopa remezijanskog. On obavlja i dužnost starješine Podvorja SPC-a u Moskvi. Kao povod za smjenu bi se vjerovatno izmislile finansijske malverzacije dok bi Sinod “odlučno demantovao” političke konotacije.
Politički vrh Srbije se pribojava da ovakav udar na pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori je previše riskantan i da bi mogao izazvati otpor i crnogorske države, same MCP a i znatnog dijela onih u Crnoj Gori koji se smatraju Srbima. Neki u Patrijaršiji se pribojavaju da bi u tom slučaju Joanikije mogao tražiti intervenciju Vaseljenskog patrijarha na osnovu kanona 9 i 17 Četvrtog vaseljenskog sabora (451.godine) što bi direktno vodilo u raskol sa SPC-om i raskol unutar Crne Gore. Na osnovu neformalnih informacija iz diplomatske zajednice, PES i Demokrate ne bi prihvatili nametanje novog, vučićevskog administratora Mitropolije na Cetinju.
Druga varijanta, kojoj je skloniji dio BIA-e i njeni saradnici u Sinodu, je da se nastavi erodiranje i sakaćenje Mitropolije crnogorske primorske. SPC je 2001. godine osnovala, do tada nikad postojeću, Eparhiju budimljansko – nikšićku na više od polovine teritorije MCP. Ranije su, nakon stvaranje SPC po završetku Prvog svjetskog rata, od Mitropolije otkinuti Pljevlja i dio opštine Bijelo Polje. Kasnije je Amfilohije ustupio dio opštine Herceg- Novi Zahumsko – hercegovačkoj eparhiji. Amfilohije je 2001. godine pružio otpor u namjeri da se od MCP izuzme manastir Ostrog – koji je glavni izvor prihoda Mitropolije. U tome je tada uspio. Sada je ta opcija opet aktuelna u Beogradu, kao i izdvajanje Boke Kotorske iz sastava MCP. Time bi vučićevski Metodije postao neprikosnoveno glavni igrač SPC-a u Crnoj Gori.
Po informacijama iz MCP, ovakvi planovi Beograda ne izazivaju oduševljenje kod većine sveštenstva i monaha. Za sada nije bilo moguće dobiti nikakve komentare iz Vlade, čak ni nezvanično.
Jedno je izvjesno. Kako Crna Gora bude zatvarala poglavlja i približavala se članstvu u EU iz beogradske kuhinje će stizati sve veći i jači izazovi, bilo da se radi o Mitropoliji, Botunu, ili nečemu petom. Povod će se naći.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari

HAPŠENJE ACA ĐUKANOVIĆA: (De)montiranje
OSOVINA VUČIĆ – RAMA I EU: Signali Crnoj Gori
NOVA KRIZA U PARLAMENTU: Gospodarenje službama ili EU
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceBUDVA: SRUŠENA KUĆA DOKTORA IVA ĐANIJA POPOVIĆA: Lokalni urbanista gradi soliter od osam spratova
-
DRUŠTVO3 sedmiceLEX SPECIALIS ZA PODRUČJE BOKE KOTORSKE: Moratorijum na gradnju objekata u zaštićenom području
-
Izdvojeno2 sedmiceSINOD SPC KAO AGENTURA VUČIĆEVOG REŽIMA: Sprema li se smjena Joanikija
-
Izdvojeno3 sedmiceMISTERIJA KORITA ĆEHOTINE: Rijeka za potkusurivanje
-
Izdvojeno3 sedmiceLICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa
-
Izdvojeno3 sedmiceŽIVJETI U RUSIJI: Dobro isplanirani apsurd
-
FOKUS3 sedmicePERMANENTNA IDENTITETSKA OFANZIVA NA CRNU GORU: Barometar laži
-
FOKUS3 sedmiceVESKO BAROVIĆ, VESNA BRATIĆ, BLAŽO ŠARANOVIĆ…: Lutrija pravde
