Političarima su puna usta evropskih integracija, zastave EU stoje pred poslanicima vlasti tokom zasijedanja parlamenta, ali nema neophodnih reformi i realizacije zadataka koji su dio evropske agende. Bolje im leže stare,  „predreferendumske“ teme

Svečarske salve iz artiljerijskog oružja odjekivale su noć uoči Dana nezavisnosti Crne Gore. Kontinuitet. Na prijemu upriličenom povodom praznika, premijer Milojko Spajić je dočekivao goste na ulazu. Među prisutnim zvanicama ovoga puta našao se i predsjednik države Jakov Milatović. To je već iskorak.

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić niti  članovi Vlade iz koalicije Za budućnost Crne Gore, , po ustaljenoj praksi, tamo nijesu bili. Izostale su i  praznične čestitke čelnika ZBCG. Bolje i to nego da je, kao na dan praznika 2017. godine, Mandić poručio kako „srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj”. Da bi dodatno zamjerio  neistomišljenicima iz sopstvenih redova: ,,Neki pripadnici nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu danas, napadnim i smiješnim čestitkama za 21. maj, brukaju i sramote vlastitu prošlost i nedostojno podilaze crnogorskim separatistima”.

Možda je Mandić, dok obnaša jednu od tri najvažnije političke funkcije u državi, stavio moratorijum na slične izjave. I pustio da djela govore. Među onima koji su čestitali Dan nezavisnosti našla se, ipak,  predsjednica Skupštine Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović (nosilac liste koalicije ZBPG na prošlogodišnjim lokalnim izborima). Borovinić Bojović je izrazila “želju da nas ovaj datum podsjeti na važnost međusobnog poštovanja, uvažavanja različitosti i zajedničkog rada na izgradnji pravednijeg, demokratskog i prosperitetnog društva”. Čekamo da čujemo da li je i ta čestitka bruka i sramota, ili možda najava novog kursa.

Premijerovom pozivu da zajedno proslave/obilježe Dan nezavisnosti, uz dio vlasti, nijesu se odazvali ni poslanici opozicionih partija. Bili su pozvani, potvrdio je šef poslaničkog kluba DPS-a Andrija Nikolić, ali im se nije dalo da se tamo druže „s usiljenim slavljenicima koji ni na 19. godišnjicu od obnove crnogorske nezavisnosti nijesu priznali rezultate referenduma 2006…“.

Obrni – okreni, bila je to uobičajena (praznična) sedmica za predstavnike ovdašnje političke elite. Red žalbi, optužbi, pa samohvale. Ukrug. Uz razradu poznatih, predreferendumskih tema.

Tema iz prošlosti na 19. Dan nezavisnosti, ne fali. Osim političara, poseban je doprinos SPC. Koja se svim silama upinje da po svojoj mjeri prekroji prošlost Crne Gore. Od Duklje kao „najstarije srpske države“,  do veličanja četničkog zlikovca Pavla Đurišića kao „velikog junaka nepokolebljivog karaktera“, kako je to saopštio nedavno mitropolit Joanikije. Koji je u međuvremenu dobio kolegu. A Crna Gora i dva mitropolita.

Iako tako ne djeluje, vlast zvanično tvrdi da je njen fokus na budućnosti Crne Gore. Evropske integracije i ekonomske reforme.

Između dva Dana nezavisnosti, Crna Gora je u Briselu dobila pozitivan Izvještaj o procjeni ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima vladavine prava (čuveni IBAR), čime su odmrznuti pregovori o pristupanju EU. Parlament je prethodno „po kratkom postupku“, bez rasprave i prava na predlaganje amandmana, usvojio paket zakona koji su predstavljali minimum minimuma  za dobijanje IBAR-a. Zakoni su usvojeni ali, u dobroj mjeri, nijesu zaživjeli. Sada se najavljuje postupak izmjene i dopune za četiri od 12, tada usvojenih zakona iz oblasti borbe protiv korupcije, rada pravosuđa i afirmacije ljudskih prava.

Prema interpretacijama iz Vlade, izmjene su pripremljene „planski“. Njihovi oponenti  najave tumače kao dokaz da vlast nije na umu imala stvarne reforme već samo ispunjavanje forme, da bi politički kapitalizovala pokušaje Brisela da Crnu Goru privuče u  EU, kako ne bi odlutala na neku drugu stranu.

Pozitivan IBAR u  Podgorici je dočekan otvaranjem licitacije o broju poglavlja koja će Crna Gora zatvoriti do kraja 2024, i datumom ispunjenja svih postavljenih kriterijuma za ulazak u EU. Od optimističkih najava o zatvaranju 6-8 poglavlja, stigli smo, pred kraj godine, do obećanja da će biti zatvorena četiri. Zatvorena su tri: Intelektualna svojina, Informatičko društvo i mediji, te Preduzetništvo i industrijska politika. Četvrto poglavlje: Spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika ostalo je otvoreno iako smo, tvrde iz Vlade, ispunili sva postavljena mjerila.

Možda i jesmo, ako među njima nije bilo nekih baš teških zahtjeva tipa da je Savjet za nacionalnu bezbjednost sposoban da donese neku izvršnu odluku.  Zvanično,  Hrvatska nas je vratila na popravni. Kao odgovor na tzv. rezoluciju o Jasenovcu koju je vladajuća većina (bez nacionalnih partija manje brojnih naroda) usvojila, ne bi li Andriju Mandića i Milana Kneževića utješila nakon usvajanja UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebenici. Čemu je svoj doprinos dala i Crna Gora.

Slična priča i u 2025. Vlastima su puna usta evropskih integracija, zastave EU stoje pred poslanicima vlasti tokom zasijedanja parlamenta, ali nema neophodnih reformi i realizacije zadataka koji su dio evropske agende. Nadaju se, valjda, da će u Briselu i dalje gledati kroz prste. I ponavljaju kako će sva poglavlja biti zatvorena tokom naredne godine.

Glasniji i ideološki profilisaniji  dio vladajuće koalicije (ZBCG) odavno tvrdi kako ovdje već ima previše stranog (čitaj zapadnog) uticaja. Nerijetko, optužujući ambasade zemalja Kvinte za neprimjeren a presudan uticaj na ovdašnje donosioce odluka, ne samo u sferi politike već i u pravosuđu. Oponenti im odgovaraju istom mjerom, prebacujući im da su izvršioci naloga vlasti u Beogradu i Moskvi.

U tim se prepucavanjima previđa da su naši predvodnici, samo od Nove godine, mimo uobičajenih usaglašavanja oko novih propisa koje treba pripodobiti evropskim pravnim tekovinama, makar dva puta tražili i „vanrednu pravnu pomoć“. Od Venecijanske komisije čeka se  da presudi u sukobu  naše vlasti i opozicije oko (ne)zakonitosti odluke o penzionisanju sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović. Evropsku komisiju smo, potom, zaposlili da umjesto pravnih stručnjaka iz vlade i parlamenta, oni analiziraju sporazume koje je premijer donio iz Ujedinjenih arapskih emirata i ocijene njihovu usklađenost sa EU zakonodavstvom i obavezama koje smo prihvatili tokom dosadašnjeg procesa pristupanja.

Odgovor na prvi zahtijev još se čeka, drugi je stigao. I svako je podvukao i citirao onaj dio koji ide u prilog njegovoj interpretaciji spornog Sporazuma. Otud utisak da ne samo da se evropske vrijednosti političkoj klasi moraju nametati, već i   da ovdašnje vlasti sve češće demonstriraju nespremnost da samostalno donose odluke. I preuzimaju odgovornost.

Premijer Spajić tvrdi da će sve doći na svoje mjesto. Važno je da zaposlenima i penzionerima raste standard. Makar u zvaničnoj statistici. U ovom postprazničnom raspoloženju, prigodno je uporediti i ekonomske podatke   s početka ovovjekovne priče o suverenosti Crne Gore sa stanjem na 19. godišnjicu referenduma o nezavisnosti.

U prvoj godini nezavisnosti Crna Gora je građane koštala (budžet za 2007.) – milijardu eura. Ovogodišnji budžet veći je četiri puta. Samo za vraćanje dugova i kamate ove godine  platićemo 950 miliona. Pošto se državni dug sa tadašnjih 700 miliona uvećao za, približno, četiri milijarde eura. Sa tendencijom daljeg rasta.

Na početku priče o nezavisnosti državni dug je težio trećinu tadašnjeg BDP-a (mrvicu preko dvije milijarde). Aktuelni državni dug iznosi negdje oko 60 odsto očekivanog ovogodišnjeg BDP-a (osam milijardi). Projektovano je da do kraja mandata Spajićeve vlade (opet) pređe 2/3 bruto društvenog proizvoda.

Svaka vlada nas je ubjeđivala da taj novac ide u investicije, prvenstveno za razvoj infrastrukture. Ali,  nje nema. Zato ima novozapošljenih  koji platu primaju iz državnog budžeta. Prema prošlogodišnjim podacima Monstata, državna uprava je od proglašenja nezavisnosti narasla sa deset na preko 25.000 funkcionera i činovnika. To je rast od 150 odsto. Prema istim podacima, broj zaposlenih u zdravstvu porastao je tek nešto više od petine (sa 12 na 15 hiljada) a u obrazovanju za 40 odsto (sa nepunih 13 na nešto više od 17 hiljada radno angažovanih).

Oko 150 hiljada (zvanično) zapošljenih primalo je, krajem 2006, prosječnu neto platu od približno 350 eura (uračunate tadašnje naknade za prevoz i topli obrok koje su ukinute u međuvremenu). Danas je prosječna neto plata tri puta veća. A broj zapošljenih će se, u špicu predstojeće ljetnje sezone, udvostručiti u odnosu na 2006.  Sliku ogromnog napretka ruži podatak Eurostata: kupovna moć građana Crne Gore porasla je u istom periodu za nekih 7-8 procentnih poena (čekamo najnovije podatke). Sa početnih 43 na sadašnjih 50-51 odsto evropskog prosjeka. Dio tog rasta ,treba zahvaliti i tome, je što smo izdvajanja za zdravstveno i penziono osiguranje (većim dijelom) pretočili u neto zaradu. To ima svoju cijenu. Nešto već plaćamo kroz (ne)dostupnost zdravstvenih usluga, dio će tek stići na naplatu. Možda, dijelom, već do narednog Dana nezavisnosti.

Moguće je da bi izborni procesi u Šavniku i Kotoru mogli završiti do tada.

Zoran RADULOVIĆ   

Mnoge afere u kojima se pominje ime Duška Golubovića ostale su van dometa pravosuđa, ili nijesu rezultirale punim razotkrivanjem. Ostale su tek  fragmenti  vremena u kom je bilo nemoguće razaznati granicu između nadzemlja i podzemlja.  U ovom procesu, pravosuđe bi moralo makar utvrditi  kako je bivši tajni agent Golubović postao bivši policajac, koji vozi Lamborđini po Podgorici . Koje su mu političke veze i poslovi to omogućili

Duško Golubović,  kontroverzni  bivši dugogodišnji tajni operativac  čije ime je  vezano za brojne  afere tokom Đukanovićevog režima, u novije doba poznat i kao bivši policajac, koji vozi Lamborđini po Podgorici, uhapšen je u petak, 9. maja, po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT).

Tužilaštvo ga  tereti za pranje novca stečenog kriminalnim aktivnostima, odnosno švercom cigareta. Istražni sudija Goran Šćepanović  odredio mu je  pritvor od 30 dana zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke, a na predlog specijalne tužiteljke Tanje Čolan Deretić.

Golubović je  negirao krivicu, kao i bilo kakvu povezanost sa kriminalnim aktivnostima. Izjavio je da ukoliko mu nađu “samo jedan događaj, jednu radnju, jedan datum, jedan poziv ili jednu poruku”, neće biti potrebno da mu Crna Gora sudi, jer će se sam osuditi.

Njegov advokat Velibor Marković problematizovao je to što se, kako tvrdi, u spisima  policije i tužilaštva proizvoljno navodi da se radi o kriminalnoj aktivnosti krijumčarenja cigareta, bez bitnih obilježja tog djela. “Stavlja mu se na teret krivično djelo pranje novca od kriminalne aktivnosti putem krijumčarenja cigareta, ali je potpuno nepoznato kada se ta kriminalna aktivnost dešavala…Krivično djelo pranje novca je predikatno krivično djelo, njemu mora da prethodi neko drugo krivično djelo iz kog potiče pribavljena protivpravna imovinska korist. Toga nema”, naveo je Marković.

Na kojim se sve dokazima bazira optužba tužilaštva protiv Golubovića, te hoće li optužnica biti potvrđena pred sudom i rezultirati presudama, pokazaće vrijeme. Odavno je  i golim okom vidljivo nešto drugo. Duško  Golubović spada u onu  ne malu kategoriju policijskih funkcionera čija je imovina vrtoglavo porasla tokom proteklih decenija,  uz skromnu policijsku platu.

Kako je bivši agent ANB i službenik Uprave policije, sa nekoliko stotina eura mjesečnih prihoda postao sinonim za bogatstvo, koje je sticao naočigled institucija decenijama, pitanje je koje i dalje čeka institucionalni odgovor. Nakon njegovog hapšenja, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) pozvala je tužilaštvo da istraži sve Golubovićeve sumnjive transakcije.

„Posebno ističemo potrebu da  istraga obuhvati sve finansijske transakcije koje su dovele do naglog i značajnog uvećanja Golubovićeve imovine, uključujući i one koje su se odvijale preko članova njegove porodice i koje mogu da upućuju na sumnju u veze sa državnim funkcionerima”, naveli su iz MANS-a.

Ta organizacija je ranije objavila istraživanje o tome kako je porodica  Duška Golubovića došla  do imovine vrijedne najmanje milion eura, uključujući  luksuzne stanove i skupocjena vozila, iako ne postoje javno dostupni podaci koji bi objasnili porijeklo tih sredstava. Iz MANS- a  su tada dostavili tužilaštvu tu dokumentaciju.

SDT je, objavljeno je, otvorio i finansijsku istragu protiv Golubovića. Prema podacima Uprave za nekretnine, u koju je Monitor imao uvid,  na svu imovinu Golubovića u Podgorici  na dan njegovog hapšenja upisana  je mjera zabrane raspolaganja, po nalogu SDT.

Golubović, prema katastru, u Podgorici, u Donjoj Gorici,  posjeduje duplex od 234 kvadrata, za koji je kao osnov sticanja upisano –  nasljeđe. Na istom listu nepokretnosi upisane su i pomoćna zgrada (179 kvadrata) , nestambeni prostor (151kvadrat),  garaža (26 kvadrata) i pomoćni objekat (15). Kao osnov njihovog sticanja navodi se građenje, a objekti su pod teretom i zbog toga što nemaju dozvolu.

U Donjoj Gorici, Golubović posjeduje i vinograde i pašnjake, na koje je takođe stavljena zabrana raspolaganja od strane tužilaštva.

U centru grada, u naselju Kruševac, bivši tajni agent posjeduje poslovne zgrade u privredi od  906 kvadrata koje je upisao u novembru 2020. godine. Od ranije na istoj lokaciji  posjeduje i garažno mjesto, na koje je upisana mjera zabrane rasopolaganja.

Zabrana je stavljena je i na imovinu njegovog sina Luke Golubovića  u Podgorici, u naselju Kruševac,  gdje, prema listu nepokretnosti, posjeduje prizemnu zgradu sa dvije etaže podruma.

Osim Podgorice, Golubović zvanično posjeduje i imovinu na Žabljaku. Na Čarkovom polju ima hiljade kvadrata šume. Takođe, ima  vikendicu od 66 kvadrata, stambeni prostor od 59 kvadrata, i nestambeni prostor od 57 kvadrata. Na toj imovini kao teret upisan je kredit u Hipotekarnoj banci od 250 hiljada eura, koji su uzeli Golubovićev sin Luka i kćerka Sara kod Hipotekarne banke. O tom kreditu MANS je, između ostalog, dostavio dokumentaciju SDT.

Na Žabljaku, u  Kovačkoj dolini, prema podacima katastra, Golubović ima još jednu vikendicu od 127 kvadrata i stambenu zgradu površine 63 kvadrata, na oko hiljadu kvadrata zemljišta. Zanimljivo je da je Goluboviću od strane SDT zabranjeno da raspolaže tom  imovinom još u maju prošle godine,  ali u okviru procesa koji se vodi protiv bivšeg visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića, odnosno njegovog sina Petra.

Prema podacima Uprave za nekretnine, u koju je Monitor imao uvid, na tu imovinu stavljena je zabrana raspolaganja, jer je, kako smatra SDT, zemljište od 903 kvadrata na kojem se nalazi porodična kuća od 63 kvadrata u „faktičkom vlasništvu Petra Lazovića“.  Koja uz to nema dozvolu. Na istom potezu izgrađena je i stambena zgrada spratnosti P+PN 76 kvadrata, koja je,  kako tvrdi tužilaštvo, u „faktičkom vlasništvu“ Marka Lazovića, drugog sina Zorana Lazovića.

Imena Zorana Lazovića, bivšeg visokog funkcionera u bezbjednosnom sektoru kome se sudi zbog organizovanog kriminala, i Duška Golubovića ne pominju se skupa samo u katastru. Golubović je bio je najbliži saradnik Lazovića, a obojica su  napustili  ANB početkom 2015. godine, da bi  opet , nakon četiri godine mirovine, nastavili karijeru u Upravi policije.

Lazović i Golubović napustili su službu jer je tokom 2015. reforma bezjednosnog sektora bila ključni uslov NATO-a za prijem Crne Gore u taj savez. Do tada, njihova su se imena često skupa pominjala i u brojnim aferama.

Monitor je mnogo puta pisao o dva interesno kriminalno bezbjednosna klana bivšeg režima. Golubović i Lazović su navodno pripadali  klanu Grand,  koji su kako se nezvanično moglo čuti, navodno predvodili bivši ministri inostranih poslova Milan Roćen i Igor Lukšić. Moć Granda vezivala se za unosne  poslove građevinske kompanije Bemaks, čiji se vlasnici danas pred pravosuđem dovode u vezu sa švercom cigareta.  Nasuprot se nalazio interesni klan Mojkovac, takođe povezivan sa poslovima cigaretama, a koji su navodno predvodili nekadašnji premijer i bivši šef ANB-a Duško Marković i Veselin Veljović, bivši šef policije kome se takođe sudi .  Svi oni su više puta demantovali postojanje klanova i njihovo učešće u njima.

Golubović je, o čemu je Monitor pisao, između januara i juna 2007. bio pod mjerama nadzora Uprave policije. U istom periodu  bio je  u kabinetu Milana Roćena savjetnik za bezbjednost i rukovodilac Službe za informativno-tehničku i bezbjednosnu podršku Ministarstva vanjskih poslova. “ Golubović je, nakon što je Vladan Joković u ljeto 2010. postao direktor ANB-a, sklonjen iz sektora za borbu protiv organizovanog kriminala na drugu, manje značajnu dužnost, navodno jer su se o njemu u negativnom kontekstu raspitivali iz izvjesnih međunarodnih krugova”, pisao je naš nedjeljnik.

Golubovićevo ime pominjalo se  i u aferi Listing , nakon što je u decembru 2011.,   objavljena navodna telefonska komunikacija Darka Šarića sa Lukšićem i Roćenom. Listing Golubovića bio je predmet rasprave članova Odbora za bezbjednost, kada je Veljović pokazao taj dokument u Skupštini. Kazao je da je policija sačinila listing Golubovića, koji je u to vrijeme bio službenika ANB-a, na zahtjev jedne strane policijske organizacije. Rezultat istrage bio je da se radi o falsifikatima, ali javnost nikada nije obaviještena  ko je bio  falsifikator i  za čiji interes.

Da su postojali sukobi i trvenja na relaciji dva interesna tabora u vrijeme Đukanovićevog režima, svjedočili su u narednim godinama i drugi događaji, u kojima se pominjao Golubović.

Dva napada na Golubovićevu imovinu, u Kosmajskoj ulici, i na lokal Makijato u Siti kvartu, koji je u jednom periodu bio u vlasništvu njegove supruge Danijele Golubović, nikada nijesu rasvijetljeni od strane policije kojom je rukovodio Veljović.  Tu je i napad na lokal Grand, koji je važio za mjesto okupljanja pripadnika navodnog Roćenovog klana, po kom je i dobio ime.

Golubovićevo ime pominjalo se i u vezi sa listingom telefonskih poziva narkobosa Nasera Keljmendija, kome se sudi na Kosovu.  Da Golubović jeste bio u kontaktu sa Keljmendijem, potvrdili su i  Veljović i  Joković  na jednoj od sjednica Odbora za bezbjednost i odbranu. Joković je kazao da je veza sa licima kalibra Keljmendija sastavni dio Golubovićevog posla.

Njegovo ime pominjalo se i u aferi oko navodne paraobavještajne službe koja je imala zadatak da prati i kompromituje opozicionare, diplomate, sudije, kritičare režima. Nebojša Medojević, tada član skupštinskog Odbora za bezbijednost tvrdio je da tu službu kontroliše Roćen i da je Golubović, pored Zorana Lazovića, važan njen dio.  Prema Medojevićevim tvrdnjama, oni su bili  veza sa grupom oficira, specijalizovanih za špijunažu, koji su godinama navodno radili „u paralelnoj tajnoj službi za potrebe Roćena i Mila Đukanovića”.

Golubović je nedavno saslušan i u okviru istrage o ubistvu Duška Jovanovića.

Osim u starim aferama, Golubovićevo ime pominje se i u novim skaj prepiskama. “ Golubović kontroliše sve kamione koje iz barske luke izlaze sa ilegalnim cigaretama, tvrdio je jedan od učesnika tog nezakonitog posla, strahujući da nekadašnji tajni agent ne pokvari kombinacije kriminalne ekipe za koju je radio”, objavile su Vijesti.

“Članovi te grupe o tome pišu na nekada zaštićenoj telefonskoj Skaj aplikaciji, pa konstatuju da Golubović cigarete Marble iz skladišta u barskoj luci vadi za Šiptara, navodi list.

Golubović je pred istražnim sudijom ustvrdio da nikada nije koristio skaj aplikaciju. Takođe, njegov advokat tvrdi da Golubović ima svu neophodnu dokumentaciju koja se tiče njegove imovine.

Duško Golubović je u penziju otišao u ljeto 2023. godine. Zahtjev za odlazak podnio je  nakon što je u aprilu te godine odlukom tadašnjeg koordinatora SBPOK i načelnika Specijalnog policijskog odjeljenja Predraga Šukovića formalno prestao da postoji taj Odsjek u organizacionoj šemi UP, u kom je Golubović bio raspoređen.

Njegov dugogodišnji kolega Zoran Lazović uhapšen je u aprilu 2024.  Dio opozicije još je tada počeo da problematizuje to što je Golubović i dalje na slobodi, tvrdeći da mu u tome pomažu i veze i sa novom vlašću.

Da Golubović utiče na PES i kadrira u vlasti skupa sa Sretenom Kankarešem, navodnim ujakom premijera Milojka Spajića, tvrdili su u kontinuitetu bivši premijer Dritan Abazović i lider PzP-a Nebojša Medojević. Iz PES-a su to demantovali.

Nakon Golubovićevog hapšenja, na mreži Iks oglasio se  poslanik PES-a Miodrag Laković, sa romantiziranom storijom o razvoju tri policijske karijere od kojih je jedna Golubovićeva, a druga njegova. Nakon kritika iz civilnog sektora,  objasnio je da sa Golubovićem bio kolega davne 1992. godine, ali da su im se nakon toga razišli putevi i da nisu imali bilo kakav kontakt. Kazao je i da nema informacije da je bilo ko od članova PES-a bio blizak sa njim, ali je potvrdio poznanstvo Golubovića i Kankaraša. “Ono što se imputira jednoj rođačkoj vezi premijera Spajića mislim da je poznanstvo koje je ne mogu reći kojeg intenziteta, ali da je potpuno jedan benigni odnos u nekom građanskom smislu”, saopštio je.

Mnoge afere u kojima se pominje ime Duška Golubovića, ostale su van dometa pravosuđa, ili nijesu rezultirale punim razotkrivanjem.  Ostale su fragmenti  jednog vremena u kom je teško bilo razaznati granicu između bezbjednosnog sektora i organizovanog kriminala. Taj sistem nijesu kreirali ni Golubović, ni Lazović, iako su bili njegov važan dio.  Za punu istinu o tom sistemu, potrebno je stići do samog vrha bivšeg režima.

U ovom procesu, pravosuđe bi moralo  rasvijetliti makar jednu crnogorsku javnu tajnu – kako je tajni agent Golubović postao poznat kao bivši policajac, koji vozi Lamborđini po Podgorici .  Koje su mu političke veze i poslovi to omogućili.

Milena PEROVIĆ

Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji SPC i njima bliska srpska državna bezbjednost je prošle subote doživio zenit. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je za heroja i mučenika proglasio Pavla Đurišića. Godinama se na prostoru i MCP i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke  održavaju javni parastosi uz veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Niko od visokih zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati  a kamoli osuditi provokacije Mićovića

„Obmana se nikada ne iznosi u svom golom, izvitoperenom obliku, jer bi tada, tako ogoljena, odmah bila prepoznata“ napisao je Irinej Lionski, episkop i svetititelj rane hrišćanske crkve s kraja drugog vijeka. „Umjesto toga, ona se lukavo prikriva privlačnim ruhom, kako bi svojim spoljašnjim izgledom neiskusnima djelovala istinitije od same istine” zaključuje Irinej. Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji Srpske crkve (SPC) i njima bliska srpska državna bezbjednost (BIA), je prošle subote doživio zenit, prikriven zlatnim episkopskim ruhom i krstom. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je služio liturgiju u novoj crkvi na Lijevča Polju, u selu Razboj na sjeveru Bosne. 

Tamo je, kako ga SPC naziva, „sveti sveštenomučenik Joanikije (Lipovac) služio svoju posljednju lirurgiju prije svoga stradanja i stradanja sveštenika i naroda i pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini  prije 80 godina“.  Uz Joanikija su sasluživali i pakračko – slavonski episkop Jovan Ćulibrk i episkop marčanski Sava (ujedno i vikarni episkop banjalučki). Episkop Jovan je poznat po tome što mu je Sinod SPC-a zabranio da dovodi u pitanje (i naučno ispita) četničko-komunističku brojku o navodnih 700 hiljada stradalih Srba u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Episkop Sava je ranije bio šef kabineta patrijarha Porfirija Perića koji je na vaskršnji utorak izvršio podaničko poklonjenje u Kremlju  Vladimiru Putinu i njegovom kolegi iz bogoboračkog KGB-a (ujedno i ruskom patrijarhu) Kirilu Gunđajevu.

U besjedi nakon liturgije, Joanikije je poručio da se obilježava 80 godina od stradanja njegovog prethodnika Joanikija Lipovca i hiljada ljudi koji su „bježali ispred komunističkog noža i ispred zločinaca“ koji su „napunili jame po Crnoj Gori“. Po Joanikiju oni su „bili ponajviše krivi zato što su srušili nacističku tvorevinu Nezavisnu državu Crnu Goru pod Musolinijevom Italijom“ koja je „opstala jedan dan“. Tu tvorevinu su srušili „oficiri kraljevske jugoslovenske vojske u otadžbini, a istaknuta ličnost među njima po svome junaštvu i nepobjedivom karakteru bio je Pavle Đurišić koga pominjemo kao prvoga“. Dodao je ime i vojvode Petra Baćovića i njegovu „ujediniteljsku ulogu 1918.,“ kada je Crna Gora u krvi i plamenu nestala. Joanikije je podsjetio na riječi svog prethodnika, prijatelja nacista Joanikija Lipovca koji je 1943. prorekao da „ako komunisti pobijede…ubiće dušu našem narodu, crkve će zatvoriti…“.

Joanikije Mićović namjerno ne pominje je da je u stvaranju „nacističke tvorevine“ Crne Gore učestvovao mitropolit Joanikije Lipovac. Tadašnjem crnogorskom mitropolitu je sa desne strane na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. organizovanom od strane italijanskih fašista, sjedio „zloglasni Sekula Drljević“ kako ga je sadašnji Joanikije nazvao u subotnjoj besjedi. SPC je dugo negirala da je Lipovac učestvovao u Petrovdanskom saboru tvrdeći da je on to odbio. Nakon što su prije desetak godina objavljene fotografije sa Sabora iz arhive italijanskog Ministarstva inostranih poslova u Rimu, vrh SPC-a je samo utihnuo na tu temu bez riječi kajanja i izvinjenja.   

Mitropolit Joanikije je posebno uzdignuo Đurišića, „čije se junaštvo (na Lijevča Polju) može porediti sa junaštvom Pavla Orovića“. Pomenuo je „težak položaj u kojem se našao veliki junak Pavle Đurišić, koji u tom trenutku ima narod, nejač, bolesnike i ranjenike…čije živote štiti“. „Sva muka narodna je pala na njegova pleća“ pa je morao pregovarati sa Drljevićem  koji ga je „izdao“ reče mitropolit.  Sekula Drljević je „takvog junaka prelastio“ kazao je Joanikije  i  dodao da je Đurišić „mislio da po svaku cijenu spasi narod, nejač, žene, djecu i starce koji su sa njim krenuli“. „Kako je (Pavle) završio ne zna se, niti će se znati“ zaključio je Joanikije.

Da će se doći do ove ana-kajafovske tačke svijesti, moglo se pretpostaviti na vaskršnji utorak, kada  je Porfirije u Kremlju davao izjave lojalnosti ruskom državnom i crkvenom rukovodstvu. Crnogorski mitropolit je tog utorka u crkvi Svetog arhangela Mihaila u Doljanima „osveštao jasenovački krst” koji je Jovan Ćulibrk poklonio. Joanikije je iskoristio jasenovačku tragediju i desetine hiljada nevino postradalih u tom sistemu logora, da u prisustvu Andrije Mandića i srbijanskog ambasadora (bivšeg direktora BIA-a) Nebojše Rodića, veliča Pavla Đurišića. “Mnogi će reći – nema Crna Gora nikakve veze sa Jasenovcem… a ima itekako”,  kazao je. I  nastavio:  “Onaj koga optužuju da je bio saradnik okupatora…. zaštitio je nejač srpsku od saradnika okupatora da ih ne pokolju, Pavle Đurišić, komandant četnički, odnosno komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini“ koji je takođe likvidiran u Jasenovcu.  

O „velikom junaštvu Pavla Đurišića“ najbolje govore njegovi izvještaji svom komandantu Draži Mihailoviću u kojima  se februara 1943. godine hvali da su njegove jedinice pobile 8000 muslimanskih žena, djeca i staraca u Sandžaku u kampanji uništenja muslimanskog življa  bez obzira na pol i uzrast. O tim i drugim zločinima širom Jugoslavije je puno pisano uprkos pokušajima revizionista da dovedu u pitanje četnička dokumenta koja nije ni Draža Mihailović negirao na svom suđenju. Četnički izvještaji iz zime i proljeća 1945. kada se Đurišić povlačio prema Sloveniji kroz sjevernu Bosnu, dovode u pitanje istinitost maltene svake riječi koju je Joanikije izgovorio u Razboju.

Đurišić je rane 1945., otkazao poslušnost i Draži Mihailoviću i  kralju Petru II Karađorđeviću i sklopio  sporazum sa Drljevićem koji je bio u prijateljskim odnosima s ustaškim režimom u Zagrebu. Po sporazumu njegovi četnici su trebali postati Crnogorska narodna vojska i priznati Drljevićevo Crnogorsko državno vijeće  u Zagrebu, dok je Đurišić trebao ostati operativni komandant. Međutim, Đurišić je izigrao dogovor i krenuo u probijanje sjeverozapadnom Bosnom radi spajanja sa četnicima i nacistima u Sloveniji. Pri tome njegovi su poklali oko 500 katolika i muslimana u selima Junuzovci i Donja Dolina prije nego su razbijeni i zarobljeni od strane vojnih snaga NDH na Lijevča Polju. Prije toga ustaški izvori navode da je Đurišića napustilo preko 5000 prisilno mobiliziranih Crnogoraca. Đurišićevu rulju je i Draža Mihailović nazvao „vašarom bez borbene vrednosti“. Za Joanikija su oni bili „prekaljeni borci i vitezovi“. Iz izvještaja drugih četničkih komandanata lojalnih Draži, navodilo se da su Đurišićeve jedinice vršile nasilja i pljačke nad lokalnim bosanskim Srbima i prijetile im pokoljem ako ne slušaju njihove naredbe. Draža Mihailović tada piše:  „Obrazovaću od svih komandanta srbijanskih trupa Ravnogorski sud, koji će sve ovo pretresti i utvrditi, na osnovu čega će Pavla Đurišića lišiti čina i oglasiti za izdajnika”.

Dražu su preduhitrile ustaše i presudile Đurišiću i grupi od oko 150-tak najtvrdokornijih koljača na svoj način u Jasenovcu po iskazu ustaše Ljube Miloša nakon rata. Ostali  narod, pretežno Crnogorci, propušteni su kroz Slavoniju i Zagreb bez problema.

Joanikijeva hagiografija nacističkih kolaboracionista i zločinaca je ciljano pripremana godinama uz pomoć zvanične Srbije koja je abolirala kolaboracionistički pokret. Godinama se na prostoru i crnogorske Mitropolije i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke (otkinute od Mitropolije u maju 2001. – pokriva 52 odsto teritorije Crne Gore) održavaju javni parastosi uz sve slobodnije veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata i podsticanje podjela u društvu. Tome doprinosi i glasno ćutanje i tužilaštva i crnogorskih svjetovnih vlasti.

Nakon subotnje liturgije na Lijevča Polju niko od zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati  a kamoli osuditi provokacije Mićovića koji se krio iza blještave mitropolitske odore i krsta. Predsjednik Jakov Milatović do sada nije izustio ni riječ. Premijer Milojko Spajić se nevoljno glasnuo  kada je direktno upitan o Mićovićevoj besjedi. „Sve izjave koje imaju potencijal da pojačaju već izražene podjele u Crnoj Gori apsolutno ne podržavam i mislim da im nije mjesto u modernoj Crnoj Gori“, rekao je.  Vučićevski blok partija (NSD-DNP-SNP) u vladajućoj koaliciji nije želio odgovoriti medijima. Demokrate CG su Vijestima odgovorile da „ne komentarišu stavove vjerskih zajednica“, i da to nijesu radili ni ranije „duboko poštuju princip odvojenosti vjerskih i državnih struktura“. Kao da vjerska odora štiti od odgovornosti za svako nepočinstvo. Predsjednica Asocijacije žena PES-a Jovana Dragović je izjavila za TV Vijesti da „podjele na partizane i četnike nakon 80 godina mogu odgovarati samo onima koji su 30 godina vladali na tim podjelama“. DPS i URA su osudili izjave Joanikija kao i predstavnici bošnjačkog naroda.

Dan poslije Spajićeve izjave je osvanuo tekst na portalu IN4S sveštenika Eparhije budimljansko nikšićke Ognjena Femića. Femić je od ranije poznat po govoru mržnje prema vlastitoj zemlji i crnogorskom narodu. U tekstu naslovljenom Svi smo mi Pavle Đurišić,  on je nastavio elegiju koljačima i iznio niz neistina. Uz komentar: „Stiče se utisak da ova država postoji samo zato što se i dalje sudi četnicima… Jer inače ne bi imala svoj smisao postojanja“,  Femić zaključuje da će samo u preobraženoj Crnoj Gori „i ovaj Pavle iz Drugog rata biti slavljen kao veliki borac, narodni heroj i mučenik i tada mu se više neće suditi“.

Nema naznaka da će se pravosuđe pozabaviti kampanjom vrha SPC-a i srbijanske UDBA-e na podsticanju razdora i mržnje u Crnoj Gori. Ćutanje crnogorske vlasti  samo će ohrabriti podjele u ionako unakaženom crnogorskom društvu i državi.  

Jovo MARTINOVIĆ