Povežite se sa nama

DUHANKESA

Sidro

Objavljeno prije

na

Krenuli smo svojim putem, otisnuli smo se na našu veliku plovidbu! I sve je bilo na svom mjestu, kao što treba – sve stvari i sve što se dešavalo – kao kad s neba krene ljetni pljusak, kao kad krenu jata ptica, kao kad odlazite ne misleći na one kojima ćete nedostajati. Njihove vite, bijele ruke mahale su nam sa rive; na palubi našeg zlatnog broda, mi smo hvatali dobar vjetar u svilena jedra, naše misli više nisu bile s njima! Zlato našeg broda nikada neće zahrđati, svila naših jedara nikada se neće poderati, a mi im se više nikada nećemo vratiti! Sve što nam treba, uz nas je! Hoće li se naći dovoljno pučine za našu žeđ za beskrajem, hoće li biti dosta vjetra za našu žudnju za olujom!? Naš put nema cilja, jer je naš cilj – put! Ne plovimo da otkrijemo novi kontinent – plovimo da

zaboravimo na sve kontinente, da izbrišemo iz sjećanja čvrsto tlo i nepomična brda! Plovimo da nam plovidba postane život, naš jedini život – neka naš zlatni brod blago njišu valovi u zaklonu lagune, neka ga uragani bacaju u ponore divljih talasa, neka mu jedra napinju pomamni vihorovi, i neka ga nose tople struje u danima žege kada nebo prestane da diše, kad svakom vjetru ponestane daha: ali neka ne zastane! Ni za trenutak, ni za treptaj, ni koliko zastane srce kada predahne između dva udara pulsa!

Sve što će nam pomoći da se krećemo, pomno smo prebrojali i ponijeli ! Svega što bi nam kretanje otežalo, ili nas, ne dao Bog, zaustavilo, odrekli smo se, za sva vremena ga prokleli. I zato je naš zlatni brod bio jedini pravi brod! Jer brod je brod samo dok plovi; dok miruje, usidren, brod više nije brod, nego opet samo komad kopna, parče kontinenta, pas u dvorištu vezan lancem. Da bi bio i ostao u svakom trenutku brod, da nikada ne postane komad kopna, parče kontinenta, pas u dvorištu vezan lancem, naš zlatni brod nije imao – sidro!

Živjeti se ne mora; ploviti – da!

To je bilo naše geslo, naša zakletva, misao vodilja, onda, onog davnog dana kada krenusmo svojim putem, kada se otisnusmo na našu veliku plovidbu, ne misleći na one kojima ćemo nedostajati, hrleći u susret pučini i vjetru, noseći sve što nam treba za plovidbu – gordi i radosni što smo bez sidra, te dvostruke kuke na kojoj vise mrtve plovidbe! I koliko pogriješismo!

Godinama na moru, vjetrom gonjeni, nošeni strujama, bez predaha, talasima bacani, valima malim ljuljani blago, ne mirujući ni koliko zastane srce da predahne između dva otkucaja – a ni dana nismo plovili! Odosmo za rana, more nas odnese, i vjetar nas potjera dobar, u pazuhe i njedra uhvatiše ga naša svilena jedra – ali mi opet ne isplovismo!

Jer bez sidra brod ne može ploviti. U Gabonskom zalivu ogromna debla ekvatorijalnih suma viđali smo na pučini. Plutaju, ukleta, ali ne plove! Neka se nasukaju u plićaku pješčanog spruda, i vremenom ostrvce od tih debala i nanosa nastane; na njemu, tri ili pet palmi niknu usred Okeana, hiljadu milja daleko od kontinenta. Do kada će plutati, hoće li se, gdje i kada nasukati, ta debla, niko ne može reći. Jer debla nemaju sidro! Brod bez sidra je kao presječeno deblo u moru! Ploviš samo dok možeš stati, plovidbu prekinuti i ostati; gdje hoćeš, koliko ti se hoće! Brod bez sidra ne plovi, nego ga voda nosi, naušće i otsušće. Spustiš sidro, jakim lancem vezano za najčvršću gredu tvog broda, pa učvrstiš svoj brod, ne dozvoliš ni vjetru ni moru da ga nose! Podigneš sidro, u njegovo ležište ga vratiš, pa isploviš, kad hoćeš, i gdje hoćeš! Samo to je plovidba! Ne otiskuj se bez sidra na svom zlatnom brodu svilenih jedara! Neka ti sidro budu one vite bijele ruke koje ti mašu dok odlaziš; neka ti sidro bude tvoja draga; neka ti sidro bude dobra misao. Sidro će tvoj život pretvoriti u zlatni brod koji ne grize hrđa, a tvoje želje će razviti u svilena jedra koja se neće poderati! Samo onaj ko može zastati i krenuti kad hoće, putuje; samo je on slobodan, samo on živi svoj život. Sidro dokazuje neistinu tvrdnje: Putovanje je sve, cilj je ništa! Bez cilja nema ni puta ni putovanja! Odredi svoj cilj, pa kreni na put, isplovi. Izaberi brod prema svom sidru, a sidro uzmi prema svom brodu. Do cilja će te odvesti tvoje sidro a ne vjetrovi i morske struje.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo

 

 

Kad god čujem nekoga da kaže: „Ljepota je prolazna!“, uvijek uzvratim kontra pitanjem: „A šta je neprolazno?“ Moć? I najmoćnije imperije su odavno propale. Bogatstvo? Ko ga je odnio sa sobom? Snaga? Istruhle su davno kosti i najvećih junaka. Mladost? Zdravlje? Pogledajte svog djeda, pitajte svoju baku. Ne možete bagatelisati ništa zato što je prolazno, u svijetu u kom je sve – ama baš sve! – prolazno. Trajanje nije i ne može biti mjera u svijetu u kom sve prolazi. Uistinu, kada jednom prođu, sve stvari se poravnaju i postanu „ono čega više nema“. Jer, kada ono što je bilo, jednom prođe – ono postane isto kao ono čega nikada nije bilo. Isto? Ipak ne sasvim isto. Razlika je određena odnosom onog što se desilo i onoga što se nije desilo, onog što jednom jeste bilo i onog što nikada nije bilo. Upravo ta razlika jeste ono bitno. Tek kada čovjek shvati ovu neizmjerno veliku razliku, presudnu važnost dobija pitanje: „Da li je u mom životu bilo ljepote ili je nije bilo!?“ I znaće: Život u kom je postojao trenutak ljepote, vrijedi beskrajno više od bezvrijednog života u kom ljepote nije bilo!

Quo vadis, Domine? Gdje si krenuo, Gospode? Pitao je Petar Isusa bježeći iz Rima da spasi goli život, kada mu se ukazao Isus kako nosi svoj krst. U Rim, da me ponovo raspnu. – glasio je odgovor. Shvativši u trenutku koliko je ružan njegov kukavičluk i koliko je lijepo biti uz prijatelja i u smrti, vratio se u Rim da i njega razapnu. Quo vadis, homine? Quo vadis, demokratijo? Quo vadis, mahniti svijete?  Quo vadis, svemoćni gospodari rata, otimači tuđeg, krvoloci žedni vlasti!? Zar ne znate da bez ljepote ne možete nigdje stići!? Da se ne možete pokrenuti ni korak, da ćete bez ljepote sigurno propasti u ambis zaborava!?

Helena Trojanska je svojom ljepotom mogla pokrenuti 1000 brodova. Mjera ljepote od tada je: 1 milihelen. Koliko da pokrene jedan brod. A šta je ono što pokreće čovjeka? Vjetar? Jeste! Ali ne vjetar u leđa. Teško onome koga vjetar u prsa može zaustaviti, jao onome kome vjetar u leđa može pomoći da krene! Vjetar da! – ali ne svaki vjetar nego samo vjetar ljepote. I ne vjetar u leđa nego vjetar u jedra! U jedra srca! Da mu da snagu. I najnježniji lahor ljepote u jedra našeg srca može učiniti da ono ponovo zakuca i da produžimo plovidbu pučinom života! Jedan lijep osmjeh dovoljan je da mrtva jedra u zamrlom srcu zadrhte, da se užad zategnu, jarbol da se uspravi, da sa kobilice našeg broda, zahrđale od dugog stajanja u baruštini bez ljepote, počnu otpadati školjke, otkidati se pramenovi algi, da naš brod s tim lahorom u jedrima, opet  zaplovi.

Zlo je ružno. Dobro je lijepo. Okrutnost je ružna. Milost je lijepa. Mržnja je ružna. Ljubav je lijepa. Podmuklost je ružna. Povjerenje je lijepo. Kukavičluk je ružan. Hrabrost je lijepa. Neprijateljstvo je ružno. Prijateljstvo je lijepo. Zato jedno volimo a drugo ne volimo. Sve je u ovom svijetu prolazno. Baš sve. Samo je ljepota neprolazna! Pu pas horis kalos!? Kuda bi čovjek bez ljepote!? – pitao je Alkibijad članove atinske Agore kada su mu sudili zbog javne veze sa heterom Laisom iz Korinta, već tada legendarnoj po ljepoti. Ljubaznim riječima Alkibijad je zamolio Laisu da ukloni veo i otkrije svoje lice pred porotom. Začarani njenom ljepotom, članovi porote ostali su dugo nijemi. Kada su se pribrali, prvi među jednakima je progovorio: Da smo je našli, i mi bismo za njom. Produži za ljepotom sada kad si je našao, Alkibijade! – uz ovo obrazloženje, porota ga je jednooglasno oslobodila! Zar su mogli drugačije kada su, suočeni sa ljepotom, shvatili: nigdje bez ljepote! Ljepote duše, ljepote dobrote, ljepote moralnog čina, ljepote zore i ljepote sumraka, ljepote prijateljstva, ljepote ljubavi.

Gdje si krenuo bez ljepote, čovječe!?

Zar još ne vidiš: Ovdje smo zbog ljepote!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

U svijetu oksimorona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg

 

Slažem se: Ovo je vrijeme protivrječnosti. Ali, svako vrijeme je bilo vrijeme protivrječnosti. Rob i gospodar, kmet i feudalac, radnik i kapitalist, eksploatisani i eksploatator, okupator i okupirani, zlo i dobro u čovjeku, vlast i narod u svakoj državi… kraja nema protivrječnostima, a ako je po Heraklitu i filozofima dijalektike, tako je oduvijek i uvijek će biti.

Međutim, ovo vrijeme je vrijeme u kom je zavladala jedna posebna protivrječnost – protivrječnost u mišljenju! Što je najgore, suptilna a opaka, ova protivrječnost je promovisana u princip mišljenja i dovoljan razlog za opravdanje svih vrsta nasilja i bezakonja! Relativizam i moralna ravnodušnost savremenog čovjeka, podmuklo su se ušuljali u moderno društvo upravo sa afirmacijom pojmovne protivrječnosti. Jednom prihvaćena, pojmovna protivrječnost je  nahrupila kao bujica i uz rutinski izvršenu eutanaziju zdravog razuma, pustila niz vodu sve moralne vrijednosti i ideale na kojima je čovječanstvo zasnivalo svoj život.

Sve je počelo kada je Napoleonov aforizam: „Napad je najbolja odbrana!“ svesrdno prihvaćen od najmoćnijih i najagresivnijih država svijeta, koje se od tada do danas  „brane“ napadajući i okupirajući države udaljene hiljadama kilometara od svojih granica. U književnosti su raspad morala i smrt vrijednosnih ideala izazvan ovim atentatom na rasudnu snagu uma, zapazili Zamjatin (Mi), Haksli (Novi vrli svijet) i Orvel (1984); u filozofiji Unamuno kada se osmjelio ukazati španskom diktatoru Franku na protivrječnost fašističkog pokliča: Živjela smrt! (Viva el muerte!).

Ovo je vrijeme u kom je oksimoron ukinuo sve ključne pojmovne razlike i time razorio moralni, pravni i vrijednosni sistem čovječanstva. Napad je proglašen za odbranu, smrt za život, okupacija za oslobođenje, tiranija za demokratiju, očaj za sreću, razbojništvo za pravo jačeg. Vrijeme u kom su srećno spojene tupoglavost i oštroumnost (Oksimoron: oxis  –  oštar; moros – tup), postao je svijet prepun oštroumnih glupaka! Svijet u kom egzaltirano buja autentično epigonstvo plodonosne etičke sterilnosti; svijet u kom se odnos višestruko moćnije države  sizerena i slabašne države – vazala, uz fanfare proslavlja kao „strateško partnerstvo“; svijet u kom predsjednik deklarativno „najdemokratskije države na svijetu“, javno, na mitingu svoje stranke i  preko svih mejn strim medija, obećava 5.000 $ svakome ko glasa za njega i njegovu partiju na prvim narednim izborima (mid-term elections); svijet u kom je oksimoron zamijenio logičke zakone mišljenja, a filozofija za svoj osnovni zadatak proglasila  dekonstrukciju svijeta koji je mukotrpnono konstituisala tri hiljade godina; svijet u kom se onaj isti predsjednik, na partijskom skupu održanom 9. 10. 2026. godine, indignirano obraća cijelom svijetu naglašavajući:  „Odluka Komiteta da Nobelovu nagradu za mir ne dodijeli meni, ostavila je neizbrisivu mrlju (indelible stain) na Norveškoj državi, jer tu nagradu sam zaslužio ja zato što sam spasio više ljudskih života nego iko drugi u historiji!“

U svijetu oksimorona, u pravu je! Iako je činjenica da je ovaj predsjednik pomogao Izraelu da ubije u Gazi 79.000 civila, od toga 33.000 djece; iako je naredio da se legitimni predsjednik Venecuele Nikolas Maduro i njegova supruga Selia Flores vojnom intervencijom kidnapuju, da bi država čiji je on predsjednik smjesta preuzela cjelokupnu eksploataciju nafte suverene države Venecuele; iako je direktno odgovoran za ubistvo ajatolaha Hamneija počinjeno u toku mirovnih pregovora, kao i za ubistvo 165 djevojčica u školi u Iranu, uz hiljade civila – ipak je upravo on  opozvao  svoju prethodno najavljenu naredbu da nuklearnim  napadom totalno uništi Iran i pobije sve njegove stanovnike Čime je spasio 92 miliona ljudskih života – Iranaca!

U svijetu oksimorona u kom se ne broji koliko si nevinih  ubio, nego koliko ih nisi ubio iako si mogao, ovo je skromna brojka.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Opsjena zvana “nacija”

Objavljeno prije

na

Objavio:

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica

 

Pojam nacije formiran je krajem XVII vijeka. Ne nacija. Tada su neke države – primarno evropske kolonijalne sile, utisnule sopstvenički žig na svoju cjelokupnu populaciju i proglasili ih jednakim na osnovu činjenice da su svi oni vlasništvo države. U realnosti, „nacija“ nije nikakav viši oblik političke organizacije, kako se neosnovano tvrdi. Razgraničenje kategorija „narod“ i „nacija“ i praksa osporavanja statusa „nacije“ mnogim narodima, u osnovi su hegemonistički motivisani politički projekti.

U prilog tvrdnje da proglašenje „nacije“ nije bio nikakav objektivno konstitutivni čin nego samo pravno deklarativna normativna odredba koja je proizvela dalekosežne posljedice, te da je ono što se označava terminom „nacija“ tek puka opsjena, formalna oznaka, etiketa, virtuelna kategorija, navešćemo nekoliko nepobitnih činjenica. Kao prvo, nijedan  pripadnik novoosnovane „nacije“, ni u jednoj državi svijeta nije postao nešto drugo nego što je do tada bio, što znači da je dotadašnji demografski, rasni, etnički, kuturni, duhovni, obrazovni i svaki drugi  sastav stanovništva svih država svijeta ostao u dlaku isti i nakon promovisanja trika zvanog „nacija“.

Kao drugo, da pripadnost „naciji“ ne sadrži nikakvu realnu osobinu ni trajno svojstvo, vidi se pri promjeni imena države: brisanjem imena „Jugoslavija, izbrisani su i „Jugosloveni“. Ako se pripadnik jedne „nacije“ trajno preseli u drugu državu, postaje pripadnik te druge „nacije“ – kao kada igrač pređe iz jednog kluba u drugi. Svjesne toga, mnoge države više ne tolerišu dvojno državljanstvo jer žele uspostaviti trajno vlasništvo nad svim pripadnicima svoje „nacije“!

Nadalje, karakter svakog odnosa određuje status aktera u ekstremnim ili/ili situacijama a ne u okolnostima njhove harmonične koegzistencije. Da život svake porodice počiva na postulatu neprikosnovenog autoriteta roditelja a ne obratno, postaje vidljivo tek kada se među njima desi otvoren konflikt; ako ne pomognu argumenti, roditelji uvijek mogi poslati djecu u krevet, djeca roditelje nikada. Iako  je autoritet države nad pripadnicima „nacije“ u principu isti, u praksi je daleko radikalniji i proteže se na pravo države na život i smrt svih pripadnika „nacije“. Ekstremna situacija objave rata demonstrira pravo države da uvođenjem prijekog suda legitimira to pravo strijeljanjem dezertera iz svoje „nacije“. Skrivena, sveprisutna logika neograničene vlasti države nad svim svojim stanovnicima, omogućena uvođenjem virtuelne kategorije „nacije“, odredila je i odnos savremeanih država prema (još) nerođenoj djeci. Iako je većina savremenih država deklarativno snažno religijski utemeljena, iako sve monotoeističke religije izričito zabranjuju prekid trudnoće (osim ako porođaj ugrožava život majke), abortus je legaliziran praktično u svim državama svijeta. Razlog: nerođena djeca nisu (još) upisana u vlasnički spisak države. Čim se djeca rode i upišu u taj spisak, država preuzima ulogu vlasnika koji rigorozno štiti svoje pravo nad njima. Iz istih motiva država bez dvoumljenja daje apsolutni prioritet životu majki (koje su, kao pripadnice „nacije“, vlasništvo države), nad životima njihove (još) nerođene djece (koja nisu upisana u rubriku „nacije“ kao vlasništvo države). Da je  vlasništvo države nad svim pripadnicima „nacije“ srž ovog odnosa, potvrđuje i sve raširenija praksa nekih od najrazvijenijih država svijeta da u ime zaštite djece, prisvaja pravo trajnog oduzimanja djece od roditelja koji se o njima nedovoljno ili neadekvatno brinu o:  svojoj djeci? Ne! Iz perspektive države, rodivši djecu, roditelji su samo stekli pravo i preuzeli obavezu da se o njima brinu ali ne kao o svojoj djeci nego kao o vlasništvu države, koja ih je njima povjerila na čuvanje.

Opsjenom zvanom „nacija“, država je čovjeku oduzela ono što ga čini čovjekom  – slobodu!

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo