Na ostrvu (otoku) Cresu postoji jedno jezero. Sjetim ga se kad god me snađe (na žalost, sve češće) jedna od onih nepredvidljivih nevolja u vidu prijatelja koji me je ražalostio jer je nekim ružnim gestom uništio naše prijateljstvo. Tog jezera na Cresu sjetim se i kada me zadesi, oduvijek rijetka i jednako nepredvidljiva sreća da me neko ko je samo znanac, ili čak i nepoznat čovjek, obraduje gestom pravog prijateljstva. Neću ti ispričati, bar ne ovom prilikom, ni kako, ni kada, ni u kojim okolnostima sam ja prvi put ugledao to jezero. Dopusti mi da ti sada samo predočim, učinim jasnijim i bliskim, visoko mjesto koje to jezero ima na skali mojih filozofskih, antropoloških, ali jednako tako, i sasvim pragmatičnih metafora! Najprije, podsjećam te da je riječ o ostrvu. Hemingvej, koji je počeo svoju književnu karijeru onim citatom srednjevjokovnog pjesnika Džon Dona, koji govori o tome da se ne treba pitati za kim zvona zvone kada neko umre, jer je smrću jednog čovjeka umrlo nešto u svakom živom čovjeku, zato što su svi ljudi jedan i isti kontinent, tako da i najmanji grumen otkinut u more, predstavlja nenadoknadiv gubitak za čitav taj kontinent, svoju poslednju knjigu naslovio je Ostrva u bujici (Islands in the Stream), direktno aludirajući da je svaki čovjek samo osamljeno ostrvo usred bujice. Od apsolutne afirmacije ljudske zajednica koja dijeli sve u životu, pa čak i samu smrt, do radikalne negacije bilo kakve mogućnosti da ljudi podijele bilo šta osim svoje zlehude sudbine da zuvijek ostanu osamljena ostrva usred nesavladive matice – impresivna promjena gledišta, nema šta!
Ostrva smo, ali neka ostrva imaju svoje jezero. Vransko Jezero na Cresu, veliko je, čak drugo po veličini od prirodnih jezera Hrvatske. Preko pet km dužine i 1,5 km širine. Nivo vode je 14 m iznad mora, ali pošto je duboko 71.5 m, dno je 57,5 m ispod površine mora. Slatkovodno je, a voda je izuzetnog kvaliteta i visoke prozirnosti, tirkizno plava usred zelenih brda! Ni jedan podvodni izvor nije otkriven, a jezero ne čini nikakav potok ili kopneni izvor!
Hidrološki, koliko znamo, jezero ne bi trebalo da postoji. Ipak, jezero postoji.
Ostrva smo, možda, ali ostrva koja imaju svoje jezero. Naše jezero, koje, koliko mi znamo, ne bi trebalo da postoji na ovakvom ostrvu kakvo smo mi, jeste naša duša, tirkizno plava, usred tijela! Naš um je čuvar tog jezera. Lokalna topografija naše svijesti nalaže nam da smjesta i definitivno udaljimo svakog ko zagađuje to jedinstveno jezero, da bismo očuvali čistotu njegove životvorne vode. Ako vjetar nanese sjeme pa nikne divlje voće ili neki divlji cvijet, ostavimo da uhvati korijen uz obale našeg jezera. Pri tom, treba brižljivo paziti da ga ne iskorijenimo nepažnjom, jer se lako može desiti da potpunim uklanjanjem onoga što je u nama divlje, što je dakle, sasvim naše i samo naše, sami sebe iskorijenimo iz sopstvene duše i sa svog ostrva.
Kada neko ko ti je bio prijatelj, pljune u tvoje jezero, udalji ga smjesta i zauvijek i iz blizine jezera i sa obala svog ostrva. I kada vjetar nanese neku divlju voćku ili cvijet pa se prime i zamlade, pusti ih neka rađaju plodove i cvjetaju pokraj tvog jezera, jer to kroz njih rađa mirisne plodove i cvjeta ono najbolje što je stiglo do tebe sa drugih ostrva i njihovih jezera.
Ne dopusti nikome da zagadi vodu tvog jezera, makar stoput morao ostati ostrvo!
Ferid MUHIĆ