Ritual dvoboja u Crnoj Gori bio je specifičan, ali je suštinski bio koncipiran kao i u drugim zemljama. Istina je da nijesu postojala pisana pravila koja bi normirala postupak dvoboja ali jeste tradicija. No, bilo je toliko odstupanja od osnovnog modela, posebno kada su bili u pitanju kolektivni dvoboji, da crnogorski duel dosta gubi od svog zapadnog uzora. I kada je u pitanju bio postupak izazova, i njegovog prihvata, postojale su znatne razlike i nekoliko načina koji su imali isti značaj i posljedice.
U Crnoj Gori bacanje rukavice u lice kao gest revolta i izazova nije bio poznat. Umjesto toga, izazivač je slao svom protivniku jabuku koju bi prethodno probušio iglom i kroz nju provukao vunenu nit od ženske opregljace (kecelje). Ova nit, koja je bila provučena kroz jabuku, bila je simbolična uvreda koju je izazvani dobro shvatao jer je i svaka pomisao ili daleka asocijacija na ženu i njene atribute bila smrtna uvreda koja je negirala muško dostojanstvo onoga kome je jabuka stigla. Zbog intenziteta uvrede koja je u hijerarhiji smatrana najvećom, nije poznato da je neko odbio da prihvati izazov i pojede jabuku.
Skupa sa slanjem jabuke, izazivač je ponekada određivao vrijeme i mjesto gdje će se borba održati. Poruka je slata pismeno, zajedno sa jabukom ali češće usmeno jer su Crnogorci bili nepismeni osim visokih zvaničnika, ali je i njihovo obrazovanje bilo na nivou osnovca.
Kako navodi Milorad Medaković, čim izazvani dobije jabuku, bez oklijevanja je pojede, i „…prije je spreman da pogine nego da, to ne učini”. Potom po donosiocu jabu¬ke, odnosno prenosiocu izazova, izazvani izazivaču šalje drugu jabuku sa kontraporukom: „Toga¬ dana i na to mjesto, čekam te”!
Svaki od boraca nekada bira za sebe sekundanta a takođe poziva i svoje bratstvo ili čak pleme da prisustvuju dvoboju. Sekundanti nose po jedan dugački mač i štap. Mačevi su dugi i oštri sa obije strane. Kada ekipa dođe na dogovoreno mjesto, sekundanti predaju mačeve svojim borcima a zadržavaju štapove u rukama. Oni im služe da razdvoje borce kada vide da je dosta borbe ili kada je dvoboj završen kako je dogovoreno. Ako je dogovor bio da se bore dok ne padnu obojica onda se sekundanti ne miješaju, ako ne, onda ih razdvajaju čim jedan rani drugoga do krvi. Onaj ko prvi nanese rane svom prozivniku, smatra se pobjednikom. Nakon toga se razilaze – jedna strana sa trijumfom a druga sa stidom. Zavisno od slučaja, ovaj ritual se često ignoriše.
Interesantno je kod Crnogoraca da se cijeni samo pobjeda premda se i pobijeđeni hrabro borio, možda čak bio bolji i od pobjednika, ali je slučaj odlučio ko će prvi zadati udarac. Međutim, kada se ugovori da borba ima da traje do smrti izbor pobjednika ne podliježe tom neobičnom kriterijumu.
Nekada se dešavalo da se nakon dvoboja borba nastavi, ali ovog puta između sekundanata. Pošto su sekundanti najbolji prijatelji učesnika u borbi, svjedok pobijeđenog je obično nalazio za shodno da izazove protivničkog sekundanta na borbu, što protivrječi zapadnom dvoboju.
Jednom prilikom, dok su oba protivnika bila na zemlji od dobijenih udaraca, jedan sekundant je pozvao na dvoboj drugog koji je bio nadaleko poznat junak i mačevalac ali i čovjek od duha koji je volio da se šali.
„No, Pejo! Da se sada pobijemo ja i ti!”. Na to mu je Pejo odgovorio: „Vala neću jer nijesam poludio. Ako su ta dva nikogovića kao divlje svinje okrvavile jedan drugoga, zar i mi treba tako da uradimo? Što su tražili to su i našli. Hajdemo mi kući a njih đavo neka nosi ka što ih je ponio!”
Borbe su se vodile ili mačevima ili sabljama kada su oni bili uobičajeno oružje u borbi. Potom su ih zamijenili dugi noževi, jatagani ili handžari koji su se i u borbi prsa u prsa pokazali kao ubojito oružje. Zato su upotrebljavani u dvoboju. Kasnije su noževe zamijenile „kratke puške” (kubure), a potom pištolji odnosno revolveri.
Inače dvoboji dugim noževima su bili varvarski i izvanredno okrutni. Protivnici bi se međusobno bukvalno iskasapili, a pošto je za vrijeme knjaza Danila bilo zabranjeno prisustvo svjedoka (član 40 Zakonika knjaza Danila), a o ljekaru se nije moglo ni govoriti, protivnici su imali malo šanse da prežive borbu.
Takođe je bio besmislen dvoboj kada protivnici jednovremeno pucaju jedan na drugoga iz neposredne blizine jer pri ovome obojica padaju mrtvi sem ako nekome ne zataji oružje.
Ugledni i stariji Crnogorci već ovjenčani slavom, nerado su izlazili na dvoboj sa mladim saplemenicima. Očito, nije bio u pitanju starački kukavičluk jer oni najmanje gube, nego neugodnost što moraju da se bore protiv svojih ljudi. Kujo Marković, poznati junak iz Pipera, došao je u sukob sa nekim Mirčetom Pešićem iz Frutka kod Danilovgrada. Prethodno su razbili oveću grupu spuških Turaka. Kada je borba prestala, stariji Marković se obratio svom mladom protivniku riječima: „Ja sam star, a ti si u najvećoj snazi, moja slava je poznata, i da te ubijem više se neću proslaviti, a ti ćeš pobijediti, mlad si, hitriji, i zato ni ti nećeš steći slavu što si ubio starog Kuja”. I tako se pomire.
„Uzmi ovaj fišek”
Vrlo je interesantan izazov na dvoboj upućen slanjem fišeka (metak) koji je posebno bio odomaćen u sjevernim krajevima Crne Gore. Fišek je simbol uzvraćanja i poruka smrti. On treba da nedvojbeno saopšti adresatu da je stvar ozbiljna i da je jedini izbor koji mu preostaje borba.
Fišek je i vrsta psihološkog pritiska na protivnika. On ga čini nesigurnijim, i ranjivim, a uplašen čovjek je napola gotov. Pri sudaru sa odlučnim i na sve spremnim megdandžijom, njegove šanse nestaju.
Njegoš je bio savršeno svjestan učinka hrabrog odgovora na prijetnju i izazov. Zato on u usta svog junaka Vuka Mićunovića stavlja antologijske riječi upućene preko poslanika turskom veziru koji prijeti da će pregaziti Crnu Goru:
„Drž ridžale, uzmi ovaj fišek,
ponesi ga na poklon veziru,
i kaži mu da je to cijena
kojedrago crnogorske glave”!
I danas u komunikaciji među neprijateljima, poslati nekome puščani ili revolverski metak ozbiljna je opomena. Njegov prijem znači da je đavo odnio šalu i da se valja pripremiti za radikalan ishod. U svakom slučaju poslati metak ne treba shvatiti, bar ne u Crnoj Gori, kao optimističku poruku.
Slanje fišeka kao poziva na dvoboj ima više varijacija. „U Vasojevićima je bio običaj da se umjesto jabuke šalje „knjiga (pismo) i dva fišeka od mejdana”: jedan fišek kojim se pozvani razrešava odgovornosti ako izazivača ubije, i drugi koji pozvani treba da vrati izazivaču kao znak da i on njemu prašta svoj život ako pri dijeljenju megdana pogine”.
Dva fišeka simbolizuju dva života: izazivačev i izazvanog. Oni uzajamno opraštaju život jedan drugome ukoliko poginu. Jezikom savremenog prava rečeno, ovdje se radi o pristanku povrijeđenog na posljedice koje mogu nastupiti. Međutim, pristanak na vlastitu smrt ne eskulpira krivca od zakonske odgovornosti. Istina, sudovi blagonaklonije gledaju na smrt u dvoboju nego na ubistvo, čak i kada je ono isprovocirano.
Kada je osveta u pitanju, stvari stoje nešto drugačije. Kako navodi Ilija Jelić, ubistvo po pristanku kao svoju nužnu konsekvencu povlači za sobom krvnu osvetu. Međutim, ako ubijeni osim pristanka da ga drugi nekažnjeno može ubiti (npr. zbog bolesti, ili je neko dopao rana a ne želi da ga neprijatelj uhvati i na muke stavi i sl) ovome dade i svoju pušku i uz to i metak kojim, će ubistvo izvršiti, u tom slučaju izvršilac ubistva ne potpada pod stroge zakone krvne osvete. Smatra se da je čovjek samo uradio ono što je ubijeni i sam htio da uradi (da se ubije), pa ga je ovaj iz ljubavi i na njegovu molbu u tome zamijenio.
Očito je da se ovdje radi o eutanaziji – tipičnom ubistvu iz samilosti.
(nastavice se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice