Povežite se sa nama

INTERVJU

SIMEON POBULIĆ, DIPLOMATA: Što više malih koraka

Objavljeno prije

na

simeon

Dok prisustvujemo prelamanju krize u eurozoni preko rezultata ponovljenih izbora u Grčkoj, sve nam je jasnije da nas tek očekuje odjek ove krize. Naša kriza je već endemska, ali će uskoro biti i „evropska”. Dokle smo dogurali i svijet i mi, razgovarali smo s diplomatom s iskustvom iz „zlatnog doba” SFRJ diplomatije, a danas spoljnopolitičkim analitičarem iz Foruma za međunarodne odnose Simeonom Pobulićem.

MONITOR: Srbija sporo i s krajnjom neizvjesnošću ide k formiranju vlade. Sve češće se, za razliku od predizborne kampanje, čuje da nas čekaju sve gori dani, da smo faktički već u recesiji a javni dug je prešao osjetljivu granicu. Šta čeka tu novu vladu?
POBULIĆ: Tačno je da se Srbija zaista nalazi u teškoj socijalno- ekonomskoj situaciji. Na to ukazuju svi relevantni pokazatelji. Ostaje pitanje šta nova vlada treba da uradi? Pred njom se pojavljuju dve grupe problema. Prva grupa, mere za gašenje požara u javnim finansijama, odnosno da se smanji budžetska potrošnja ali isto tako koliko i da se pokrene privreda i uklone razne prepreke administrativne i poreske prirode. U tom sklopu svakako je najvažnije podržavanje izvoza. Druga grupa je mnogo zahtevnija jer se odnosi na dugoročne mere koje su ujedno reforma upravljačkog modela i ostvarivanje programa socijalno-ekonomskog razvoja u novim evropskim i globalnim uslovima. Na tom zadatku vlada će se sudariti s nedovoljno funkcionalnim i nesvrsishodnim političkim sistemom, koji ne može da menja, jer pretpostavlja izmene Ustava. Ipak, nije nepoznanica koje privredne grane treba podržati, ali jeste kako za sve to naći finansijsku potporu. Veliki priliv stranih investicija ne možemo očekivati, doći će samo oni kojima je potreban jeftin rad. Međutim, ako nismo u stanju da pravimo velike korake u reindustrijalizaciji, pravimo što veći broj malih, oslanjajući se između ostalog na energiju naših ljudi. To će biti spor proces ali drugog izbora nemamo.

MONITOR: Ima li vladavine ljevice bez demokratije, slobode medija i pravne države, a šta ona uz sve to danas može da ostvari, prema svojim osnovnim „istorijskim” zadacima?
POBULIĆ: Svetski problem je kako se izboriti za visoko funkcionalnu demokratiju koja bi podržavala težnju k jednakosti uz podsticaje za stvaranje novih vrednosti. Uostalom, svetska ekonomska kriza je defekt demokratije, a ne neke više neopozive sile. Leve političke snage su u vreme supremacije neoliberalne ideologije a po završetku Hladnog rata bile potisnute na marginu političkog života, dopuštajući sebi da budu uljuljkane privrednim rastom i relativno visokom zaposlenošću. Međutim, proces nejednakosti uzimao je sve više maha jer se politika u dobroj meri svela na podržavanje interesa onih na vrhu koji čine svega jedan odsto građana. Prihodi su od dole krenuli ka gore što je umanjilo potrošnju većine i time poremetilo društvenu koheziju. Ekonomska kriza koja je počela 2008. tu situaciju još više je pogoršala ali je i otvorila levici novi prostor za političku akciju. Naime, pojavila se potreba da se u opštem pogoršanju socijalno-ekonomskih uslova ponude programi nesumnjive humane orijentacije i model upravljanja koji će sprečiti banke da pljačkaju i štetočinsko ponašanje prema javnom dobru. Na suprotnom polu konzervativna vladajuća politička elita nije pokazala želju da bilo šta menja, štaviše, za nju je bilo sasvim u redu da teret oporavka prebaci na masu poreskih platiša. Zbog toga, levica, braneći demokratiju, ima priliku da uvede takve promene koje će ujedno oživeti ekonomiju i vratiti prava najproduktivnijem delu društva.

MONITOR: Kako vi vidite uzroke krize eura? Koliko je ona posljedica američkog kraha iz 2008. a koliko u tome ima odgovornosti Brisela i nacionalnih vlada zemalja EU?
POBULIĆ: Američki krah hipotekarnog duga uz visoko zaduživanje države bio je van svake sumnje inicijalna kapisla za poremećaje u Evropskoj uniji jer je finansijski sistem bio skoro u potpunosti globalizovan. Krivica Brisela svakako postoji jer su organi Unije i samo oni odgovorni za ustrojstvo monetarnog sistema koji se svakako nije mogao praviti bez političke unije. Odgovorne su i najsnažnije članice pošto njihova briga za što lakši plasman svojih dobara nije na odgovarajući način takve postupke povezala sa jačanjem ekonomskog statusa takozvanih perifernih zemalja.

MONITOR: Interesantno je da se grčka ljevica, koja je dobila oko 27 odsto glasova na ponovljenim izborima, u kampanji zalagala za ostanak Grčke u eurozoni. Približavanje vlasti pokazuje realne mogućnosti za njeno sprovođenje?
POBULIĆ: Kad god dođe do velikih privrednih poremećaja bilo gde u svetu, politička moć ima tendenciju da se preliva k ekstremima. Ali to ima neke svoje granice u svetu realnosti. To su mnogi u Grčkoj shvatili. Računica je jednostavna: izlazak iz eurozone mnogo bi više koštao nego ostanak. Pored toga, ostanak pruža mogućnost da se dobiju još neki ustupci i podrška. Možemo očekivati da će se nova vlada na realističan način suočiti sa stvarnošću, a i mnogi Grci. Samo sve to je još daleko od socijalnog mira.

MONITOR: Da li su pretjerana očekivanja od move vlasti u Francuskoj?
POBULIĆ: Ne, nisu. Nova francuska socijalistička vlada ima jak narodni mandat. To će novom predsedniku Fransoa Olandu zaista pomoći. Međutim, on pred sobom ima herkulovski zadatak, a to je da se suprotstavi masi stečenih prava društvene elite, izvede što brže reforme dugoročnog karaktera i primi na sebe posledice sve lošijeg upravljanja svojih prethodnika. Pored toga, konzervativni evropski partneri pružaće otpor njegovim zahtevima koji ih, u stvari, u vlastitim sredinama ruše.

MONITOR: Koliki su uopšte ekonomski ali i politički kapaciteti EU da ostane jedna od najvećih svjetskih privreda?
POBULIĆ: Ekonomski kapaciteti Evropske unije su toliko veliki, druga ekonomija sveta, da i pored toga što će morati potrošiti hiljade milijardi eura na saniranje štete i pokretanje rasta, još ima mnogo toga da ponudi svetu. Osim toga, Evropsku uniju kao visoko proizvodnu i inovativnu grupaciju u svetskoj ekonomiji nema ko da zameni. Evropska nauka i tehnologija potrebna je velikom broju zemalja, uključujuči i zemlje BRIKS-a. Sa snagom ekonomije ići će i politički uticaj naročito u okružujućim vanevropskim zonama od neposrednog interesa. Da li će to biti isti relativni nivo moći kakav je postojao pre krize, ostaje da se vidi, jer ne zavisi sve od Evrope već i od napretka drugih.

MONITOR: Barak Obama je započeo kampanju za novi mandat. Neke od stvari koje je obećao prije četiri godine nije ni započeo, neke je, npr. zdravstvenu reformu, ostvario uz ustupke, a u nekima je, uprkos zalaganju, samo bezuspješno pokušavao, kao što je slučaj s oporezivanjem najbogatijih. Koliko bi njegov reizbor ili neizbor djelovao na osnovne svjetske probleme?
POBULIĆ: Pritisnut težinom problema koje je preuzeo od svog prethodnika na spoljnopolitičkom planu, uključujući promene u odnosu snaga na svetskom nivou i svetsku ekonomsku krizu, Obama verovatno nije mogao mnogo više da učini. Svakako mu je smetalo to što Demokratska stranka u Predstavničkom domu nije imala većinu. Teško je poverovati da bi se odrekao nekih svojih ideja iz izbornog programa bez nekih velikih razloga. Ukoliko pobedi na izborima i uđe u drugi mandat, pred njim će se postaviti kao neupitna stvarnost stvaranje novog modela svetskog ekonomskog poretka kako ne bi na vrata ponovo zakucala svetska kriza još većih razmera. Planovi SAD za unapređivanje proizvodnje, posebno u oblasti energetike i transporta, reforme obrazovanja i novih podsticaja nauci i tehnologiji trebalo bi, radi svoje uspešnosti, da budu usaglašeni s tim modelom. Nimalo jednostavan problem. Iznad svega stoji kao Damoklov mač smanjivanje javnog duga koji je prevazišao 14 hiljada milijardi dolara. Ukoliko Obama ne bi bio ponovo izabran, američka politika bila bi podvrgnuta namerama desnih snaga da u svetu očuvaju hegemonističke pozicije onakve kakve su postojale nakon završetka Hladnog rata, što je prema mišljenju mnogih tamošnjih autoriteta čista utopija. Razume se, da bi eventualno takva politika izazvala širom sveta trzavice, nesporazume, zategnute odnose, pa i vojne intervencije u perifernim zemljama. Rešavanje svetskih problema bilo bi zaustavljeno ili veoma usporeno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA ZA LJUDSKA PRAVA CGO: Puževom brzinom ka Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta… Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet

MONITOR:  U Beranama je predloženo da ulica nosi ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Kad ćemo se suočiti sa ratnom prošlošću i dokle smo stigli u tom procesu?

MILAŠ: Vrtimo se u krug kad je riječ o suočavanju sa prošlošću. Taman kad se čini da smo u nekim aspektima napravili određeni pomak, desi se tako jedan „incident“ koji nas podsjeti da je to varljivo i da moramo svi mnogo više raditi na suočavanju sa sobom, pa onda i sa ratnom prošlošću, ali i na uspostavljanju valjanog vrijednosnog okvira kao orijentira razvoja demokratskog društva.

Nekažnjivost ratnih zločina, sistemsko potiranje dijaloga o ratnoj prošlosti, izostanak činjenično utemeljenih sadržaja o tom periodu u formalnom obrazovnom sistemu, ali i manipulacije političkih aktera rezultiraju time da mi danas imamo negiranje genocida, slavljenje zločinaca i dalju viktimizaciju žrtava. Ratni zločini ne zastarijevaju, ali protok vremena, uz ovakav pristup donosilaca odluka, doprinosi njihovoj relativizaciji i neadekvatnom procesu uspostavljanja krivične pravde i ograničavanja kulture sjećanja.

MONITOR: Šta su alternative?

MILAŠ: Država ima i druge mehanizma suočavanja sa ratnom prošlošću, kroz sveobuhvatne programe reparacija koje bi trebalo uspostaviti kao jedinstven sistem u cijelom regionu.

Taj jedinstveni program obeštećenja bi, pored krivične pravde, morao podrazumijevati i utvrđivanje činjenica o stradalima i mjestima stradanja, adekvatna materijalna obeštećenja, kulturu sjećanja kroz memorijale, spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenja, kreiranje objektivnih obrazovnih materijala, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivostima kako bi se preduprijedili takvi zločini u budućnosti.

Da je sve to u funkciji, ne bi nam se mogli desiti ovi „incidenti“.

MONITOR: Prethodne tri decenije zemlju je vodila ista vlast, i bilo je očekivano da oni koji su vodili zemlju u ratove, neće pomoći tom procesu, naprotiv.  Mislite li da će nova vlast to moći, s obzirom na to da već ima drugačijih naznaka?

MILAŠ: Višedecenijski izostanak smjene vlasti jeste jedan od ključnih razloga što na prostoru Crne Gore nije došlo do adekvatnog procesa tranzicije i utvrđivanja krivične odgovornosti za ratne zločine počinjenje u ime građana Crne Gore, na njenoj teritoriji ili izvan granica Crne Gore. Činjenica je da smo na gotovo istim pozicijama moći, do skoro imali upravo one koji su na tim ili sličnim pozicijama bili i tokom ratnih devedesetih. Za novu vladajuću većinu utvrđivanje činjenica o žrtvama treba da bude prioritet kako bismo im vratili lično dostojanstvo, bez dodatne viktimizacije, ali i kako bi prevenirali buduće događaje.

Tu ne bi smjeli postojati bilo kakvi partikularni interesi, niti privid borbe za uspostavljanje tranzicione pravde. To je i pitanje odgovornosti a nje očito nedostaje među političkim elitama u regionu.

MONITOR: Za suočavanje sa ratnim zločinima potrebno je i nezavisno pravosuđe. Aktuelni vrh tužilaštva je obećavao rješavanje tog pitanja, ali smo umjesto toga dobili zatvaranje svih predmeta koji se tiču ratnih zločina. Može li biti pomaka, dok se ne izaberu novi tužioci?

MILAŠ: Lično smatram da prvo treba ustanoviti sistem odgovornosti zbog nečinjenja ili pogrešnog činjenja kada je u pitanju dosadašnje procesuiranje ratnih zločina, pa tek onda raditi na daljoj rekonstrukciji tužilačkih pozicija. Jedini efekti po crnogorsko društvo zbog procesuiranja ratnih zločina od strane i tužalaštva i sudova su milionske štete koje su platili građani i građanke Crne Gore iz državnog budžeta, a da za to do danas niko nije odgovarao.

Moram podsjetiti javnost da bi slučajevi ratnih zločina bili odavno i formalno arhivirani da Crna Gora nije dobila mjerila za Poglavlje 23 (Pravosuđe i temeljna prava), koja se odnose na ovu oblast, a što je dovelo do toga da Vrhovno državno tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina 2015. Ta Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, više od pet godina od donošenja tog dokumenta, nema nikakvog pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalikifacijama i presuđivanjima.

MONITOR: CGO je nedavno VDT-u podnio krivičnu prijavu protiv svih članova Sudskog savjeta, predsjednika Vrhovnog, Apelacionog, Upravnog i Privrednog suda, kao i viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, svih prekršajnih sudova, ali i gotovo svih osnovnih sudova zbog postojanja osnovane sumnje da su se u njihovom postupanju stekla bitna obilježja krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Tada ste konstatovali da je tužilaštvo moralo da reaguje po službenoj dužnosti. Šta sve to govori o stanju u pravosuđu?

MILAŠ: Taj slučaj je vrlo interesantan. Nakon negativnog izvještaja DRI o finansijama sudstva nije došlo do utvrđivanja odgovornosti u sudstvu niti je Tužilaštvo reagovalo, iako ih je taj izvještaj morao profesionalno zainteresovati da djeluju po službenoj dužnosti. To bi uključilo hitno i prioritetno uzimanje u razmatranje izvještaja DRI-a, kao i postupanje nadležnih tužilaštava kako bi utvrdili cjelovito činjenično stanje o prezentiranim dokazima i osnovanosti izraženih osnova sumnji radi zaštite pravnog i društvenog poretka Crne Gore.

Tužilaštvo je radije pokušalo da zažmuri demonstrirajući ponovo selektivnost u pristupu, pa smo mi odlučili da podnesemo krivičnu prijavu kako bi ih pokrenuli na određenu akciju. Duboko politizovano pravosuđe u Crnoj Gori nije do sada pokazalo da je bilo spremno i voljno za onu vrstu reforme koja bi dala mjerljive rezultate mimo zakonodavnih akata i poremetila neke od postojećih monopola moći. Činjenica da u samom finansijskom rukovođenju u sudstvu imamo ozbiljnih propusta koje je utvrdila mjerodavna institucija, u bilo kojem demokratskom društvu bi pokrenula lavinu ostavki u samom sudstvu i hitnu aktivnosti Tužilaštva. Pokušaj stavljanja ovog slučaja pod tepih je i mjera naše udaljenosti od takvog društva, a pravosuđe koje je u takvim državama stub vladavine prava kod nas je prepreka u uspostavljanju funkcionalne vladavine prava.


MONITOR: Šef Delegacije Evropskog parlamenta Vladimir Bilčik je pozdravio proevropsku orijentaciju nove vlasti, ali kazao je da bi želio da se riječi pretvore u djela. Iste smo ocjene slušali i za prethodnu vlast?

MILAŠ: Neće se brzo mijenjati poruke iz EU prema Crnoj Gori, uprkos činjenici da je došlo do promjene vlasti. Veliki su i nagomilani problemi i ne mogu se oni riješiti preko noći. Nekad, naravno, u primjeni ima objektivnih prepreka ali ima i onih koje se odnose na otpor političkih struktura prema ograničavanju moći, a što uključuje profesionalizaciju i jačanje institucija.

Naime, jedno je pričati i obećavati, a drugo je te riječi i obećanja sprovoditi u djelo. Nivo političke kulture u Crnoj Gori je prilično nizak, a doživljaj vlasti kod političkih aktera zabrinjavajuće sličan, nezavisno da li stoje na pozicijama vlasti ili opozicije.

Politička volja da se sistem depolitizuje i profesionalizuje, uz potrebne i suštinske reforme u pravosuđu praćene mjerljivim rezultatima ključno će definisati i dalji put Crne Gore u EU. Naravno, dosta će zavisiti i od dosljednosti EU u politici uslovljavanja.

MONITOR: Kako vidite nedavnu izjavu premijera Krivokapića da su male porodice egoistične, a one bez djece nepotpune? Kao proevropsku? Incident ili jasan kurs?

MILAŠ: Bilo bi dobro da se radi o „nespretnoj” izjavi premijera, ali bojim se da je to njegov autentičan politički stav jer je u korelaciji sa njegovim izjavama na slične teme, kao i političko-društveno-crkvenim angažmanom. Naravno, treba ukazati da je to problematičan stav i u suprotnosti sa elementarnim pravima i slobodama. Premijer bi morao biti upoznat i sa odredbama Ustava Crne Gore, koji u svom članu 73 jasno kaže da je država ta koja stvara uslove kojima se podstiče rađanje djece, posebno danas kada se suočavamo sa rastom steriliteta i sve većim ekonomsko-socijalnim preprekama za normalnu egzistenciju.

Ohrabruje činjenica da su najavljene izmjene i dopune seta socijalnih zakona, ali treba podsjetiti da je to sve daleko od standarda razvijenih demokratija, u kojima je socijalna politika na daleko višem nivou. Konačno, tekovine savremene Evrope, kojoj težimo, uključuju i uvažavanje individualnog prava na izbor formiranja porodice i individualni doživljaj forme te porodice.

MONITOR: Koliko smo daleko od završetka procesa pristupanja EU?

MILAŠ: Crna Gora ka EU ide puževom brzinom. Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta, jer samo su tri poglavlja privremeno zatvorena i to ona u kojima nije bilo pravne tekovine EU sa kojom smo se trebali usaglašavati ili se radilo o minimalnim zahtjevima u dijelu usklađivanja sa politikama EU. Sad je situacija usložnjena sa novom metodologijom i nova vlast, pored brojnih tekućih stvari koje se odnose na ovaj proces, mora rekonstruisati pregovaračku strukturu.

Građani Crne Gore, ali i EU, s pravom očekuju da vlast dinamizira proces pregovora kroz efikasan sistem reformi koji prate mjerljivi rezultati za koji se sadašnja vladajuća većina zalagala retorički dok je bila opozicija. Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet, a tu urgentno, sistemski i stručno treba raditi. Nova pregovaračka struktura bi morala biti što prije u funkciji, a CGO je i ranije naglašavao da ona mora biti manje birokratizovana a učinkovitija, uz jasnije linije odgovornosti i inkluzivnost svih zainteresovanih strana.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo