Povežite se sa nama

INTERVJU

SLOBODANKA RIĆKO MIĆUNOVIĆ, UMJETNICA: Spontana spoznaja

Objavljeno prije

na

Video instalacija Izvan ogledala 2 umjetnice Slobodanke Rićko Mićunović, nedavno je predstavljena u parku Dvorca Petrovića na Kruševcu. Mićunović je jedna od rijetkih umjetnica kod nas koja se bavi performansom. Diplomirala je na Kulturološkom fakultetu na Cetinju. Od 1996. je angažovana u podgoričkom Gradskom pozorištu kao slikar i dizajner pozorišnog plakata, a bila je scenograf i kostimograf u pozorišnoj i televizijskoj produkciji. Stručno se usavršavala u Parizu i postala članica francuske likovne grupe Figuracion Critique, sa kojom je izlagala u Parizu, Lionu i Bordou. Izlagala je samostalno i kolektivno u Podgorici, Kotoru, Herceg Novom, Budvi, Baru, Petrovcu… Pažnju je skrenula instalacijom Štit u Baru na temu globalnog zagrijavanja. Izvela je performanse Hitna bespovratna pošiljka made by wildCrna Gora, Izvan ogledala u fabric 19.decembar i u ULUCG, Neverending Love Story na jezeru Krupac…

MONITOR: U mraku i tišini dvorišta Dvorca Petrovića predstavili ste video instalaciju „Izvan ogledala 2”. Rad je drugi prikaz „izvan ogledalne stvarnosti”, performansa koji ste izveli prije dvije godine.
MIĆUNOVIĆ: Izvan ogledala 1 bio je performans. U parku dvorca je bila video prostorna inastalacija. U video intalaciji je prikazan potpuno drugačiji pristup istoj temi. Imate udobnost parka i neudobnost mraka, koja briše svaku međusobnu identifikaciju. To je neudobni dio, jer lica nisu u igri, zatim, u svemu tome dobili ste prostorno i vremenski protočne – duple projekcije, na kojima se pojavljuju slike u raznim životnim ambijentima. Projekcije su snimljene tehnikom stop moušen, što znači da je ambijent razmazan – jedna frekvencija, i sjedeća, bistra, mirna figura – druga frekvencija, koje takođe, sasvim očigledno prikazuju, budno -bistru sliku, iskidanu – razmazanu – okolinu – ne budno neiščitano. Namjera je bila ukazati, da naša ogledalnost zavisi od naše budnosti, odnosno od prisutnosti, odnosno, osviješćenosti. Ne znam koliko je publika bila senzibilna da prihvati i doživi sebe kao cjelinu, odnosno da interpretira sve to na sebe u tom trenutku. Naviknuti smo da izloženo, gledamo odvojeno, kruto, odbijeno od sebe. Otuda mrak – brisanje fizičke identifikacije, otuda dupla projekcija – koja nije televizor i bioskopsko platno već probija u prostor, po principima zapisa snimka, koji su time naglašeni i ulaze u bit cijelog koncepta. Počev sa naslovom rada, sve je trebalo da djeluje na čulnost koja je samo sredstvo, i da je van ogledalno, jednako realnom materijalnom. Nimalo slučajno, slike nisu izuzetne ljepote. S obzirom na to da smo naviknuti na jake udare, reklame, fleševe glamura, bilborde – odnosno, na agresivne informacije, upravo sa video projekcija iz okruženja koje živimo, jasno mi je da doživljaj tišine i ovih projekcija traži od posmatrača intimnu komunikaciju jedan na jedan.

 

MONITOR: Ono što u svim vašim performansima ostaje nepromijenjeno je koncentrisanost na sopstveno tijelo. Odakle tako snažna veza, a i zainteresovanost za ispitivanje granica za tijelo, koje je za vas definitivno najmoćnija i najsuberzivnija ,,alatka”?
MIĆUNOVIĆ: Moje iskustvo performera je skromno i ne broji mnogo performansa iz samo jednog razloga. Performansi koje izvodim u namjeri su uzdizanja duhovnog bitka čovjeka, potreba za učešćem posmatrača i stavljeni su u poziciju otkrivanja sopstvenog čitanja ili buđenja. Dakle nisam samo inspirisana mojim tijelom i duhom, što je u suštini cjelina, već duhom odnosno tijelom. Vrlo je često da tijelo ne može da podrži duh.

MONITOR: S obzirom da ste jedan od rijetkih umjetnika sa ovih prostora koji se bavi performansom, koliko je naša javnost za njega zainteresovana, da li je teško sa njom komunicirati performansom i da li se to uopšte kod nas može materijalno isplatiti?
MIĆUNOVIĆ: Vrlo je visok nivo komunikacije kada shvatite, da postoji umjetnost koja se po svojoj egzistentnosti ne prodaje, a dešava se, događa. Najvredniji trenuci dešavanja, u toku performansa, koja nisu pod presijom volje, ne daju se kupiti… Uostalom kao sve najvrednije u životu.

MONITOR: Iako po prirodi medija, performans kratko traje, izvodi se isključivo u dogovoreno vrijeme pred publikom, koliko se dugo pripremate i koji vam je do sada bio najteži?
MIĆUNOVIĆ: Jasno je da u životu ništa nije slučajno, tako sam i upoznala Petra Perovića sa kojim radim već pet godina. Dugujem duboku i iskrenu zahvalnost. Konačno vrijedan i dugo čekan prijatelj, i jedini sagovornik koji zna kako. Zahvaljujući njemu, a bogami i meni danas i ja znam kako. Kada radite ono što volite, ništa nije teško. To je jasno. Ali ima jedan dio, koji me deprimira, to je dio koji nije više u mojoj moći. Konačno kada dođe do realizacije zamišljenog, vi ste u situaciji da radite u uslovima, veoma loše tehničke podrške, institucije su veoma loše opremljene. Tehnička podrška, uz sve dobro raspoloženje institucije i ljudi u njima, je neadekvatna. Sasvim sigurno da bi ove projekcije bile emitovane i snimljene za hologramsku projekciju, međutim u Crnoj Gori nijedna institucija nema aparat koji emituje hologramsku projekciju. I moj rad pretrpi krupne promjene. To je najteži dio.

MONITOR: U vašoj biografiji se navodi i rad „Ćuteća komunikacija”, koji ste izveli tokom gostovanja na jednoj televiziji. Voditelji nisu znali da ćete ćutati tokom predviđenog intervjua. Da li ste to unaprijed osmislili ili je taj čin bio spontan?
 MIĆUNOVIĆ: Ćuteća komunikacija – performans , desio se u toku priprema za drugi performans. Desio se sasvim spontano, na putu prema televiziji. Odlučila sam da odćutim najavu svog performansa. Bilo je više nego atraktivno. Iskoristila sam program uživo, te voditelje i gledaoce te emisije uvela u performas. Bilo je znojenja, crvenila u licu, kao i pojačavanja tona. To su trenuci koji se ne prodaju, a umjetnički dio toga trenutka svi nosimo sa sobom, odnosno, spontana spoznaja tog trenutka, vrijedna je, onoliko koliko nas mijenja.

MONITOR: Dobili ste nagradu za sliku, kritičari veoma pozitivno ocijenjuju vaše crteže i skulpture. Bavili ste se i dizajnom i primijenjenom umjetnošću. Da li više stvarate takva djela i hoćemo li uskoro vidjeti izložbu vaših crteža, slika ili skulptura ili je sada vaše interesovanje usmjereno isključivo na performans i savremenije medije?
MIĆUNOVIĆ: Nemam isključivih odluka. Svi materijali me jednako inspirišu. Prikazujem iz svoga rada ono za šta se pojavi dobra prilika ili ono što me trenutno jako intrigira. Isto tako ima mnogo dobrih radova koji nisu i neće biti izloženi i to je tako normalno. Neprestalno i nezasito crtam , i to je moja neugašena, malo je reći ljubav. Nevjerovatno je uzbuđenje, kada ruka bez komande iscrtava, u haiku maniru, autentične oblike. Ogroman je broj crteža koji imam. Sasvim je moguće da će sljedeće biti izložba crteža.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo