Povežite se sa nama

INTERVJU

SLOBODANKA RIĆKO MIĆUNOVIĆ, UMJETNICA: Spontana spoznaja

Objavljeno prije

na

Video instalacija Izvan ogledala 2 umjetnice Slobodanke Rićko Mićunović, nedavno je predstavljena u parku Dvorca Petrovića na Kruševcu. Mićunović je jedna od rijetkih umjetnica kod nas koja se bavi performansom. Diplomirala je na Kulturološkom fakultetu na Cetinju. Od 1996. je angažovana u podgoričkom Gradskom pozorištu kao slikar i dizajner pozorišnog plakata, a bila je scenograf i kostimograf u pozorišnoj i televizijskoj produkciji. Stručno se usavršavala u Parizu i postala članica francuske likovne grupe Figuracion Critique, sa kojom je izlagala u Parizu, Lionu i Bordou. Izlagala je samostalno i kolektivno u Podgorici, Kotoru, Herceg Novom, Budvi, Baru, Petrovcu… Pažnju je skrenula instalacijom Štit u Baru na temu globalnog zagrijavanja. Izvela je performanse Hitna bespovratna pošiljka made by wildCrna Gora, Izvan ogledala u fabric 19.decembar i u ULUCG, Neverending Love Story na jezeru Krupac…

MONITOR: U mraku i tišini dvorišta Dvorca Petrovića predstavili ste video instalaciju „Izvan ogledala 2”. Rad je drugi prikaz „izvan ogledalne stvarnosti”, performansa koji ste izveli prije dvije godine.
MIĆUNOVIĆ: Izvan ogledala 1 bio je performans. U parku dvorca je bila video prostorna inastalacija. U video intalaciji je prikazan potpuno drugačiji pristup istoj temi. Imate udobnost parka i neudobnost mraka, koja briše svaku međusobnu identifikaciju. To je neudobni dio, jer lica nisu u igri, zatim, u svemu tome dobili ste prostorno i vremenski protočne – duple projekcije, na kojima se pojavljuju slike u raznim životnim ambijentima. Projekcije su snimljene tehnikom stop moušen, što znači da je ambijent razmazan – jedna frekvencija, i sjedeća, bistra, mirna figura – druga frekvencija, koje takođe, sasvim očigledno prikazuju, budno -bistru sliku, iskidanu – razmazanu – okolinu – ne budno neiščitano. Namjera je bila ukazati, da naša ogledalnost zavisi od naše budnosti, odnosno od prisutnosti, odnosno, osviješćenosti. Ne znam koliko je publika bila senzibilna da prihvati i doživi sebe kao cjelinu, odnosno da interpretira sve to na sebe u tom trenutku. Naviknuti smo da izloženo, gledamo odvojeno, kruto, odbijeno od sebe. Otuda mrak – brisanje fizičke identifikacije, otuda dupla projekcija – koja nije televizor i bioskopsko platno već probija u prostor, po principima zapisa snimka, koji su time naglašeni i ulaze u bit cijelog koncepta. Počev sa naslovom rada, sve je trebalo da djeluje na čulnost koja je samo sredstvo, i da je van ogledalno, jednako realnom materijalnom. Nimalo slučajno, slike nisu izuzetne ljepote. S obzirom na to da smo naviknuti na jake udare, reklame, fleševe glamura, bilborde – odnosno, na agresivne informacije, upravo sa video projekcija iz okruženja koje živimo, jasno mi je da doživljaj tišine i ovih projekcija traži od posmatrača intimnu komunikaciju jedan na jedan.

 

MONITOR: Ono što u svim vašim performansima ostaje nepromijenjeno je koncentrisanost na sopstveno tijelo. Odakle tako snažna veza, a i zainteresovanost za ispitivanje granica za tijelo, koje je za vas definitivno najmoćnija i najsuberzivnija ,,alatka”?
MIĆUNOVIĆ: Moje iskustvo performera je skromno i ne broji mnogo performansa iz samo jednog razloga. Performansi koje izvodim u namjeri su uzdizanja duhovnog bitka čovjeka, potreba za učešćem posmatrača i stavljeni su u poziciju otkrivanja sopstvenog čitanja ili buđenja. Dakle nisam samo inspirisana mojim tijelom i duhom, što je u suštini cjelina, već duhom odnosno tijelom. Vrlo je često da tijelo ne može da podrži duh.

MONITOR: S obzirom da ste jedan od rijetkih umjetnika sa ovih prostora koji se bavi performansom, koliko je naša javnost za njega zainteresovana, da li je teško sa njom komunicirati performansom i da li se to uopšte kod nas može materijalno isplatiti?
MIĆUNOVIĆ: Vrlo je visok nivo komunikacije kada shvatite, da postoji umjetnost koja se po svojoj egzistentnosti ne prodaje, a dešava se, događa. Najvredniji trenuci dešavanja, u toku performansa, koja nisu pod presijom volje, ne daju se kupiti… Uostalom kao sve najvrednije u životu.

MONITOR: Iako po prirodi medija, performans kratko traje, izvodi se isključivo u dogovoreno vrijeme pred publikom, koliko se dugo pripremate i koji vam je do sada bio najteži?
MIĆUNOVIĆ: Jasno je da u životu ništa nije slučajno, tako sam i upoznala Petra Perovića sa kojim radim već pet godina. Dugujem duboku i iskrenu zahvalnost. Konačno vrijedan i dugo čekan prijatelj, i jedini sagovornik koji zna kako. Zahvaljujući njemu, a bogami i meni danas i ja znam kako. Kada radite ono što volite, ništa nije teško. To je jasno. Ali ima jedan dio, koji me deprimira, to je dio koji nije više u mojoj moći. Konačno kada dođe do realizacije zamišljenog, vi ste u situaciji da radite u uslovima, veoma loše tehničke podrške, institucije su veoma loše opremljene. Tehnička podrška, uz sve dobro raspoloženje institucije i ljudi u njima, je neadekvatna. Sasvim sigurno da bi ove projekcije bile emitovane i snimljene za hologramsku projekciju, međutim u Crnoj Gori nijedna institucija nema aparat koji emituje hologramsku projekciju. I moj rad pretrpi krupne promjene. To je najteži dio.

MONITOR: U vašoj biografiji se navodi i rad „Ćuteća komunikacija”, koji ste izveli tokom gostovanja na jednoj televiziji. Voditelji nisu znali da ćete ćutati tokom predviđenog intervjua. Da li ste to unaprijed osmislili ili je taj čin bio spontan?
 MIĆUNOVIĆ: Ćuteća komunikacija – performans , desio se u toku priprema za drugi performans. Desio se sasvim spontano, na putu prema televiziji. Odlučila sam da odćutim najavu svog performansa. Bilo je više nego atraktivno. Iskoristila sam program uživo, te voditelje i gledaoce te emisije uvela u performas. Bilo je znojenja, crvenila u licu, kao i pojačavanja tona. To su trenuci koji se ne prodaju, a umjetnički dio toga trenutka svi nosimo sa sobom, odnosno, spontana spoznaja tog trenutka, vrijedna je, onoliko koliko nas mijenja.

MONITOR: Dobili ste nagradu za sliku, kritičari veoma pozitivno ocijenjuju vaše crteže i skulpture. Bavili ste se i dizajnom i primijenjenom umjetnošću. Da li više stvarate takva djela i hoćemo li uskoro vidjeti izložbu vaših crteža, slika ili skulptura ili je sada vaše interesovanje usmjereno isključivo na performans i savremenije medije?
MIĆUNOVIĆ: Nemam isključivih odluka. Svi materijali me jednako inspirišu. Prikazujem iz svoga rada ono za šta se pojavi dobra prilika ili ono što me trenutno jako intrigira. Isto tako ima mnogo dobrih radova koji nisu i neće biti izloženi i to je tako normalno. Neprestalno i nezasito crtam , i to je moja neugašena, malo je reći ljubav. Nevjerovatno je uzbuđenje, kada ruka bez komande iscrtava, u haiku maniru, autentične oblike. Ogroman je broj crteža koji imam. Sasvim je moguće da će sljedeće biti izložba crteža.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo