Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT: Demokrate su proizvele Nikolića

Objavljeno prije

na

Srbija se nalazi u nekoj vrsti ne samo političkog već i doslovno upravljačkog interegnuma. Ima novog predsjednika, nema vladu i ne zna se kada će je dobiti. Zašto današnja podjela moći izgleda ovako i kako da građani sa tim izađu na kraj, razgovarali smo sa advokatom Srđom Popovićem, dobrim tumačem srpskih prilika MONITOR: Šta su po vama pokazali nedavni izbori u Srbiji: da li su „intelektualci sa belim listićima” ili apstinencija velikog broja birača „skrivili” pobjedu Tomislava Nikolića?
POPOVIĆ: Može se apstinirati na izborima na dva načina: tako što ne izađete na izbore ili tako što hotimično ubacite u glasačku kutiju nevažeći, recimo precrtani, listić. To ima isti cilj i efekat na rezultat izbora. Razlika je izmišljena od strane gubitnika prošlih izbora jer bi bilo politički pogubno ,,okriviti” za rezultat skoro milion i po apstinenata, lakše je okriviti 170 hiljada ,,belih listića”, mada su i oni samo i isključivo apstinenti. A najlakše je okriviti nekoliko intelektualaca koji su pozivali na ,,belo glasanje”, odnosno apstinenciju. Sve je to posledica odbijanja gubitnika izbora da u samima sebi potraže razlog za nezadovoljstvo građana koje je, naravno, osnovni uzrok apstinencije. (Pa čak i ovo tek pod neproverivom pretpostavkom da bi apstinenti, da su glasali, u većem procentu glasali za Tadića nego za Nikolića). Da zaključimo, pobedu Tomislavu Nikoliću doneli su glasovi njegovih birača. Sve ostalo je spin gubitnika.

MONITOR: Koja je „prečica” duža za kakvo-takvo napredovanje Srbije: „nova politička dinamika” sa Nikolićem ili „sitni koraci” sa Tadićevom ekipom koja se preporučivala kao nezamenljiva na svim pozicijama zakonodavne i izvršne vlasti?
POPOVIĆ: Sitni koraci su postali suviše sitni, pa su se čak povremeno pretvarali u korake unatrag. Ideja glasanja za manje zlo, na koju je računala DS, postepeno je kompromitovana, pre svega zato što je samozadovoljno manje zlo tokom poslednje 4 godine postajalo sve veće, a ono veće zlo (bar prividno) postajalo sve manje. Demokratska stranka nije uviđala koroziju reazlika između većeg i manjeg zla. Birači su prozreli da glasanje za manje zlo vodi u ćorsokak, jer oslobađa DS od svake odgovornosti.

Dobro ste primetili da je ovim, za bivšu vlast, šokantnim rezultatom, stvorena nova politička dinamika. Odjednom su svi primetili greške bivše vlasti. Odjednom je otkriveno da predsednik republike ima vrlo ograničena ovlašćenja, da je zemlja opasno prezadužena, da nam bez striktnih i nepopularnih mera štednje preti bankrot, inflacija, dalja devalvacija domaće valute, porast nezaposlenosti, grčki scenario i još gore. Izveštaj Fiskalnog saveta sa ovakvim pesimističkim ocenama obelodanjen je dva dana posle izbora, iako je donet još u februaru. Da li bi i kada bio obelodanjen da je Tadić reizabran? Odjednom, svi znaju da je DS tokom svoje vladavine strogo kontrolisala medije. Odjednom su se svi setili, svojevremeno sakrivanog i generalno prećutanog, izveštaja Verice Barać u kome su detaljno opisani mehanizmi ove kontrole. Odjednom su svi shvatili svu nepouzdanost i pristrasnost takozvanih političkih analitičara, agitatora Borisa Tadića i DS.

Ako pod izrazom ,,nova politička dinamika” podrazumevate promene o kojima ovde govorim (ovo iznenadno otkrivanje tople vode), onda je svakako ta dinamika dobrodošla.

Ovo je trenutak istine, politički protivnici su jedni druge uspešno raskrinkali, slika je ružna, ali je verna.

MONITOR: Kakvu igru, po vama, igra sada Ivica Dačić koji je za saveznika u sastavljanju nove vlade Srbije, uzeo i Milorada Dodika?
POPOVIĆ: Dačić nijednog trenutka nije odustajao od takozvane nacionalno svesne patriotske politike Miloševićevog režima. U početku se bio pritajio, a zatim je, ohrabren udvaranjem DS, sve otvorenije počeo da pokazuje političke mišiće. To je ulivalo pouzdanje njegovoj stranci i njenim glasačima. Politika koju danas vodi Ivica Dačić otvoreno je nacionalistička, a ona se može najbolje ispoljiti u odnosu prema Republici Srpskoj i Kosovu. Potpuno je normalno što Dačić sada traži saveznika u Miloradu Dodiku, čoveku koji nije odustao od projekta podele Bosne, projekta čiji je autor SPS. Potpuno je normalno i to što od Demokratske stranke, poput Koštunice, traži sanitarni otklon prema Čedomiru Jovanoviću.

Od 2000. godine i sukoba Đinđić-Koštunica u Srbiji postoje samo dve stranke, proruska nacionalistička i prozapadna demokratska. Granice između njih su u međuvremenu malo zamagljene. One su zamagljene prvo od strane DS, o čemu sam već govorio, a onda i tobožnjim proevropskim zaokretom SPS-a i SNS-a. Taj zaokret je, po meni, prividan i privremen, a mislim da je to i percepcija njihovih birača: dobro, vremena su takva, šta nas košta da se izjašnjavamo za Evropu, to je stvar daleke budućnosti, u međuvremenu možemo još tri puta da se predomislimo, kada malo ojačamo.

MONITOR: Kako ocjenjujete pozivanje Tomislava Nikolića na Deklaraciju o Srebrenici koju je usvojila Skupština Srbije?
POPOVIĆ: DS i Tadić, u nameri da pacifikuju nacionaliste, pristali su na besprincipijelni kompromis, da se u Deklaraciji o Srebrenici eksplicitno ne pominje genocid. Time su dali priliku Nikoliću da iskoristi ovu nedorečenost Deklaracije i da se poziva na nju u svojoj tvrdnji da genocida nije ni bilo.

Nikolić, ipak, nije u pravu. To je plitak sofizam. Deklaracija upućuje na kvalifikaciju ,,strašnog zločina” koji se dogodio u Srebrenici, iako to čini na posredan način. U Deklaraciji se kaže da je taj ,,strašni zločin” izvršen ,,na način koji je utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”. Svi znaju da je Međunarodni sud pravde kvalifikovao taj zločin kao zločin genocida. Deklaracija o Srebrenici, ipak, prihvata tu kvalifikaciju: radilo se o genocidu.

MONITOR: Vidite li rješenje za problem visokog stepena organizovanog kriminala koji je zajednički zemljama Zapadnog Balkana?
POPOVIĆ: U haosu 90-ih, kada su te zemlje ne samo ogrezle u kriminal svake vrste, i kada su i same države često delovale kriminalno, stvorena je situacija koju je vrlo teško menjati i uz najbolju volju. Države Zapadnog Balkana su neuspele države (failed countries), sistemski nagrižene korupcijom, njihove granice su vrlo porozne, ili čak nedefinisane kao u slučaju Srbije. Ne vidim lako i brzo rešenje za ovaj problem.

Naopaka Tadićeva strategija

MONITOR: Odgovornost za 90-e godine kao da je sve manje relevantna u odlučivanju birača. Kako tumačite to da autori kampanje DS i Borisa Tadića tek sada u značajnoj mjeri podsjećaju građane na breme prošlosti svojih glavnih rivala?
POPOVIĆ: Pojednostavljeno je reći da su ,,greške i nesposobnost vlasti” potisnule u drugi plan ,,odgovornost za 90-e”. Nisu to bile bilo kakve greške. Te greške su se sastojale u postupcima i odlukama DS-a koje su jasno i nedvosmisleno relativizovale odgovornost za 90-e. U takve greške bih svakako ubrojao: besmisleni slogan ,,I Kosovo i Evropa”; donošenje Rezolucije o Kosovu, za koju je Dačić odmah tačno primetio da je samo nastavljanje politike SPS-a; izglasavanje preambule Ustava; izjednačavanje ,,dva bola”, onog za Đinđičem i onog za Miloševićem; donošenje Rezolucije o Srebrenici iz koje je izbačena reč genocid; odugovlačenje sa isporučivanjem Mladića; Deklaracija o nacionalnom pomirenju sa SPS-om; rehabilitacija Draže Mihajlovića; ,,normalizovanje” otcepljenog krila radikala itd.

Takvim postupcima DS je ukidala bitne razlike između sebe i ,,odgovornih za 90-e”. Zbog toga je, samo par meseci pre izbora, u javnosti, pa i u medijima koje DS kontroliše, spontano postavljeno pitanje: da li se vraćamo u 90-e? S druge strane, uz pomoć DS, Nikolić je promovisan u novorođenog Evropljanina. Tek u kampanji, kada je kasno shvaćeno da ovo sistematsko klizanje Demokratske stranke ka populističkom nacionalizmu ukida sve bitne razlike između njih i SNS-a, DS je video da je vrag odneo šalu, da su stvorili od Nikolića isuviše opasnog konkurenta. Tek onda se DS setila mračne prošlosti Tomislava Nikolića. Naravno, bilo je kasno. Bilo je kasno podsećati na četničku titulu vojvode Tomislava Nikolića, kad istovremeno sami vodite proces za rehabilitaciju četničkog nadvojvode Draže Mihajlovića.

Cela ta strategija je posledica kukavičke i naopake strategije Borisa Tadića koji je, u ime ,,sigurnosti”, (njegov slogan na poslednjim izborima) nastojao da zauzme poziciju nekakvog Kralja Ujedinitelja. U zemlji razdiranoj između proevropskih želja i teške, nerazrešene i traumatične prošlosti, takva kratkovida strategija je u stvari samoubilačka.

Povratak pučista

MONITOR: ,,Kaput” demokratizacije Srbije krojen je 2000. Bez ustavotvorne skupštine, otvaranja dosijea, lustracije… Kako se onda očekivalo, u DS ali i u velikom dijelu javnosti, da radikali-naprednjaci ili SPS, neće ponovo doći na vlast, prilagođeni novom mejnstrimu?POPOVIĆ: Naravno, sada svi znaju da je taj ,,kaput” krivo skrojen. Reč je o famoznom 5. oktobru. Ljudi koji su učestvovali u tom događaju voleli su da veruju da podvlače crtu ispod teških godina diktatorskog i kriminalnog režima. Međutim, kao što je Napoleon jednom rekao, revolucije dižu jedni ljudi, a drugi se njima koriste. Iza javnih kulisa 5. oktobra sklapali su se sasvim drugačiji politički dilovi. Po meni, 5. oktobar je u suštini bio delimično revolucija, a delimično puč. Revolucija na ulici a puč na dvoru (da bi se zaustavila revolucija). Koštunica je bio kandidat obe strane, dakle, i kandidat vlasti i kandidat opozicije, s tim što je odmah pokazao gde mu je srce. Obe strane su ga izabrale iz istog razloga – od svih ljudi iz opozicije ideološki je bio najbliži Miloševiću.

Miloševića su izdali njegovi, kada je samoubilačkom politikom počeo sve da ih ugrožava, izdala ga je vojska, izdala ga je policija, izdali su ga najbliži saradnici, izdali su ga ratni profiteri, izdali su ga čak i Rusi kad je postalo nemoguće braniti ga. Koštunica će se potruditi da spase njegovu ideologiju i odbrani stare političke ciljeve. On je nastojao da tretira Miloševića i SPS kao legitimne i najvažnije predstavnike nove opozicije, s ciljem da mu Milošević postane ,,omiljeni opozicionar”, kao što je on to svojevremeno bio Miloševiću. Pa čak i da ga, što da ne, u nekom trenutku vrati na vlast. Đinđićeva vlada, delom i da bi se zaštitila od takve mogućnosti, izručila je Miloševića Hagu, ali je zato Đinđić i ubijen. I tako sada, 12 godina posle 5. oktobra, Toma Nikolić i Ivica Dačić (nekad poznati kao lideri ,,crveno-crne koalicije”) postaju najveći pobednici ovih poslednjih izbora. Daćič i javno trijumfuje: konačno je ispravljena sudbonosna ,,nepravda” počinjena 5. oktobra. Besprincipijelne i samodestruktivne koncesije, koje je Tadić davao ovom nacionalističkom bloku u naivnoj nadi da će ih pacifikovati, na kraju se mu se osvetile. To može biti iznenađenje samo za one koji nisu razumeli dramu koja se odvijala ispod površine političke scene, od 5. oktobra do danas.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo