Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT: Demokrate su proizvele Nikolića

Objavljeno prije

na

srdja

Srbija se nalazi u nekoj vrsti ne samo političkog već i doslovno upravljačkog interegnuma. Ima novog predsjednika, nema vladu i ne zna se kada će je dobiti. Zašto današnja podjela moći izgleda ovako i kako da građani sa tim izađu na kraj, razgovarali smo sa advokatom Srđom Popovićem, dobrim tumačem srpskih prilika MONITOR: Šta su po vama pokazali nedavni izbori u Srbiji: da li su „intelektualci sa belim listićima” ili apstinencija velikog broja birača „skrivili” pobjedu Tomislava Nikolića?
POPOVIĆ: Može se apstinirati na izborima na dva načina: tako što ne izađete na izbore ili tako što hotimično ubacite u glasačku kutiju nevažeći, recimo precrtani, listić. To ima isti cilj i efekat na rezultat izbora. Razlika je izmišljena od strane gubitnika prošlih izbora jer bi bilo politički pogubno ,,okriviti” za rezultat skoro milion i po apstinenata, lakše je okriviti 170 hiljada ,,belih listića”, mada su i oni samo i isključivo apstinenti. A najlakše je okriviti nekoliko intelektualaca koji su pozivali na ,,belo glasanje”, odnosno apstinenciju. Sve je to posledica odbijanja gubitnika izbora da u samima sebi potraže razlog za nezadovoljstvo građana koje je, naravno, osnovni uzrok apstinencije. (Pa čak i ovo tek pod neproverivom pretpostavkom da bi apstinenti, da su glasali, u većem procentu glasali za Tadića nego za Nikolića). Da zaključimo, pobedu Tomislavu Nikoliću doneli su glasovi njegovih birača. Sve ostalo je spin gubitnika.

MONITOR: Koja je „prečica” duža za kakvo-takvo napredovanje Srbije: „nova politička dinamika” sa Nikolićem ili „sitni koraci” sa Tadićevom ekipom koja se preporučivala kao nezamenljiva na svim pozicijama zakonodavne i izvršne vlasti?
POPOVIĆ: Sitni koraci su postali suviše sitni, pa su se čak povremeno pretvarali u korake unatrag. Ideja glasanja za manje zlo, na koju je računala DS, postepeno je kompromitovana, pre svega zato što je samozadovoljno manje zlo tokom poslednje 4 godine postajalo sve veće, a ono veće zlo (bar prividno) postajalo sve manje. Demokratska stranka nije uviđala koroziju reazlika između većeg i manjeg zla. Birači su prozreli da glasanje za manje zlo vodi u ćorsokak, jer oslobađa DS od svake odgovornosti.

Dobro ste primetili da je ovim, za bivšu vlast, šokantnim rezultatom, stvorena nova politička dinamika. Odjednom su svi primetili greške bivše vlasti. Odjednom je otkriveno da predsednik republike ima vrlo ograničena ovlašćenja, da je zemlja opasno prezadužena, da nam bez striktnih i nepopularnih mera štednje preti bankrot, inflacija, dalja devalvacija domaće valute, porast nezaposlenosti, grčki scenario i još gore. Izveštaj Fiskalnog saveta sa ovakvim pesimističkim ocenama obelodanjen je dva dana posle izbora, iako je donet još u februaru. Da li bi i kada bio obelodanjen da je Tadić reizabran? Odjednom, svi znaju da je DS tokom svoje vladavine strogo kontrolisala medije. Odjednom su se svi setili, svojevremeno sakrivanog i generalno prećutanog, izveštaja Verice Barać u kome su detaljno opisani mehanizmi ove kontrole. Odjednom su svi shvatili svu nepouzdanost i pristrasnost takozvanih političkih analitičara, agitatora Borisa Tadića i DS.

Ako pod izrazom ,,nova politička dinamika” podrazumevate promene o kojima ovde govorim (ovo iznenadno otkrivanje tople vode), onda je svakako ta dinamika dobrodošla.

Ovo je trenutak istine, politički protivnici su jedni druge uspešno raskrinkali, slika je ružna, ali je verna.

MONITOR: Kakvu igru, po vama, igra sada Ivica Dačić koji je za saveznika u sastavljanju nove vlade Srbije, uzeo i Milorada Dodika?
POPOVIĆ: Dačić nijednog trenutka nije odustajao od takozvane nacionalno svesne patriotske politike Miloševićevog režima. U početku se bio pritajio, a zatim je, ohrabren udvaranjem DS, sve otvorenije počeo da pokazuje političke mišiće. To je ulivalo pouzdanje njegovoj stranci i njenim glasačima. Politika koju danas vodi Ivica Dačić otvoreno je nacionalistička, a ona se može najbolje ispoljiti u odnosu prema Republici Srpskoj i Kosovu. Potpuno je normalno što Dačić sada traži saveznika u Miloradu Dodiku, čoveku koji nije odustao od projekta podele Bosne, projekta čiji je autor SPS. Potpuno je normalno i to što od Demokratske stranke, poput Koštunice, traži sanitarni otklon prema Čedomiru Jovanoviću.

Od 2000. godine i sukoba Đinđić-Koštunica u Srbiji postoje samo dve stranke, proruska nacionalistička i prozapadna demokratska. Granice između njih su u međuvremenu malo zamagljene. One su zamagljene prvo od strane DS, o čemu sam već govorio, a onda i tobožnjim proevropskim zaokretom SPS-a i SNS-a. Taj zaokret je, po meni, prividan i privremen, a mislim da je to i percepcija njihovih birača: dobro, vremena su takva, šta nas košta da se izjašnjavamo za Evropu, to je stvar daleke budućnosti, u međuvremenu možemo još tri puta da se predomislimo, kada malo ojačamo.

MONITOR: Kako ocjenjujete pozivanje Tomislava Nikolića na Deklaraciju o Srebrenici koju je usvojila Skupština Srbije?
POPOVIĆ: DS i Tadić, u nameri da pacifikuju nacionaliste, pristali su na besprincipijelni kompromis, da se u Deklaraciji o Srebrenici eksplicitno ne pominje genocid. Time su dali priliku Nikoliću da iskoristi ovu nedorečenost Deklaracije i da se poziva na nju u svojoj tvrdnji da genocida nije ni bilo.

Nikolić, ipak, nije u pravu. To je plitak sofizam. Deklaracija upućuje na kvalifikaciju ,,strašnog zločina” koji se dogodio u Srebrenici, iako to čini na posredan način. U Deklaraciji se kaže da je taj ,,strašni zločin” izvršen ,,na način koji je utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”. Svi znaju da je Međunarodni sud pravde kvalifikovao taj zločin kao zločin genocida. Deklaracija o Srebrenici, ipak, prihvata tu kvalifikaciju: radilo se o genocidu.

MONITOR: Vidite li rješenje za problem visokog stepena organizovanog kriminala koji je zajednički zemljama Zapadnog Balkana?
POPOVIĆ: U haosu 90-ih, kada su te zemlje ne samo ogrezle u kriminal svake vrste, i kada su i same države često delovale kriminalno, stvorena je situacija koju je vrlo teško menjati i uz najbolju volju. Države Zapadnog Balkana su neuspele države (failed countries), sistemski nagrižene korupcijom, njihove granice su vrlo porozne, ili čak nedefinisane kao u slučaju Srbije. Ne vidim lako i brzo rešenje za ovaj problem.

Naopaka Tadićeva strategija

MONITOR: Odgovornost za 90-e godine kao da je sve manje relevantna u odlučivanju birača. Kako tumačite to da autori kampanje DS i Borisa Tadića tek sada u značajnoj mjeri podsjećaju građane na breme prošlosti svojih glavnih rivala?
POPOVIĆ: Pojednostavljeno je reći da su ,,greške i nesposobnost vlasti” potisnule u drugi plan ,,odgovornost za 90-e”. Nisu to bile bilo kakve greške. Te greške su se sastojale u postupcima i odlukama DS-a koje su jasno i nedvosmisleno relativizovale odgovornost za 90-e. U takve greške bih svakako ubrojao: besmisleni slogan ,,I Kosovo i Evropa”; donošenje Rezolucije o Kosovu, za koju je Dačić odmah tačno primetio da je samo nastavljanje politike SPS-a; izglasavanje preambule Ustava; izjednačavanje ,,dva bola”, onog za Đinđičem i onog za Miloševićem; donošenje Rezolucije o Srebrenici iz koje je izbačena reč genocid; odugovlačenje sa isporučivanjem Mladića; Deklaracija o nacionalnom pomirenju sa SPS-om; rehabilitacija Draže Mihajlovića; ,,normalizovanje” otcepljenog krila radikala itd.

Takvim postupcima DS je ukidala bitne razlike između sebe i ,,odgovornih za 90-e”. Zbog toga je, samo par meseci pre izbora, u javnosti, pa i u medijima koje DS kontroliše, spontano postavljeno pitanje: da li se vraćamo u 90-e? S druge strane, uz pomoć DS, Nikolić je promovisan u novorođenog Evropljanina. Tek u kampanji, kada je kasno shvaćeno da ovo sistematsko klizanje Demokratske stranke ka populističkom nacionalizmu ukida sve bitne razlike između njih i SNS-a, DS je video da je vrag odneo šalu, da su stvorili od Nikolića isuviše opasnog konkurenta. Tek onda se DS setila mračne prošlosti Tomislava Nikolića. Naravno, bilo je kasno. Bilo je kasno podsećati na četničku titulu vojvode Tomislava Nikolića, kad istovremeno sami vodite proces za rehabilitaciju četničkog nadvojvode Draže Mihajlovića.

Cela ta strategija je posledica kukavičke i naopake strategije Borisa Tadića koji je, u ime ,,sigurnosti”, (njegov slogan na poslednjim izborima) nastojao da zauzme poziciju nekakvog Kralja Ujedinitelja. U zemlji razdiranoj između proevropskih želja i teške, nerazrešene i traumatične prošlosti, takva kratkovida strategija je u stvari samoubilačka.

Povratak pučista

MONITOR: ,,Kaput” demokratizacije Srbije krojen je 2000. Bez ustavotvorne skupštine, otvaranja dosijea, lustracije… Kako se onda očekivalo, u DS ali i u velikom dijelu javnosti, da radikali-naprednjaci ili SPS, neće ponovo doći na vlast, prilagođeni novom mejnstrimu?POPOVIĆ: Naravno, sada svi znaju da je taj ,,kaput” krivo skrojen. Reč je o famoznom 5. oktobru. Ljudi koji su učestvovali u tom događaju voleli su da veruju da podvlače crtu ispod teških godina diktatorskog i kriminalnog režima. Međutim, kao što je Napoleon jednom rekao, revolucije dižu jedni ljudi, a drugi se njima koriste. Iza javnih kulisa 5. oktobra sklapali su se sasvim drugačiji politički dilovi. Po meni, 5. oktobar je u suštini bio delimično revolucija, a delimično puč. Revolucija na ulici a puč na dvoru (da bi se zaustavila revolucija). Koštunica je bio kandidat obe strane, dakle, i kandidat vlasti i kandidat opozicije, s tim što je odmah pokazao gde mu je srce. Obe strane su ga izabrale iz istog razloga – od svih ljudi iz opozicije ideološki je bio najbliži Miloševiću.

Miloševića su izdali njegovi, kada je samoubilačkom politikom počeo sve da ih ugrožava, izdala ga je vojska, izdala ga je policija, izdali su ga najbliži saradnici, izdali su ga ratni profiteri, izdali su ga čak i Rusi kad je postalo nemoguće braniti ga. Koštunica će se potruditi da spase njegovu ideologiju i odbrani stare političke ciljeve. On je nastojao da tretira Miloševića i SPS kao legitimne i najvažnije predstavnike nove opozicije, s ciljem da mu Milošević postane ,,omiljeni opozicionar”, kao što je on to svojevremeno bio Miloševiću. Pa čak i da ga, što da ne, u nekom trenutku vrati na vlast. Đinđićeva vlada, delom i da bi se zaštitila od takve mogućnosti, izručila je Miloševića Hagu, ali je zato Đinđić i ubijen. I tako sada, 12 godina posle 5. oktobra, Toma Nikolić i Ivica Dačić (nekad poznati kao lideri ,,crveno-crne koalicije”) postaju najveći pobednici ovih poslednjih izbora. Daćič i javno trijumfuje: konačno je ispravljena sudbonosna ,,nepravda” počinjena 5. oktobra. Besprincipijelne i samodestruktivne koncesije, koje je Tadić davao ovom nacionalističkom bloku u naivnoj nadi da će ih pacifikovati, na kraju se mu se osvetile. To može biti iznenađenje samo za one koji nisu razumeli dramu koja se odvijala ispod površine političke scene, od 5. oktobra do danas.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo