Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT: Demokrate su proizvele Nikolića

Objavljeno prije

na

Srbija se nalazi u nekoj vrsti ne samo političkog već i doslovno upravljačkog interegnuma. Ima novog predsjednika, nema vladu i ne zna se kada će je dobiti. Zašto današnja podjela moći izgleda ovako i kako da građani sa tim izađu na kraj, razgovarali smo sa advokatom Srđom Popovićem, dobrim tumačem srpskih prilika MONITOR: Šta su po vama pokazali nedavni izbori u Srbiji: da li su „intelektualci sa belim listićima” ili apstinencija velikog broja birača „skrivili” pobjedu Tomislava Nikolića?
POPOVIĆ: Može se apstinirati na izborima na dva načina: tako što ne izađete na izbore ili tako što hotimično ubacite u glasačku kutiju nevažeći, recimo precrtani, listić. To ima isti cilj i efekat na rezultat izbora. Razlika je izmišljena od strane gubitnika prošlih izbora jer bi bilo politički pogubno ,,okriviti” za rezultat skoro milion i po apstinenata, lakše je okriviti 170 hiljada ,,belih listića”, mada su i oni samo i isključivo apstinenti. A najlakše je okriviti nekoliko intelektualaca koji su pozivali na ,,belo glasanje”, odnosno apstinenciju. Sve je to posledica odbijanja gubitnika izbora da u samima sebi potraže razlog za nezadovoljstvo građana koje je, naravno, osnovni uzrok apstinencije. (Pa čak i ovo tek pod neproverivom pretpostavkom da bi apstinenti, da su glasali, u većem procentu glasali za Tadića nego za Nikolića). Da zaključimo, pobedu Tomislavu Nikoliću doneli su glasovi njegovih birača. Sve ostalo je spin gubitnika.

MONITOR: Koja je „prečica” duža za kakvo-takvo napredovanje Srbije: „nova politička dinamika” sa Nikolićem ili „sitni koraci” sa Tadićevom ekipom koja se preporučivala kao nezamenljiva na svim pozicijama zakonodavne i izvršne vlasti?
POPOVIĆ: Sitni koraci su postali suviše sitni, pa su se čak povremeno pretvarali u korake unatrag. Ideja glasanja za manje zlo, na koju je računala DS, postepeno je kompromitovana, pre svega zato što je samozadovoljno manje zlo tokom poslednje 4 godine postajalo sve veće, a ono veće zlo (bar prividno) postajalo sve manje. Demokratska stranka nije uviđala koroziju reazlika između većeg i manjeg zla. Birači su prozreli da glasanje za manje zlo vodi u ćorsokak, jer oslobađa DS od svake odgovornosti.

Dobro ste primetili da je ovim, za bivšu vlast, šokantnim rezultatom, stvorena nova politička dinamika. Odjednom su svi primetili greške bivše vlasti. Odjednom je otkriveno da predsednik republike ima vrlo ograničena ovlašćenja, da je zemlja opasno prezadužena, da nam bez striktnih i nepopularnih mera štednje preti bankrot, inflacija, dalja devalvacija domaće valute, porast nezaposlenosti, grčki scenario i još gore. Izveštaj Fiskalnog saveta sa ovakvim pesimističkim ocenama obelodanjen je dva dana posle izbora, iako je donet još u februaru. Da li bi i kada bio obelodanjen da je Tadić reizabran? Odjednom, svi znaju da je DS tokom svoje vladavine strogo kontrolisala medije. Odjednom su se svi setili, svojevremeno sakrivanog i generalno prećutanog, izveštaja Verice Barać u kome su detaljno opisani mehanizmi ove kontrole. Odjednom su svi shvatili svu nepouzdanost i pristrasnost takozvanih političkih analitičara, agitatora Borisa Tadića i DS.

Ako pod izrazom ,,nova politička dinamika” podrazumevate promene o kojima ovde govorim (ovo iznenadno otkrivanje tople vode), onda je svakako ta dinamika dobrodošla.

Ovo je trenutak istine, politički protivnici su jedni druge uspešno raskrinkali, slika je ružna, ali je verna.

MONITOR: Kakvu igru, po vama, igra sada Ivica Dačić koji je za saveznika u sastavljanju nove vlade Srbije, uzeo i Milorada Dodika?
POPOVIĆ: Dačić nijednog trenutka nije odustajao od takozvane nacionalno svesne patriotske politike Miloševićevog režima. U početku se bio pritajio, a zatim je, ohrabren udvaranjem DS, sve otvorenije počeo da pokazuje političke mišiće. To je ulivalo pouzdanje njegovoj stranci i njenim glasačima. Politika koju danas vodi Ivica Dačić otvoreno je nacionalistička, a ona se može najbolje ispoljiti u odnosu prema Republici Srpskoj i Kosovu. Potpuno je normalno što Dačić sada traži saveznika u Miloradu Dodiku, čoveku koji nije odustao od projekta podele Bosne, projekta čiji je autor SPS. Potpuno je normalno i to što od Demokratske stranke, poput Koštunice, traži sanitarni otklon prema Čedomiru Jovanoviću.

Od 2000. godine i sukoba Đinđić-Koštunica u Srbiji postoje samo dve stranke, proruska nacionalistička i prozapadna demokratska. Granice između njih su u međuvremenu malo zamagljene. One su zamagljene prvo od strane DS, o čemu sam već govorio, a onda i tobožnjim proevropskim zaokretom SPS-a i SNS-a. Taj zaokret je, po meni, prividan i privremen, a mislim da je to i percepcija njihovih birača: dobro, vremena su takva, šta nas košta da se izjašnjavamo za Evropu, to je stvar daleke budućnosti, u međuvremenu možemo još tri puta da se predomislimo, kada malo ojačamo.

MONITOR: Kako ocjenjujete pozivanje Tomislava Nikolića na Deklaraciju o Srebrenici koju je usvojila Skupština Srbije?
POPOVIĆ: DS i Tadić, u nameri da pacifikuju nacionaliste, pristali su na besprincipijelni kompromis, da se u Deklaraciji o Srebrenici eksplicitno ne pominje genocid. Time su dali priliku Nikoliću da iskoristi ovu nedorečenost Deklaracije i da se poziva na nju u svojoj tvrdnji da genocida nije ni bilo.

Nikolić, ipak, nije u pravu. To je plitak sofizam. Deklaracija upućuje na kvalifikaciju ,,strašnog zločina” koji se dogodio u Srebrenici, iako to čini na posredan način. U Deklaraciji se kaže da je taj ,,strašni zločin” izvršen ,,na način koji je utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”. Svi znaju da je Međunarodni sud pravde kvalifikovao taj zločin kao zločin genocida. Deklaracija o Srebrenici, ipak, prihvata tu kvalifikaciju: radilo se o genocidu.

MONITOR: Vidite li rješenje za problem visokog stepena organizovanog kriminala koji je zajednički zemljama Zapadnog Balkana?
POPOVIĆ: U haosu 90-ih, kada su te zemlje ne samo ogrezle u kriminal svake vrste, i kada su i same države često delovale kriminalno, stvorena je situacija koju je vrlo teško menjati i uz najbolju volju. Države Zapadnog Balkana su neuspele države (failed countries), sistemski nagrižene korupcijom, njihove granice su vrlo porozne, ili čak nedefinisane kao u slučaju Srbije. Ne vidim lako i brzo rešenje za ovaj problem.

Naopaka Tadićeva strategija

MONITOR: Odgovornost za 90-e godine kao da je sve manje relevantna u odlučivanju birača. Kako tumačite to da autori kampanje DS i Borisa Tadića tek sada u značajnoj mjeri podsjećaju građane na breme prošlosti svojih glavnih rivala?
POPOVIĆ: Pojednostavljeno je reći da su ,,greške i nesposobnost vlasti” potisnule u drugi plan ,,odgovornost za 90-e”. Nisu to bile bilo kakve greške. Te greške su se sastojale u postupcima i odlukama DS-a koje su jasno i nedvosmisleno relativizovale odgovornost za 90-e. U takve greške bih svakako ubrojao: besmisleni slogan ,,I Kosovo i Evropa”; donošenje Rezolucije o Kosovu, za koju je Dačić odmah tačno primetio da je samo nastavljanje politike SPS-a; izglasavanje preambule Ustava; izjednačavanje ,,dva bola”, onog za Đinđičem i onog za Miloševićem; donošenje Rezolucije o Srebrenici iz koje je izbačena reč genocid; odugovlačenje sa isporučivanjem Mladića; Deklaracija o nacionalnom pomirenju sa SPS-om; rehabilitacija Draže Mihajlovića; ,,normalizovanje” otcepljenog krila radikala itd.

Takvim postupcima DS je ukidala bitne razlike između sebe i ,,odgovornih za 90-e”. Zbog toga je, samo par meseci pre izbora, u javnosti, pa i u medijima koje DS kontroliše, spontano postavljeno pitanje: da li se vraćamo u 90-e? S druge strane, uz pomoć DS, Nikolić je promovisan u novorođenog Evropljanina. Tek u kampanji, kada je kasno shvaćeno da ovo sistematsko klizanje Demokratske stranke ka populističkom nacionalizmu ukida sve bitne razlike između njih i SNS-a, DS je video da je vrag odneo šalu, da su stvorili od Nikolića isuviše opasnog konkurenta. Tek onda se DS setila mračne prošlosti Tomislava Nikolića. Naravno, bilo je kasno. Bilo je kasno podsećati na četničku titulu vojvode Tomislava Nikolića, kad istovremeno sami vodite proces za rehabilitaciju četničkog nadvojvode Draže Mihajlovića.

Cela ta strategija je posledica kukavičke i naopake strategije Borisa Tadića koji je, u ime ,,sigurnosti”, (njegov slogan na poslednjim izborima) nastojao da zauzme poziciju nekakvog Kralja Ujedinitelja. U zemlji razdiranoj između proevropskih želja i teške, nerazrešene i traumatične prošlosti, takva kratkovida strategija je u stvari samoubilačka.

Povratak pučista

MONITOR: ,,Kaput” demokratizacije Srbije krojen je 2000. Bez ustavotvorne skupštine, otvaranja dosijea, lustracije… Kako se onda očekivalo, u DS ali i u velikom dijelu javnosti, da radikali-naprednjaci ili SPS, neće ponovo doći na vlast, prilagođeni novom mejnstrimu?POPOVIĆ: Naravno, sada svi znaju da je taj ,,kaput” krivo skrojen. Reč je o famoznom 5. oktobru. Ljudi koji su učestvovali u tom događaju voleli su da veruju da podvlače crtu ispod teških godina diktatorskog i kriminalnog režima. Međutim, kao što je Napoleon jednom rekao, revolucije dižu jedni ljudi, a drugi se njima koriste. Iza javnih kulisa 5. oktobra sklapali su se sasvim drugačiji politički dilovi. Po meni, 5. oktobar je u suštini bio delimično revolucija, a delimično puč. Revolucija na ulici a puč na dvoru (da bi se zaustavila revolucija). Koštunica je bio kandidat obe strane, dakle, i kandidat vlasti i kandidat opozicije, s tim što je odmah pokazao gde mu je srce. Obe strane su ga izabrale iz istog razloga – od svih ljudi iz opozicije ideološki je bio najbliži Miloševiću.

Miloševića su izdali njegovi, kada je samoubilačkom politikom počeo sve da ih ugrožava, izdala ga je vojska, izdala ga je policija, izdali su ga najbliži saradnici, izdali su ga ratni profiteri, izdali su ga čak i Rusi kad je postalo nemoguće braniti ga. Koštunica će se potruditi da spase njegovu ideologiju i odbrani stare političke ciljeve. On je nastojao da tretira Miloševića i SPS kao legitimne i najvažnije predstavnike nove opozicije, s ciljem da mu Milošević postane ,,omiljeni opozicionar”, kao što je on to svojevremeno bio Miloševiću. Pa čak i da ga, što da ne, u nekom trenutku vrati na vlast. Đinđićeva vlada, delom i da bi se zaštitila od takve mogućnosti, izručila je Miloševića Hagu, ali je zato Đinđić i ubijen. I tako sada, 12 godina posle 5. oktobra, Toma Nikolić i Ivica Dačić (nekad poznati kao lideri ,,crveno-crne koalicije”) postaju najveći pobednici ovih poslednjih izbora. Daćič i javno trijumfuje: konačno je ispravljena sudbonosna ,,nepravda” počinjena 5. oktobra. Besprincipijelne i samodestruktivne koncesije, koje je Tadić davao ovom nacionalističkom bloku u naivnoj nadi da će ih pacifikovati, na kraju se mu se osvetile. To može biti iznenađenje samo za one koji nisu razumeli dramu koja se odvijala ispod površine političke scene, od 5. oktobra do danas.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo