Povežite se sa nama

PARALELE

Simfonija ružnoće

Objavljeno prije

na

simfonija_1

Naš komunizam je i bukvalno bio rđav. Bio je majstor u pravlje nju zarđalih skalamerija. Od silnog poluvijekovnog graditeljstva, teško bi se išta, osim nekih obilježja iz NOB-a, moglo klasifikovati kao spomenik kulture. Naprotiv, jedino što se uočava jeste gomila naslijeđene rđe i otpada, pod kojima su zarobljeni crnogorski gradovi, a Nikšić je ubjed ljivo na prvom mjestu.


Kada se u grad ulazi iz pravca Podgorice prvo se naiđe na tužni že ljeznički nadvožnjak i zarđale vagone, a potom na otpad, pa na sumorne hale Metalca i upravni prostor Rud nika boksita, uvijek u znaku boksitne prašine, koja se u kišnim danima pretvara u crveni mulj. Ako se dolazi starim drumom, poslije pješivačkih vrtača, naiđe se na simbol Nikšića, veličanstveni Carev most, unesrećen asfaltnom površinom, dok mu kanal ukroćene Zete oduzima duh istorije. Potom se nastavlja bulevarom „13. jul“, koji u sebi nema ništa ustaničko i državničko. To je gotovo pravolinijska džada presvučena neravnim asfaltom, bez bulevarskih elemenata. Završava se ogromnim parkingom, gdje su se u ko munističkom periodu odmarali zarđali kamioni iz Priboja. Bulevaru pripada i Mali most na pritoci Mrkošnice, gdje je snimljena jedna scena iz filma Zle pare, da bi u posljednjoj deceniji komunizma ispod i pored mosta niklo skladište raznovrsnog otpada. Bulevar prolazi pored Metalca iBoksita, a malo naprijed je ogromni i zlehudi željeznič ki silos na čijem vrhu se nalazi kostur zarđale petokrake. 

 

Idući iz pravca Krnova i nikšićke Župe, naiđe se na za rđale hale Željezare koja izgleda kao da nam je neko prodao tehnologiju iz XIX vijeka. Ali to je tek uvod. Slijedi naselje Budo Tomović, koga u žargonu s razlogom zovu Zverinjak. Tu je Živko Nikolić snimao film U ime naroda, i, da je živ, mogao bi to opet uraditi, jer se od tada ništa nije promijenilo. Zato je ovaj film, pored ostalog, posvećen ćumezima, rđi i glibu, gdje je živjela dronjava radnička klasa. U blizini je ono što je nekada bilo korito Gračanice, a danas ogromna ekološka mrlja ispunjena otpadom različitog porijekla. Mrlja je postala ogromna tako što su pijeskom iz korita rijeke sagrađene kuće i zgrade komunističkog Nikšića, a za uzvrat je svjesna radnička klasa u rijeku doni jela smeće. Na kraju ovog ekološkog masakra nalaze se ogromna deponija boksitne rude i pompezno zarđalo komunističko nasljeđe – asfaltna baza. Ni uzvodno nije bolje. Tu je brana Li verovići, za koju Gračanica nije imala dovoljno vode, pa je to uglavnom brana na suvom. Iz nje je, kroz Žirovnicu, probijen tunel sa kanalom, s ciljem da vodu iz nepostojećeg jezera spro vodi u sistem HE Perućica. Kanal je prošao kroz Ozriniće i Slivlje i danas je pun raznovrsnog smeća, crkotina i olupina.
Ko se gradu približava iz pravca Trebinja prvo što ga dočeka su zarđale hale nekadašnjeg teretnog i gradskog saobraćaja, pa zamaskirana i ružna kasarna JNA, i na kraju sumorni silosi nikšićkog mlina Muharem Asović. Kada bi se narodni heroji Asović i Tomović digli iz mrtvih i vidjeli gdje su im sta vili imena, vjerujem da bi postupili kao vaskrsli partizanski komandant u filmu Sabirni centar, kada je vidio kakvu su mu ulicu dodijelili. 
simfonija_2Ako se dolazi iz pravca Žabljaka i Plužina, prvo mjesto susreta sa komunizmom je ogromna gomila ponosne rđe, zvana ŠIK Javorak. Pređe se Zeta, i sa lijeve strane je bilo rđavo po strojenje mljekare, koju je novi vlasnik, što je kuriozitet, uspio da ofarba. Na kraju ove bu levarske avanture zvane „Partizanski put“ nalazi se Gi mnazija. Sagrađe na je nakon pada komunizma, ali je to neokomuni stički stil gradnje. Sazdana je od ogromnih limenih tabli i čeličnih greda, koje polako rđaju, a čitavo zdanje liči na fabriku traktora. Dvorište Gimnazije je sve samo ne to. Ogromna ledina koju sjeverac puni raznim otpacima. 
Gomila rđe je i gradski kolektor u Studenačkim glavicama. Jedino je on umro prije pada svog komunističkog osnivača. Od tada se sve fekalije iz grada izlivaju u jugozapadni dio Nik šićkog polja. Kruna čitavog komuni stičkog horor scenarija u Nikšiću je Dom revolucije, ili betonsko-stakleni samar grada. Od ostalih socijalističkih zgrada razdvaja ga ograda od rđavih metalnih tabli, koju su đaci pokušali da prekriju likovnim radovima, ali bezuspješno. Komunisitčku rđu ne skida ni mladalačka inventivnost. I pored sve te rđe, zgrada Filozofskog fakulteta je ubjedljivo najružnije ko munističko ostvarenje. Izgleda kao da je pravljena za kazneno-popravni centar. Zgrada Filozofskog fakulteta bez renesansnih ili baroknih elemenata je nezamisliva.
Kako god da se priđe Nikšiću ne može se zaobići komunistička ružnoća, produbljivana od strane postkomuni stičkih vlasti. Simfonija te ružnoće nastaje kada zazviždi sjeverac sa Vojnika, podigne silne plastične kese, pa to pomiješa sa dimom izŽeljezare i prahom crvenog boksita, a potom tu mješavinu spusti na sive gradske četvrti. Ali to nije sve. 
Radnička naselja, nikla pored ovih objekta, ubistvo su prostora. Nicala su bez plana, jer je priliv ruralnih osoba bio veliki. Tu ne postoji red, o čemu svjedoči katastrofalna in frastruktura. Jedino se u starom dijelu grada primjećuje logika. Kada je Nikšić građen, knjaz Nikola je izradu gradskog plana povjerio svom omiljenom arhitek ti Josipu Šiloviću Sladeu. On je zamislio da se grad pravi oko velikih trgova i ulica koje se zrakasto šire. Ta logika se primjećuje samo u centru, a već nakon 500 metara, u svim pravcima, počinje komunistička nelogika ružnih i razba canih stambenih četvrti, od kojih mnoge nemaju trotoare i zelene površine. Zato je i danas najljepši dio grada stari park sa Lovačkim domom, dvorcem kralja Nikole i, na kraju, Sabornim hramom Sv. Vasilija. Ovaj užitak je kratak, jer tu počinje „Šetalište Vita Nikolića“ koje je tužnije od svake Vitove pjesme.
Nikšić je, po svim oblicima re ljefa, prijestonica evropskog krša. Oni koji su grad počeli razvijati prije 130 godina bili su svje sni te činjenice, pa je kao materijal za gradnju korišćen isključivo kamen, jer duge i obilne nikšićke kiše mogu sve brzo isprati i upropastiti, osim domaćeg krečnjaka. Dokaz za to je stara kamena zgrada željezničke stanice, prekrivena bršljanom, ali i danas monumentalna kao i kada je iz nje 1938. godine otpravljen prvi „ćiro“ prema Bileći. Te stare zgrade, kuće i trgovi govore o logičnom razvoju Nikšića koju je prekinuo surovi komunistički eksperi ment, unoseći gomilu betonskog sivila i metala od kojeg je zarđao čitav grad. Utisak su upotpunili istočnoevropski automobili, koji bi nakon par godina postajali hrpa rđe na gumama.
Protiv naslijeđene ružnoće teško su izboriti, a taj problem imaju svi crno gorski gradovi. Aluminijski kombinat je najveća rđa u Crnoj Gori iz doba komunizma. To su i industrijska zona na Cetinju, Beranama, Pljevljima. Čak je i maleni Šavnik unakazilaTiteksova skalamerija. Trebalo bi raspisati javni konkurs i pozvati najbolje umjetnike da smisle kako izvršiti plastične operacije ovih gradova i spriječiti dalji urbicid. 
Srećni su oni gradovi koji imaju be deme. Nekada su ih štitili od osvajača, a u posljednjih 50 godina od socijalne i divlje gradnje. Danas su stare zidine brana ružnoći u prostoru.

 

Dragutin PAPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Crnogorski internirci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno je crnogorskoj javnosti prezentovana veoma zanimljiva knjiga istoričara Vukote Vukotića. Radi se o zborniku dokumenata Internacija stanovništva Crne Gore 1916 – 1918 u izdanju Državnoga arhiva Crne Gore koji predstavlja plod njegova višegodišnjeg studioznog i metodičnog istraživanja crnogorske ratne građe pohranjene u crnogorskoj riznici pamćenja. U njoj nalazimo pokušaj da se potomcima crnogorskih stradalnika, ali i čitavoj crnogorskoj javnosti prezentuju imena crnogorskih interniraca i okolnosti u kojima su proživljavali trenutke svoje povijesne drame. Spiskovi su sortirani prema izvještajima i heurističkoj bazi koja je ostala iza djelovanja Crnogorskoga Crvenoga krsta u Neiju, u Francuskoj, a koji je bio jedna od najznačajnijh naših institucija humanosti u toku Prvoga svjetskoga rata. Vukotić nastoji doći do konkretnih imena osoba koje su nasilno odvedene iz svoje domovine i rasute po tamnicama austrougarskoga okupatora. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo