Povežite se sa nama

PARALELE

Simfonija ružnoće

Objavljeno prije

na

simfonija_1

Naš komunizam je i bukvalno bio rđav. Bio je majstor u pravlje nju zarđalih skalamerija. Od silnog poluvijekovnog graditeljstva, teško bi se išta, osim nekih obilježja iz NOB-a, moglo klasifikovati kao spomenik kulture. Naprotiv, jedino što se uočava jeste gomila naslijeđene rđe i otpada, pod kojima su zarobljeni crnogorski gradovi, a Nikšić je ubjed ljivo na prvom mjestu.


Kada se u grad ulazi iz pravca Podgorice prvo se naiđe na tužni že ljeznički nadvožnjak i zarđale vagone, a potom na otpad, pa na sumorne hale Metalca i upravni prostor Rud nika boksita, uvijek u znaku boksitne prašine, koja se u kišnim danima pretvara u crveni mulj. Ako se dolazi starim drumom, poslije pješivačkih vrtača, naiđe se na simbol Nikšića, veličanstveni Carev most, unesrećen asfaltnom površinom, dok mu kanal ukroćene Zete oduzima duh istorije. Potom se nastavlja bulevarom „13. jul“, koji u sebi nema ništa ustaničko i državničko. To je gotovo pravolinijska džada presvučena neravnim asfaltom, bez bulevarskih elemenata. Završava se ogromnim parkingom, gdje su se u ko munističkom periodu odmarali zarđali kamioni iz Priboja. Bulevaru pripada i Mali most na pritoci Mrkošnice, gdje je snimljena jedna scena iz filma Zle pare, da bi u posljednjoj deceniji komunizma ispod i pored mosta niklo skladište raznovrsnog otpada. Bulevar prolazi pored Metalca iBoksita, a malo naprijed je ogromni i zlehudi željeznič ki silos na čijem vrhu se nalazi kostur zarđale petokrake. 

 

Idući iz pravca Krnova i nikšićke Župe, naiđe se na za rđale hale Željezare koja izgleda kao da nam je neko prodao tehnologiju iz XIX vijeka. Ali to je tek uvod. Slijedi naselje Budo Tomović, koga u žargonu s razlogom zovu Zverinjak. Tu je Živko Nikolić snimao film U ime naroda, i, da je živ, mogao bi to opet uraditi, jer se od tada ništa nije promijenilo. Zato je ovaj film, pored ostalog, posvećen ćumezima, rđi i glibu, gdje je živjela dronjava radnička klasa. U blizini je ono što je nekada bilo korito Gračanice, a danas ogromna ekološka mrlja ispunjena otpadom različitog porijekla. Mrlja je postala ogromna tako što su pijeskom iz korita rijeke sagrađene kuće i zgrade komunističkog Nikšića, a za uzvrat je svjesna radnička klasa u rijeku doni jela smeće. Na kraju ovog ekološkog masakra nalaze se ogromna deponija boksitne rude i pompezno zarđalo komunističko nasljeđe – asfaltna baza. Ni uzvodno nije bolje. Tu je brana Li verovići, za koju Gračanica nije imala dovoljno vode, pa je to uglavnom brana na suvom. Iz nje je, kroz Žirovnicu, probijen tunel sa kanalom, s ciljem da vodu iz nepostojećeg jezera spro vodi u sistem HE Perućica. Kanal je prošao kroz Ozriniće i Slivlje i danas je pun raznovrsnog smeća, crkotina i olupina.
Ko se gradu približava iz pravca Trebinja prvo što ga dočeka su zarđale hale nekadašnjeg teretnog i gradskog saobraćaja, pa zamaskirana i ružna kasarna JNA, i na kraju sumorni silosi nikšićkog mlina Muharem Asović. Kada bi se narodni heroji Asović i Tomović digli iz mrtvih i vidjeli gdje su im sta vili imena, vjerujem da bi postupili kao vaskrsli partizanski komandant u filmu Sabirni centar, kada je vidio kakvu su mu ulicu dodijelili. 
simfonija_2Ako se dolazi iz pravca Žabljaka i Plužina, prvo mjesto susreta sa komunizmom je ogromna gomila ponosne rđe, zvana ŠIK Javorak. Pređe se Zeta, i sa lijeve strane je bilo rđavo po strojenje mljekare, koju je novi vlasnik, što je kuriozitet, uspio da ofarba. Na kraju ove bu levarske avanture zvane „Partizanski put“ nalazi se Gi mnazija. Sagrađe na je nakon pada komunizma, ali je to neokomuni stički stil gradnje. Sazdana je od ogromnih limenih tabli i čeličnih greda, koje polako rđaju, a čitavo zdanje liči na fabriku traktora. Dvorište Gimnazije je sve samo ne to. Ogromna ledina koju sjeverac puni raznim otpacima. 
Gomila rđe je i gradski kolektor u Studenačkim glavicama. Jedino je on umro prije pada svog komunističkog osnivača. Od tada se sve fekalije iz grada izlivaju u jugozapadni dio Nik šićkog polja. Kruna čitavog komuni stičkog horor scenarija u Nikšiću je Dom revolucije, ili betonsko-stakleni samar grada. Od ostalih socijalističkih zgrada razdvaja ga ograda od rđavih metalnih tabli, koju su đaci pokušali da prekriju likovnim radovima, ali bezuspješno. Komunisitčku rđu ne skida ni mladalačka inventivnost. I pored sve te rđe, zgrada Filozofskog fakulteta je ubjedljivo najružnije ko munističko ostvarenje. Izgleda kao da je pravljena za kazneno-popravni centar. Zgrada Filozofskog fakulteta bez renesansnih ili baroknih elemenata je nezamisliva.
Kako god da se priđe Nikšiću ne može se zaobići komunistička ružnoća, produbljivana od strane postkomuni stičkih vlasti. Simfonija te ružnoće nastaje kada zazviždi sjeverac sa Vojnika, podigne silne plastične kese, pa to pomiješa sa dimom izŽeljezare i prahom crvenog boksita, a potom tu mješavinu spusti na sive gradske četvrti. Ali to nije sve. 
Radnička naselja, nikla pored ovih objekta, ubistvo su prostora. Nicala su bez plana, jer je priliv ruralnih osoba bio veliki. Tu ne postoji red, o čemu svjedoči katastrofalna in frastruktura. Jedino se u starom dijelu grada primjećuje logika. Kada je Nikšić građen, knjaz Nikola je izradu gradskog plana povjerio svom omiljenom arhitek ti Josipu Šiloviću Sladeu. On je zamislio da se grad pravi oko velikih trgova i ulica koje se zrakasto šire. Ta logika se primjećuje samo u centru, a već nakon 500 metara, u svim pravcima, počinje komunistička nelogika ružnih i razba canih stambenih četvrti, od kojih mnoge nemaju trotoare i zelene površine. Zato je i danas najljepši dio grada stari park sa Lovačkim domom, dvorcem kralja Nikole i, na kraju, Sabornim hramom Sv. Vasilija. Ovaj užitak je kratak, jer tu počinje „Šetalište Vita Nikolića“ koje je tužnije od svake Vitove pjesme.
Nikšić je, po svim oblicima re ljefa, prijestonica evropskog krša. Oni koji su grad počeli razvijati prije 130 godina bili su svje sni te činjenice, pa je kao materijal za gradnju korišćen isključivo kamen, jer duge i obilne nikšićke kiše mogu sve brzo isprati i upropastiti, osim domaćeg krečnjaka. Dokaz za to je stara kamena zgrada željezničke stanice, prekrivena bršljanom, ali i danas monumentalna kao i kada je iz nje 1938. godine otpravljen prvi „ćiro“ prema Bileći. Te stare zgrade, kuće i trgovi govore o logičnom razvoju Nikšića koju je prekinuo surovi komunistički eksperi ment, unoseći gomilu betonskog sivila i metala od kojeg je zarđao čitav grad. Utisak su upotpunili istočnoevropski automobili, koji bi nakon par godina postajali hrpa rđe na gumama.
Protiv naslijeđene ružnoće teško su izboriti, a taj problem imaju svi crno gorski gradovi. Aluminijski kombinat je najveća rđa u Crnoj Gori iz doba komunizma. To su i industrijska zona na Cetinju, Beranama, Pljevljima. Čak je i maleni Šavnik unakazilaTiteksova skalamerija. Trebalo bi raspisati javni konkurs i pozvati najbolje umjetnike da smisle kako izvršiti plastične operacije ovih gradova i spriječiti dalji urbicid. 
Srećni su oni gradovi koji imaju be deme. Nekada su ih štitili od osvajača, a u posljednjih 50 godina od socijalne i divlje gradnje. Danas su stare zidine brana ružnoći u prostoru.

 

Dragutin PAPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MALTA MALA, A KRIMINAL I KORUPCIJA OGROMNI: A patriotizam vrišti  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Malte Džozef Muskat je uspio tokom dva mandata transformisati Maltu u zemlju naširoko poznatu po kriminalu, korupciji, nepotizmu i gušenju medija. Takav, bio je rado viđen gost i poslovni partner vlastima u Crnoj Gori. Više mu ne cvjetaju ruže. Malta je članica EU,  i on je pod velikim  međunarodnim pritiskom

 

Nedavni međunarodni pristisak na premijera Malte Džozefa Muskata da se konačno počne rješavati slučaj ubijene istraživačke novinarke Dafne Karuane Galicije,  kao i problemi koje je istraživala,  izazvao je pravu političku buru na malenom mediteranskom ostrvu od nepunih 490 hiljada stanovnika na površini od svega 318km2. Do skora smatran nedodorljivim,  on je uspio  tokom dva mandata transformisati Maltu u zemlju naširoko poznatu po kriminalu, korupciji, nepotizmu i gušenju medija. Ovaj 45-ogodišnjak je došao na čelo Laburističke (Radničke) partije 2008., četiri godine nakon ulaska Malte u EU. Isticao se kao progresivan, liberalan političar koji se zalagao za ukidanje biznis barijera i svega što stoji na putu napretka Malte u sklopu evropske porodice. Zalagao se i za liberalizaciju društva u malenoj, plemenski povezanoj konzervativnoj katoličkoj zemlji i za priznanje istopolnih brakova što će se i desiti u njegovom drugom mandatu. Na parlamentarnim izborima 2013. njegovi laburisti su na valu velikih obećanja osvojili nadmoćnih 54 posto glasova i on je postao premijer.

Jedan od noviteta njegove politike je bio uveđenje programa ekonomskog državljanstva za strance koji investiraju od 650 hiljada do milion eura u Maltu. Ubrzo se pokazalo da se kriteriji za malteško državljanstvo  svode na količinu novca koju je trebalo uplatiti u posebni fond. Malta je kroz taj program prihodovala preko 600 miliona eura od kojih je dio iskorišten za eliminaciju budžetskog deficita. Njegova vlada postala je meta brojnih kritika jer su mnogi kriminalci i sumnjivi likovi iz Rusije, Azerbejdžana i drugih azijskih zemalja postali malteški i EU državljani. Muskat je na silne kritike odgovorio tako što je njegova vlada prestala objavljivati godišnje podatke o novim državljanima putem investicija i proglasila ih tajnim pozivajući se na evropski zakon o zaštiti podataka ličnosti. Tako su širom otvorena  vrata sumnjivim investitorima iz čitavog svijeta.

Drugi veliki,  lišen transparentnosti, projekat je bio prijelaz sa fosilnih goriva na LNG tečni gas i novu gasnu elektranu vrijednu 450 miliona eura. Malta je  potpisala sporazum sa azerbejdžanskim SOCAR-om (takođe prisutnim u našoj zemlji, prvenstveno kroz projekat Porto Novi). Obavezala se , uz dopuštenje Evropske Komisije, da sav tečni gas kupuje od Azerbejdžena. Kasnije su procurili detalji da se Malta obavezala da plaća fiksnu cijenu i do dva puta veću od tržišne.  Istraživačka novinarka Dafne Galicija napala je vladu za prikrivanje detalja ugovora i očiglednu korupciju.  Za direktora državne energetske kompanije Elektrogas pod čijim okriljem je izgrađena nova elektrana na jugu ostrva je postavljen Jorgen Fenek,  tajkun, jedan od najbogatijih Maltežana sa velikim iskustvom u  vođenju kazina ali nikakvim u energetici. Protežirali su ga tadašnji ministar energetike Konrad Mizi i Kit Šembri- šef kabineta predsjednika vlade, koji su i omogućili sklapanje takvog ugovora sa “prijateljima iz Azerbejdžana”.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo