Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER: MIGRACIJE: Dobrodošli u bijedu

Objavljeno prije

na

Uprkos tome što njemačke vlasti polako i selektivno otkazuju gostoprimstvo crnogorskim azilantima, bračni par iz Petnjice, koji je proteklog proljeća otišao u tu zapadnoevropsku državu sa troje maloljetne djece, ne razmišlja o povratku. Oni smatraju da se u međuvremenu nije ništa promijenilo što bi moglo biti motiv da počnu da razmišljaju o domovini.

„Mi znamo da domovina ne misli na nas. Shvatili smo da je domovina tamo gdje je dobro i sigurno. Sjetili su nas se sada kada se približavaju parlamentarni izbori, pa šalju glasove preko svojih medija da nas na povratku čeka cvijeće. Možda se neko i prevari. Mi, ako budemo mogli da ostanemo, nećemo se vraćati”, kaže za Monitor čovjek koji ne želi da otkriva svoj identitet.

On potvrđuje da će Njemačka vrlo brzo početi da vraća jedan broj onih koji su u talasu s početka ove godine stigli u tu zemlju, uglavnom sa sjevera Crne Gore.

„Nekima je procedura u kojoj im je odbijen azil okončana i sigurno će biti vraćeni. Nama, koji smo kasnije došli, još ne prijeti otkazivanje gostoprimstva i ne mislimo se vraćati dok ne budemo morali, pa neka je stotinu izbora u Crnoj Gori”, poručuje naš sagovornik.

On kaže da je sve do odlaska u Njemačku glasao za vladajuće partije.

„Supruga i ja smo uvijek bili glasači DPS-a, ali od toga nijesmo nikad vidjeli koristi. Ja sam radio kod privatnika na crno, i tako smo sastavljali kraj s krajem. Djeca su mi ostala gladna, a države nije bilo da pomogne. Čak i da nas odmah vrate, u šta ne vjerujem, ni ja ni supruga više nećemo izlaziti na izbore”, ogorčeno priča taj Petnjičanin.

Upozorenja civilnog sektora da se sa sjevera od početka godine u države Evrope iselilo više hiljada građana, Vladini zvaničnici dugo su ocjenjivali kao proizvoljna i uporno ignorisali. Sada, kada se približavaju parlamentarni izbori, a situacija u Crnoj Gori je takva da bi svaki glas mogao biti presudan i kada se DPS suočava s najozbiljnijom krizom, vlasti su preko svojih medija započele kampanju za povratak azilanata.

Čitave porodice, najviše iz Rožaja, Berana, Petnjice, Gusinja, Bijelog Polja, Pljevalja, krajem prošle i sve do polovine ove godine pakovale su kofere i od socijalne bijede spas tražile u zapadnoevopskim zemljama. Računica je bila jasna. Ako im i ne uspije da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada na crno, što jeste rizično ali ne i neizvodljivo, zaradiće mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu ili dvije.

Mladi Petnjičanin ispričao je tada za Monitor da je od kada je uvedena vizna liberalizacija, za Luksemburg išao više puta po tri mjeseca, i da će to činiti sve dok bude mogao. Pokušaće i da ostane jer su u toj zemlji od ranije njegova braća. U Crnoj Gori je radio kod privatnika „od jutra do mraka”, jedva preživljavajući.

Nemogućnost zaposlenja, siromaštvo i socijalna bijeda, bankarski i zelanaški dugovi, kamataši, stvari su koje i stanovnike Plava i Gusinja tjeraju da spas potraže tradicionalno u Sjedinjenim Američkim Državama. Koliko je mladih iz ovog kraja u međuvremenu otišlo, ne zna se precizno.

Potresne ispovijesti o tome da u svojoj državi ne mogu ostvariti osnovna ljudska prava, pravo na rad i pravo na život, mogle su se pročitati i vidjeti u nezavisnim medijima, koji su redovno izvještavali o talasu iseljavanja, dok su državni i paradržavni mediji baš kao i Vlada „glasno ćutali”.

Sada su upravo režimski mediji pokrenuli priču da Crna Gora spremno dočekuje azilante da se vrate u domovinu. Navodno su čelnici nekih sjevernih opština, poput Pljevalja i Bijelog Polja, potvrdili da će Njemačka uskoro organizovati povratak naših građana čiji su zahtjevi za azil odbijeni i obećali da će crnogorske institucije pružiti svu raspoloživu pomoć.

Šta se to promijenilo u Crnoj Gori za nepunih godinu dana? U ekonomskom i socijalnom pogledu situacija je kudikamo gora nego što je bila u trenutku kada su počeli talasi iseljavanja.

Da li se nešto promijenilo u Beranama i čemu bi se mogli nadati oni koji se tu vrate? Posljednji statistički podaci o zaposlenosti, nezapolenosti, primanjima i socijalnim davanjima potvrda su da je socijalno-ekonomska situacija u ovom gradu izuzetno teška. Podaci govore i u prilog tome da je cjelokupan sjever Crne Gore i dalje u propadanju kojem se ne nazire dno.

Prema zvaničnim podacima broj zaposlenih u Beranama za decembar prošle godine je 4.362, sa prosječnom platom od 438 eura, što je manje od državnog prosjeka čak za 46 eura ili skoro 10 odsto. Statistika govori i da je broj penzionera u Beranama u januaru bio 5.921, a prosječna penzija 218 eura. To je za 55 eura ili 20 odsto manje od državnog prosjeka.

Tužna je i slika oblasti socijalnih davanja. Statistički podaci za februar ove godine kažu da je broj korisnika materijalnog obezbjeđenja porodice, ili socijalne pomoći u ovom gradu 1.476. Ako se taj broj pomnoži sa članovima porodica nosilaca socijalnih primanja, onda se može precizno konstatovati da od socijale u gradu na Limu živi 4.662 stanovnika. Nezaposlenih koji su evidentirani na birou rada je dvije hiljade i dvjesta, mada je jasno da je taj broj višestruko veći nakon što su mnogi raznim mjerama skinuti s evidencije, što nije promijenilo njihov radni status.

Iako ni u drugim sjevernim opštinama nije ništa bolje, ako ne i gore, centralne vlasti ipak šalju u svijet uljepšanu sliku stvarnosti. Crnogorski azilanti koji ne budu morali da se vrate, tome sigurno neće nasjesti. ,,Nadamo se da nas neće deportovati tako brzo. Za sada se vraćaju oni koji nemaju drugi izbor. Ali, sve i da nas vrate, nijesmo ništa izgubili. Skupili smo nešto novca da živimo neko vrijeme u Petnjici. U toj varoši nemamo gdje ni potrošiti pare. Dvije prodavnice, tri kafane i dva butika. To je ono što nas čeka i što nam nije pobjeglo”, kaže naš sagovornik.

Trinaest opština sa sjevera, uprkos tome što posjeduju dvije trećine prirodnih bogatstava Crne Gore, ispod su prosječne stope razvoja. Tvrdnje Vlade koja je, navodno, za pet godina uložila 350 miliona eura u razvoj ove regije, demantuje statistika po kojoj na sjeveru živi 40 odsto nezaposlenih i 60 odsto siromašnih u državi. Kako će se azilatni poslije kratkog života na Zapadu ponovo uklopiti u ovu sliku? Dobro došli u domovinu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo