Povežite se sa nama

OKO NAS

SPORT I POLITIKA: Važno je biti uz vlast

Objavljeno prije

na

Najveći uspjesi crnogorskih boksera na međunarodnoj sceni ostvareni su posljednjih godina posredstvom Crnogorske profesionalne bokserske federacije. Nakon što je predsjednika ove Federacije Miodraga Mija Martinovića pretukla četa SAJ-ovaca, primjetno je da nema osude ovog čina od strane sportske javnosti.

,,Poslije onako brutalnog prebijanja, ja bih rekao ubijanja Mija Martinovića, prvi koji su morali da mu stanu u javnu zaštitu su trebali biti sportski savezi i organizacije, prije svega Bokserski savez. Međutim, niko od njih se nije ni bar stidno oglasio – da sam ja bar čuo”, javno je saopštio bloger Omer Šarkić, koji je kao osnivač i predsjednik vindsurf kluba Pelikan osudio torturu nad Martinovićem.

Odgovor na to zašto nema osude i od strane sportista, čina koji je zgrozio cjelokupnu javnost, možda leži u tome što u upravama sportskih saveza i organizacija sjede uglavnom kadrovi kojima su bliža partijska od sportskih pravila. Manji dio njih su bivši sportisti, a više je onih koji vole da gledaju i razumiju se u sport ili im je to nedosanjani san.

Predsjednik prozvanog Bokserskog saveza CG je duže od deceniju (od novembra 2004) bivši karatista Božidar Vuksanović. Teško bi od Vuksanovića, po partijskoj i karijernoj liniji, bilo očekivati da osudi prebijanje kolege. Član je Glavnog odbora DPS-a, trenutno je direktor Uprave carina, a kalio se kao direktor zatvora u Spužu i v.d. direktora Uprave policije. A počeo je kao predsjednik Upravnog odbora Dječijeg saveza Podgorica. Prije tri godine, Vuksanović je javno saopštio da je razmišljao da se povuče sa mjesta predsjednika Bokserskog saveza. Ali, eto, osta.

Osuda sigurno nije mogla doći od predsjednika Košarkaškog saveza Mila Đukanovića. Poznato je da je pored politike i biznisa premijer slab na satove i košarku. Ovaj savez je krajem oktobra proslavio 60 godina postojanja na glamuroznoj svečanosti u Crnogorskom narodnom pozorištu. Koliko je Đukanović tačno na čelu Košarkašog saveza nema preciznih podataka. Za državu se zna – 27 godina.

Đukanoviću u Predsjedništvu KSCG društvo prave kolege iz politike i biznisa: Veselin Barović, Danilo Mirović, Miroslav Ivanišević, Radoš Šućur, Vladimir Kavarić… Predsjednik Nadzornog odbora Saveza je Milorad Katnić, a komesar svih muških liga Miomir M. Mugoša.

I tenis je na cijeni kod novobogataša. Pa su u upravnom odboru Teniskog saveza Crne Gore i građevinski biznismen Blagota Baća Radović, predsjednik Skupštine Glavnog grada dr Đorđe Suhih, bivši gradonačelnik Ulcinja Nazif Cungu…

Kadrovski je jak i jedan od najtrofejnijih crnogorskih sportova – rukomet. Ministar prosvjete Predrag Bošković je od kraja 2006. na čelu Ženskog rukometnog kluba Budućnost, a od 2011. je predsjednik Rukometnog saveza CG. Potpredsjednica RSCG je ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević. Kovačevićeva je i potpredsjednica Crnogorskog olimpijskog komiteta. Cijela Vlada – reprezentacija.

U aprilu ove godine održana je međunarodna konferencija Sportska dostignuća. Premijer je tada izjavio da je ,,Sport najprestižnija djelatnost u zemlji”. Pored brojnih DPS funkcionera, koji upravljaju sportskim savezima, u Odboru konferencije bili su i rektorka Radmila Vojvodić, ministarska nauke Sanja Vlahović, gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović…

Iako u crnogorskom vaterpolu ne manjka sportskih stručnjaka, a pojedini su i angažovani u upravi Vaterpolo saveza, čelno mjesto zauzima Srđan Kovačević, predsjednik Odbora direktora EPCG i član DPS-ove Komisije za održivi razvoj. Njegov potpredsjednik je Aleksandar Tičić, savjetnik premijera za preduzetništvo i strana ulaganja. Nedavno je podnio ostvaku zbog budvanske afere.

Da od DPS kadrovika nema boljih za upravljanje sportskim savezima pokazuju i primjeri Odbojkaškog saveza CG – predsjednika Dragana Marovića, nakon sudske presude, zamijenio je Cvetko Pajković, sekretar Sekretarijata za investicije Opštine Budva; predsjednik Atletskog saveza CG je Milorad Vuletić, poslanik DPS-a u Skupštini CG; Predsjednik Planinarskog saveza CG je Darko Brajušković, bivši DPS gradonačelnik Kolašina, koji je ovu funkciju dobio nakon što je njegova partija izgubila opštinsku vlast… Iznimka je predsjednica Crnogorskog skijaškog saveza Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore.

Pored Skijaškog, jedan od rijetkih saveza na čijem čelu nije deklarisani DPS-ovac je i Fudbalski savez CG. O tome da je Dejan Savićević, predsjednik FSCG, pomogao Đukanoviću da uspostavi veze sa italijanskim investitorima, prije svega Berluskonijem, Monitor je već pisao. Đukanović je uoči izbora Savićevića za prvog čovjeka Saveza, naglasio: ,,Sve da je i šešeljevac, a ne to što jeste, Savićević će – svidjelo se to vama ili ne – biti predsjednik”.

Savićeviću društvo u upravi FSCG prave partijski poznavaoci fudbala: potpredsjednici Boro Lazović, prvi čovjek budvanskog DPS-a; Vladan Vučelić, šef DPS-a Podgorice; Vojislav Došljak, sekretar Opštinskog odbora DPS – Berane, i Milenko Maraš, predsjednik Skupštine GO Golubovci. U Izvršnom odboru su i: Kemal Đečević, direktor Fonda rada i predsjednik Nadzornog odbora DPS-a, poslanik DPS-a i član Predsjedništva te partije Melvudin Nuhodžić, Mihailo Đurović, direktor JP Morsko dobro i predsjednik Opštinskog odbora SDP-a Budva…

U statutima većine sportskih saveza piše da su nepolitičke i nestranačke organizacije ili da su neutralni po političkim pitanjima. U praksi, na predizbornim skupovima, kada se visokom funkcioneru partije, ministru i predsjedniku Saveza Predragu Boškoviću pomute tokom govora funkcije, to zvuči ovako: ,,Okupili smo se večeras ovdje da svi zajedno kažemo jedno veliko Naprijed Crna Goro. Kao što su to uradile naše rukometašice, naši košarkaši, naši vaterpolisti i svi oni sportisti Crne Gore koji su ove godine i prethodnih godina pronosili slavu Crne Gore…”.

Poput političkih mitinga, u sportskoj i ostalim državnim slavljima, sve češće, mogu uživati samo odabrani, jer je, kako premijer izjavi, sport postao ,,najprestižnija djelatnost”. Postala je praksa da se za važne, reprezentativne ili klupske utakmice ulaznice dijele ,,ispod ruke” preduzećima, ustanovama, članovima partije. Pa se i sportske manifestacije, uz obaveznu asistenciju policije, pretvaraju u privatno-političke performanse.

Većini sportista to ne smeta, kao ni zloupotreba njihovih rezultata tokom predizbornih ili drugih kampanja vlasti. S druge strane, kada treba stati u odbranu kolega kojima je ta ista vlast prebila rebra – ćute. Znaju dobro da je važno učestvovati, ali je još važnije biti uz vlast.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo