Povežite se sa nama

MONITORING

Skupa sloboda

Objavljeno prije

16 godina

na

sveto

Ove sedmice na skupštinskoj raspravi našao se vladin predlog za izmjene Krivičnog zakona Crne Gore, koji, kako su saopštili predlagači, predviđa ,,dalju dekriminalizaciju klevete”. Poslanici su tokom rasprave podržali taj prijedlog, ali će se o njemu glasati nekom drugom prilikom. Najnovijim izmjenama KZCG postupak zbog klevete i uvrede moći će da se okonča javnim objavljivanjem presude, bez izricanja krivične sankcije. Novina je zakonska stavka koja kaže da se za klevetu ne kažnjava novinar koji je, pri davanju informacije, postupao ,,sa dužnom profesionalnom pažnjom”.

Izmjene Krivičnog zakona, neće, smatraju u civilnom sektoru i u medijima, promijeniti dosadašnju praksu crnogorskih sudova – da zbog tužbi za klevetu izriču visoke novčane kazne medijima, gušeći tako slobodu izražavanja.

Tea Gorjanc-Prelević, advokatica i izvršna direktorka NVO Akcija za ljudska prava, ocijenila je da je riječ tek o kozmetičkim promjenama. Ona kaže da je odredba ,,dužna profesionalna pažnja” neprecizna, i da ostavlja prostor sudijama da je tumače na različite načine. ,,Na žalost, te promjene nijesu dovoljne da dovedu do značajnih promjena u sudskoj praksi koje su neophodne”.

VISOKE KAZNE: U Crnoj Gori mediji podliježu dvostrukoj odgovornosti – krivičnoj i parničnoj. Paralelno sa osudom za krivično djelo klevete, Zakon o medijima propisuje da osnivač medija i novinar kao autor mogu biti tuženi za naknadu štete.

Izmjenama Krivičnog zakona iz 2004. godine ukinuta je zatvorska kazna za krivično djelo klevete i preinačena u novčanu. Po tom rješenju, minimalna kazna za klevetu je hiljadu i dvjesta eura, a maksimalna – 14 hiljada eura. Izmjenama KZCG visina kazni ostaće nepromijenjena, iako je nedavno Svetozar Marović, potpredsjednik Vlade za politički sistem najavio dekriminalizaciju klevete, i svođenje novčanih kazni na simbolične iznose od jednog eura.

Praksa pokazuje da se u Crnoj Gori pred sudom zbog klevete nalaze najčešće nezavisni mediji. Nedjeljnik Monitor i dnevnici Vijesti i Dan tuženi su za iznos od približno 13 miliona eura kazni za klevetu i duševne bolove. Iz tuženih medija ističu da je “indikativno da su većinu tužbi protiv navedenih medija podnijeli ljudi bliski premijeru Milu Đukanoviću”. Đukanović je, svojevremeno, tužio dnevnik Vijesti tražeći odštetu od milion eura. Taj je iznos, smatraju u civilnom sektoru i profesionalnim medijskim udruženjima, postao reper mnogim tužiocima po kasnije podnesenim tužbama protiv nezavisnih medija.

Premijer Đukanović će, prema najsvježijoj presudi Osnovnog suda u Podgorici, koju je potvrdio Viši sud u Podgorici, od dnevnika Dan za ,,pretrpljene duševne bolove” dobiti 14 hiljada eura zbog prenošenja tekstova iz beogradske Arene u vezi afere S.Č. iz 2003. godine u kojoj su pominjani mnogi crnogorski zvaničnici.

Nije prvi put da crnogorski sudovi Đukanoviću u tužbama koje je pokrenuo protiv medija dosude visoke novčane kazne. Đukanović je od dnevnika Dan već dobio 15 hiljada eura 2003. godine. Presudu je potpisao sudija Zoran Pažin, koji je potom izabran za predsjednika tog suda. Nedavno je postao zastupnik Crne Gore u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Takođe, u slučaju Đukanović protiv Vijesti, kada je premijer tužio direktora te novine Željka Ivanovića jer je Ivanović optužio premijeru bliske ljude da stoje iza fizičkog napada na njega, Viši sud je odlučio da Vijesti Đukanoviću moraju platiti 10 hiljada eura. Tako je preinačena presuda Osnovnog suda da se Đukanoviću na ime duševnih bolova plati 20 hiljada eura.

Zbog tužbi za klevetu urednik Monitora Veseljko Koprivica kažnjen je sa 35 hiljada eura, što je jedna od najvećih novčanih kazni izrečena u posljednje vrijeme. Koprivica, između ostalog, odgovara za tekst iako nije njegovog autor. Zakon o medijima iz 2002. ne predviđa odgovornost glavnog i odgovornog urednika po tužbi za klevetu.

IGNORISANJE MEĐUNARODNIH APELA: Kleveta u Crnoj Gori nije dekriminalizovana, bez obzira na apele domaće i strane stručne javnosti. Predstavnik Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju za slobodu medija Mikloš Harašti je još 2008. izjavio da je OEBS ,,apelovao na crnogorsku Vladu da potpuno dekreminalizuje to djelo, a nadležnost za takve slučajeve prenese na civilne sudove”.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope (PSSE) usvojila je početkom ove godine preporuku Komitetu ministara SE u kojoj se naglašava da zakoni o kleveti ne bi trebalo da se koriste da se ućutkaju kritike i ironije u medijima. ,,Kritički mediji igraju značajnu ulogu u otkrivanju i osvjetljavanju korupcije i organizovanog kriminala. Javnost ima pravo da bude informisana od strane medija o takvim činjenicama. Države bi trebalo da podrže takve medije”, piše u preporuci.

Ministar pravde Miraš Radović je ocijenio da dekriminalizacija klevete ne dolazi u obzir. ,,Sloboda izražavanja nije neograničena i može imati loše posljedice po ljude i društvo. Ne postoji neograničena sloboda izražavanja, čak ni za medijsko pokrivanje pitanja od velikog javnog interesa”. Istu ocjenu prethodno je iznio i premijer Đukanović u Skupštini.
Iako je tačno da su tek tri evropske zemlje, među kojima i Bosna i Hercegovina, dekriminalizovale klevetu , crnogorski zvaničnici su zaboravili da dodaju da se krivične sankcije za klevetu u evropskim zemljama veoma rijetko koriste. U posljednje dvije decenije nije zabilježen nijedan slučaj osude novinara ili urednika na kaznu zatvora u bilo kojoj zemlji Evropske unije – osim u Poljskoj i u Mađarskoj prije njihovog ulaska u EU. Sudska praksa pokazuje da se u ovim zemljama za klevetu uglavnom sudi u parničnom postupku u procentu većem i od 95 odsto.
Crnogorske vlasti oglušile su se i na apele i ocjene mnogih međunarodnih izvještaja u kojima se kaže da je crnogorsko sudstvo pod političkim uticajem, te da sudska praksa kažnjavanja visokim novčanim kaznama nezavisnih medija ugrožava slobodu izražavanja. U posljednjem izvještaju Evropske komisije (EK) o napretku konstatuje se da se ,,predmeti klevete protiv medija i dalje koriste kao sredstvo vršenja pritiska na nezavisno novinarstvo”, te da ,,u takvim predmetima sudovi izriču nesrazmjerne novčane kazne”. Iste ocjene date su i u izvještaju Stejt departmenta, američke organizacije Fridom haus… Crna Gora je, takođe, prema najnovijem izvještaju o stanju medijskih sloboda u svijetu organizacije Reporteri bez granica iz 2009. godine, u odnosu na izvještaj iz 2008. godine pala za 24 mjesta upravo zbog sve češće prakse visokih sudskih kazni izrečenih protiv medija.

Dragan Mugoša, portparol delegacije EU u Crnoj Gori podsjeća za Monitor da je evropski standard vezan za medijske slobode sadržan u članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, i da su ti standardi odslikani u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. ,,Govoreći o kleveti, pratili smo nekoliko slučajeva koji su rezultirali kaznom za medije. Želimo da naglasimo da je veoma važno da zakonske sankcije za klevetu budu proporcionalne, kao i da odgovaraju demonstrativnoj odšteti. Ovaj standard je dio zaključka konferencije OEBS-a održane u Parizu 2003., koja se oslanja na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava”, napominje on.
NEZNANJE ILI PRITISAK: Tea Gorjanc-Prelević podsjeća da je Crna Gora primljena u Savjet Evrope pod uslovom da obezbijedi da domaći sudovi primjenjuju standarde iz prakse Evropskog suda za ljudska prava. ,,To se najčešće ne dešava iako se sudijama više od deset godina obezbijeđuju seminari na temu prava slobode izražavanja”, kaže ona.

Visina kazni nije jedini problem sudskih presuda protiv medija.

U slučaju Emir Kusturica protiv Monitora i Andreja Nikolaidisa pravosnažnom sudskom presudom je novinarima uskraćeno pravo da kritikuju i polemišu sa stavovima javnih ličnosti. Potom je, u slučaju uprava Željezare Nikšić protiv Nebojše Medojevića i Vijesti, medijima stavljeno do znanja da je kažnjivo objavljivati mišljenja i stavove opozicionih političara.

U slučaju sudije Ivice Stanković protiv novinara Petra Komnenića i Monitora, sud je presudio u korist Stankovića iako je Radovan Mandić, nekadašnji sudija Višeg suda u Podgorici potvrdio sve navode iz teksta o (ne)zakonitom prisluškivanju sudija. Po ocjeni suda Komnenić je kriv jer je povjerovao dokumentima i tvrdnjama tada visokorangiranog pravosudnog zvaničnika.

Problem je što naši zakoni, smatra Tea Gorjanc-Prelević, kako to nalaže Evropski sud ne zahtijevaju od sudija da ustanove je li u pitanju bila tema od javnog interesa ili ne, da razlikuju je li navodno uvrijeđen ili oklevetan političar ili druga javna osoba koja mora trpjeti veći stepen kritike. Osnova da se mediji kazne nije bilo, kaže ona, i zbog toga što su postojali objektivni razlozi da se vjeruje u opravdanost ili tačnost onoga o čemu su iznijeti činjenični ili vrijednosni sudovi: „U takvim situacijama se ne može zahtijevati apsolutno dokazivanje istinitosti informacija ili iznijetih vrijednosnih sudova”, kaže ona.

Akcija za ljudska prava se, kaže ona, zbog toga zalaže da se krivična dela klevete i uvrede u potpunosti brišu, a da se građanska odgovornost precizira, po ugledu na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te da se dopunom Zakona o medijima ili Zakona o obligacionim odnosima jasno propišu evropski standardi.

,,Demokratskog društva nema u klimi nezamjeranja i nekritikovanja, već u obezbijeđenom prostoru za kritiku i živu javnu debatu”, ocjenjuje ona.

Iako se deklarativno zalažu za evropske vrijednosti, crnogorske vlasti su posljednjim izmjenama KZ obavile samo kozmetičke promjene. Medijima koje ne kontoliše vlast i dalje prijete visoke novčane kazne

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Zoran RADULOVIĆ

(Projekat je podržan od strane Delegacije EU u Crnoj Gori, a svi nalazi su isključivo rezultat istraživanja našeg novinarskog tima)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

FINANSIRANJE CRNOGORSKOG SPORTA: Lavirint politike, tajni i privilegija

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta i na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…), koji je glavni izvor prihoda na Zapadu, kod nas je na zanemarljivom nivou

 

 

Budžetom Glavnog grada Podgorice za 2026. godinu je opredijeljeno četiri miliona i 260 hiljada eura za sufinansiranje programa rada sportskih klubova čiji je osnivač Glavni grad Podgorica, saopšteno je prošle sedmice. To su muški i ženski rukometni klub Budućnost, kao i košarkaški, fudbalski, odbojkaški i plivački vaterpolo klub.

FK Budućnost, koji je prošle godine proslavio vijek postojanja, je dobio najveći dio novca – dva miliona eura. Košarkaški klub Budućnost Voli, koji je jedini gradski reprezent na regionalnim i evropskim klubskim takmičenjima, dobio je 700.000 eura.

,,Smatram da 700 hiljada eura nije dovoljno za klub koji pravi rezultate na regionalnom i evropskom nivou. Razumijem potrebe FK Budućnost, želim im da izađu iz krize i da se stabilizuju. Naš projekat je ipak najznačajniji, pravimo dobre rezultate, a onda izostane podrška vlasnika. Smatram da je 700 hiljada malo, jer bi bilo pogubno da se KK Budućnost vrati na nivo da igra samo domaća takmičenja“, kazao je nakon raspodjele iz gradske kase predsjednik KK Budućnost Dragan Bokan, dodajući da – „niko u Evropi ne igra bolje sa manjim budžetom.

Bokanova kompanija Voli je generalni sponzor ovog kluba. Sredinom prošle godine gradonaćelnik Podgorice Saša Mujović govoreći o finansijskoj podršci KK Budućnost izjavio je: ,,Grad je ove godine opredijelio sredstva koja će ići u smislu podrške klubu — do nekih milion eura. Ja znam da je to nedovoljno. Imamo kvalitetnog sponzora Voli, koji daje oko dva miliona eura, ali treba značajnija podrška države, odnosno državnih kompanija. Planirali smo naredne godine da damo 1,5 milion — što je istorijski budžet za klub”.

Ipak, sredstva od grada su ove godine značajno manja. Pored finansiranja od strane osnivača i kompanije Voli, KK Budućnost ima još preko 20 sponzora. Sve to nije dovoljno jer se sa godišnjim budžetom od oko 5,5 miliona eura, takmiči sa klubovima čiji budžeti su daleko veći – Crvene zvezda (20 miliona), Partizan (23 miliona), dok najbolji košarkaški klubovi iz Španije i Turske imaju budžete od preko 30 i 40 miliona eura.

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta, zatim na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…) koji je glavni izvor prihoda na Zapadu kod nas je na zanemarljivom nivou.

,,Crnogorski sport se finansira uglavnom iz ‘državnog novca’. Za finansiranje sportskih saveza, Crnogorskog olimpijskog komiteta i Paraolimpijskog komiteta Crne Gore iz državnog budžeta izdvaja se oko 0,20 odsto. To je najmanje od svih zemalja iz okruženja i apsolutno je nedovoljno za realizaciju svih programa naših nacionalnih selekcija, kao i pojedinačnog sporta. Finasiranje sporta se konstantno predstavlja kao izdvajanje Vlade i ponavlja matrica da je ‘ova ili ona Vlada do sada izdvojila najviše od svih’, a ne kao nešto što bi trebalo da bude ‘opšta stvar’ i da ne zavisi od političkih odluka”, kaže za Monitor dugogodišnji sportski novinar Aleksandar Radović.

Iz državnog budžeta novac se izdvaja za nacionalne sportske saveze, Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet, sportsku infrastrukturu, organizaciju međunarodnih takmičenja, programe za djecu i mlade. Izdvajanja za sport na nacionalnom nivou su simbolična i daleko od prosjeka EU od jedan odsto iz budžeta.

,,Nije novina ukazati da se crnogorski sport nalazi u najtežem trenutku, a da donosioci odluka i dugogodišnji predstavnici sportskog pokreta, posebno rukovodstvo Crnogorskog olimpijskog komiteta i dalje izbjegavaju da preuzmu odgovornost’’, kaže za Monitor Marko Begović, doktor sportskih nauka i univerzitetski profesor u Norveškoj. On navodi da su sportisti i sportski radnici pod ozbiljnim pritiskom i u stalnom raskoraku između njihovih osnovnih potreba i načina na koji stranačka politika i pojedinci raspodjeljuju javna sredstva. ,,Iako se budžeti kako na državnom tako i na lokalnom nivou kontinuirano uvećaju, rezultati, efikasnost i transparentnost izostaju pokazujući suštinski slabost. Sistem ne funkcioniše u korist onih kojima je najpotrebniji, sportista i sportskih radnika, već kupovini i očuvanju pozicija u sportskim organima odlučivanja’’, navodi Begović.

Na čelu COK-a je preko 20 godina Duško Simonović, a za novi četvorogodišnji mandat izabran je krajem 2024. Begović smatra da ova krovna organizacija prednjači sa sistemom dvostrukog finansiranja, koji godinama traži i dobija novac za troškove koje zapravo pokrivaju međunarodne organizacije, poput smještaja sportista i sportskih radnika ili troškova prevoza. ,,Takođe COK godinama dobija novac za pripremu aktivnosti, što je u direktnoj nadležnosti nacionalnih sportskih saveza. Takav model kreira ambijent u kojem se sport finansira radi održavanja pozicija, a ne razvoja i sportskih postignuća’’, smatra Begović.

Pored novca iz budžeta, državne kompanije su te koje finansiraju sportske saveze. Elektroprivreda Crne Gore je najveći sponzor sportskih saveza i klubova, slijede Morsko dobro, Luka Bar, Pošta CG, CEDIS, Aerodromi, Rudnik uglja…

Od privatnih kompanija pored Volija koji je vezan za KK Budućnost, Bemax sponzoriše Rukometni savez, sponzori Fudbalskog saveza su kladionice Meridianbet, CKB banka…

U Crnoj Gori nema državnog registra sportskih sponzorstava pa većina sponzorskih ugovora privatnih firmi nije javno dostupna, osim kada kompanije same objave na svojim sajtovima ili u medijima.

,,Rijetko kada se javnosti saopšte detalji, odnosno visina tih sponzorskih ugovora, ali riječ je uglavnom o ‘simboličnim’ iznosima u poređenju sa ugovorima kakve potpisuju najjači sportski klubovi čak i iz zemalja okruženja”, kaže Radović.

On navodi da se spekuliše da je godišnji ugovor koji je FK Budućnost potpisala sa jednom od kompanija koje se bave igrama na sreću dovoljan da se ,,pokrije” jedna mjesečna plata igračkog i trenerskog kadra.  Odnosno, da je sedam puta manji od dva miliona eura, koliko je Glavni grad nedavno obezbijedio klubu čiji je vlasnik.

Pojedine sportske organizacije i klubovi nerijetko funkcionišu u okviru ad hoc sistema finansiranja, pri čemu se kroz mehanizme diskrecionih ovlašćenja pojedinim subjektima gotovo daje gotovo monopolski položaj, u okviru određene grane sporta, tvrdi Begović. ,,Takav pristup je u suprotnosti sa komunitarnim pravom Evropske unije, na što je i Agencija za zaštitu konkurencije ukazala u svom mišljenju. Zbog takvih i sličnih odluka ostaje nejasno šta se zapravo finansira, razvoj masovnog sporta, što predstavlja evropski standard, ili plate i naknade, najčešće inostranih sportista i donosilaca odluka’’, objašnjava Begović.

Kao ogledalo nefunkcionalnosti sistema, Begović navodi kontinuirano urušavanje radnih i drugih prava sportistima i sportskim radnicima, za što kao primjer ističe slučaj rukometašice Milene Raičević. Nakon što je 2023. tužila ŽRK Budućnost zbog neisplaćenih plata tokom trudničkog bolovanja, klub je prebacio u drugi tim, a zatim je izostavljena i sa spiska reprezentativki.

,,Ovaj konkretan slučaj samo je dio šireg sistem problema dugogodišnjeg zapostavljanja ustavom zagarantovanih prava sportista i sportskih radnika, ali i onih djela vezanih za utaju poreza i neplaćanje obaveznih doprinosa. Tako dolazimo do činjenica da večina naših sportista i sportskih radnika nemaju odgovarajući radno-pravni status shodno Zakonu o sportu ali i Zakonu o radu’’, ističe Begović.

Da je ovakav sistem finansiranja sportskih kolektiva i klubova davno prevaziđen u razvijenom svijetu, navodi Radović. On smatra da je neminovno stvaranje uslova za uključivanje privatnog kapitala, odnosno privatizaciju.  ,,Ne da bi se država distancirala od sporta kao javnog interesa, već kao pokušaj izlaska iz začaranog kruga zavisnosti od budžeta i političkih odluka. Dok su klubovi formalno ‘gradski’ ili ‘državni’, odgovornost za rezultate i poslovanje je nejasna. Privatni vlasnik ili strateški partner, uz jasno definisana pravila, obaveze i kontrolne mehanizme, imao bi interes da ulaže, razvija infrastrukturu, omladinske škole i tržišnu vrijednost kluba, umjesto da sport funkcioniše kao godišnji trošak lokalnih ili državnog budžeta”, zaključuje Radović.

Begović nije otimista da će se nešto promijeniti: ,,Postavlja se pitanje da li će se novac građana i dalje trošiti na održavanje zatvorenog sistema, privilegija i nepotizma kao u slučaju Crnogorskog olimpijskog komiteta, ili će se, po uzoru na evropske standarde, uspostaviti sistem finansiranja zasnovan na javnom interesu, potrebama građana i sportskim postignućima’’.

U lavirintu manjka novca, nemanja strategije i viška politike, svaki sportski uspjeh je dragocjen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Prioriteti se znaju

 

 

Konačno je u Termoelektrani Pljevlja pušten u industrijski probni rad sistem za odsumporavanje dimnih gasova. Dobrim vijestima pohvalili su se, prošlog petka, iz EPCG. Ustvrdivši da su prva mjerenja pokazala vrijednosti emisija “bolje od projektovanih”.

“Prema inicijalnim mjerenjima, koncentracija sumpor-dioksida (SO₂) na izlazu iz postrojenja svedena je na oko 61 mg/m³, što predstavlja višestruko niži nivo u odnosu na ranije vrijednosti emisija, koje su u martu 2025. godine iznosile oko 4.544 mg/m³, odnosno poslije adaptacije kotla i dimnjaka 3.249 mg/m³ u decembru 2025. godine”, stoji u saopštenju najveće državne kompanije. “Ukoliko se ovi rezultati zadrže, postrojenja za smanjenje emisija azotnih i sumpornih oksida radiće u skladu sa strogim direktivama EU koje se odnose na rad postrojenja sa industrijskim emisijama”.

Šta biva ukoliko se rezultati ne održe, to nam iz EPCG još nijesu kazali. Da ne remete značaj aktuelnog podatka po kome je emisija sumpor-dioksida iz TE Pljevlja u februaru skoro 55 puta manja nego u decembru. O mogućnosti da TE Pljevlja bude ugašena zbog nemogućnosti da se uklopi u ekološke standarde EU,pričaćemo drugom prilikom. Kad za druge opcije  bude kasno. Ukoliko se, prije toga, Termoelektrana ne zaustavi/ugasi iz nekog drugog razloga. Recimo, zbog nedostatka uglja.

Bez mnogo pompe i (ne)zasluženog publiciteta, prošla je vijest da Ćehotina ponovo teče starim koritom. Onim što je, uporedo sa ekološkom rekonstrukcijom TE, izmještano tokom prošle godine. Pa je svečano pušteno u probni rad 23.decembra, kao “kapitalni projekat koji ima izuzetan značaj za energetsku stabilnost države”.

Prema planu, očekivalo se da nedležne komisije potvrde da je projekat (novo korito rijeke) ispravno izveden, nakon čega je trebalo zatvoriti tunel starog korita rijeke i intenzivirati radove na otkrivci obližnjeg rudokopa. Međutim, prije nego su stručnjaci rekli svoje, pale su januarske kiše. Pokazalo se kako novo betonsko korito  ne drži vodu. “U međuvremenu su evidentirani i neki tehnički problemi na novom koritu, pa zbog otklanjanja uočenih nedostataka koje je trebalo riješiti, sva voda iz rijeke teče starim koritom”. A to bi, upozoravaju verzirani, moglo aktivirati klizišta i ugroziti radove na novom nalazištu uglja. Bez koga dalji rad Termoelektrane postaje organizaciono i ekonomski upitan.

Kao da novonastali problem nije dovoljan za glavobolju čelnicima energetske kompanije u Nikšiću i njene ćerke firme u Pljevljima, pojavili su se i zahtjevi da se objelodani kompletna dokumentacija o izvedenim radovima, finansijska konstrukcija, projektna dokumentacija i cijena dopunskih radova…

Mora da je u pitanju još jedna DPS ujdurma. Ili  ipak javni interes? Prilično je izvjesno da tu dilemu neće razriješiti Regulatorna agencija za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN). Imaju dovoljno svojih briga.

Poslanički klubovi u Skupštini nedavno su dobili dopis s prijedlogom da pokrenu inicijativu za razrješenje Veljka Vasiljevića, predsjednika Odbora Agencije.

U obrazloženju prijedloga navodi se da je Vasiljević prekršio odredbe Zakona o energetici koje zabranjuju da se za člana ili predsjednika Odbora bira lice koje “ima lični interes, interes preko bračnog, odnosno vanbračnog supružnika ili neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu za obavljanje energetske djelatnosti…”. Miomir Škopelja, autor obraćanja poslaničkim klubovima i član Odbora REGAGEN (uz Vasiljevića jedini “operativni” član tog tijela, pošto je treća članica na porodiljskom odsustvu) tvrdi da je prvi čovjek Agencije prekršio taj propis.

Vasiljević je primao naknade od EPCG i povezanih subjekata (Solar gradnja, RT Željezara, RT Ćehotina) u periodu izbora i nakon stupanja na funkciju, tvrdi Škopelja, konstatujući kao nesporno da je “postojao lični i finansijski interes u subjektu kome Agencija izdaje licencu”.

Dovoljno da se u Skupštini pokrene postupak za Vasiljevićevo razrješenje? Ili mogu prevagnuti neki drugi interesi, poput onoga da je, prema saznanjima Monitora, Vasiljević uticajan član NSD u Nikšiću. Kadar naklonjen Milutinu Đukanoviću, predsjedniku Odbora direktora EPCG, do mjere da je krajem prošle godine kroz tijela REGAGEN pokušao progurati odluku da se za TE Pljevlja izda licenca za rad do kraja 2035. godine, bez obzira na to što je ona u tom trenutku bila u probnom radu koji su pratile kontroverze po pitanju obima i kvaliteta (ne)završene ekološke rekonstrukcije.

Član 26 Zakona o energetici koji propisuje da član/predsjednik Odbora REGAEGEN ne smije imati “neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu”. Iako u Škopeljinom dopisu nema tog podatka, nije tajna da je nakon imenovanja  Vasiljevića na čelo regulatorne Agencije, u EPCG zapošljen njegov sin Momčilo Vasiljević. Krajem prošle godine primljen je na određeno vrijeme (12 mjeseci), na novoustanovljeno radno mjesto referenta za FC Snabdijevanje.

Monitor je nedavno pisao da je broj zaposlenih u sistemu EPCG (ojačan za dvije nove kompanije – Solar gradnja i Željezara) od 2018. do 2023. porastao za približno 50 odsto. Sa 2.600 na 3.800 uposlenih. I na tome se nije stalo, o čemu svjedoče učestale sistematizacije radnih mjesta u sistemu EPCG.

Intenzitet upošljavanja zaslužnih članova NSD, rođaka i potencijalnih glasača zasmetao je i  koalicionim partnerima. Zato su Milojko Spajić i njegov PES, prema nezvaničnim informacijama insajdera, insistirali da se u EPCG napravi preraspodjela resursa za animiranje glasača. Čime je potvrđena teza da je najvrjednije državno preduzeće nezaobilazan plijen partija na vlasti.

Krenulo se sa vrha. Oktobarskom smjenom tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i izborom Zdravka Dragaša na tu funkciju započet je novi krug partijskog kadriranja u Elektroprivredi Crne Gore. Nezvanično:  Bulatović je smijenjen zbog inertnog odnosa prema kadrovskim interesima PES-a. Iako ga je taj pokret, logikom raspodjele funkcija po dubini, doveo na mjesto izvršnog direktora. Da mu se ne bi desilo isto, Dragaš je krenuo u proces unutarkompanijskog razgraničenja  sa Đukanovićem i njegovom NSD.

Prema navodima insajdera, NSD zadržava stečeno pravo da imenuje menadžere i zapošljava u dijelu kompanije koji se bavi obnovljivim izvorima (računajući Solar gradnju), tgovinu energijom i finansije. Dragaš i PES raspolažu ostatkom EPCG.

Prvi potezi su povučeni: dugogodišnji direktor Direkcije za trgovinu energijom Darko Krivokapić razriješen je dužnosti. Na njegovo mjesto imenovan je Luka Prodanović. Njemu će biti dodijeljena i dva savjetnika sa menadžerskim ugovorima. Uz jednog zatečenog.  Sa druge strane smijenjen je Tomaš Damjanović, doskorašnji rukovodilac sektora za korporativne komunikacije. Na njegovo mjesto imenovana je Milica Abramović.  Ponovo, plus jedno novootvoreno savjetničko mjesto.

Partijska kadriranja unutar EPCG biće nastavljena na prvoj narednoj sjednici Odbora direktora EPCG. Sjednica je  iz nekog razloga odložena već dva ili tri puta. Teren je pripremljen i tako što su budući menadžeri sa partijskom prohodnošću, preko nedavno realizovanih konkursa o zapošljavanju, primljeni na radna mjesta u EPCG, tako da se njihov napredak u službi može obaviti bez javnog oglašavanja.

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Lični/partijski interesi odavno su postali preči od sadašnjosti i budućnosti državnih kompanija. Makar na njima počivala i ekonomska održivost Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I NAŠE PARE: Da ih nije sramota

Objavljeno prije

2 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca nezaobilazno obećanje je bilo da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Sad se ministar poljoprivrede crveni u Skoplju „kakvim je autom došao“. Nije precizirao je li ga je ubila sramota zbog starijeg audija ili skoro novog hyundaia. Sigurno je samo da se za ministrovo auto izdvojilo novih 70 hiljada eura

 

 

Početkom ove sedmice poslanici Skupštine nijesu se, kako je bilo najavljeno, izjašnjavali o kandidatu za sudiju Ustavnog suda. Imaju kad.

Umjesto toga bavili su se važnijim stvarima – osjećajem sramote. Opozicija je pitala ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića koja je bila preša da se 70.000 eura pomoći seoskom stanovništvu, preusmjeri na nabavku službenog automobila za njegove – ministarske potrebe.

Odgovor ministra Jokovića, o neadekvatnom voznom parku, zaslužuje istaknuto mjesto u analima ovdašnjeg parlamentarizma: ,,Kad sam došao u Skoplje, sramota me bila kakvim sam autom došao, a sa kakvim su moje kolege. Vjerujte mi, htio sam da idem u rent a car da ljudi ne gledaju, ili da uzmam taksi”, izjavio je u Skupštini. Da preduprijedi osjećaj eventualne buduće nacionalne sramote, Joković se zarekao da će ubuduće tražiti adekvatno vozilo. I ne samo to: ,,Pa i ako ja ne budem ministar diću ruku, ako bi odlučivao i bio u situaciji”.

Kako je Joković još uvijek u ministartskoj situaciji, problem će biti riješen – 70.000 hiljada eura uzeće se od poljoprivrednika, da više ne bi pucala regionalna i međunarodna ministarska bruka. Joković nije pecizirao zbog kojeg automobila ,koji kao ministar koristi, se crvenio u Skoplju, starijeg audija ili skoro novog hyundaia.

Da ministra nije prevladao osjećaj sramote pred voznim parkom kolega, mogao se sjetiti i da je premijer Zdravko Krivokapić prvi dan, nakon promjena, simbolično na posao došao taksijem. Prođe taj jedan dan.

Da je vladajuća većina za relativno kratko vrijeme skroz potonula u komfor vlasti za koje je oštro kritikovala prethodnike, govore i novonajavljene promjene u Skupštini.

Novim Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji Službe Skupštine biće otvoreno 107 novih radnih pozicija u najvećem zakonodavnom domu. U tu svrhu kreiran je i budžet Skupštine za ovu godinu, koji iznosi 15.6 miliona eura, i koji je za preko milion i 100 hiljada veći nego prošlogodišnji. Od predviđenog budžeta za ovu godinu, gotovo osam miliona eura (7.951.911) namijenjeno je za upravljanje i administraciju parlamenta – povećanje od skoro milion i 600 hiljada eura u odnosu na 2025. (6.356.741) za iste potrebe.

Novim aktom propisano je da će parlament odsad imati tri zamjenika generalnog sekretara, umjesto dosadašnjih dva. Čelnik parlamenta Andrija Mandić (Nova srpska demokratija) sad će, osim šefa kabineta, imati i njegovog zamjenika, dok mu broj savjetnika ostaje isti – devet.

Potpredsjednici Skupštine Boris Pejović (Pokret Evropa sad), Zdenka Popović (Demokrate), Nikola Camaj (Albanski forum), Mirsad Nurković (Bošnjačka stranka) i Nikola Rakočević (Demokratska partija socijalista) sad će imati pravo na ukupno 10 savjetnika – dva više nego što je bilo predviđeno ranijim planom.

Prema pisanju Vijesti na najvećem ,,dobitku” je Sektor za pravne, kadrovske, finansijske i opšte poslove, u kom će, umjesto dosadašnjih 61, moći da se zaposli 99 osoba. Osim određenog broja samostalnih savjetnika kojima su potrebne fakultetske diplome, u tom sektoru se zapošljava i veliki broj referenta kojima je za obavljanje poslova poput vozača, kurira, operatera za štamparske poslove, portira, tehničara, domara, higijeničara, namještenika – potrebna diploma srednje škole ili niže.

Odsjek za pripremu i obradu sjednica parlamenta mogao bi dobiti dodatnog savjetnika (sa šest na sedam zaposlenih), a Odsjek fonografskih i štampanih zapisa još tri zaposlena (s 14 na 17).

U Skupštini planiraju i nove odsjeke, biroe, sekreterijate i odjeljenja u kojima će moći  da zaposle 34 osobe.

Odsjek za sajber bezbjednost i digitalnu otpornost mogao bi da ima pet zaposlenih, kao i Odsjek za zakonodavsto.

Sekreterijati Ženskog kluba i Zelene poslaničke grupe mogli bi da dobiju po četiri zaposlena (sekretar i tri savjetnika), a uveden je i Biro za planiranje i koordinaciju razvojne i projektne saradnje koji će zapošljavati četiri osobe (šefa i tri samostalna savjetnika). Novoformirano Odjeljenje za međunarodne odnose moglo bi da ima 12 zaposlenih.

Još nema računice  koliko je to novih službenih autobomila, kancelarija i fotelja…

Monitor je prošle godine pisao da je za tri godine Skupština na kupovinu novih automobila potrošila blizu 600 hiljada eura. U stopu su je pratile i druge institucije.

Institut Alternativa je početkom 2024. godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na vijeme prije promjena 2020., veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se kupio u međuvremenu, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000.

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca  bilo je nezaobilazno  obećanje da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Tim ,,simbolom bahatosti” bivše vlasti, kako su govorili.  Prošlost je i dalje tu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo