Ove sedmice na skupštinskoj raspravi našao se vladin predlog za izmjene Krivičnog zakona Crne Gore, koji, kako su saopštili predlagači, predviđa ,,dalju dekriminalizaciju klevete”. Poslanici su tokom rasprave podržali taj prijedlog, ali će se o njemu glasati nekom drugom prilikom. Najnovijim izmjenama KZCG postupak zbog klevete i uvrede moći će da se okonča javnim objavljivanjem presude, bez izricanja krivične sankcije. Novina je zakonska stavka koja kaže da se za klevetu ne kažnjava novinar koji je, pri davanju informacije, postupao ,,sa dužnom profesionalnom pažnjom”.
Izmjene Krivičnog zakona, neće, smatraju u civilnom sektoru i u medijima, promijeniti dosadašnju praksu crnogorskih sudova – da zbog tužbi za klevetu izriču visoke novčane kazne medijima, gušeći tako slobodu izražavanja.
Tea Gorjanc-Prelević, advokatica i izvršna direktorka NVO Akcija za ljudska prava, ocijenila je da je riječ tek o kozmetičkim promjenama. Ona kaže da je odredba ,,dužna profesionalna pažnja” neprecizna, i da ostavlja prostor sudijama da je tumače na različite načine. ,,Na žalost, te promjene nijesu dovoljne da dovedu do značajnih promjena u sudskoj praksi koje su neophodne”.
VISOKE KAZNE: U Crnoj Gori mediji podliježu dvostrukoj odgovornosti – krivičnoj i parničnoj. Paralelno sa osudom za krivično djelo klevete, Zakon o medijima propisuje da osnivač medija i novinar kao autor mogu biti tuženi za naknadu štete.
Izmjenama Krivičnog zakona iz 2004. godine ukinuta je zatvorska kazna za krivično djelo klevete i preinačena u novčanu. Po tom rješenju, minimalna kazna za klevetu je hiljadu i dvjesta eura, a maksimalna – 14 hiljada eura. Izmjenama KZCG visina kazni ostaće nepromijenjena, iako je nedavno Svetozar Marović, potpredsjednik Vlade za politički sistem najavio dekriminalizaciju klevete, i svođenje novčanih kazni na simbolične iznose od jednog eura.
Praksa pokazuje da se u Crnoj Gori pred sudom zbog klevete nalaze najčešće nezavisni mediji. Nedjeljnik Monitor i dnevnici Vijesti i Dan tuženi su za iznos od približno 13 miliona eura kazni za klevetu i duševne bolove. Iz tuženih medija ističu da je “indikativno da su većinu tužbi protiv navedenih medija podnijeli ljudi bliski premijeru Milu Đukanoviću”. Đukanović je, svojevremeno, tužio dnevnik Vijesti tražeći odštetu od milion eura. Taj je iznos, smatraju u civilnom sektoru i profesionalnim medijskim udruženjima, postao reper mnogim tužiocima po kasnije podnesenim tužbama protiv nezavisnih medija.
Premijer Đukanović će, prema najsvježijoj presudi Osnovnog suda u Podgorici, koju je potvrdio Viši sud u Podgorici, od dnevnika Dan za ,,pretrpljene duševne bolove” dobiti 14 hiljada eura zbog prenošenja tekstova iz beogradske Arene u vezi afere S.Č. iz 2003. godine u kojoj su pominjani mnogi crnogorski zvaničnici.
Nije prvi put da crnogorski sudovi Đukanoviću u tužbama koje je pokrenuo protiv medija dosude visoke novčane kazne. Đukanović je od dnevnika Dan već dobio 15 hiljada eura 2003. godine. Presudu je potpisao sudija Zoran Pažin, koji je potom izabran za predsjednika tog suda. Nedavno je postao zastupnik Crne Gore u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Takođe, u slučaju Đukanović protiv Vijesti, kada je premijer tužio direktora te novine Željka Ivanovića jer je Ivanović optužio premijeru bliske ljude da stoje iza fizičkog napada na njega, Viši sud je odlučio da Vijesti Đukanoviću moraju platiti 10 hiljada eura. Tako je preinačena presuda Osnovnog suda da se Đukanoviću na ime duševnih bolova plati 20 hiljada eura.
Zbog tužbi za klevetu urednik Monitora Veseljko Koprivica kažnjen je sa 35 hiljada eura, što je jedna od najvećih novčanih kazni izrečena u posljednje vrijeme. Koprivica, između ostalog, odgovara za tekst iako nije njegovog autor. Zakon o medijima iz 2002. ne predviđa odgovornost glavnog i odgovornog urednika po tužbi za klevetu.
IGNORISANJE MEĐUNARODNIH APELA: Kleveta u Crnoj Gori nije dekriminalizovana, bez obzira na apele domaće i strane stručne javnosti. Predstavnik Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju za slobodu medija Mikloš Harašti je još 2008. izjavio da je OEBS ,,apelovao na crnogorsku Vladu da potpuno dekreminalizuje to djelo, a nadležnost za takve slučajeve prenese na civilne sudove”.
Parlamentarna skupština Savjeta Evrope (PSSE) usvojila je početkom ove godine preporuku Komitetu ministara SE u kojoj se naglašava da zakoni o kleveti ne bi trebalo da se koriste da se ućutkaju kritike i ironije u medijima. ,,Kritički mediji igraju značajnu ulogu u otkrivanju i osvjetljavanju korupcije i organizovanog kriminala. Javnost ima pravo da bude informisana od strane medija o takvim činjenicama. Države bi trebalo da podrže takve medije”, piše u preporuci.
Ministar pravde Miraš Radović je ocijenio da dekriminalizacija klevete ne dolazi u obzir. ,,Sloboda izražavanja nije neograničena i može imati loše posljedice po ljude i društvo. Ne postoji neograničena sloboda izražavanja, čak ni za medijsko pokrivanje pitanja od velikog javnog interesa”. Istu ocjenu prethodno je iznio i premijer Đukanović u Skupštini. Iako je tačno da su tek tri evropske zemlje, među kojima i Bosna i Hercegovina, dekriminalizovale klevetu , crnogorski zvaničnici su zaboravili da dodaju da se krivične sankcije za klevetu u evropskim zemljama veoma rijetko koriste. U posljednje dvije decenije nije zabilježen nijedan slučaj osude novinara ili urednika na kaznu zatvora u bilo kojoj zemlji Evropske unije – osim u Poljskoj i u Mađarskoj prije njihovog ulaska u EU. Sudska praksa pokazuje da se u ovim zemljama za klevetu uglavnom sudi u parničnom postupku u procentu većem i od 95 odsto. Crnogorske vlasti oglušile su se i na apele i ocjene mnogih međunarodnih izvještaja u kojima se kaže da je crnogorsko sudstvo pod političkim uticajem, te da sudska praksa kažnjavanja visokim novčanim kaznama nezavisnih medija ugrožava slobodu izražavanja. U posljednjem izvještaju Evropske komisije (EK) o napretku konstatuje se da se ,,predmeti klevete protiv medija i dalje koriste kao sredstvo vršenja pritiska na nezavisno novinarstvo”, te da ,,u takvim predmetima sudovi izriču nesrazmjerne novčane kazne”. Iste ocjene date su i u izvještaju Stejt departmenta, američke organizacije Fridom haus… Crna Gora je, takođe, prema najnovijem izvještaju o stanju medijskih sloboda u svijetu organizacije Reporteri bez granica iz 2009. godine, u odnosu na izvještaj iz 2008. godine pala za 24 mjesta upravo zbog sve češće prakse visokih sudskih kazni izrečenih protiv medija.
Dragan Mugoša, portparol delegacije EU u Crnoj Gori podsjeća za Monitor da je evropski standard vezan za medijske slobode sadržan u članu 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, i da su ti standardi odslikani u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. ,,Govoreći o kleveti, pratili smo nekoliko slučajeva koji su rezultirali kaznom za medije. Želimo da naglasimo da je veoma važno da zakonske sankcije za klevetu budu proporcionalne, kao i da odgovaraju demonstrativnoj odšteti. Ovaj standard je dio zaključka konferencije OEBS-a održane u Parizu 2003., koja se oslanja na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava”, napominje on. NEZNANJE ILI PRITISAK: Tea Gorjanc-Prelević podsjeća da je Crna Gora primljena u Savjet Evrope pod uslovom da obezbijedi da domaći sudovi primjenjuju standarde iz prakse Evropskog suda za ljudska prava. ,,To se najčešće ne dešava iako se sudijama više od deset godina obezbijeđuju seminari na temu prava slobode izražavanja”, kaže ona.
Visina kazni nije jedini problem sudskih presuda protiv medija.
U slučaju Emir Kusturica protiv Monitora i Andreja Nikolaidisa pravosnažnom sudskom presudom je novinarima uskraćeno pravo da kritikuju i polemišu sa stavovima javnih ličnosti. Potom je, u slučaju uprava Željezare Nikšić protiv Nebojše Medojevića i Vijesti, medijima stavljeno do znanja da je kažnjivo objavljivati mišljenja i stavove opozicionih političara.
U slučaju sudije Ivice Stanković protiv novinara Petra Komnenića i Monitora, sud je presudio u korist Stankovića iako je Radovan Mandić, nekadašnji sudija Višeg suda u Podgorici potvrdio sve navode iz teksta o (ne)zakonitom prisluškivanju sudija. Po ocjeni suda Komnenić je kriv jer je povjerovao dokumentima i tvrdnjama tada visokorangiranog pravosudnog zvaničnika.
Problem je što naši zakoni, smatra Tea Gorjanc-Prelević, kako to nalaže Evropski sud ne zahtijevaju od sudija da ustanove je li u pitanju bila tema od javnog interesa ili ne, da razlikuju je li navodno uvrijeđen ili oklevetan političar ili druga javna osoba koja mora trpjeti veći stepen kritike. Osnova da se mediji kazne nije bilo, kaže ona, i zbog toga što su postojali objektivni razlozi da se vjeruje u opravdanost ili tačnost onoga o čemu su iznijeti činjenični ili vrijednosni sudovi: „U takvim situacijama se ne može zahtijevati apsolutno dokazivanje istinitosti informacija ili iznijetih vrijednosnih sudova”, kaže ona.
Akcija za ljudska prava se, kaže ona, zbog toga zalaže da se krivična dela klevete i uvrede u potpunosti brišu, a da se građanska odgovornost precizira, po ugledu na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te da se dopunom Zakona o medijima ili Zakona o obligacionim odnosima jasno propišu evropski standardi.
,,Demokratskog društva nema u klimi nezamjeranja i nekritikovanja, već u obezbijeđenom prostoru za kritiku i živu javnu debatu”, ocjenjuje ona.
Iako se deklarativno zalažu za evropske vrijednosti, crnogorske vlasti su posljednjim izmjenama KZ obavile samo kozmetičke promjene. Medijima koje ne kontoliše vlast i dalje prijete visoke novčane kazne
Milena PEROVIĆ-KORAĆ Zoran RADULOVIĆ
(Projekat je podržan od strane Delegacije EU u Crnoj Gori, a svi nalazi su isključivo rezultat istraživanja našeg novinarskog tima)
Računica kazuje da su “nove” vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu uvećanja duga. Do kraja naredne godine on će biti za trećinu veći u odnosu na kraj 2020.
Ko o čemu, Vlada Crne Gore o vraćanju “starih dugova”. A dug u kontinuitetu – raste. Izuzetak je napravljen u periodu 2021-2022., kada je državni dug smanjen za približno 300 miliona eura. Potom smo se vratili praksi da, iz godine u godinu, uzajmljujemo više nego što vraćamo povjeriocima. Sljedstveno, država troši više nego što prihoduje. I tako će ostati, makar do kraja mandata Vlade Milojka Spajića. Pod uslovom da se ne dogodi nešto, na globalnom ili unutrašnjem planu, što bi kreditore odvratilo od nauma da nam pozajmljuju novac.
Kraj 2020. godine i formiranje prve Vlade Crne Gore bez premijera i ministara iz redova DPS-a, dočekali smo sa nešto više od 4,4 milijarde eura državnog duga (4.409 miliona eura). U taj dug je uračunato i 750 miliona koje je Vlada Zdravka Krivokapića uzajmila u prvim danima svog mandata, kroz emisiju državnih obveznica koju su, u značajnoj mjeri, pripremili njihovi prethodnici iz Vlade Duška Markovića (ministar finansija Darko Radunović).
Aktuelna Vlada je poslednji dan 2023. godine, krajem koje je započela svoj mandat, dočekala sa državnim dugom od 4,12 milijardi. Ovog septembra, prema preliminarnim podacima Ministarstva finansija, dug je iznosio 4,705 milijardi. Do kraja godine najavljen je dalji rast duga. Dug će, prema projekcijama iz predloženog zakona o budžetu za 2026. godinu, do kraja naredne godine narasti na 5,88 milijardi.
Resorno Ministarstvo najavljuje da bi se u izbornoj 2027. državni dug mogao smanjiti (5,72 milijardi), dok bi se njegov dalji rast nastavio već naredne godine. Objavljene projekcije navode 5,928 milijardi eura kao ciljani iznos duga na dan 31. decembar 2028. Kako je nepisano pravilo u Crnoj Gori da svaka naredna Vlada uveća stavku državnih rashoda, priložene projekcije mogle bi se pokazati kao konzervativne. Odnosno, dug bi mogao biti (možda i poprilično) veći.
“Nova zaduženja realizuju se isključivo radi urednog refinansiranja postojećih dugova i finansiranja kapitalnih projekata od strateškog značaja – onih koji treba da unaprijede infrastrukturu, privuku investicije i podignu BDP”, poručio je u osvrtu na ove projekcije ministar finansija Novica Vuković, insistirajući da projektovana kretanja duga “ostaju u okvirima održivosti”. Dok, tvrdi, Vlada ostaje usmjerena ka usklađivanju s najboljim međunarodnim praksama i evropskim standardima.
Ta odlučnost po pitanju upravljanja državnim dugom nije prepoznata van kruga Vladinih upošljenika i sljedbenika. Međunarodni monetarni fond (MMF), na primjer, nakon izrečenih usmenih opomena, u nedavnom izvještaju za Crnu Goru i na papir stavlja nedvosmisleno upozorenje da Spajićeva Vlada nije dosljedna u poštovanju čak ni crnogorskog Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti. Da dodatno na pominjemo međunardna pravila, standarde i očekivanja koja je neophodno ispuniti ukoliko izvršna i zakonodavna vlast, iskreno, vjeruju u mogućnost pridruživanja EU do kraja 2028. godine. I rade u tom pravcu.
“To priznanje od strane MMF-a otkriva fundamentalnu istinu o načinu na koji Vlada upravlja državnim finansijama – zakoni postoje na papiru, ali se u praksi sistematski krše, jer Vlada neometano vodi politiku fiskalne ekspanzije u najgorem mogućem trenutku”, komentarisao je Miloš Vuković (Fidelity consulting). Vlast, uglavnom, ignoriše takve primjedbe, izbjegavajući direktne i konkretne odgovore.
Biće uskoro trideset godina kako su tokom predizborne kampanje Narodne sloge, politički prvaci Liberalnog saveza i Narodne stranke sa crnogorskih trgova začikavali tadašnje DPS vlasti: “Đe su pare/Vratite pare”. Do dan danas, slična priča.
Da parafraziramo ondašnje poruke, prilagođene aktuelnom finansijskom trenutku Crne Gore. Đe su potrošeni novi krediti? Zašto će državni dug na kraju naredne godine biti za skoro trećinu veći nego na kraju 2020.? Koja je to infrastruktura unaprijeđena, a koji su (stvarni) investitori privučeni, pa da uloženo bude vrijedno rasta državnog duga za skoro 1,5 milijardi eura? Ili, možda, ovako: ako Vlada, kao što tvrdi, pozajmljeni novac troši samo za vraćanje dospjelih kredita i kapitalne investicije, zašto će, prema njenim projekcijama, do kraja aktuelnog mandata izvršne vlasti javni dug porasti za 25 a BDP za 15 posto?
Umjesto debate i odgovora, Vlada pokušava preokrenuti priču u svoju korist. Tako se zvaničnim nastupima insistira da su krediti koji se vraćaju “stari”, odnosno DPS-ovi. Bez tog alibija vlast ostaje već dogodine, pošto tada počinje vraćanje kredita uzetih nakon “oslobođenja”. Dok 2027. na naplatu stiže emisija obveznica iz decembra 2020, vrijedna 750 miliona eura.
“Od decembra 2020. godine do danas, ukupno je vraćeno preko 2,7 milijardi eura starih dugova, dok je 1,5 milijardi vraćeno u mandatu ove Vlade”, saopštio je ministar Vuković. Imamo li u vidu da je BDP 2020. bio 6,7 milijardi a da se ove godine očekuje nepunih osam, to je zastrašujući podatak. Problem je što ta računica nije baš najpreciznija. Posebno u interpretaciji gdje se zaduženje iz 2020. (ukupno, 1,35 milijardi – 600 stare, 750 nove vlasti)verbalno prebacuje na račun bivših vlasti, dok se prisvaja vraćanje dugova iz te godine). Zapravo je Markovićeva Vlada isplatila ogromnu većinu od ukupno 666 miliona vraćenih dugova, 120 više nego što je planirano tadašnjim budžetom.
Ponovo smo pregledali usvojene državne budžete za period 2020.-2025. godina. Prema njima, država je imala obavezu da za tih šest godina, računajući do kraja ove, vrati ukupno 2,946 milijarde eura. Podaci iz završnih računa za prethodnih pet godina i preliminarni podaci Ministarstva finansija o vraćenom dugu za devet mjeseci ove, kažu da je u tom periodu Crna Gora povjeriocima isplatila ukupno 2,749 milijardi. I da u ovom kvartalu mora platiti još približno 200 miliona.
Istovremeno, uzeto je 3,834 milijarde eura novih kredita. Kao ministar finansija i kao premijer, Milojko Spajić je državu, po pravilu, zaduživao za iznose veće od onih planiranih budžetom. Sve zagledan u svijetlu budućnost koja počinje… dogodine. Stižu najave da bi se do kraja godine njegova Vlada mogla zadužiti za dodatnih 500 miliona.
Ispada da su nove vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu daljeg uvećanja duga. Bez previše realizovanih investicija koje će doprinijeti njegovom vraćanju. Poput hrčka namamaljenog na trčanje u točku, kredite dospjele kamate plaćamo novim kreditima. I većim kamatama. Vlada štrbne dio novih zaduženja i preusmjeri ih u potrošnju, na sva zvona veličajući svoja ekonomska dostignuća. Za one što će taj novac morati da vrate, nije ih briga.
Najavljeni sporazum ne donosi ništa novo, nikakav zaokret koji bi opravdao petogodišnju blokadu rada ekskluzivnog rizorta, štetu koja je napravljena turističkom imidžu Crne Gore, materijalnu štetu državi i zakupcu. Ne obećava ni drugačiji odnos prema društvenoj zajednici i građanima Pržna, Miločera i Svetog Stefana, zbog čega je sukob i nastao
Poslije petogodišnje blokade elitnog turističkog rizorta Sveti Stefan i Miločer, tokom koje su prestižni hoteli bili zatvoreni i prepušteni zubu vremena, trajao arbitražni postupak pred sudom u Londonu sa tužbom i protivtužbom dvije strane u sporu, kompanija Adriatic Properties, Aidway Investments i Aman Rizorts sa jedne i Vlade Crne Gore sa druge, na pomolu je dogovor oko otvaranja hotela i vansudskom poravnanju.
Uoči donošenja presude arbitražnog suda, očekivane do kraja ove godine, arbitražne stranke započele su pregovore oko usaglašavanja spornih stavova i povlačenja tužbenih zahtjeva pred međunarodnim tribunalom „teških“ oko 100 miliona eura. Strah od eventualnog gubitka spora i znatne materijalne odštete iznudio je te pregovore o prevazilaženju problema.
Glavni razlog zbog kojeg najpoznatiji hoteli na Crnogorskom primorju nisu radili pet turističkih sezona bio je pobuna mještana Pržna i Svetog Stefana koji su uklonili nelegalno postavljene ograde i kapije na prilazima maloj Kraljičinoj plaži, jednoj od tri ekskluzivna kupališta kojima od 2007. godine zakupac gazduje.
Kompanija Adriatik properties ustala je sa tužbom sa obrazloženjem da ubuduće ne mogu garantovati privatnost i mir svojim gostima na koji su se obavezali. Insistiraju da javna staza koja se nalazi između Kraljičine plaže i novosagrađenog SPA centra i vodi kroz Miločer, ostane u režimu zabrane prolaza za mještane i turiste, osim za njihove goste.
Taj naizgled mali povod, izvor netrpeljivosti između zakupca i mještana je eskalirao do te mjere, da su stanovnici okolnih naselja zatražili rješenje i drugih višegodišnjih problema koji su opterećivali ova poznata turistička mjesta: pristup plažama, javnim stazama i posebno ostrvu i hotelu Sveti Stefan, koji je njima, i svim ostalim posjetiocima i turistima, zabranjen poslednjih 18 godina.
Prema podacima koje su ekskluzivno objavile Vijesti, dogovor je vrlo blizu i predviđa otvaranje hotela Sveti Stefan i Miločer najkasnije 1. maja i uključivanje u nastupajuću turističku sezonu.
Nakon niza radnih sastanaka između predstavnika Vlade, preduzeća HTP Miločer i Sveti Stefan Hoteli, JP Morsko dobro i Opštine Budva sa jedne strane i razgovora koje je vodio premijer Milojko Spajića sa predstavnicima Adriatic propertiesa i Amana, može se očekivati da će konačan sporazum biti ozvaničen do kraja ove godine.
Međutim, prema ovim informacijama najavljeni sporazum ne donosi nikakav zaokret koji bi opravdao petogodišnju blokadu rada ekskluzivnog rizorta, štetu napravljenu turističkom imidžu Crne Gore, materijalnu štetu državi i zakupcu. Ne obećava ni drugačiji odnos prema društvenoj zajednici i građanima Pržna, Miločera i Svetog Stefana, zbog čega je sukob i nastao.
Režim korišćenja plaža ostaje kao što je bio i ranije. Glavne plaže, svetostefanska i velika plaža u Miločeru i dalje su u režimu zabrane korišćenja za mještane. U pitanju su ekskluzivne plaže za goste turističkog rizorta, sa djelovima za javnost, uz plaćanje, za one turiste koji mogu da izdvoje 150 ili 200 eura za komplet od dvije ležaljke sa suncobranom.
Povlastice za mještane podrazumijevaju da će na rubovima ovih plaža za njih biti predviđeno desetak plažnih kompleta – besplatno. Da ne bi oni ili njihovi gosti donosili svoje šarene suncobrane i kvarili estetiku plaže uređene po standardima Amana.
Problem Kraljičine plaže, glavnog kamena spoticanja između mještana i zakupca, napola je i nejasno riješen. Plaža zadržava status ekskluzivnog kupališta za goste hotela, ali sporna javna staza uz plažu dobija poseban, kontrolisan režim korišćenja radi zaštite privatnosti gostiju Amana. To će u praksi značiti da će se postaviti vizuelne barijere u vidu zelenog pojasa prema plaži i uvesti diskretne nadzorne mjere. Zakupac želi da zadrži pravo da za posebne situacije, poput svadbi ili drugih privatnih događaja, uvede privremenu zabranu prolaza ovom javnom stazom.
Ukoliko se ovakvo rješenje usvoji, nije jasno gdje i na koji način će se zasaditi drvored na pješačkoj stazi uz kameni zid koji uokviruje Kraljičinu plažu, kako bi se bogati turisti zaklonili od pogleda prolaznika.
U godinama najveće slave hotela Sveti Stefan i Miločer, kada su na ovim plažama odmarale krunisane glave i poznati svjetski „selebriti“, ili tokom boravka Josipa Broza Tita sa suprugom Jovankom, nije iskazana potreba za tolikim ogradama i zabranama.
Mještani ništa nisu dobili. Samo obećanje da će im zakupac dozvoliti da se ponekad, uz nadzor, prošetaju stazom pored plaže, koja je u svim planskim dokumentima označena kao javna pješačka staza. U javnoj upotrebi.
Veliki broj prigovora društvene zajednice odnosio se na to što je ostrvo Sveti Stefan zatvoreno za posjetioce dugih 18 godina. Nije dozvoljen pristup turistima za obilazak ovog kulturno-istorijskog spomenika koji je u potpunosti amputiran iz turističke i društvene zbilje Crne Gore.
Prema nacrtu sporazuma Sveti Stefan i dalje ostaje u istom režimu, isključivo za goste Aman rizortsa. Ostavlja se mogućnost organizovanih posjeta u zakazanim terminima.
To su kontrolisane posjete kao i staze koje su, kako tvrde mještani, uvijek označene posebnim trakama koje pokazuju kuda se posjetioci mogu kretati kroz ekskluzivni turistički gradić.
Prilazni most ka Svecu oko kojeg su ne rijetko podizane tenzije zbog zabrane prolaska i postavljanja karaula sa stražom, posebna je priča. U preliminarnim rješenjima navodi se da će most biti javan, ali menadžment zadržava pravo da privremeno ograniči ulaz kada je neophodno zaštititi privatnost gostiju. I ovdje je pristup moguć, ali regulisan.
Ono što je najznačajnije u ovom sporazumu odnosi se na započetu gradnju stanova za tržište u parku Miločera i legalizaciju divlje izgrađenih objekata u maslinjaku Svetog Stefana.
Vlada daje saglasnost da investitor, Adriatic propreties, odnosno izvorni zakupac ljetovališta Sveti Stefan i Miločer, kompanija Aidway Investments limited, registrovana na Britanskim djevičanskim ostrvima, sa skrivenim vlasnicima, može nastaviti izgradnju hotela i stanova za tržište. Riječ je o kompleksu koji sadrži 66 hotelskih soba sa svim pratećim sadržajima i 66 stanova za tržište. Od kojih svaki raspolaže sa 120 kvadrata.
Zanimljiva je uloga koje je sporazumom predviđena za poznatog tenisera Novaka Đokovića.
Od bombastičnih naslova kako će Đoković preuzeti zakup elitnog ljetovališta, informacija kako će kao globalni ambasador kompanije Aman pomoći kako bi se skinuo katanac sa kapije hotela Sveti Stefan, prema poslednjim najavama Đokoviću se nudi simbolična uloga čelnika novog savjetodavnog tijela Bankada, koje bi pratilo odnos društvene zajednice i zakupca, sprovođenje obaveza inkluzije lokalnog stanovništva i turističke promocije Svetog Stefana.
Znači sve ono što predstavnici Vlade u pregovorima sa zakupcem ne uspijevaju da obezbijede u korist mještana, prioritet u zapošljavanju u rizortu, stipendije, plaćena stručna usavršavanja, korišćenje lokalnih proizvoda u hotelima, organizovanje turističkih tura tokom cijele godine…., treba za njih da izdejstvuje Savjet Bankade, odnosno Đoković. I da jednom godišnje podnese izvještaj Vladi.
Članovi Bankade bili bi predstavnici Vlade, zakupca, kompanija koje upravljaju kompleksom, Morskog dobra, Opštine Budva i Mjesne zajednice Sveti Stefan. U praksi, to bi značilo institucionalizovanje kontrole nad realizacijom dogovora – nešto što godinama nije postojalo, a što je upravo nedostajalo ranijim odnosima države i zakupca.
Da li će Novak Đoković prihvatiti angažman nadzornika na Svetom Stefanu ili je to samo marketinški trik, koji treba da umiri lokalno stanovništvo uskoro će se znati.
Predloženi budžet pokazuje da su se Vladine ambicije i velika obećanja svela na strategiju preživljavanja dan za dan. Bez razvojne strategije, neophodne reforme javne uprave, pokretanja inicijativa u smjeru preispitivanja svega onoga što je prepoznato kao nefunkcionalno i loše. Recimo, socijalne i agrarne politike
Vlada je u srijedu predstavila prijedlog zakona o budžetu za 2026. godinu. To je urađeno uz, već tradicionalno, kršenje Zakona u budžetu i fiskalnoj odgovornosti koji nalaže da se taj dokument parlamentu preda do 15. novembra.
Očigledno, zvaničnici izvršne vlasti nijesu ništa naučili iz prošlogodišnje lekcije. I tada je prijedlog budžeta zakasnio u Skupštinu, da bi tamo ostao zarobljen/neusvojen sve do februara ove godine, zbog sukoba poslanika vlasti i opozicije (afera Ustavni sud). Zato smo godinu počeli uz tzv. privremeno finansiranje, kasnilo je i usvajanje agrobudžeta…
Kašnjenje sa pripremom i predajom budžeta jeste problem, ali nije jedini. Ni najveći.
Predloženi budžet pokazuje da su se Vladine ambicije i velika obećanja svela na strategiju preživljavanja dan za dan. Bez razvojne strategije, neophodne reforme javne uprave, pokretanja inicijativa u smjeru preispitivanja svega onoga što je prepoznato kao nefunkcionalno i loše. Recimo, socijalne i agrarne politike.
Ignorišu se čak i novousvojeni zakoni koji državi stvaraju dodatnu obavezu na strani rashoda. Tako je predloženim budžetom zaobiđen ljetos usvojeni Zakon o ostvarivanju prava na finansijsku podršku licima koja su bila zaposlena u šumarskom i drvoprerađivačkom sektoru. Njim je, tokom 2026. godine, predviđena isplata novčane naknade (do 12.000 eura) nekadašnjim radnicima kompanija iz tih sektora u kojima je država bila (su)vlasnik, a koje su otišle u stečaj.
U predloženom budžetu taj novac nije planiran, odnosno, opredijeljen. A skorašnje procjene govore da je u pitanju od 80 do 110 miliona eura. Iz Vlade, izgleda, računaju da je dovoljno to što su se sada sjetili da je problematični Zakon usvojen bez prethodne konsultacije sa njima, i da oni još ne znaju koliko novca moraju da obezbijede i kome treba da ga daju, kako bi ispunili obavezu koju im je parlamentarna većina zadala na prijedlog Demokrata. Tanak alibi. Moguće je taj „propust“ ispraviti u parlamentu, samo što toliki novac nije lako utrpati u budžet a da se ne osjeti. Rastom planiranog deficita ili dodatnim rezovima na strani nekih drugih, već planiranih, izdataka.
Zaboravljenih troškova ima još. Neki su identifikovani, drugi nijesu. I možda neće ni biti dok ne dođu na naplatu. Vlada je u srijedu parlamentu, za njegove službe javnosti, predočila dokument od skoro 3.700 stranica tabela i teksta. Sve to treba pročitati, uporediti i analizirati. Ili prihvatiti tako kako je, pa se poslije čuditi i žaliti.
Na prvi pogled, predloženi budžet za 2026. godinu predstavlja kontinuitet sa aktuelnim. Pripremljen je po modelu traženja najmanjeg zajedničkog sadržalaca između lijepih želja, realnih potreba i sve sumornije ekonomske stvarnosti. Uz olakšavajući okolnost da naredne godine Crna Gora ima obavezu da vrati „samo“ 384 miliona duga. To je značajno manje od ovogodišnjih 820 miliona ili 1,2 milijarde eura koje za plaćanje (vraćanje duga) dospijevaju 2027. godine.
Vlada planira da će država naredne godine prihodovati 278 miliona više nego ove godine (3,164 naspram 2,886 milijardi). I rashodi će, dogodine, biti veći za istih 278 miliona (3,084 milijarde ove a 3,362 naredne godine). Već pogađate, isti su i projektovani deficiti u ovoj i narednoj godini – 278 miliona. Biće da je sve to slučajno.
Samo što dogodine za kamate na državne pozajmice treba platiti pet miliona više (165 u odnosu na ovogodišnjih 160 miliona). Dva su razloga za to, a vlast ne voli da priča ni o jednom od njih. Iznos javnog duga raste iz godine u godinu. Uporedo, da bi vratila dugove koji dospijevaju, Vlada se zadužuje uz kamate koje su veće od ugovorenih na kredite koji se vraćaju. To je usud država koje žive na kredit.
Ukoliko parlamentarna većina vladin prijedlog prihvati bez značajnijih intervencija, troškovi tekućeg budžeta (plate, redovni rashodi za funckionisanje i održavanje sistema) biće za sto miliona veći od ovogodišnjih. Za približno isti iznos (100 miliona) porašće i izdvajanja za budžet državnih fondova u 2026. godini (Fond PiO i Fond zdravstvenog osiguranja). Kapitalni budžet, u koji država uz nove projekte uračuna i dobar dio troškove održavanja postojeće infrastrukture, biće uvećan za 25 miliona. Na papiru.
Ministar finansija Novica Vuković uložio je popriličan trud da objasni kako za Vladin prijedlog budžeta ne važi pravilo čitaj kako je napisano. Posebno u dijelu koji se odnosi na mogućnost vladinih zaduženja u narednoj godini. „Sredstva koja su nepohodna kada govorimo o dugu i zaduženju za 2026. godinu su 710 miliona i molim vas da tako javnost informišemo“, insistirao je. „Druga kategorija su infrastrukturni projekti i obezbjeđivanje sredstava za vraćanje dugova… Samo da ne sabiramo i informišemo javnost da je zaduženje 3,5 milijardi – jer to ulazi u zonu dezinformacije.“
Vukoviću je zasmetalo što su neki novinari prezentovani budžet čitali dalje od tabela prihoda i rashoda na njegovom početku. Pa su vidjeli da se u pripremljenim tabelama pominje zaduženje manje od 500 miliona (uz 200 miliona navodno postojećeg depozita), dok se u tekstualnom dijelu dokumenta od parlamenta traži saglasnost da se Vlada može zadužiti ukupno blizu 3,5 milijardi: uz novac potreban za normalno funkcionisanje države u narednoj godini, još milijardu „za refinansiranje duga i stvaranje fiskalne rezerve u 2027.“ i blizu dvije milijarde „za kapitalne i programske projekte“. Pa nam sada objašnjavaju da se sve to neće realizovati naredne godine. Nego oni tako, za svaki slučaj, žele imati otvorene opcije.
„Nikad veći kapitalni budžet“, pohvalili su se iz Ministarstva finansija. I nastavili da se hvale čak i kada je obznanjeno da je kapitalni budžet za 2019. bio veći. Da zanemarimo što se finansijski najznačajnije stavke iz ovogodišnjeg budžeta prenose u narednu godinu, bez bilo kakvih dešavanja na terenu. Tako se ovogodišnjih 100 miliona namijenjenih za radove na dionici autoputa Mateševo – Andrijevica prenosi u narednu godinu, u manjem iznosu (65 milion). Zapadna zaobilaznica oko Podgorice (dionica Smokovac – Rogami) takođe. Slična je priča sa Opštom bolnicom u Pljevljima, Univerzitetsko-kliničkim centrom u Podgorici, uz pregršt škola i vrtića s kraja na kraj Crne Gore na kojima se, godinama, radi samo kada treba nakititi kapitalni budžet. Pa naredne godine opet.
„Mi ćemo 2026. godine, u isto vrijeme, graditi više od deset dionica auto puteva“, obećavao je premijer Milojko Spajić početkom mandata. „Ljudi, zamislite kakvo će gradilište Crna Gora da bude 2026. Ja se sav naježim samo razmišljajući o tome…“. Situacija je takva da je, još uvijek, neizvjestan i početak one (Mateševo – Andrijevica) čiju je gradnju Spajić najavljivao za septembar prošle godine. A brojevi govore da ćemo mi tek imati razloga da se ježimo.
HORIZONTI2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice