MONITOR: Čime je trenutno preokupirana politička javnost u Srbiji?
LEKIĆ: Opet i iznova: „unutrašnjim dijalogom o Kosovu!” Kad god političarima nestane municije u ratu za glasove, potegne se pitanje Kosova. I 1981. godine Kosovo je bilo „majka svih pitanja” i 1989. i 1991. i 2003. i 2007. i 2012. … evo i danas se preti pričanjem ispričane, da ne kažem – okončane priče. Srbiji je u ovom trenutku neophodniji unutrašnji dijalog o Vučiću i njegovoj bahatoj vladavini.
MONITOR: Model vlasti koji preferira Aleksandar Vučić je potpuna kontrola državnih institucija. Ima li u Srbiji snaga koje tome mogu stati u kraj?
LEKIĆ: U ovom trenutku ne. Nema te institucije koja nije pod direktnom Vučićevom kontrolom: od komunalnih inspektora, do generala policije; od medija do pravosudnih institucija; od predsednika poslednje mesne zajednice iz nekakvih Vražogrnaca, do predsednice parlamenta. Jedino koga Vučić nije u stanju da kontroliše je – Aleksandar Vučić!
MONITOR: Zašto evropski zvaničnici tolerišu Vučićevu autokratiju, da li radi očuvanja stabilnosti u regionu, odnosno da li je on, kako kažu neki politički analitičari, stvarno stabilokrata, kako se to kaže novom politikološkom terminologijom?
LEKIĆ: Ne treba smetnuti s uma da je i Slobodan Milošević, onomad, bio – faktor mira i stabilnosti. Odmah posle Dejtona, po obavljenom poslu, postao je remetilački faktor, a onda i završio u Hagu. I Vučić je faktor mira i stabilnosti ali neuk, nekako. On čim malo vikne, probudi radikala u sebi i da onom starom Vučiću na volju. Bitno je i Evropu ali i region stalno i iznova podsećati da je reč o onom istom junoši koji je kao mlađani patriota za govornicom Skupštine Srbije urlao: ,,Pa, vi bombardujte. Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana”, ili slovodobitno obećavao: ,,Osvetiću se kad-tad Slavku Ćuruviji za laži koje o meni objavljuje”. Taj novi lider Balkana umeo je da kaže i: ,,Vojislav Šešelj je običan lažov, mali miš!” I: ,,Hitler je Mona Liza u odnosu na Dinkića”, i ,,Kad bi Bogoljub Karić bio premijer u Srbiji niko ne bi ostao živ, a ne bi bilo smisla ni da ona postoji” i ,,Još je Aristotel utvrdio da je idiot čovek koji se ne bavi politikom na ozbiljan način. Taj izraz kao da je smišljen za Tadića”, i ,,Ivica Dačić je patuljak, patrljak vladajuće koalicije”… Pitanje je dana kad će i oni koji nam kroje kapu uvideti da je Srbija u raljama čoveka koji je ogrezao u malignom narcizmu.
MONITOR: Ako Srbija bude morala da bira između bližih veza s Rusijom i članstva u Evropskoj uniji za šta će se odlučiti? Šta će zapravo odabrati Aleksandar Vučić?
LEKIĆ: Mislim da tu više nema dileme: Vučić se već dugo predstavlja kao igrač koji je nepovratno intoksiniran evropskim vrednostima i prosto sumnjam da sme skrenuti sa puta koji mu je nacrtan i na koji je pristao. Cena za kršenje obećanja bila bi drastičnija po Vučića, nego po Srbiju.
MONITOR: Kako tumačite to da nijedan američki zvaničnik ništa nije izjavio nakon nedavnog sastanka sa Vučićem u Vašingtonu?
LEKIĆ: Ajde, zamislite, da Murinjo komentariše to što je Saša Ilić iz Partizana ili recimo centarfor Sutjeske iz Nikšića šopingovao u Mančesteru!
MONITOR: Da li je predsjednik Srbije, koji je uz to i šef vladajuće stranke, zavladao i Narodnom skupštinom po metodu stranačke poslušnosti, jer ga ministri i poslanici slušaju zato što im je stranački ili koalicioni šef, umjesto da rade ono za što su ovlašćeni?
LEKIĆ: On je svime zavladao. Vučić vlada strahom i praktično je nemoguće privesti pravdi tu radikalnu energiju kojom inspiriše i opčinjava svoje opskurne imitatore sklone toljaganju. Tu manijakalnu potrebu da oponašaju, imitiraju i kopiraju svog vođu nisu izmislili naprednjaci, ali oni jesu to „nadmetanje” izvitoperili, da ozbiljne ljude hvata ozbiljna jeza.
MONITOR: Ovih dana predsjednica Skupštine Maja Gojković otkrila je da je ekspert za čitanje misli. Pozvala je Rodoljuba Šabića, povjerenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, da podnese ostavku i krene u kampanju za gradonačelnika Beograda jer zakon ne predviđa da se zaštitnik bavi politikom. Šabić je odgovorio da predsjednica zna da čita misli i zna bolje od njega šta misli.
LEKIĆ: To je šablon koji karakteriše postajanje ove vlasti: funkcioner SNS-a nešto, kao, lane; provladin medij to sutra plasira na naslovnu stranu; volšebno u javnost procure stvarne ili docrtane note iz dosijea tajnih službi i onda vas provlače kroz medijskog toplog zeca. Obično to rade Vučić, Maja Gojković a najčešće Nebojša Stefanović, vlasnik plagiranog doktorata i funkcije ministra unutrašnjih poslova. Kad god treba nekog difamirati, prethodnica je Stefanović: tako je najavio hapšenje Mitroslava Miškovića ili medijsko čerečenje bivšeg ombudsmana Saše Jankovića. Ne bih da sam u Šabićevoj koži.
MONITOR: Kako na predstojeće beogradske izbore treba da izađe opozicija – da li je najbolje da se opozicione partije ujedine i izađu sa jednom listom ili da idu u više kolona?
LEKIĆ: Nikada u istoriji parlamentarizma u Srbiji opozicija nije bila ovako razbijena, nejaka, rascepkana, bezvoljna, sa manjkom entuzijazma i energije, stalno u sumnji ko je među njima Vučićev trojanski konj i, što je najgore, bez ideje kako ukočiti Vučića. On je i takvoj, slaboj opoziciji maksimalno suzio manevarski prostor uglavnom nelegitimnim sredstvima i ukoliko se nešta ne promeni, opozicija mora bojkotovati izbore. Pod nešto, mislim na svašta: očajna atmosfera u društvu; loš izborni zakon, medijska hajka protiv opozicije, na jednoj i medijska blokada na drugoj strani, zloupotreba institucija koje su nadležne za izbore…!
MONITOR: Kako komentarišete izjavu premijerke Brnabić da će se ona samo baviti ekonomijom, a Ivica Dačić ostalim poslovima?
LEKIĆ: Nisam od onih koji misle da je Ana Brbabić fikus u Vladi ili da je Vučićev Mirko Cvetković. Koliko je Vučićev igrač verujem da je toliko i autentična i nadam se da će moći da povuče i neki svoj potez. Što se Dačića tiče, on će se i dalje, jer to mu je biznis od 2008. godine, baviti ostalim poslovima u koje na prvom mestu spada zabavljanje okoline: pevao „Miljacku” ili glumio klovna, njemu je svejedno – u obe uloge se podjednako loše snalazi.
MONITOR: U Strategiji razvoja kulture Srbije u odjeljku „Negovanje srpskog jezika i ćirilice” predviđene su poreske olakšice za listove i časopise na ćirilici, otkup naučnih i književnih djela štampanih ćirilicom, za filmove titlovane na čirilici… Kako to komentarišete?
LEKIĆ: Početkom devedesetih, kad je Slovenija najavila otcepljenje, Bora Jović, tada zvanično druga figura po moći u Srbiji, javno je insistirao na bojkotu slovenačke robe, a posebno se ostrvio na kiselu vodu „Tri srca” iz Radenske. Ta kampanja je propala, kao i druge tipa – „Kupujmo domaće”, i ova će pasti u zaborav brže nego se nadamo!
MONITOR: Zašto na sve to što se dešava u Srbiji rijetko reaguju intelektualci javnim i smjelim nastupom, gdje su nestali ljudi koji govore autoritetom svojih struka?
LEKIĆ: Mislim da su se intelektualci u Srbiji privremeno povukli na rezervne položaje, jer neće da troše reči na lake teme i polemike sa nedoraslim sebi! Hoću da verujem da su se sklonili od onih koji su zagadili intelektualni i svaki drugi prostor delovanja kroz specifičan način komunikacije afirmisan na Pinku i Hepiju, u Informeru, Srpskom telegrafu i Kuriru, tu i tamo u RTS-u i Politici, a već pet punih godina u Skupštini i Vladi Srbije.
Ne podržavam, ali razumem.
Autocenzura preplavila medije
MONITOR: Kako je uspjelo predsjedniku Aleksandru Vučiću da, kako ste nedavno rekli, postane kreator ambijenta u kome je utjerivanje straha u kosti novinarima podrazumijevajuća aktivnost?
LEKIĆ: Predsednika države ni promena funkcije nije privela protokolu: novinaru se, pogotovu s tog položaja, morate obraćati kao zastupniku javnosti a ne novinarima američke ili banjalučke televizije, ološu ili smradu, drugosrbijancu ili prvočetniku! On patološki mrzi novinare: korene treba tražiti u njegovoj neuspešnj karijeri novinara početnika na RTV Pale i u karijeri najomraženijeg ministra informisanja u poslednje tri decenije. To su frustracije koje se manifestuju izlivima gneva na konferencijama za novinare, targetiranjem novinara, lično ili preko svojih medija, hapšenjima onih koji ga mogu kompromitovati. Ako se čovek koji je okupirao javni prostor ponaša tako kako se ponaša, šta očekivati od raznih đuka, martinovića, rističevića i ostalih perjanica srpskonaprednjačke bahate kamarile koja ne bira sredstva u obračunu sa neistomišljenicima.
MONITOR: Ko i kako može parirati tolikom pritisku na kritičko novinarstvo?
LEKIĆ: Postoje džepovi otpora, kao što su Danas, Vreme, NIN, TV N1, TV Šabac ili portali kao što su Indsajder, CINS, BIRN, KRIK, Južne vesti… Ali to je toliko malo da me podseća na one oaze iz fatamorgana. Najveći problem je autocenzura koja je preplavila srpske medije. Prvenstveno urednike, kojima ne pada na pamet da stanu iza svojih novinara i na taj način ih ohrabre da rade svoj posao, a obeshrabre sve one koji ih u tome sprečavaju.
Veseljko KOPRIVICA