Povežite se sa nama

Uncategorized

SLAVIŠA LEKIĆ, PREDSJEDNIK NEZAVISNOG UDRUŽENJA NOVINARA SRBIJE: Vučić jedino ne kontroliše – Vučića

Objavljeno prije

na

MONITOR: Čime je trenutno preokupirana politička javnost u Srbiji?
LEKIĆ: Opet i iznova: „unutrašnjim dijalogom o Kosovu!” Kad god političarima nestane municije u ratu za glasove, potegne se pitanje Kosova. I 1981. godine Kosovo je bilo „majka svih pitanja” i 1989. i 1991. i 2003. i 2007. i 2012. … evo i danas se preti pričanjem ispričane, da ne kažem – okončane priče. Srbiji je u ovom trenutku neophodniji unutrašnji dijalog o Vučiću i njegovoj bahatoj vladavini.

MONITOR: Model vlasti koji preferira Aleksandar Vučić je potpuna kontrola državnih institucija. Ima li u Srbiji snaga koje tome mogu stati u kraj?
LEKIĆ: U ovom trenutku ne. Nema te institucije koja nije pod direktnom Vučićevom kontrolom: od komunalnih inspektora, do generala policije; od medija do pravosudnih institucija; od predsednika poslednje mesne zajednice iz nekakvih Vražogrnaca, do predsednice parlamenta. Jedino koga Vučić nije u stanju da kontroliše je – Aleksandar Vučić!

MONITOR: Zašto evropski zvaničnici tolerišu Vučićevu autokratiju, da li radi očuvanja stabilnosti u regionu, odnosno da li je on, kako kažu neki politički analitičari, stvarno stabilokrata, kako se to kaže novom politikološkom terminologijom?
LEKIĆ: Ne treba smetnuti s uma da je i Slobodan Milošević, onomad, bio – faktor mira i stabilnosti. Odmah posle Dejtona, po obavljenom poslu, postao je remetilački faktor, a onda i završio u Hagu. I Vučić je faktor mira i stabilnosti ali neuk, nekako. On čim malo vikne, probudi radikala u sebi i da onom starom Vučiću na volju. Bitno je i Evropu ali i region stalno i iznova podsećati da je reč o onom istom junoši koji je kao mlađani patriota za govornicom Skupštine Srbije urlao: ,,Pa, vi bombardujte. Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana”, ili slovodobitno obećavao: ,,Osvetiću se kad-tad Slavku Ćuruviji za laži koje o meni objavljuje”. Taj novi lider Balkana umeo je da kaže i: ,,Vojislav Šešelj je običan lažov, mali miš!” I: ,,Hitler je Mona Liza u odnosu na Dinkića”, i ,,Kad bi Bogoljub Karić bio premijer u Srbiji niko ne bi ostao živ, a ne bi bilo smisla ni da ona postoji” i ,,Još je Aristotel utvrdio da je idiot čovek koji se ne bavi politikom na ozbiljan način. Taj izraz kao da je smišljen za Tadića”, i ,,Ivica Dačić je patuljak, patrljak vladajuće koalicije”… Pitanje je dana kad će i oni koji nam kroje kapu uvideti da je Srbija u raljama čoveka koji je ogrezao u malignom narcizmu.

MONITOR: Ako Srbija bude morala da bira između bližih veza s Rusijom i članstva u Evropskoj uniji za šta će se odlučiti? Šta će zapravo odabrati Aleksandar Vučić?
LEKIĆ: Mislim da tu više nema dileme: Vučić se već dugo predstavlja kao igrač koji je nepovratno intoksiniran evropskim vrednostima i prosto sumnjam da sme skrenuti sa puta koji mu je nacrtan i na koji je pristao. Cena za kršenje obećanja bila bi drastičnija po Vučića, nego po Srbiju.

MONITOR: Kako tumačite to da nijedan američki zvaničnik ništa nije izjavio nakon nedavnog sastanka sa Vučićem u Vašingtonu?
LEKIĆ: Ajde, zamislite, da Murinjo komentariše to što je Saša Ilić iz Partizana ili recimo centarfor Sutjeske iz Nikšića šopingovao u Mančesteru!

MONITOR: Da li je predsjednik Srbije, koji je uz to i šef vladajuće stranke, zavladao i Narodnom skupštinom po metodu stranačke poslušnosti, jer ga ministri i poslanici slušaju zato što im je stranački ili koalicioni šef, umjesto da rade ono za što su ovlašćeni?
LEKIĆ: On je svime zavladao. Vučić vlada strahom i praktično je nemoguće privesti pravdi tu radikalnu energiju kojom inspiriše i opčinjava svoje opskurne imitatore sklone toljaganju. Tu manijakalnu potrebu da oponašaju, imitiraju i kopiraju svog vođu nisu izmislili naprednjaci, ali oni jesu to „nadmetanje” izvitoperili, da ozbiljne ljude hvata ozbiljna jeza.

MONITOR: Ovih dana predsjednica Skupštine Maja Gojković otkrila je da je ekspert za čitanje misli. Pozvala je Rodoljuba Šabića, povjerenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, da podnese ostavku i krene u kampanju za gradonačelnika Beograda jer zakon ne predviđa da se zaštitnik bavi politikom. Šabić je odgovorio da predsjednica zna da čita misli i zna bolje od njega šta misli.
LEKIĆ: To je šablon koji karakteriše postajanje ove vlasti: funkcioner SNS-a nešto, kao, lane; provladin medij to sutra plasira na naslovnu stranu; volšebno u javnost procure stvarne ili docrtane note iz dosijea tajnih službi i onda vas provlače kroz medijskog toplog zeca. Obično to rade Vučić, Maja Gojković a najčešće Nebojša Stefanović, vlasnik plagiranog doktorata i funkcije ministra unutrašnjih poslova. Kad god treba nekog difamirati, prethodnica je Stefanović: tako je najavio hapšenje Mitroslava Miškovića ili medijsko čerečenje bivšeg ombudsmana Saše Jankovića. Ne bih da sam u Šabićevoj koži.

MONITOR: Kako na predstojeće beogradske izbore treba da izađe opozicija – da li je najbolje da se opozicione partije ujedine i izađu sa jednom listom ili da idu u više kolona?
LEKIĆ: Nikada u istoriji parlamentarizma u Srbiji opozicija nije bila ovako razbijena, nejaka, rascepkana, bezvoljna, sa manjkom entuzijazma i energije, stalno u sumnji ko je među njima Vučićev trojanski konj i, što je najgore, bez ideje kako ukočiti Vučića. On je i takvoj, slaboj opoziciji maksimalno suzio manevarski prostor uglavnom nelegitimnim sredstvima i ukoliko se nešta ne promeni, opozicija mora bojkotovati izbore. Pod nešto, mislim na svašta: očajna atmosfera u društvu; loš izborni zakon, medijska hajka protiv opozicije, na jednoj i medijska blokada na drugoj strani, zloupotreba institucija koje su nadležne za izbore…!

MONITOR: Kako komentarišete izjavu premijerke Brnabić da će se ona samo baviti ekonomijom, a Ivica Dačić ostalim poslovima?
LEKIĆ: Nisam od onih koji misle da je Ana Brbabić fikus u Vladi ili da je Vučićev Mirko Cvetković. Koliko je Vučićev igrač verujem da je toliko i autentična i nadam se da će moći da povuče i neki svoj potez. Što se Dačića tiče, on će se i dalje, jer to mu je biznis od 2008. godine, baviti ostalim poslovima u koje na prvom mestu spada zabavljanje okoline: pevao „Miljacku” ili glumio klovna, njemu je svejedno – u obe uloge se podjednako loše snalazi.

MONITOR: U Strategiji razvoja kulture Srbije u odjeljku „Negovanje srpskog jezika i ćirilice” predviđene su poreske olakšice za listove i časopise na ćirilici, otkup naučnih i književnih djela štampanih ćirilicom, za filmove titlovane na čirilici… Kako to komentarišete?
LEKIĆ: Početkom devedesetih, kad je Slovenija najavila otcepljenje, Bora Jović, tada zvanično druga figura po moći u Srbiji, javno je insistirao na bojkotu slovenačke robe, a posebno se ostrvio na kiselu vodu „Tri srca” iz Radenske. Ta kampanja je propala, kao i druge tipa – „Kupujmo domaće”, i ova će pasti u zaborav brže nego se nadamo!

MONITOR: Zašto na sve to što se dešava u Srbiji rijetko reaguju intelektualci javnim i smjelim nastupom, gdje su nestali ljudi koji govore autoritetom svojih struka?
LEKIĆ: Mislim da su se intelektualci u Srbiji privremeno povukli na rezervne položaje, jer neće da troše reči na lake teme i polemike sa nedoraslim sebi! Hoću da verujem da su se sklonili od onih koji su zagadili intelektualni i svaki drugi prostor delovanja kroz specifičan način komunikacije afirmisan na Pinku i Hepiju, u Informeru, Srpskom telegrafu i Kuriru, tu i tamo u RTS-u i Politici, a već pet punih godina u Skupštini i Vladi Srbije.

Ne podržavam, ali razumem.

Autocenzura preplavila medije

MONITOR: Kako je uspjelo predsjedniku Aleksandru Vučiću da, kako ste nedavno rekli, postane kreator ambijenta u kome je utjerivanje straha u kosti novinarima podrazumijevajuća aktivnost?
LEKIĆ: Predsednika države ni promena funkcije nije privela protokolu: novinaru se, pogotovu s tog položaja, morate obraćati kao zastupniku javnosti a ne novinarima američke ili banjalučke televizije, ološu ili smradu, drugosrbijancu ili prvočetniku! On patološki mrzi novinare: korene treba tražiti u njegovoj neuspešnj karijeri novinara početnika na RTV Pale i u karijeri najomraženijeg ministra informisanja u poslednje tri decenije. To su frustracije koje se manifestuju izlivima gneva na konferencijama za novinare, targetiranjem novinara, lično ili preko svojih medija, hapšenjima onih koji ga mogu kompromitovati. Ako se čovek koji je okupirao javni prostor ponaša tako kako se ponaša, šta očekivati od raznih đuka, martinovića, rističevića i ostalih perjanica srpskonaprednjačke bahate kamarile koja ne bira sredstva u obračunu sa neistomišljenicima.

MONITOR: Ko i kako može parirati tolikom pritisku na kritičko novinarstvo?
LEKIĆ: Postoje džepovi otpora, kao što su Danas, Vreme, NIN, TV N1, TV Šabac ili portali kao što su Indsajder, CINS, BIRN, KRIK, Južne vesti… Ali to je toliko malo da me podseća na one oaze iz fatamorgana. Najveći problem je autocenzura koja je preplavila srpske medije. Prvenstveno urednike, kojima ne pada na pamet da stanu iza svojih novinara i na taj način ih ohrabre da rade svoj posao, a obeshrabre sve one koji ih u tome sprečavaju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

DNEVNI BORAVAK  ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN:  Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama

 

Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku.  Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan  od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo,  koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.

Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze  u  funkcionisanju  tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese.  Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.

„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog  incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.

Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…

Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom  periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.

„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.

Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.

„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.

U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.

„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.

Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.

„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.

Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su  ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo