Povežite se sa nama

Uncategorized

ZOJA ĐUROVIĆ, PROFESORICA MUZIKE I DIRIGENTICA: Muzika je potreba – kao vazduh

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vaša biografija svjedoči o životu posvećenom muzici. Dirigentica i profesorica muzike – koliko se razlikuju, a koliko preklapaju Vaša dva poziva?
ĐUROVIĆ: Najprije sam završila odsjek Opšte muzičke pedagogije, a potom dirigentski. Dakle, sve ove godine moja je profesija profesorice muzike, a već dvadeset godina sam i dirigentica hora Srednje muzičke škole ,,Vasa Pavić” u Podgorici. Škole u kojoj sam, pored osnovne, učila oba stupnja – dakle, osnovni i srednjoškolski. Pedagoški rad jednostavno obožavam, volim raditi sa tom divnom djecom, bolje reći omladinom, učiti ih, zajedno sa njihovim roditeljima kako da postanu dobri ljudi, da se razviju u prave profesionalce i da ovu predivnu ,,rabotu”, narodski rečeno, unaprijede što više, kako bi joj jednom, kad stasaju u umjetnike, dali i svoj pečat. A dirigovanje – to je moja prva i najveća ljubav. Volim da, zajedno sa svojim ansamblom, koje god vrste bio, rađam neko novo, drugačije čitanje nekog muzičkog djela. Neprocjenjiv je osjećaj kad, poslije dugih mjeseci napornih proba, djelo dovedete do onog stadijuma kad mu samo preostaje da ga izvedete i publiku koja ga sluša uvedete u te čudesne odaje gdje je muzika univerzalni i jedini gospodar, a vi njen odani, vjerni i najvoljeniji pratilac.

MONITOR: Predajete u Srednjoj muzičkoj školi ,,Vasa Pavić” u Podgorici, koju ste i sami pohađali. Koliko se ona razlikuje sada u odnosu na vrijeme kada ste bili učenica?
ĐUROVIĆ: Naravno, drugačijim očima sam posmatrala ovu moju divnu školu kao đače. Ali kao i u svakoj obrazovnoj sferi, aršini znanja i ocjenjivanja nisu isti kao nekad. To je, nažalost, proizvod nekih tužnih vremena i okolnosti, koje, bojim se, još traju, a koje ne nameću znanje i rad kao prave vrijednosti, naprotiv, nego neke druge, veoma loše primjere i načine sticanja nekih ,,znanja i zvanja”. Ipak, ja sam nepopravljivi optimista i beskrajno se nadam da ćemo mi, čija je misija da usmjeravamo mlade ka pravim načinima dostizanja znanja i shodno tome, mjestu na koje treba doći po stvarnim zaslugama, dakle, da ćemo zajedno sa tom našom omladinom, uspjeti u svom plemenitom naumu.

MONITOR: Vaši učenici svjedoče da pored muzičkog i te kako posvećujete pažnju opštem obrazovanju i vaspitanju. Koliko je to teško u današnjem školstvu gdje se posebno vaspitna uloga sve više zanemaruje?
ĐUROVIĆ: Tip sam profesora koji nikad nije bio mišljenja da djecu treba učiti samo poslu i znanju određene struke. Kako i može neko biti samo tako usko usmjeren, kad ta zanimljiva i divna stvorenja jedva čekaju da čuju i neke druge, životne stvari, nešto što će im osvijetliti put kako da formiraju neke svoje stavove, kako profesionalne tako i životne. Nikako u tome ne treba umanjivati i ulogu roditeljskog vaspitavanja. Mada, svjedoci smo činjenice da danas mnogi roditelji, u trci za obezbjeđivanjem egzistencije svojoj porodici, nemaju vremena da se djeci posvete onoliko koliko to roditeljska uloga traži. Zato mislim da su nastavnici ti koji treba da preuzmu dio te misije. Onaj kolega pedagog, koji nije tog mišljenja, treba duboko da se zamisli da li radi pravu stvar u životu.

MONITOR: Bili ste dirigentica brojnim horovima koji su osvojili mnogobrojne nagrade. Koji su danas, nakon ogromnog iskustva, izazovi u toj vještini?
ĐUROVIĆ: Svoj dirigentski debi imala sam sa svojim voljenim horom ,,Stanko Dragojević”, u svojoj nenavršenoj devetnaestoj godini, na pozornici pod nebom ispod Orlovog krša. Izvodili smo Devetu rukovet Stevana Mokranjca, obrade pjesama iz muzičke tradicije naše nam Crne Gore. Ipak, najveće uspjehe doživjela sam sa horom Srednje muzičke škole, najveća priznanja i najveće radosti. Posljednje djelo koje smo izveli u martu mjesecu, mjesecu Dana škole, je MISA CRIOLLA (Kreolska misa), argentinskog kompozitora Ariela Ramireza. To je bilo prvo izvođenje ovog veoma zanimljivog i za uho čak i muzičkih laika, veoma pitkog djela. Mješoviti hor, solisti, klavir, kvartet gitara, kontrabas, flauta i udaraljke autohtonog porijekla. Iako je to bio zajednički projekat učenika i profesora škole, moram odati priznanje tim mladim ljudima koji su uspjeli iznijeti i uznijeti ove note i melodije koje su bile pred njima. Meni su izazovi da izvodim djela koja nikako nisu lagana za uzrast koji imam u ansamblu i upornost da ostvarim nešto što bi na prvi pogled mnogima izgledalo neostvarivo. Ne volim predvidivost ni u čemu, pa tako ni u svom poslu.

MONITOR: Od 1989. do 1992. godine živjeli ste u Mostaru. I tamo ste sa Gradskim horom „Abrašević”, kao dirigent, osvajali odličja. Kakve su uspomene na taj period?
ĐUROVIĆ: Uvijek kad govorim o Mostaru, oprhrvaju me razna pomiješana osjećanja, to je bio jedan od najljepših životnih perioda moga dosadašnjeg bivstvovanja. Da, tamo sam, poslije svega pola godine od dolaska, onako mlada, postala dirigent hora ,,Abrašević “, veoma poznatog ansambla, kojim su dirigovali naši poznati drigenti Abid Kusturica i moj veoma dragi i omiljeni mi maestro Julio Marić. Tada sam osvojila i prvo mjesto u Natjecanju horova Hercegovine (odakle imam i gene po baki ). Veoma zanimljiv projekat koji je uslijedio nakon te nagrade je i pozorišna predstava LULU, kao jedna vrsta parodije na istoimenu operu Albana Berga, a u kojoj je bilo muzičkih odsjeka. Bio je to jedan divan multimedijalni projekat u režiji hrvatskog reditelja Branka Brezovca, sa kojim je zaista bilo poučno i čast raditi. Eto, to je kratka priča o mojoj divnoj, ratom prekinutoj, mostarskoj životnoj epizodi.

MONITOR: Javnosti ste poznati i kao članica kvarteta Veselice, sada ste član vokalnog sastava Alata. Koju vrstu muzike najradije izvodite? Kakva su iskustva rada u ženskim vokalnim sastavima?
ĐUROVIĆ: Bila sam oko dvanaest godina članica divnog i kultnog ženskog vokalnog sastava Veselice, sa kojim sam doživjela mnoge divne trenutke i u profesiji i u životu. Danas sam Umjetnički vođa i članica takođe ženskog vokalnog sastava, poznatijeg kao klapa Alata. To je sastav od šest profesorica muzike, koje vrijedno i predano rade na nastavljanju tradicije mnogih muzičkih žanrova, počev od crnogorske tradicionalne muzike, muzike nekadašnjih naših republika – nama vrlo bliske i drage, zatim klapske muzike, kao i evergrina. Rad sa ženskim sastavom je veoma zanimljiv, pogotovo ako uz sebe imate članice sa kojima se lako dogovarate, koje dobro znaju posao koji rade, koje su pune ideja i koje imaju anđeoske glasove. I, naravno, koje puno volite. Vjerujte, to je jako važno u našem poslu – osim što obožavate ono čime ste obilježili sopstveni život, voljeti i ljude sa kojima dijelite ljubav prema muzici.

MONITOR: Primjetno je da muzičara skoro da nema u sferi politike. Šta je razlog tome?
ĐUROVIĆ: Mislim da muzičari i ne treba da se petljaju u politiku! Ne kažem da se ne razumiju, ne mislim da ne bi mogli, ali nekako mi to nikako ne ide jedno s drugim. Kad ste svom svojom dušom posvećeni muzici, onda tu divnu umjetnost ne treba ružiti i izdati nečim hladnim i proračunatim (jer tako treba) kao što je politika. Mislim da stvarno treba konačno da stvorimo uslove i ambijent da se svako bavi poslom u kojem je najbolji, u kojem se dobro osjeća i u kojem može dati dobre rezultate (vidite, čim se izmaknem od muzike, postajem drugačija, zvanična i hladnjikava, a ja mogu biti sve, ali to nikako).

MONITOR: Kako ocjenjujete muziku kojom nas elektronski mediji ,,bombarduju”?
ĐUROVIĆ: O tome sam baš mnogo govorila, gdje god sam imala priliku. Moram istaći da sam umjetnička direktorica Festivala dječje pjesme Naša radost, koji promoviše pravu dječju muziku i tekstove primjerene tom uzrastu. Ono čime nas elektronski mediji bombarduju, bez znaka navoda i izvoda, ja nikako i nikad neću nazvati muzikom, bez obzira na to što ona nosi to sveto ime. Nikad neću prihvatiti da ima bilo kakav pozitivan uticaj na bilo koga, pogotovo ne na mlade ljude, koji iz tekstova i kvazi melodija ne mogu ništa lijepo naučiti, niti postaviti i slagati na temelj svog obrazovanja. Spoznavši da neki meni veoma dragi, poštovani ljudi uživaju u ovakvoj vrsti zabave, veoma sam se razočarala u njih i njihovo dotadašnje djelanje. No, to je samo moje mišljenje i ne mora nikome biti reper za bilo kakve stavove. Ipak, plediram na malo razmišljanja.

MONITOR: Mnogi od Vaših učenika nastavili su da se bave muzikom. Šta im savjetujete?
ĐUROVIĆ: Da, ne samo mnogi, nego veliki procenat naših đaka je nastavio da se bavi muzikom, neko kao instrumentalista, neko kao pedagog, neko kao vokalni solista, neko kao kompozitor ili aranžer. Kao što vidite, mnoge su dimenzije i mogućnosti ove naše struke. Savjetujem im jedino što je smisleno i moguće – da uvijek budu veliki profesionalci, da vrijedno i predano otkrivaju tajne muzike, jer njih uvijek ima, da nema improvizacije (osim ako to zahtijeva muzički pravac, kao npr. džez), da se svom pozivu predaju svom svojom dušom i znanjem i da ga ne varaju ničim što bi umanjilo i ponizilo njegovu ljepotu. Nekako mislim da bi to bio pravi recept za uspjeh.

MONITOR: Da li se adekvatno njeguje i promoviše crnogorsko muzičko nasljeđe? Koje su specifičnosti ovdašnje izvorne muzike? Šta bi se trebalo uraditi da tretman i promocija budu bolji?
ĐUROVIĆ: Crnogorsko muzičko nasljeđe je, bez obzira na to što mnogi ne misle tako, vjerovatno iz, razumljivo, nepoznavanja činjenica, veoma veliko. Nije to samo dio srednje i sjeverne Crne Gore, već i veliki broj melodija sa našeg primorja koje su sakupljali poznati etnomuzikolozi, među kojima se izdvaja Čeh Ludvik Kuba. Festival klapa u Perastu se uspješno bavi očuvanjem i vraćanjem u život muzike iz ovog kraja, stare čak nekoliko vjekova. Nekoliko renomiranih vokalnih sastava, koji djeluju u našoj zemlji, kao i mnoga poznata imena koja su svojim nezaboravnim interpretacijama, melodije sa ovog našeg krševito-morskog područja učinile besmrtnima, a oni koje imalo zanima i ovaj segment naše tradicije, znaće na koga mislim. Naravno, mislim da se institucije i ljudi koji treba to da rade, trude da ovu našu lijepu muziku nikako ne prepustimo zaboravu, pogotovo pred najezdom svakojakih nepogoda koje neki nazivaju muzikom. Ipak, uvijek može i mora biti više i bolje! Muzika je potrebna kao vazduh, pogotovo ona što grije dušu i pomjera emocije i odakle god dolazila, uvijek je dobrodošla. Na ovom čudesnom malom, a tako velikom i bogatom dijelu svijeta, naše male-velike razlike i sličnosti u običajima, dijalektu, jeziku, a najposlije i muzici, nama bi morale biti najsvetije. A ono što je sveto, mora se čuvati od svake pošasti i zaborava.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

DNEVNI BORAVAK  ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN:  Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama

 

Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku.  Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan  od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo,  koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.

Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze  u  funkcionisanju  tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese.  Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.

„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog  incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.

Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…

Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom  periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.

„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.

Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.

„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.

U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.

„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.

Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.

„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.

Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su  ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

JAVNI POZIV ZA NOVINARSKA ISTRAŽIVANJA IZ OBLASTI ŽIVOTNE SREDINE I POGLAVLJA 27

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Imate li ideju za novinarsku priču od javnog interesa, želite li da istražujete teme od značaja za Crnu Goru i proces evropskih integracija, vezanih prije svega za Poglavlje 27 i zaštitu životne sredine? Da li hoćete da uz trening i mentore iz zemlje i regiona, rukovodeći se najvišim standardima, razvijete temu koja vas zanima? Hoćete li da se vaša priča objavi u regionu, da se prevede na engleski jezik, dopre do čitalaca van našeg govornog područja?

Ako na ova pitanja odgovorite potvrdno, prijavite svoje ideje za istraživačke tekstove od javnog interesa vezane za proces evropskih integracija. Autori najboljih prijedloga će proći  trening, koji će se održati u Crnoj Gori krajem aprila 2021.

Nakon trenga, izvršiće se selekcija. Tri kandidata sa najboljim idejama, novinarskim vještinama i znanjima, uz mentorsku podršku uredničkog tima iz zemlje i regiona, realizovaće svoje istraživačke projekte.

Nakon završetka istraživanja, svi radovi će biti objavljeni na sajtovima CIN-CG-a i BIRN-a, kao i u posebnoj dvojezičnoj publikaciji i e-knjizi.

Pravo apliciranja imaju svi novinari iz Crne Gore sa istraživačkim sklonostima i iskustvom. Pored treninga, mentorske i  uredničke podrške, odabrani kandidati dobiće i 1000 eura za rad na pričama (umanjenih za oko 9% poreza na honorare).

Konkurs se sprovodi u okviru projekta Istraživačko novinarstvo, ekološke teME, učešće građana/ki, koji finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija.

Prijave sa prijedlozima se šalju do 26. marta 2021. godine, na email: konkurscincg@gmail.com i assistantcincg@gmail.com.

Formulare za prijavu možete preuzeti na ovom LINKU

Ukoliko imate dodatnih pitanja, pošaljite ih na e-mail: konkurscincg@gmail.com ili na   assistantcincg@gmail.com.

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

CONDITIONS FOR CONDUCTING PHYSICAL EDUCATION: Coronavirus Returned Youth to Sports

Objavljeno prije

na

Objavio:

Empty, broken playgrounds and benches, young people staring at smartphones while walking through the city – these were images of everyday life of young people in Podgorica. Closure of schools and one-month home isolation made the teens, after loosening of prevention measures, massively physically active. Podgorica streets these days are full of young people, who enjoy riding bikes, scooters, roller skates

 

The new emergency situation caused by spread of COVID- 9, closure of schools and one month home isolation, made teenagers, after loosening of prevention measures, massively physically active. Podgorica streets these days are full of young people, who enjoy riding bikes, scooters, roller skates… Basketball is played on the sports fields in the blocks. “Tracksuit” style can be seen throughout the city.

The situation was completely different before the coronavirus. Empty, broken playgrounds and benches, young people staring at smartphones while walking through the city. Taking photos for Instagram was a favourite sport. Cafés, bookmakers, rare bikers – these were images of everyday life of young people in the capital. Now, after a month long isolation, Podgorica has another, more beautiful face that resembles some European “smart city” with fewer cars, cleaner air and a wide range of alternative traffic.

As high school students told us, before the closure of schools, physical education classes were attended only by students who liked sports. Professors, they said, had an understanding, so they closed their eyes to those who were not interested in sports. The conditions for teaching in high schools range from poor to almost ideal.

– It all depends on the professor. New, young professors insist on work at the beginning, but gradually they also abate. Only those who want, attend physical education classes, mostly guys. I have no need to do that. I spend time learning some other subject with my friends. That's a great option. We have the equipment and space, the conditions in the gym are excellent. We have a lot of sections – skiing, cycling, hiking, swimming which operate at full capacity – said M.M. student of “Slobodan Skerovic” Grammar School.

And while in Grammar School students have the opportunity to socialize and have fun during organised recreational extracurricular activities, in some high schools there are high irregularities, so physical education classes have not been implemented at all.

– During four years of my education, I’ve entered gym only few times. We have almost never had that class. We use that time to take a break from school at a nearby café or to walk. We often see physical education professors sitting in cafés across the school – told us A.P. student of Economic High School “Mirko Vesovic”.

We should seek reasons for avoiding physical education classes, whose impact is vital for adolescents’ psychophysical development, also in breakthrough of new technologies. They captivate youth minds, tying them up to computers and surfing on the Internet.

– There is a sports court in the block, it's great, but it happens that there is nobody to play basketball with, everyone is online and it bothers them to go out – says S.L.

Besides that, teenagers mostly spend time in cafés, playing raffle or filling out bookmaker tickets or just hanging out in the street. Researches show an increase in drug, alcohol and gambling addictions among youth. The age limit for addicts is getting lower every year. It seems that the former campaign Sports against Drugs (2010) would be even more needed for young people today, giving them clearer insight into promising different reality. And maybe coronavirus isolation achieved that much faster.

– A new basketball court was built in the backyard of my building. A lot of kids play there. The courts are much better than before. Finally something starts to change – said M.Z.

Director of “Vaso Aligrudic” Electro-technical High School Veselin Picuric, points out that, thanks to the new young professors, physical education classes take place regularly, as well as that students within this subject have possibility to learn dance basics. He adds that outdoor sports fields were renovated three years ago in cooperation with the Ministry of Sports and are constantly available to recreational athletes in the area. However, the school gym is still inadequate.

– Sports hall, built in the early 70s, is deteriorated and has never been generally reconstructed. The roof leaks, the old wooden windows have collapsed, so we have to repair the floor every year. It is the only sports hall that was not renewed within the Energy Efficiency Program in Public Institutions three years ago. It is used by approx. 3,000 students from Electro-technical, Chemical and Civil Engineering high schools. Those children deserve a normal gym and adequate conditions – explains Picuric.

Despite their different starting positions, the most fortunate ones seem to be those students who have a good elementary school teacher who succeeds in fulfilling his/her mission despite the existing restrictions – to develop good recreational habits in young people through fun and socializing, often with his/her ideas, enthusiasm and extracurricular activities.

– All professors who take kids to competitions do it because they love their job. And it’s not the point to be the first, as some people think, but to participate. I often take kids to watch a game, skiing, swimming… And during this crisis period, physical education takes place on online platforms, and children submit their videos with successfully done exercises. We all do our jobs, but each of us in his/her own way. Guests in the class are also our friends, actors, singers, athletes, who explain children why they love sports. It is important not to experience sports as a competition, but to focus on awakening in children the desire to play a sport. Only then our mission is successful. It is not easy for us, because we are fighting against technology, lack of free time and everything else that makes modern life – said teacher of physical education at Primary School “Pavle Rovinski” Velimir Vlahovic.

It would be good to get good ideas and habits in place, and bad ones to bring to a minimum.

 

Balloon sports halls as an alternative

School gyms and outdoor courts are not the only places where young people engage in sports activities. During bad weather, young people opt for the use of balloon sports halls, although they are not satisfied with the quality of air inside them. “I prefer open space, it's healthier, only when the weather is bad, I opt for balloon sports halls, though the air is stale inside. Renting is not expensive, it depends, we give from 1.5 to 2.5 euros each – this is not expensive when more people gather to play”, said high school student M.K.

Renting costs are acceptable for children and income from balloon sports halls is used for school purposes. “70% out of income generated from balloon sports halls owned by schools, goes to school and 30% to Fund for Talents of the Ministry of Education”, told us Dijana Lakovic, Director of Elementary School “Pavle Rovinski”.

School management in Grammar School “Slobodan Skerovic” plans to invest income which they generate from balloon sports hall in an innovative way. “The contracts with the owners of balloon sports halls expire next year. Generated profit is used for school purposes. Part of my second mandate development plan includes building of a park space behind the school and possibly, restoring an athletic track”, announced Zoja Bojanic, Grammar School Director.

 

Reconstruction and construction of halls

The Ministry of Education points out that a lot of money has been invested in construction and reconstruction of the existing sports infrastructure in recent years.

Only last year, 16 projects, concerning reconstruction or construction of gyms throughout Montenegro were carried out, independently or in cooperation with other entities. Sports halls of Primary School “Ristan Pavlovic” in Pljevlja, Maritime High School in Kotor, Primary School “Marko Miljanov” in Bijelo Polje, Primary School “Salko Aljkovic” in Pljevlja, Grammar School in Cetinje, Primary School in Rozaje, Grammar School in Tuzi, Primary School “Blazo Jokov Orlandic” in Bar, Primary School “Oktoih” in Podgorica, Primary School “Orjenski bataljon” in Bijela and many others were equipped, constructed or reconstructed, as well as sports fields in Plav and Gusinje. Reconstruction of sports hall in Grammar School and Vocational High School in Rozaje will start soon, as well as construction of sports hall in Primary School “Lovćenski partizanski odred” in Cetinje.

Irena CEJOVIC
Elena DABETIC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo