Povežite se sa nama

MONITORING

Slučaj SNP

Objavljeno prije

na

Nebojša Medojević je optužio srpskog predsjednika Borisa Tadića da je, preko Srđana Milića, razbio opoziciono jedinstvo. Medojević sumnja da je Tadić to radio u dogovoru sa „strateškim partnerima iz DPS-a, Filipom Vujanovićem i Svetozarom Marovićem”.

Nakon odlaska Mila Đukanovića, Milić je trebalo da se pojavi, kaže Medojević, „kao partner DPS-a za neku tobož evropsku, postđukanovićevu vladu”. No, unutar SNP-a se ispriječila grupacija protivna saradnji sa vladajućom strankom, pa Tadić nije došao na kongres SNP-a, iako je toga dana bio u Podgorici. Đukanović je kasnije, tvrdi Medojević, na komplot reagovao i hapšenjima u Budvi.

DIM I VATRA: Da li, uostalom, postoji takav ili sličan komplot? Niko od imenovanih nije demantovao ništa. To ne znači da je Medojevićev iskaz stoprocentno tačan. Osim toga, možda nekom nalikuje konfabulaciji razočaranog partnera. Ali, gdje ima dima…

Na primjer: Đukanović je tvrdio da je „opozicija sklepana” na kanabeu Tadića. Zajednički imenitelj Đukanovića i Medojevića na ovu temu glasi – Tadić preko SNP-a igra neku ulogu. Razlikuju se u tumačenju: koju i kakvu ulogu?

O svemu tome se malo pouzdano zna, za razliku od drugih nekih činjenica koje svjedoče da SNP možda krči put ka koaliciji sa DPS-om. Uostalom, sve to uredno registruju tamo gdje treba, kao u Pobjedi jesenas.

U tekstu naslovljenom Kuda ide SNP (bez upitnika; indikativno, zar ne?) Pobjeda 20. septembra 2010. primjećuje kako „izvjesne promjene politike SNP-a” ukazuju „na moguće pripremanje terena i za direktnu saradnju” sa DPS-om. Konkretno, piše ovaj dnevnik, tu su sondaže preko kadrovskih rješenja: Dragiša Pešić, nekadašnji premijer SRJ, član je Senata Državne revizorske institucije (DRI), Srđa Božović, ondašnji predsjednik jednog od vijeća Skupštine SRJ, budući je član Savjeta Centralne banke.

List se pozvao na neimenovani izvor koji je anticipirao da će na kongresu SNP-a „deklarativno odbijanje saradnje sa DPS-om u novom programu biti izbjegnuto zbog mogućnosti da se crnogorski premijer Milo Đukanović povuče”.

Slijede podsjećanja da su poslanici SNP-a i DPS-a složno podržali Izvještaj Regulatorne agencije za energetiku, pa su i u drugim prilikama neki od poslanika SNP-a u parlamentu glasali drukčije od poslanika opozicionih stranaka. „Jasno je da se izvjesno približavanje već događa”, zaključuje Pobjeda.

KORMILO: Krenimo redom. Persona dramatis, Srđan Milić, nekadašnji amaterski odbojkaš, diplomirao turizam i ugostiteljstvo u Dubrovniku uoči jugoslovenskih ratova, vodio je od 1992. sopstveni biznis u Budvi (firme Montenegro agent, Nar, Matigor trejd). Iz imovinskih kartona vidi se kako je Milić jedan od tranzicionih dobitnika, jer posjeduje nekretnine i biznis, ukupno više miliona eura. E, sad: em milioner, em u Budvi. Aluzija je jasna – Svetozar Marović. Neprijatnih govorkanja na tu temu je bilo, ali ništa konkretno.

Konkretno je bilo u SNP-u, gdje je Milić imao munjevitu karijeru. Poslanik od 2002. a predsjednik SNP-a već novembra 2006. Kormilo je preuzeo nakon kraha Bloka za zajedničku državu na referendumu i SNP-a na parlamentarnim izborima, te pošto se Predrag Bulatović nije kandidovao. Izabran je ne baš impresivno: od 376 delegata partijskog kongresa za njega je 268 glasalo.

Bio je 2008. kandidat i za predsjednika Crne Gore – ni tu nije bilo impresivno, osvojio 12 odsto glasova, najmanje od ukupno četvorice kandidata. U Budvi, Milić je dobio svega 7,9 odsto glasova.

U tom periodu, opozicijom su dominirali Srpska lista i PZP. Preokret je nastupio na prijevremenim parlamentarnim izborima 2009. Milić je odbio zajednički opozicioni nastup, pod izgovorom: ili će se okupiti svi ili niko. Time je Nebojši Medojeviću i Andriji Mandiću gurao prst u oko, jer je pod „svi ili niko” mislio i na od NSD-a i PzP-a tada svježe otcijepljene partije Gorana Batrićevića i Dobrila Dedeića.

Epilog: samostalnim nastupom SNP je nakon izbora bila druga po snazi stranka; sa dotadašnjih osam porasla je na 16 poslaničkih mandata. No, bila je to preraspodjela „opozicionih glasova”. Koalicija DPS-SDP marta 2009, ne samo da je opet osvojila apsolutnu vlast, već i dodatno ojačala.

SNIMANJE: U ljeto 2009. održani su izbori na Žabljaku, gdje je SNP izgubila odborničku većinu. Ali, nešto se zbivalo iza scene. Milić je poraz pravdao i tvrdnjom da su kampanju DPS-SDP finansirali kriminalci. O čemu se radilo, doznalo tek oko pola godine kasnije, nakon što su Balkanski ratnik i medijska buka fokusirali Darka Šarića. Milić je, naime, (tek tada) objavio da posjeduje dokaze da je Šarić učestvovao u kampanji. O kakvim je dokazima riječ?

Nagovijestio je fotografije, audio zapis, izjavu onoga ko je dao novac i onoga ko je u žabljačkoj kampanji primio novac. Kazao je da su ti dokazi dostavljeni policiji. Po prirodi posla, zna se ko se snimanjem i uzimanjem izjava službeno bavi; svako neovlašćena djelatnost tog formata je krivično djelo. Ko je fotografisao i pravio audio-zapise? – o tome Milić ništa nije rekao. Neke činjenice nude rezložne pretpostavke. Naime, naknadno je objavljeno da je u vrijeme žabljačkih izbora (16. avgusta 2009) Srbija primjenom mjera tehničkog nadzora već pratila Šarića i njegov klan. A podaci takvog profila prolaze kroz Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije kojim predsjedava Tadić….

FINANSIRANJE: No, kakve su, zbilja, Milićeve relacije sa Tadićem? Milić je 2. februara 2010. sa njim imao sastanak u Beogradu. Nije krio. Dao je intervju (portalu IN4S), potvrdio da je sa Tadićem razgovarao i obećao, obratite pažnju, „da će uskoro i javnost Crne Gore imati priliku da se upozna sa konkretnim efektima”. Upućuje poziv „predstavnicima opozicije na razgovor”. Bio je to embrion koalicije Bolja Crna Gora za lokalne izbore, gdje je SNP ultimatumom tražila i dobila saglasnost NSD-a i PzP-a da u svim gradovima gdje nastupaju kandidati za predsjednike SO budu iz njenih redova.

Kampanju Bolje Crne Gore je radila agencija Protokol komunikejšn iz Novog Sada, koja je 2008. dizajnirala i Milićevu predsjedničku kandidaturu. Vlasnik Protokol komunikejšena je Boris Labudović, savjetnik Bojana Pajtića, premijera pokrajine Vojvodina. Pajtić je ujedno potpredsjednik Tadićeve Demokratske stranke (DS) i član Savjeta za odnose sa Srbima u regionu, tijela kojim takođe predsjedava Tadić.

Savjetnik Tadića „za Srbe u regionu” je Mlađan Đorđević. Iz anonimnosti ga je, sjećamo se, lansirao na javnu scenu Milo Đukanović tvrdnjom da finansira Bolju Crnu Goru. Funkcija savjetnika Đorđevića temelji se na Zakonu o srpskoj dijaspori i Srbima u regionu (2009) koji u čl. 2 tumači „Srbe u regionu” kao „pripadnike srpskog naroda koji žive” i u Crnoj Goru. Član 5 predviđa da Srbija budžetom izdvaja novac „za očuvanje i jačanje veza matične države i dijaspore”.

Iz dokumentacije o troškovima lokalnih izbora, koji su dostavljeni Državnoj izbornoj komisiji, kao ubjedljivo najveći finansijer Bolje Crne Gore je prikazan SNP. Nema dostupnih podataka da je novac dolazio iz Srbije. Tadašnji premijer, međutim, tvrdio je da ima dokaze o tome. „Ako treba da sve to dokumentujem, to ću učiniti”, kazao je Đukanović a „dokaze o tome dobiće onaj ko bude pokazao interes”.

Javnost nikada nije imala priliku da se uvjeri u istinitost njegovih tvrdnji. Naš Zakon o finansiranju političkih partija u čl. 19 izričito zabranjuje finansiranje iz inostranstva. Zbog čega Đukanović navodne kompromitujuće dokaze o Boljoj Crnoj Gori nije dostavio tužilaštvu? Nadzor nad zakonitim finansiranjem političkih partija obavlja Ministarstvo finanansija. Tadašnji resorni ministar, Igor Lukšić, nije se oglašavao.

Oglasio se, međutim, Tadić, tek nakon izbornog fijaska Bolje Crne Gore. Za savjetnika Đorđevića je Tadić kazao da „apsolutno ne vjerujem da je uticao na formiranje crnogorske opozicije”. Potom je 8. jula Tadić upravo sa Đorđevićem bio u posjeti Crnoj Gori; imali su sastanak i sa Đukanovićem. Jesu li iza zatvorenih vrata Vile Gorica riješili sporenja oko Bolje Crne Gore?

VIZIONARI: Ta nas dilema dovodi do druge uzastopne Tadićeve prošlogodišnje posjete Crnoj Gori, 19. novembra. Došao da u Podgorici otvori predstavništvo Privredne komore Srbije, šef Radivoje Rašović, osoba iz vrha SNP-a. Istog dana bio i kongres SNP-a, nakon kojeg Milić objavljuje da Bolja Crna Gora više ne postoji.

Uoči kongresa se vodila podzemna bitka oko na kraju izmijenjene ključne kongresne Deklaracije iz 2006. o tome da SNP „neće ulaziti u koalicije sa partijama na vlasti”. Sada u čl. 4 novousvojenog Statuta stoji da SNP sarađuje sa svima „saglasno uzajamnoj podudarnosti ciljeva i interesa”. Milić to definiše kao opciju „projektne saradnje” i „sa strankama vladajuće koalicije” (Glas Amerike, 2. februar).

Poništena Deklaracija o nesaradnji sa „vladajućim partijama” je 2006. donijeta jer se veći dio lokalnog SNP Kolašina tada odmetnuo zarad koalicije sa DPS-om; ta koalicija je i sada na vlasti. Nije li Mile Šuković iz otcijepljenog kolašinskog SNP-a 2007. preko Pobjede poručio Srđanu Miliću: „Vidjećemo za četiri godine ko je bio u pravu”.

Evociranja

Nebojša Medojević je u Monitoru od 3. decembra 2010. najavio „približavanje” Đukanovića i Tadića, kroz „prekomponovanja političke scene pod uticajem Beograda”. Medojević je kazao da ima informaciju da se „lični izaslanik predsjednika Vujanovića i njegov bliski i povjerljivi čovjek Miroslav Ivanišević aktivirao na posredovanju između Tadića i Đukanovića, uz potpunu saglasnost Vujanovića”.

Kakvu bi vezu Ivanišević, šef DRI-a, mogao da ima sa Tadićem? Na primjer, ta bi veza, makar posredna, mogao biti – Stanko Cane Subotić. Sve do proljetos, Ivanišević je bio na optužnici dr Đuzepea Šelzija, skupa sa Subotićem, koji je, ne zaboravimo, kazao da je sa oko 10 miliona dolara finansirao DS i preko posebnog računa u Lihtenštajnu. Vrijedi ponoviti da je Cane vlastoručno, u svom podnesku švajcarskom tužilaštvu, 19. marta 2010. napisao kako je, po izboru za šefa DS-a i predsjednika Srbije, Tadića ,,srio u više navrata, kojom prilikom smo evocirali postojanje pomenutog računa”, itd.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO JE IBAR SPASIO VLADU: Političarenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasti evropske integracije zemlje doživljavaju poput nekog čisto administrativnog posla.  Važno je od Brisela dobiti IBAR, a do tada se mogu kršiti zakoni i ponašati neevropski, ili sve to tolerisati.  Podrška Zapada, s druge strane,  ne izostaje, bez obzira na  naše prakse koje se ne poklapaju sa deklarativnim zaklinjanjem u Evropu.  Žmuri se i unutra i spolja

 

 

Niko neće ni iz Vlade ni u Vladu  do ljeta, kada će Crna Gora, kako vlasti predviđaju, dobiti  završna mjerila za poglavlje 23, 24 ,  čuveni IBAR.

Da do juna neće biti rekonstrukcije Vlade, koju priželjkuje dio parlamentarne većine, premijer Milojko Spajić saopštio je  tokom ovonedjeljne posjete visokog američkog dužnosnika Gabrijela Eskobara.

Spajić je na konferenciji za medije kazao da je fokusiran na dobijanje Izvještaja o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR) i isporučivanje rezultata, te da će se nakon toga „baviti drugim pitanjima, uključujući i rekonstrukciju Vlade“. Do IBRA, kako je kazao, nema „političarenja“.  Makar zvanično.

“Mislim da je nacionalni interes ispred svih političkih interesa i da jednostavno nema mjesta za političarenje. Sada je vrijeme za operaciju i isporučivanje rezultata. Kada dobijemo rezultate bavićemo se svim drugim pitanjiima“, kazao je Spajić na konferenciji za medije kojoj je prisustvovao i Eskobar.

Da do ljeta i IBRA neće napuštati Vladu saopštilo je i Predsjedništvo Demokrata Alekse Bečića.  Demokrate su prethodno, nakon optužbi da su Spajić i Vlada  nezakonito izabrali vd šefa Uprave policije, najavile „krizu vlasti“.   „Kriza vlasti“, međutim, izgleda za sada neće uticati na samu vlast. Kako je saopštilo Predsjedništvo Demokrata oni daju „oročenu podršku ovoj vlasti sve do sticanja IBAR, nakon čega će se sprovesti temeljna analiza odnosa među potpisnicima Sporazuma“.

„Naša odluka da damo oročenu podršku zasnovana je na činjenici da na bilo koji način ne ugrozimo evropske integracije i IBAR, te da se u tom smislu ne dovedu u pitanje naši postignuti uspjesi i naša ključna uloga u nastavku borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije”, naveli su u saopštenju.

Vlasti kao da evropske integracije zemlje doživljavaju poput  administrativnog posla.  Važno je od Brisela dobiti IBAR, a do tada se mogu kršiti zakoni i ponašati neevropski, ili sve to tolerisati.  Verbalna podrška Zapada, s druge strane,  ne izostaje, bez obzira na  domaće prakse koje se ne poklapaju sa deklarativnim zaklinjanjem u Evropu.  Žmuri se i unutra i spolja.

Ovonedjeljna posjeta Eskobara  prošla je bez uobičajenih prijekornih mentorskih  tonova, nego i uz pohvale: „ Sjedinjene Američke Države su zadovoljne kretanjem Crne Gore ka Evropskoj uniji.. SAD podržavaju evropski put Crne Gore i ova Vlada je već preduzela ogromne korake. Većina lidera u Crnoj Gori je pokazala sjajnu viziju”, kazao je Eskobar  na pres konferenciji u Podgorici.

Eskobar je uoči posjete, u intervjuu Slobodnoj Evropi kazao da je “najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”. Tokom posjete objasnio je da se ta  podrška odnosi na ono što premijer radi na približavanju Crne Gore EU. Ovoga puta prošlo je i bez uobičajenih željenih i neželjenih u crnogorskoj vladi.

Da li zbog toga, tek iako je Spajić odgodio rekontrukciju do ljeta, iz ZBCG su nastavili  sa obrazloženjima zašto bi se to trebalo i ranije uraditi.

Poslanik Nove srpske demokratije (NSD) Jovan Vučurović saopštio je odmah nakon Spajićeve izjave, da u ovoj partiji smatraju da je važno da se rekonstrukcija Vlade dogodi što prije i da bi to doprinijelo i prevazilaženju određenih problema u izvršnoj vlasti: „Svi treba da budemo odgovorni, evo već druga polovina marta, a konačno i jun je sjutra. Crnoj Gori su neophodni stabilnost i mir i vjerujemo da će osnažena Vlada još uspješnije raditi”.

Predsjednik parlamenta Andrija Mandić saopštio je sredinom februara da će se rekonstrukcija Vlade desiti najkasije do ljeta. Mandić je nakon što je sukob PES-a i Demokrata eskalirao na sjednici Vlade na kojoj je biran privremeni šef Uprave policije, saopštio da je njegova želja „da iz nesporazuma izađemo sa sporazumom koji će nas učiniti još jačim“.

Analitičari se ipak slažu da ZBCG, neće  izgubiti strpljenje zbog čekanja od nekoliko mjeseci.

Spajić je na konferenciji kazao i da  nema ništa protiv da u rekonstruisanu Vladu uđe Bošnjačka stranka (BS), čemu se protive Demokrate i Demokratska narodna partija (DNP).

„Što se tiče poželjnih i nepoželjnih, mislim da svako ko podržava koalicioni sporazum potencijalno može biti naš partner, ali je tu najbitnije da se kaže da su manje brojni narodi jako bitni u Crnoj Gori i uvijek je bitno da budu dio vlasti. To je moje mišljenje i to je stav praktično svih političara u Crnoj Gori”, saopštio je.

Koalicionim sporazumom rekonstrukcija Vlade predviđena je najkasnije za kraj godine.  U Sporazumu se navodi da se “u skladu sa dosljednim i potpunim poštovanjem svih odredaba ovog Sporazuma, Predsjednik Vlade  obavezuje da predloži, a potpisnici Sporazuma da podrže rekonstrukciju 44. Vlade Crne Gore najkasnije do izglasavanja budžeta za 2025. godinu”

Po tom dokumentu rekonstrukcija vlade podrazumijeva da  Nova srpska demokratija (NSD) i Demokratska narodna partija (DNP) koji su dio koalicije Za budućnost Crne Gore predlože kandidate za više članova vlade.

Bošnjačka stranka saopštila je medijima krajem prošlog mjeseca da nijesu dobili zvaničan poziv za ulazak u Vladu, nakon što je premijer Spajić još ranije kazao da ih želi u izvršnoj vlasti. Takodje, nezvanično su pojasnili da strahuju da pozivanje u Vladu može biti taktika Pokreta Evropa sad  u prepucavanjima sa Demokratama oko  bezbjednosnog sektora, s obzirom na to da “zvaničnih pregovora još nema”.

Sve u svemu – političarenje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA VLAST U RALJAMA DEVEDESETIH: Šta je nama Pavle Bulatović?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ideja da najdugovječniji ministar sile u eri vladavine Slobodana Miloševića, čovjek koji je činjenjem  i nečinjenjem odgovoran za niz zločina tokom ratova na prostoru SFR Jugoslavije, dobije ulicu u Podgorici mnogo je više od lokalnog komunalno-stambenog pitanja

 

 

Da li će i Podgorica, 24 godine nakon Pljevalja, dobiti ulicu Pavla Bulatovića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore (1990. – 1992.), i tzv. SRJ (1992-1993), te ministra odbrane krnje Jugoslavije (od 1993.) do 7. februara 2020., kada je ubijen u jednom beogradskom restoranu?

Predlagači, odbornici Demokrata u Skupštini Glavnog grada Mitar Vuković i Vladimir Čađenović odlučni su u svom naumu. „Pavle Bulatović je jedna od prvih žrtava tranzicionog perioda i organizovanog kriminala. Kao simbol te borbe, kao čovjek koji je prolio nevino svoju krv u toj borbi, treba da ima ulicu u Glavnom gradu”, kazao je  Čađenović. Dodajući  kako je Pavle Bulatović “postao je i ostao znamenita ličnost, ponos Crne Gore i jedan od njenih najboljih sinova“.

Ovaj citat zaslužuje detaljniju analizu. Za početak, ne postoji ništa što bi ukazalo na tvrdnju da je pokojni Bulatović bio “žrtva tranzicionog perioda”. Naprotiv.

Nakon tzv. AB revolucije Bulatović je postao ministar MUP-a. “Bolje da se ja bavim policijom, nego da se policija bavi samnom”, lakonski je prokomentarisao postavljenje dugogodišnji asistent na Ekonomskom fakultetu u Podgorici i urednik Univerzitetske riječi. Prije nego se prihvatio posla.

“Organi unutrašnjih poslova ne mogu sprovoditi politiku ni jedne stranke, ni vladajuće ni opozicione”, objašnjavao je ministar Bulatović u Pobjedi, uoči prvih višestranačkih izbora u Crnoj Gori (decembar 1990.). Nakon izbora, u telegram sa oznakom povjerljivo, čestita “svim radnicima unutrašnjih poslova koji su željeli ili pridonijeli pobjedi Saveza komunista”.

Crna Gora je “oaza mira i bezbjednosti” objašnjava u vrijeme prvih sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj, naglašavajući kako se o tome stara “organizovana i profesionalno kompetentna služba”. Kada policija u BiH zaplijeni jedan od konvoja oružja koji su preko Bara, Podgorice i Nikšića išli Srbima u zapadnim SFRJ republikama, ministar Bulatović se pomalo i požali: “Što se tiče oružja u Nikšić, ja sam informisan koliko i ostali građani, koliko crnogorska i jugoslovenska javnost”.

Jednako neinformisan, Pavle Bulatović je bio i kao savezni ministar unutrašnjih poslova, onda kada su 1993. njega i njegovo ministarstvo srpski policajci izbacili iz zgrade, zaplijenivši im arhive, opremu, pa čak i lične stvari iz kancelarija. “Takav način rješavanja spornih pitanja smatram nedopustivim”, kazao je Bulatović i  brzo zaboravio na savezni MUP. Pošto je od Miloševića dobio prekomandu na mjesto  ministra odbrane (vojske SRJ).

Žrtve tranzicije krvavog  raspada zemlje, obavljene  i od strane vlasti koje je porsonifikovao Pavle Bulatović, ali i njegove lično, treba tražiti na drugim mjestima.

Hronološki, počelo je nacionalno i politički motivisanom čistkom u policiji i tadašnjoj Službi državne bezbjednosti (SDB je bila sastavni dio MUP-a). Nastavilo se naoružavanjem srpskih paravojski u Hrvatskoj i BiH.

Rezervni sastav MUP-a angažovan je u “ratu za mir” na Dubrovačkom ratištu. Monitor je objavljivao dokumenta kojima tadašnji pomoćnik ministra Maksim Korać obavještava Pavla Bulatovića o dogovorenim detaljima raspodjele ratnog plijena (pljačke).

Slijedila je deportacija izbjeglica iz BiH. Jedna od nasjramnijih stranica crnogorske istorije nosi potpis Pavla Bulatovića. On je potčinjenima izdao pisano naređenje da se, na zahtjev MUP-a Republike Srpske, po Crnoj Gori love i privode bosanske izbjeglice. Da bi potom bile predate trupama Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Do danas nemamo kompletnu sliku tog zločina, ali se zna kako je, tokom maja i juna 1992. godine, crnogorska policija uhapsila  najmanje 79 bosanskih izbjeglica i vratila ih na ratom zahvaćena područja, u ruke jednoj od zaraćenih strana (definicija ratnog zločina). Među njima bilo je najmanje 66 pripadnika bošnjačke nacionalnosti. Samo njih 12 uspjeli su da prežive.

Devetorici Bulatovićevih saradnika sudilo se u Podgorici za ovaj zločin (nakon što je on ubijen). Oslobođeni su, iako je u presudi konstatovano da su “djelatnost optuženih kao i sama naredba (Pavla  Bulatovića – prim. Monitora) bili nezakoniti sa stanovišta međunarodnog prava”.

Paralelno sa deportacijom izbjeglica, i nakon nje, u Pljevljima je trajala nacionalistička orgija lokalnih i regionalnih srpskih bandi i paravojski. Pljevaljski Bošnjaci  su progonjeni i ubijani, a njihova imovina je uništavana. Uglavnom nekažnjeno a često i uz podršku vojske i policije (vidi boks).

Nedugo zatim Pavle Bulatović ide u Beograd, kao ministar unutrašnjih poslova u prvoj SRJ vladi Milana Panića. Slijede otmice civila (Bošnjaka/ Mislimana) u Severinu i Štrpcima (nedavno se navršila 31. godišnjica tog zločina).

Dokazano je da su vlasti u Beogradu imale informacije o naumu da su u Štrpcima otmu civili-putnici iz voza. Možda te informacije nijesu proslijeđene saveznoj policiji. A možda i jesu. Tragovi su, ako ih je bilo, uništeni nakon što je Slobodan Milošević prisvojio tu službu, stavljajući je pod kontrolu srpske policije. Dok je ministar prešao na novu dužnost.

Koju su takođe pratili zločini. Najsuroviji su počinjeni tokom pokušaja egzodusa albanskog stanovništva sa Kosova i NATO bombardovanja koje je uslijedilo. Dio njih ticao se i Crne Gore. Citiramo dokumenta: “Niz incidenata na više mjesta u opštini Rožaje dogodilo se tokom aprila i maja 1999. godine, kada su pripadnici Vojske Jugoslavije ubili najmanje 22 civila, etnička Albanca. Iako su ubistva počinjena na više lokacija, cijeli slučaj je nazvan po selu Kaluđerski laz, gde je 18. aprila iste godine ubijeno šest osoba…”. Navodno su se i istražitelji iz Haga interesovali za Bulatovićevu ulogu u tim događajima. Ali ih je njegova smrt pretekla.

Vuković i Čađenović kažu kako treba dokazati da je, ako je, Pavle Bulatović kriv za bilo šta od navedenog. U suprotnom – ulica u Glavnom gradu. Sljedbenici njihove ideje nude dodatnu argumentaciju.

Ističe se izjava Predraga Bulatovića, poslanika u penziji i dugogodišnjeg saradnika Pavla Bulatovića u SK, DPS-u i SNP-u.

“Čvrsto sam ubijeđen da je na Pavla, kao političku ličnost, izvršen atentat iz političkih razloga”, kazuje ovih dana Predrag Bulatović. “Ti politički razlozi mogu biti vezani za njegovo opredjeljenje prema zajedničkoj državi, a mogu biti i u smjeru, pošto je on prepoznat kao snažan borac protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao što je to bila SNP, koja je nastala na tome. Radi se o čovjeku koji za sobom nema ni jednu jedinu aferu, dakle, čovjek potpuno čist i isključuje se svaki motiv izuzev političkog.”

Šta ako su ova ubjeđenja u suprotnosti sa (poznatim) činjenicama? Beogradski Danas podsjeća da je tadašnja Skupština SRJ, neposredno nakon ubistva ministra odbrane, “poverila Vojislavu Šešelju, lideru SRS, da predsedava Anketnim odborom koji je trebalo da ispita ubistvo. Zaključak koji je odbor objavio bio je da je Bulatović likvidiran jer je pokušao da spreči mahinacije prilikom nabavke vojne opreme. Nikakve strane službe i terorizam nisu pomenuti u izveštaju…”.

Nešto prije ili malo poslije ubistva Pavla Bulatovića u Beogradu su ubijeni i general srpske policije Radovan Stojičić Badža, poslovni partner Marka Miloševića (sin Slobodana Miloševića) Vlada Kovačević Tref, Generalni sekretar JUL-a Zoran Todorović Kundak, policijski pukovnici Dragan Simić i Milorad Vlahović, novinar Slavko Ćuruvija, bivši komandant paravojne Srpske dobrovoljačke garde i predsjednik Stranke srpskog jedinstva  Željko Ražnatović Arkan, biznismen i bivši komandant paravojne Srpske garde Branislav Lainović Dugi, Generalni direktor JAT-a Žika Petrović…

Ni jedno od ovih ubistava nije razriješeno. Baš kao ni većina od 32 ubistva koja su, mimo ratišta i ratnih zločina, počinjena u Crnoj Gori samo tokom 1992. godine, dok je Pavle Bulatović bio ministar policije. Onda je on unaprijeđen.

Ne ćute ni protivnici ideje da najdugovječniji ministar sile u eri vladavine Slobodana Miloševića dobije ulicu u Podgorici. “CGO, HRA i ANIMA vjeruju da bi usvajanje ovog prijedloga za naziv ulice bila uvreda za žrtve i imalo negativne posljedice na međunarodne obaveze Crne Gore i proces evropskih integracija”, piše u zajedničkom saopštenju etabliranih nevladinih organizacija.

Kome nije jasno kakve veze može imati ulica Pavla Bulatovića sa ukupnim dešavanjima u Crnoj Gori i regionu, neka baci pogled na nedavnu objavu predsjednika Opštine Nikšić Marka Kovačevića. Poruka nije baš direktna, ali je  krajnje znakovita:

“Nekako lijepo stoji predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da Švabama to smeta”, napisao je Kovačević tokom prošlonedjeljnog zasijedanja Skupštine na Cetinju, veličajući partijskog predsjednika Andriju Mandića. I, mnogo važnije, uvodeći još jednu odrednicu u ovdašnji (para)politički život. Đe, pored onih što im Zetska banovina lijepo stoji, imamo montenegrine/milogorce, turke, šiptare, ustaše i švabe.

Pavle Bulatović se svojski borio baš za takvu Crnu Goru. Ako u glavnom gradu nikne spomenik (ulica) Pavlu, na red bi došli Momir Bulatović i, naravno, Slobodan Milošević. Zašto bi ih razdvajali mrtve, kad su bili zajedno do posljednjeg daha.

 

Tragom Pljevalja

Jedna ulica u Pljevljima nosi ime Pavla Bulatovića, još od juna 2020. godine. Samo nekoliko mjeseci nakon njegovog ubistva, tu odluku donijeli su odbornici SO Pljevlja u kojoj su većinu činili članovi Bulatovićeve SNP, na prijedlog podružnice Patriotskog saveza Jugoslavije (jedna od filijala JUL-a Mirjane Marković, u kome je njenom suprugu Slobodanu Miloševiću dodijeljeno zvanje počasnog predsjednika).

Biće da je to obradovalo one Pljevljake koji se sjećaju kako je u ljeto 1992., u vrijeme njegovog ministarskog mandata, zabilježeno 25-30 bombaških napada i miniranja u Pljevljima. Skoro bez izuzetka na imovinu pljevaljaskih Muslimana/Bošnjaka. Samo u toku jedne noći zapaljen je kompleks od sedam zanatskih radnji, čiji su vlasnici Muslimani. Dok je Čeko Dačević, svako malo, okupirao grad.

Iste godine započela je višegodišnja tortura stanovnika Bukovice. Prema  svjedočenju Jakuba  Durguta tamo je u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno šest mještana (Bošnjaka), pretučeno sedamdeset i šest (staraca, žena, sredovječnih ljudi i djece). Dva lica su izvršila samoubistvo nakon preživljene torture, zapaljeno je pet kuća, uništene dvije džamije…”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo