Povežite se sa nama

MONITORING

Slučaj SNP

Objavljeno prije

na

Nebojša Medojević je optužio srpskog predsjednika Borisa Tadića da je, preko Srđana Milića, razbio opoziciono jedinstvo. Medojević sumnja da je Tadić to radio u dogovoru sa „strateškim partnerima iz DPS-a, Filipom Vujanovićem i Svetozarom Marovićem”.

Nakon odlaska Mila Đukanovića, Milić je trebalo da se pojavi, kaže Medojević, „kao partner DPS-a za neku tobož evropsku, postđukanovićevu vladu”. No, unutar SNP-a se ispriječila grupacija protivna saradnji sa vladajućom strankom, pa Tadić nije došao na kongres SNP-a, iako je toga dana bio u Podgorici. Đukanović je kasnije, tvrdi Medojević, na komplot reagovao i hapšenjima u Budvi.

DIM I VATRA: Da li, uostalom, postoji takav ili sličan komplot? Niko od imenovanih nije demantovao ništa. To ne znači da je Medojevićev iskaz stoprocentno tačan. Osim toga, možda nekom nalikuje konfabulaciji razočaranog partnera. Ali, gdje ima dima…

Na primjer: Đukanović je tvrdio da je „opozicija sklepana” na kanabeu Tadića. Zajednički imenitelj Đukanovića i Medojevića na ovu temu glasi – Tadić preko SNP-a igra neku ulogu. Razlikuju se u tumačenju: koju i kakvu ulogu?

O svemu tome se malo pouzdano zna, za razliku od drugih nekih činjenica koje svjedoče da SNP možda krči put ka koaliciji sa DPS-om. Uostalom, sve to uredno registruju tamo gdje treba, kao u Pobjedi jesenas.

U tekstu naslovljenom Kuda ide SNP (bez upitnika; indikativno, zar ne?) Pobjeda 20. septembra 2010. primjećuje kako „izvjesne promjene politike SNP-a” ukazuju „na moguće pripremanje terena i za direktnu saradnju” sa DPS-om. Konkretno, piše ovaj dnevnik, tu su sondaže preko kadrovskih rješenja: Dragiša Pešić, nekadašnji premijer SRJ, član je Senata Državne revizorske institucije (DRI), Srđa Božović, ondašnji predsjednik jednog od vijeća Skupštine SRJ, budući je član Savjeta Centralne banke.

List se pozvao na neimenovani izvor koji je anticipirao da će na kongresu SNP-a „deklarativno odbijanje saradnje sa DPS-om u novom programu biti izbjegnuto zbog mogućnosti da se crnogorski premijer Milo Đukanović povuče”.

Slijede podsjećanja da su poslanici SNP-a i DPS-a složno podržali Izvještaj Regulatorne agencije za energetiku, pa su i u drugim prilikama neki od poslanika SNP-a u parlamentu glasali drukčije od poslanika opozicionih stranaka. „Jasno je da se izvjesno približavanje već događa”, zaključuje Pobjeda.

KORMILO: Krenimo redom. Persona dramatis, Srđan Milić, nekadašnji amaterski odbojkaš, diplomirao turizam i ugostiteljstvo u Dubrovniku uoči jugoslovenskih ratova, vodio je od 1992. sopstveni biznis u Budvi (firme Montenegro agent, Nar, Matigor trejd). Iz imovinskih kartona vidi se kako je Milić jedan od tranzicionih dobitnika, jer posjeduje nekretnine i biznis, ukupno više miliona eura. E, sad: em milioner, em u Budvi. Aluzija je jasna – Svetozar Marović. Neprijatnih govorkanja na tu temu je bilo, ali ništa konkretno.

Konkretno je bilo u SNP-u, gdje je Milić imao munjevitu karijeru. Poslanik od 2002. a predsjednik SNP-a već novembra 2006. Kormilo je preuzeo nakon kraha Bloka za zajedničku državu na referendumu i SNP-a na parlamentarnim izborima, te pošto se Predrag Bulatović nije kandidovao. Izabran je ne baš impresivno: od 376 delegata partijskog kongresa za njega je 268 glasalo.

Bio je 2008. kandidat i za predsjednika Crne Gore – ni tu nije bilo impresivno, osvojio 12 odsto glasova, najmanje od ukupno četvorice kandidata. U Budvi, Milić je dobio svega 7,9 odsto glasova.

U tom periodu, opozicijom su dominirali Srpska lista i PZP. Preokret je nastupio na prijevremenim parlamentarnim izborima 2009. Milić je odbio zajednički opozicioni nastup, pod izgovorom: ili će se okupiti svi ili niko. Time je Nebojši Medojeviću i Andriji Mandiću gurao prst u oko, jer je pod „svi ili niko” mislio i na od NSD-a i PzP-a tada svježe otcijepljene partije Gorana Batrićevića i Dobrila Dedeića.

Epilog: samostalnim nastupom SNP je nakon izbora bila druga po snazi stranka; sa dotadašnjih osam porasla je na 16 poslaničkih mandata. No, bila je to preraspodjela „opozicionih glasova”. Koalicija DPS-SDP marta 2009, ne samo da je opet osvojila apsolutnu vlast, već i dodatno ojačala.

SNIMANJE: U ljeto 2009. održani su izbori na Žabljaku, gdje je SNP izgubila odborničku većinu. Ali, nešto se zbivalo iza scene. Milić je poraz pravdao i tvrdnjom da su kampanju DPS-SDP finansirali kriminalci. O čemu se radilo, doznalo tek oko pola godine kasnije, nakon što su Balkanski ratnik i medijska buka fokusirali Darka Šarića. Milić je, naime, (tek tada) objavio da posjeduje dokaze da je Šarić učestvovao u kampanji. O kakvim je dokazima riječ?

Nagovijestio je fotografije, audio zapis, izjavu onoga ko je dao novac i onoga ko je u žabljačkoj kampanji primio novac. Kazao je da su ti dokazi dostavljeni policiji. Po prirodi posla, zna se ko se snimanjem i uzimanjem izjava službeno bavi; svako neovlašćena djelatnost tog formata je krivično djelo. Ko je fotografisao i pravio audio-zapise? – o tome Milić ništa nije rekao. Neke činjenice nude rezložne pretpostavke. Naime, naknadno je objavljeno da je u vrijeme žabljačkih izbora (16. avgusta 2009) Srbija primjenom mjera tehničkog nadzora već pratila Šarića i njegov klan. A podaci takvog profila prolaze kroz Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije kojim predsjedava Tadić….

FINANSIRANJE: No, kakve su, zbilja, Milićeve relacije sa Tadićem? Milić je 2. februara 2010. sa njim imao sastanak u Beogradu. Nije krio. Dao je intervju (portalu IN4S), potvrdio da je sa Tadićem razgovarao i obećao, obratite pažnju, „da će uskoro i javnost Crne Gore imati priliku da se upozna sa konkretnim efektima”. Upućuje poziv „predstavnicima opozicije na razgovor”. Bio je to embrion koalicije Bolja Crna Gora za lokalne izbore, gdje je SNP ultimatumom tražila i dobila saglasnost NSD-a i PzP-a da u svim gradovima gdje nastupaju kandidati za predsjednike SO budu iz njenih redova.

Kampanju Bolje Crne Gore je radila agencija Protokol komunikejšn iz Novog Sada, koja je 2008. dizajnirala i Milićevu predsjedničku kandidaturu. Vlasnik Protokol komunikejšena je Boris Labudović, savjetnik Bojana Pajtića, premijera pokrajine Vojvodina. Pajtić je ujedno potpredsjednik Tadićeve Demokratske stranke (DS) i član Savjeta za odnose sa Srbima u regionu, tijela kojim takođe predsjedava Tadić.

Savjetnik Tadića „za Srbe u regionu” je Mlađan Đorđević. Iz anonimnosti ga je, sjećamo se, lansirao na javnu scenu Milo Đukanović tvrdnjom da finansira Bolju Crnu Goru. Funkcija savjetnika Đorđevića temelji se na Zakonu o srpskoj dijaspori i Srbima u regionu (2009) koji u čl. 2 tumači „Srbe u regionu” kao „pripadnike srpskog naroda koji žive” i u Crnoj Goru. Član 5 predviđa da Srbija budžetom izdvaja novac „za očuvanje i jačanje veza matične države i dijaspore”.

Iz dokumentacije o troškovima lokalnih izbora, koji su dostavljeni Državnoj izbornoj komisiji, kao ubjedljivo najveći finansijer Bolje Crne Gore je prikazan SNP. Nema dostupnih podataka da je novac dolazio iz Srbije. Tadašnji premijer, međutim, tvrdio je da ima dokaze o tome. „Ako treba da sve to dokumentujem, to ću učiniti”, kazao je Đukanović a „dokaze o tome dobiće onaj ko bude pokazao interes”.

Javnost nikada nije imala priliku da se uvjeri u istinitost njegovih tvrdnji. Naš Zakon o finansiranju političkih partija u čl. 19 izričito zabranjuje finansiranje iz inostranstva. Zbog čega Đukanović navodne kompromitujuće dokaze o Boljoj Crnoj Gori nije dostavio tužilaštvu? Nadzor nad zakonitim finansiranjem političkih partija obavlja Ministarstvo finanansija. Tadašnji resorni ministar, Igor Lukšić, nije se oglašavao.

Oglasio se, međutim, Tadić, tek nakon izbornog fijaska Bolje Crne Gore. Za savjetnika Đorđevića je Tadić kazao da „apsolutno ne vjerujem da je uticao na formiranje crnogorske opozicije”. Potom je 8. jula Tadić upravo sa Đorđevićem bio u posjeti Crnoj Gori; imali su sastanak i sa Đukanovićem. Jesu li iza zatvorenih vrata Vile Gorica riješili sporenja oko Bolje Crne Gore?

VIZIONARI: Ta nas dilema dovodi do druge uzastopne Tadićeve prošlogodišnje posjete Crnoj Gori, 19. novembra. Došao da u Podgorici otvori predstavništvo Privredne komore Srbije, šef Radivoje Rašović, osoba iz vrha SNP-a. Istog dana bio i kongres SNP-a, nakon kojeg Milić objavljuje da Bolja Crna Gora više ne postoji.

Uoči kongresa se vodila podzemna bitka oko na kraju izmijenjene ključne kongresne Deklaracije iz 2006. o tome da SNP „neće ulaziti u koalicije sa partijama na vlasti”. Sada u čl. 4 novousvojenog Statuta stoji da SNP sarađuje sa svima „saglasno uzajamnoj podudarnosti ciljeva i interesa”. Milić to definiše kao opciju „projektne saradnje” i „sa strankama vladajuće koalicije” (Glas Amerike, 2. februar).

Poništena Deklaracija o nesaradnji sa „vladajućim partijama” je 2006. donijeta jer se veći dio lokalnog SNP Kolašina tada odmetnuo zarad koalicije sa DPS-om; ta koalicija je i sada na vlasti. Nije li Mile Šuković iz otcijepljenog kolašinskog SNP-a 2007. preko Pobjede poručio Srđanu Miliću: „Vidjećemo za četiri godine ko je bio u pravu”.

Evociranja

Nebojša Medojević je u Monitoru od 3. decembra 2010. najavio „približavanje” Đukanovića i Tadića, kroz „prekomponovanja političke scene pod uticajem Beograda”. Medojević je kazao da ima informaciju da se „lični izaslanik predsjednika Vujanovića i njegov bliski i povjerljivi čovjek Miroslav Ivanišević aktivirao na posredovanju između Tadića i Đukanovića, uz potpunu saglasnost Vujanovića”.

Kakvu bi vezu Ivanišević, šef DRI-a, mogao da ima sa Tadićem? Na primjer, ta bi veza, makar posredna, mogao biti – Stanko Cane Subotić. Sve do proljetos, Ivanišević je bio na optužnici dr Đuzepea Šelzija, skupa sa Subotićem, koji je, ne zaboravimo, kazao da je sa oko 10 miliona dolara finansirao DS i preko posebnog računa u Lihtenštajnu. Vrijedi ponoviti da je Cane vlastoručno, u svom podnesku švajcarskom tužilaštvu, 19. marta 2010. napisao kako je, po izboru za šefa DS-a i predsjednika Srbije, Tadića ,,srio u više navrata, kojom prilikom smo evocirali postojanje pomenutog računa”, itd.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo