Povežite se sa nama

MONITORING

Čije su njihove ubice?

Objavljeno prije

na

Noćni klub Nana u Beogradu 23. na 24. marta 1990. Nakon rasprave sa Veselinom Veskom Vukotićem i Darkom Ašaninom ubijen je Andrija Laki

Lakonić. Za ubistvo su teretili Vukotića i Ašanina. I dok je Ašanin u pritvoru proveo narednih sedam-osam mjeseci, Vukotić je uz pomoć beogradskog policijskog inspektora Miroslava Bižića idućeg dana napuštio zemlju. Ašanin je oslobođen zbog nedostataka dokaza. Događaji koji su uslijedili – raspad zemlje, rat, stotine drugih mafijaških egzekucija – pucnjavu u Nani su skrajnuli u drugi plan.

ZAPLET: No, enigma je ostala. Niko nije osuđen za ubistvo Andrije Lakonića, Nikšićanina, bokserskog reprezentativca, koji je od 1977. boravio u Beogradu. Ostavio je sport i odao se kriminalnom nasilju. Pucao je 1985. na jednog drugog Crnogorca, Danila Radonjića, pa je osuđen na pet godina. Na slobodi je od 1988. kada je privremeno otputovao za Italiju.

Lakonić, Vukotić i Ašanin su bili saradnička veza SDB SFRJ, pa im se u tom svojstvu pripisuje uloga likvidatora političkih protivnika jugoslovenskog režima u inostranstvu. Sva trojica su, tvrdilo se, učesnici ubistva Envera Hadrija, člana Komiteta za ljudska prava koji je navodno posjedovao dokumente o umiješanosti tadašnjeg predsjednika Presjedništva SR Srbije Slobodana Miloševića u ubistva Albanaca na Kosovu. U Briselu 26. februara 1990. su dva hica ispaljena iz vozila u pokretu pogodila Hadrija u glavu. Prema nikad dokazanim tvrdnjama, pucali su Lakonić i Vukotić, dok im je Ašanin davao logističku pomoć. Lakonić je navodno bio heroinski zavisnik, na javnim mjestima se hvalio o onom što je bila „javna tajna” i zbog toga je kažnjen.

Belgijski list La Dernière Heure je 1990. prvi objavio vezu između ubistava u Nani i Briselu. Grupa „srpske tajne službe” ubila je Hadrija a „naređenje za fizičku eliminaciju izdao je predsjednik Srbije Milošević”.

Tokom procesa pred Okružnim sudom u Beogradu. Miroslav Bižić (ubijen 1996), inspektor koji je za SDB navodno regrutovao ili nadzirao kriminalce, kazao je: „Čim mi je Ašanin javio da je Lakonić ‘pao’, obavijestio sam nadležne u policiji i SDB Jugoslavije. Razlog za moje javljanje u SDB bio je u tome jer je Vukotić za njih obavljao neke poslove”.

IZRUČENJA: O Veselinu Vukotiću se ništa nije u javnosti čulo do 16. novembra 1997. kada je u Kotoru, navodno zbog gurkanja na podijumu za igru, u diskoteci ubio pomorskog kapetana Duška Boškovića i ranio Vladimira Pavićevića. Nakon zločina, Vukotić je nestao. U odsustvu je pred Višim sudom u Podgorici 2000. osuđen na kaznu od 20 godina robije. Za njim je bila raspisana i poćernica iz SRJ. Uhvaćen je 2006. na aerodromu u Madridu i izručen Belgiji zbog ubistva Envera Hadrija. U belgijskom zatvoru je do decembra 2008. kada je izručen Srbiji, gdje je nepune dvije godine bio u pritvoru, da bi jesenas bio pušten „zbog srčanih problema”.

Vukotićev advokat Zdenko Tomanović kaže da Srbija zbog pravnih obaveza koje je preuzela ne može da sudi Vukotiću za ubistvo Andrije Lakonića, jer je Belgija odbila da ga izruči za to krivično djelo. U Okružnom sudu u Novom Sadu je pokrenut postupak da mu se opet sudi za ubistvo i pokušaj ubistva u Kotoru, jer mu je 2000. presuđeno u odsustvu, pa je to bio razlog da se odbije njegovo izručenje Crnoj Gori. Kako srpsko tužilaštvo nije za Vukotića tražilo pritvor, on se brani sa slobode. Prije par neđelja, Vukotić je uhapšen „tokom racije” u Novom Sadu, ali je pušten nakon kratkog saslušavanja u tužilaštvu; navodno, radilo se o pravnom triku, jer se hapšenjem Vukotiću automatski „skida” poćernica NCB Interpola Podgorica.

U međuvremenu, srpski mediji tvrde da su „određeni mafijaški krugovi u Crnoj Gori spremali likvidaciju Vukotića čim bude izručen”. Do takvih saznanja, tvrdi se, došle su obavještajne službe „koje sa istražnim organima rade na obezbjeđivanju Vukotića, kao ključnog svjedoka protiv duvanske mafije”. Advokat Tomanović je, međutim, objavio da Vukotić „nije svjedok bilo koje vrste ni u jednom postupku”.

Crna Gora je 18. januara, preko ministra pravde Duška Markovića obnovila zahtjev za izručenje. Vukotić je dva dana kasnije bio i tema sastanka premijera Igora Lukšića i Mirka Cvetkovićau Beogradu. Portal Analitika, blizak vlastima, objavio je da „srpska služba očito sprema za Vukotića neku specijalnu ulogu”.

KARIJERA: Koja su, prema istraživanju Monitora, ključna mjesta zavrzlame oko Veselina Vukotića? Ovaj nekadašnji šofer u Nikšiću, predstavljao se i kao inženjer, bio je saradnik SDB Crne Gore. Nakon pokušaja ubistva R.G.1986. u Nikšiću, uglavnom je boravio u Beogradu, gdje ga je, uz saglasnost SDB Crne Gore, preuzela SDB Jugoslavije koja je djelovala u okviru SSUP-a na čijem je čelu 1984 – 1989. bio Dobroslav Toro Ćulafić, crnogorski funkcioner, sada penzioner u Podgorici.

Vukotić je kao egzekutor SDB Jugoslavije bio tandem sa Darkom Ašaninom (hapšen u Grčkoj 1995. zbog ubistva Hadrija pa pušten, ubijen 1998), Beograđaninom, sinom kapetana JNA porijeklom iz Mojkovca. No, ubistvo Envera Hadrija – koji nije bio nikakav „šiptarski terorista”, već intelektualac na vezi i sa američkim kongresmenima – navodno nije odrađeno za SDB Jugoslavije, već za SDB Srbije koja je 1990. preuzimala egzekutore jugoslovenske tajne službe. Jedan od markantnijih primjera bio je Željko Arkan Ražnatović.

Nakon pucnjave u Nani, Vukotić se sklonio u inostranstvo a u Srbiju se vratio najkasnije krajem 1991. Obnovio je saradničke veze, sada u Resoru državne bezbjednosti (ranija SDB) Srbije, čiji je načelnik bio Jovica Stanišić. U julu 1992. angažovan je da za srpsku službu vodi kazino Rojal u Novom Sadu, dok su kao formalni vlasnici preduzeća bili upisani njegova tadašnja nevjenčana supruga Lidija Vuković (ima holandsko državljanstvo, crnogorskog je porijekla), zatim njen otac Radonja Vuković, a do 1994. i Spasoje Paja Ivanović iz Podgorice, kasnije vlasnik kazina u beogradskom hotelu Palas.

VEZE: Kazino Rojal, sa prajvat odjeljkom u kafeteriji, bio je omiljena destinacija za radne sastanke ne samo ljudi iz novosadskog RDB-a. Gosti su različitim povodima bili i Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, ali i Franko Simatović, neformalni komandant „crvenih beretki” i šef Obavještajne uprave RDB-a, zatim direktor jugoslovenskih carina Mihalj Kertes i Milorad Vučela Vučelić, do jeseni 1995. direktor RTS-a.

Novi Sad je par desetina kilometara udaljen od Istočne Slavonije, odnosno, od tamošnjeg dijela 1991 – 1995. samoproglašene Republike Srpske Krajine, gdje je RDB imao važne političke, vojne i obavještajne ciljeve i punktove. No, preko tog dijela RSK, koji je kao formalna teritorija Hrvatske bio izuzet od međunarodnih sankcija protiv SRJ, takođe je obavljan unosan šverc cigareta, koji je sada procesuiran pred srpskim Specijalnim sudom za organizovani kriminal u predmetu Mreža, gdje je prvooptuženi Stanko Cane Subotić.

Svjedok C-048, saradnik RDB-a i lice od povjerenja Veselina Vukotića u kazinu Rojal, aprila 2003. je svjedočio pred Tribunalom u Hagu u procesu protiv Slobodana Miloševića da je jedan od glavnih gostiju bio Milovan Popivoda, načelnik RDB Novi Sad. Popivoda je 2007. takođe optužen u predmetu Subotić i ostali.

No, pojavljuje se i još jedna interesantna veza. Veselin Batko Vlahović, „monstrum sa Grbavice”, predratni bokser iz Nikšića koji se tereti za neka od najzvjerskijih ubistava sarajevskih civila, takođe je prolazio kroz Rojal. Batko i Veselin Vukotić su u rodbinskoj vezi, jer je Batkov brat oženio Veselinovu sestru. Batko je 1999. bio uhapšen i osuđen u Crnoj Gori na 3,5 godine zbog „nasilničkog ponašanja”, da bi 18. juna 2001. uz očiglednu pomoć crnogorskih vlasti pobjegao iz ZIKS-a. Uhapšen je početkom 2010. u Španiji, gdje se i Vukotić godinama skrivao.

Poput Batka, Veselin Vukotić je takođe mogao da računa na pomoć crnogorskih vlasti. Tek se 2000, presudom Višeg suda u Podgorici, doznalo da je ovdje Vukotić terećen i za pokušaj ubistva u Nikšiću 1986. i to mu je djelo sudija Radovan Mandić uračunao u jedinstvenu kaznu od 20 godina za ubistvo i pokušaj ubistva u Kotoru iz 1997. godine. Ako je zaista bio optužen za pokušaj ubistva iz 1986, kako je slobodno boravio u Crnoj Gori i posjećivao diskoteke? U to vrijeme je, takođe, bila na snazi i poćernica Interpola NCB Brisel zbog ubistva Hadrija 1990.

DRŽAVLJANSTVO: Veselin Vukotić je, kao što smo opisali, povjerljivo lice Jovice Stanišića, čiji je sin bio pilot kod Stanka Subotića u avionu sa tovarima keša od „tranzita duvana” koji je obavljan preko Crne Gore. Osim toga, Vukotić je poklonio skupocjeni sat marke roleks Miloradu Vučeliću.

Pod legendama Gradateatra ili zajedničkog prijateljstva sa Emirom Nemanjom Kusturicom, Vučelić je bio intimus sa Milom Đukanovićem i Svetozarom Marović. Beogradski portal Peščanik sada tvrdi da je Kusturica krajem 1990-ih i početkom 2000-ih sa Vukotićem „u stalnoj telefonskoj vezi”. Prema istom izboru, Kusturica je „obavljao ulogu kurira”, prenoseći u inostranstvo Vukotiću „poruke, a često i novac”.

Od februara 2006, kada je Veselin Vukotić uhapšen na aerodromu u Madridu i predat Belgiji, Crna Gora tokom skoro tri godine, koliko je bio u zatvoru Sen Žil, nije pokazivala zainteresovanost za njegovim izručenjem. Ambasada Crne Gore u Briselu nije se potrudila da pravosnažno osuđeni ubica odsluži kaznu u ZIKS-u. To je utoliko „čudnije”, jer je Vukotić bio crnogorski državljanin sve do pred izručenje Srbiji decembra 2008, kada je dobio srpsko državljanstvo.

Kazino Rojal, smješten u novosadskom hotelu Putnik, u međuvremenu je promijenio vlasnika. Hotel je 2007. kupio Darko Šarić, prvooptuženi „balkanski ratnik” u bjekstvu. Transakciju je obavio Šarićev školski drug iz Pljevalja Nebojša Jestrović, sada optužen za pranje novca. Jestrović je prethodno radio za Stanka Subotića, kao direktor kompanije Futura plus.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo