Povežite se sa nama

MONITORING

Čije su njihove ubice?

Objavljeno prije

na

Slika-1

Noćni klub Nana u Beogradu 23. na 24. marta 1990. Nakon rasprave sa Veselinom Veskom Vukotićem i Darkom Ašaninom ubijen je Andrija Laki

Lakonić. Za ubistvo su teretili Vukotića i Ašanina. I dok je Ašanin u pritvoru proveo narednih sedam-osam mjeseci, Vukotić je uz pomoć beogradskog policijskog inspektora Miroslava Bižića idućeg dana napuštio zemlju. Ašanin je oslobođen zbog nedostataka dokaza. Događaji koji su uslijedili – raspad zemlje, rat, stotine drugih mafijaških egzekucija – pucnjavu u Nani su skrajnuli u drugi plan.

ZAPLET: No, enigma je ostala. Niko nije osuđen za ubistvo Andrije Lakonića, Nikšićanina, bokserskog reprezentativca, koji je od 1977. boravio u Beogradu. Ostavio je sport i odao se kriminalnom nasilju. Pucao je 1985. na jednog drugog Crnogorca, Danila Radonjića, pa je osuđen na pet godina. Na slobodi je od 1988. kada je privremeno otputovao za Italiju.

Lakonić, Vukotić i Ašanin su bili saradnička veza SDB SFRJ, pa im se u tom svojstvu pripisuje uloga likvidatora političkih protivnika jugoslovenskog režima u inostranstvu. Sva trojica su, tvrdilo se, učesnici ubistva Envera Hadrija, člana Komiteta za ljudska prava koji je navodno posjedovao dokumente o umiješanosti tadašnjeg predsjednika Presjedništva SR Srbije Slobodana Miloševića u ubistva Albanaca na Kosovu. U Briselu 26. februara 1990. su dva hica ispaljena iz vozila u pokretu pogodila Hadrija u glavu. Prema nikad dokazanim tvrdnjama, pucali su Lakonić i Vukotić, dok im je Ašanin davao logističku pomoć. Lakonić je navodno bio heroinski zavisnik, na javnim mjestima se hvalio o onom što je bila „javna tajna” i zbog toga je kažnjen.

Belgijski list La Dernière Heure je 1990. prvi objavio vezu između ubistava u Nani i Briselu. Grupa „srpske tajne službe” ubila je Hadrija a „naređenje za fizičku eliminaciju izdao je predsjednik Srbije Milošević”.

Tokom procesa pred Okružnim sudom u Beogradu. Miroslav Bižić (ubijen 1996), inspektor koji je za SDB navodno regrutovao ili nadzirao kriminalce, kazao je: „Čim mi je Ašanin javio da je Lakonić ‘pao’, obavijestio sam nadležne u policiji i SDB Jugoslavije. Razlog za moje javljanje u SDB bio je u tome jer je Vukotić za njih obavljao neke poslove”.

IZRUČENJA: O Veselinu Vukotiću se ništa nije u javnosti čulo do 16. novembra 1997. kada je u Kotoru, navodno zbog gurkanja na podijumu za igru, u diskoteci ubio pomorskog kapetana Duška Boškovića i ranio Vladimira Pavićevića. Nakon zločina, Vukotić je nestao. U odsustvu je pred Višim sudom u Podgorici 2000. osuđen na kaznu od 20 godina robije. Za njim je bila raspisana i poćernica iz SRJ. Uhvaćen je 2006. na aerodromu u Madridu i izručen Belgiji zbog ubistva Envera Hadrija. U belgijskom zatvoru je do decembra 2008. kada je izručen Srbiji, gdje je nepune dvije godine bio u pritvoru, da bi jesenas bio pušten „zbog srčanih problema”.

Vukotićev advokat Zdenko Tomanović kaže da Srbija zbog pravnih obaveza koje je preuzela ne može da sudi Vukotiću za ubistvo Andrije Lakonića, jer je Belgija odbila da ga izruči za to krivično djelo. U Okružnom sudu u Novom Sadu je pokrenut postupak da mu se opet sudi za ubistvo i pokušaj ubistva u Kotoru, jer mu je 2000. presuđeno u odsustvu, pa je to bio razlog da se odbije njegovo izručenje Crnoj Gori. Kako srpsko tužilaštvo nije za Vukotića tražilo pritvor, on se brani sa slobode. Prije par neđelja, Vukotić je uhapšen „tokom racije” u Novom Sadu, ali je pušten nakon kratkog saslušavanja u tužilaštvu; navodno, radilo se o pravnom triku, jer se hapšenjem Vukotiću automatski „skida” poćernica NCB Interpola Podgorica.

U međuvremenu, srpski mediji tvrde da su „određeni mafijaški krugovi u Crnoj Gori spremali likvidaciju Vukotića čim bude izručen”. Do takvih saznanja, tvrdi se, došle su obavještajne službe „koje sa istražnim organima rade na obezbjeđivanju Vukotića, kao ključnog svjedoka protiv duvanske mafije”. Advokat Tomanović je, međutim, objavio da Vukotić „nije svjedok bilo koje vrste ni u jednom postupku”.

Crna Gora je 18. januara, preko ministra pravde Duška Markovića obnovila zahtjev za izručenje. Vukotić je dva dana kasnije bio i tema sastanka premijera Igora Lukšića i Mirka Cvetkovićau Beogradu. Portal Analitika, blizak vlastima, objavio je da „srpska služba očito sprema za Vukotića neku specijalnu ulogu”.

KARIJERA: Koja su, prema istraživanju Monitora, ključna mjesta zavrzlame oko Veselina Vukotića? Ovaj nekadašnji šofer u Nikšiću, predstavljao se i kao inženjer, bio je saradnik SDB Crne Gore. Nakon pokušaja ubistva R.G.1986. u Nikšiću, uglavnom je boravio u Beogradu, gdje ga je, uz saglasnost SDB Crne Gore, preuzela SDB Jugoslavije koja je djelovala u okviru SSUP-a na čijem je čelu 1984 – 1989. bio Dobroslav Toro Ćulafić, crnogorski funkcioner, sada penzioner u Podgorici.

Vukotić je kao egzekutor SDB Jugoslavije bio tandem sa Darkom Ašaninom (hapšen u Grčkoj 1995. zbog ubistva Hadrija pa pušten, ubijen 1998), Beograđaninom, sinom kapetana JNA porijeklom iz Mojkovca. No, ubistvo Envera Hadrija – koji nije bio nikakav „šiptarski terorista”, već intelektualac na vezi i sa američkim kongresmenima – navodno nije odrađeno za SDB Jugoslavije, već za SDB Srbije koja je 1990. preuzimala egzekutore jugoslovenske tajne službe. Jedan od markantnijih primjera bio je Željko Arkan Ražnatović.

Nakon pucnjave u Nani, Vukotić se sklonio u inostranstvo a u Srbiju se vratio najkasnije krajem 1991. Obnovio je saradničke veze, sada u Resoru državne bezbjednosti (ranija SDB) Srbije, čiji je načelnik bio Jovica Stanišić. U julu 1992. angažovan je da za srpsku službu vodi kazino Rojal u Novom Sadu, dok su kao formalni vlasnici preduzeća bili upisani njegova tadašnja nevjenčana supruga Lidija Vuković (ima holandsko državljanstvo, crnogorskog je porijekla), zatim njen otac Radonja Vuković, a do 1994. i Spasoje Paja Ivanović iz Podgorice, kasnije vlasnik kazina u beogradskom hotelu Palas.

VEZE: Kazino Rojal, sa prajvat odjeljkom u kafeteriji, bio je omiljena destinacija za radne sastanke ne samo ljudi iz novosadskog RDB-a. Gosti su različitim povodima bili i Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, ali i Franko Simatović, neformalni komandant „crvenih beretki” i šef Obavještajne uprave RDB-a, zatim direktor jugoslovenskih carina Mihalj Kertes i Milorad Vučela Vučelić, do jeseni 1995. direktor RTS-a.

Novi Sad je par desetina kilometara udaljen od Istočne Slavonije, odnosno, od tamošnjeg dijela 1991 – 1995. samoproglašene Republike Srpske Krajine, gdje je RDB imao važne političke, vojne i obavještajne ciljeve i punktove. No, preko tog dijela RSK, koji je kao formalna teritorija Hrvatske bio izuzet od međunarodnih sankcija protiv SRJ, takođe je obavljan unosan šverc cigareta, koji je sada procesuiran pred srpskim Specijalnim sudom za organizovani kriminal u predmetu Mreža, gdje je prvooptuženi Stanko Cane Subotić.

Svjedok C-048, saradnik RDB-a i lice od povjerenja Veselina Vukotića u kazinu Rojal, aprila 2003. je svjedočio pred Tribunalom u Hagu u procesu protiv Slobodana Miloševića da je jedan od glavnih gostiju bio Milovan Popivoda, načelnik RDB Novi Sad. Popivoda je 2007. takođe optužen u predmetu Subotić i ostali.

No, pojavljuje se i još jedna interesantna veza. Veselin Batko Vlahović, „monstrum sa Grbavice”, predratni bokser iz Nikšića koji se tereti za neka od najzvjerskijih ubistava sarajevskih civila, takođe je prolazio kroz Rojal. Batko i Veselin Vukotić su u rodbinskoj vezi, jer je Batkov brat oženio Veselinovu sestru. Batko je 1999. bio uhapšen i osuđen u Crnoj Gori na 3,5 godine zbog „nasilničkog ponašanja”, da bi 18. juna 2001. uz očiglednu pomoć crnogorskih vlasti pobjegao iz ZIKS-a. Uhapšen je početkom 2010. u Španiji, gdje se i Vukotić godinama skrivao.

Poput Batka, Veselin Vukotić je takođe mogao da računa na pomoć crnogorskih vlasti. Tek se 2000, presudom Višeg suda u Podgorici, doznalo da je ovdje Vukotić terećen i za pokušaj ubistva u Nikšiću 1986. i to mu je djelo sudija Radovan Mandić uračunao u jedinstvenu kaznu od 20 godina za ubistvo i pokušaj ubistva u Kotoru iz 1997. godine. Ako je zaista bio optužen za pokušaj ubistva iz 1986, kako je slobodno boravio u Crnoj Gori i posjećivao diskoteke? U to vrijeme je, takođe, bila na snazi i poćernica Interpola NCB Brisel zbog ubistva Hadrija 1990.

DRŽAVLJANSTVO: Veselin Vukotić je, kao što smo opisali, povjerljivo lice Jovice Stanišića, čiji je sin bio pilot kod Stanka Subotića u avionu sa tovarima keša od „tranzita duvana” koji je obavljan preko Crne Gore. Osim toga, Vukotić je poklonio skupocjeni sat marke roleks Miloradu Vučeliću.

Pod legendama Gradateatra ili zajedničkog prijateljstva sa Emirom Nemanjom Kusturicom, Vučelić je bio intimus sa Milom Đukanovićem i Svetozarom Marović. Beogradski portal Peščanik sada tvrdi da je Kusturica krajem 1990-ih i početkom 2000-ih sa Vukotićem „u stalnoj telefonskoj vezi”. Prema istom izboru, Kusturica je „obavljao ulogu kurira”, prenoseći u inostranstvo Vukotiću „poruke, a često i novac”.

Od februara 2006, kada je Veselin Vukotić uhapšen na aerodromu u Madridu i predat Belgiji, Crna Gora tokom skoro tri godine, koliko je bio u zatvoru Sen Žil, nije pokazivala zainteresovanost za njegovim izručenjem. Ambasada Crne Gore u Briselu nije se potrudila da pravosnažno osuđeni ubica odsluži kaznu u ZIKS-u. To je utoliko „čudnije”, jer je Vukotić bio crnogorski državljanin sve do pred izručenje Srbiji decembra 2008, kada je dobio srpsko državljanstvo.

Kazino Rojal, smješten u novosadskom hotelu Putnik, u međuvremenu je promijenio vlasnika. Hotel je 2007. kupio Darko Šarić, prvooptuženi „balkanski ratnik” u bjekstvu. Transakciju je obavio Šarićev školski drug iz Pljevalja Nebojša Jestrović, sada optužen za pranje novca. Jestrović je prethodno radio za Stanka Subotića, kao direktor kompanije Futura plus.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UBIJEN ŽIVOT U ĆEHOTINI I VEZIŠNICI: Ko je dotukao rijeke

Objavljeno prije

na

Objavio:

O kvalitetu vode i živom svijetu u njoj iz Termoelektrane ne brinu. Krivica se prebacuje sa jednih na druge, a iz fokusa se gubi ono glavno – ekocid je i zločin protiv čovjeka i ljudske vrste. Ministru Milutinu Simoviću na um ne pada da zbog toga podnese ostavku

 

Apokaliptičan je bio prizor rijeka Vezišnice i Ćehotine prošlog petka. Nizvodno od Termoelektrane Pljevlja tekla je bijela voda, mrtve ribe je bilo posvuda: plutale su po površini rijeka, a neke su se zakačile i za okolno rastinje. Riječno dno ovih rijeka je pretvoreno u pustoš. Ni crv  nije pretekao.

Iz Sportsko-ribolovnog kluba Lipljen saopštili su da je do ekološke tragedije došlo usljed ispuštanja otpadnih voda i materijala iz TE Pljevlja. Oni su na svom fejsbuk profilu objavili i fotografije koje jasno ukazuju na to kakve su posljedice nebrige čovjeka. ,,U toku je akcija sakupljanja uginulih riba, većinu je odnijela voda, dobar dio je na dnu dubokih virova, ali želimo da pokažemo odgovornima za ovo da nije u pitanju ’desetak riba’. Incident je prijavljen nadležnoj inspekciji, uzeti su uzorci vode i uginule ribe. SRK Lipljen je preuzeo sve neophodne mjere, obaviješten je i ministar Milutin Simović i svi relevantni subjekti iz Sektora za slatkovodno ribarstvo, kao i uprava Elektroprivrede”, rekao je predsjednik ovog kluba, Vaso Knežević.

U razgovoru za Monitor, Milorad Mitrović, izvršni direktor NVO Breznica, kaže da ljudski faktor nije prvi put uzrok ekocida u Pljevljima: ,,Već je bilo izručivanja štetnih materija u ove rijeke, ali je sada bilo kobno. Šteta je neprocjenjiva i nenadoknadiva, i ne mjeri se samo u količini izgubljene ribe, koje je uništeno oko tonu”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 12. JULA

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

VELEDROGERIJE I NAŠE PARE: Monopol na profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukupni prihodi 26 kompanija koje se bave prometom ljekova, medicinskih sredstava i potrošnog medicinskog materijala za posljednje četiri godine bili su 883,12 miliona eura! Tokom protekle godine najveći udio u ovom poslu imala je firma Glosarij, Branislava Martinovića‚ od 27 odsto i prihodom od 66,2 miliona eura

 

Na ovonedjeljnoj panel diskusiji Izazovi javne potrošnje: Koliko košta zdravlje, koja je održana u Podgorici, ekonomska analitičarka Mila Kasalica predstavila je svoju analizu Brojke zdravstva Crne Gore iz perspektive poreskih obveznika. U njoj je po prvi put na jednom mjestu prezentovani podaci o prihodima veledrogerija koje se bave prometom ljekova, medicinskih sredstava i potrošnog medicinskog materija.

Ukupni prihodi 26 kompanija koje se bave ovim poslom za posljednje četiri godine su 883,12 miliona eura!

Tokom protekle godine najveći udio u ovom poslu imala je firma Glosarij, Branislava Martinovića‚ od 27 odsto i prihodom od 66,2 miliona eura. Drugorangirani je državni Montefarm sa prihodom od 57,4 miliona, i udjelom u tržištu od 24 odsto. Slijede, privatna Farmegra, sa 30,3 miliona, udio 13 odsto, i Hemomont, crnogorska podružnica kompanije iz Vršca u kojoj Vlada CG ima 19,3 odsto udjela, a Fond za zdravstveno osiguranje 9,63, sa prihodom 22,9 miliona eura, udio 22,9 odsto. Sve ostale kompanije – Benu, Farmont MP, Medica, Urion, Osmi red…, imaju učešće u ukupnim prihodima ispod 10 odsto.

Prihodi kompanija koje se bave ovim poslom rastu iz godine u godinu – 2015. su iznosili 177,75 miliona, 2016. – 195,14 miliona, 2017. – 218, 68. Zbirni prihod svih kompanija tokom prošle godine bio je 241,55 miliona eura.

Fond za zdravstvo je za ljekove koji se izdaju na recept i za medikamente za potrebe javnog zdravstva platio 64,13 miliona eura. Prošlogodišnji budžet koji je Fond izdvojio bio je povećan za za čak 8,4 miliona eura više u odnosu na 2017. godinu, dok ovogodišnji iznosi 72,5 miliona eura, i veći je za 3,1 milion od prošlogodišnjeg.

Da veledrogerije ne treba da brinu za profit govore i podaci Agencije za ljekove i medicinska sredstva prema kojima je prosječan porast potrošnje ljekova u Crnoj Gori 6,9 odsto, što je znatno veće od evropskog prosjeka koji iznosi 3,8 odsto prosječnog rasta godišnje.

Veliki prihodi međutim ne utiču na cijenu ljekova. Organizacija KOD je tokom prošle godine objavila spisak ljekova koji su u Crnoj Gori dva ili više puta skuplji u odnosu na zemlje regiona. Kasalica je u analizi navela primjer – ,,crnogorsko tržište mora da plaća za litar medicinskog alkohola (banalni primjer) bar tri puta veću cijenu nego u regionu”. Iz Ministarstva zdravlja su ranije za Monitor objasnili da se cijene ljekova, koji nijesu obuhvaćeni Osnovnom i Doplatnom listom, formiraju na slobodnom tržištu, te da  Crna Gora time poštuje propise Evropske unije koji govore da cijene ljekova u slobodnoj prodaji ne mogu biti administrativno ograničene.

Ni visoke cijene nijesu garant da će ljekova biti. Samo posljednjih mjeseci mediji su izvjestili da nedostaju ljekovi koji se izdaju na ljekarski recept, recimo panklav, Kliničkom centru su nedostajala dva citostatika…

Razlog zašto plaćamo najskuplje cijene u regionu uz povremene nedostatke ljekova, pojedini nalaze u svojevrsnom monopolu privatnih veledrogerija, prije svega Glosarija i Farmerge. Zbog toga što je u Skupštini, Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene, ustvrdio da farmaceutska firma „Glosarij“ ima monopol na tržištu ljekova i da nadležni ne hapse vlasnika te firme zbog nezakonitih radnji jer je kum glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića, Specijalno državno tužilaštvo formiralo je predmet. Krivičnu prijavu za lažno prijavljivanje protiv Medojevića, početkom ove godine, Osnovno tužilaštvo u Podgorici odbacilo je. Specijalno nije dalje nastavljalo da ispituje eventualno postojanje monopola.

Glosarij je prva privatna veledrogerija u Crnoj Gori koja je osnovana 1992. godine na Cetinju. Ova kompanija, kao i Famerga, godinama su u vrhu liste po milionima koje dobijaju u poslovima sa državom I lokalnim samoupravama. Istraživački centar MANS objavio je da su Glosarij i Farmegra bile među privilegovanim firmama kojima je 2013. godine Investiciono razvojni fond (IRF) pomagao kroz dodjelu povoljnih kredita, ali i kroz otkup njihovih milionskih potraživanja, svakoj po 1,8 miliona eura.

U ranijem istraživanju CIN-CG je prezentovano je da je Glosarij od 2012. do 2017. za ljekove i medicinska sredstva od države dobio preko 90 miliona eura. To je gotovo polovina sredstava kojima je Monterfam raspolagao za nabavku ljekova iz državnog budžeta. Znatan dio ove cifre dobio je “Glosarij”, dok je na čelu „Montefarma“ bio Budimir Stanišić. On je Montefarm, nakon 11 godina rukovođenja, napustio krajem 2014, da bi početkom 2017, postao jedan od dva vlasnika preduzeća koje se bavi trgovinom na veliko farmaceutskim proizvodima. Kao drugi vlasnik, 2017. Godine, bio je upisan Goran Martinović, sin vlasnika Glosarija.

Tvrdnje o monopolu u ovom visokoprofitabilnom biznisu ne čuju se samo iz opozicionih redova. Fond za zdravstvo je svojevremeno od Miniistarstva finansija tražio promjenu načina nabavki ljekova i medicinskih sredstava. Ta institucija, na čijem je čelu Sead Čirgić, upozorila je Ministarstvo da su složeni i dugi postupci javnih nabavki u zdravstvu doveli do postojanja monopola, značajnog poskupljenja pojedinih ljekova, kao i čestih nestašica. U inicijativi FZO pisalo je da je došlo do postojanja monopola, jer se veliki broj ljekova nudi od jednog ponuđača, čime se neposredno utiče na cijenu.

Iz FZO su istakli da za određene ljekove nema ponuda, čime veledrogerije ,,želi da iznude” povećanje cijena.

Fond je ovo zaključio još prije tri godine. I od tada se ništa nije promjenilo. Ljekovi su i dalje skupi, ponekad ih i nema, a prihodi veledrogerijama su uvećani za milione eura.

 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

LJEKARI ZHMP IZMEĐU AMBULANTE I SUDNICE: Ima li pomoći za Hitnu pomoć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osoblje Zavoda vodi niz sudskih postupaka zbog povreda radnog prava od strane Uprave. Neki su vraćeni na posao, drugi se i dalje sude a treći su digli ruke od Hitne i otišli u druge zdravstvene ustanove ili inostranstvo

 

U Crnoj Gori neki ljudi mogu ili moraju da rade po 24 sata dnevno. Četiri dana uzastopno. Šest u  nedjelji.  Sve skupa 144 radna sata za sedmicu.  Zakonom je predviđeno da se, uz puno radno vrijeme, odradi 176 sati – mjesečno.

Pomenute poslove rade najškolovaniji među nama. Ljekari. Na različitim mjestima, istovremeno.

Ljekar plavske jedinice Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Crne Gore (ZHMP CG) čije ime se nalazi u dokumentima koje posjedujemo, a ne pominjemo ga da ne bi izazivali zazor potencijalnih pacijenata, krenuo je u avanturu 8. avgusta prošle godine iz Plava. Nakon 24 sata dežurstva, 40 pregleda i četiri kućne posjete (podaci su iz Dnevnog izvještaja ZHMPCG), doktor se obreo u Rožajama. Čim mu se završilo prvo dežurstvo. Slijedila su još 34 pregleda i sedam kućnih posjeta u naredna 24 sata. Onog trena kada mu je, kao dužurnom ljekaru hitne pomoći, završena cjelodnevna smjena u Rožajama  započela je nova u Plavu. Novih 48 sati rada, 77 pregleda i 11 kućnih posjeta.

Poslije 96 sati neprekidnog rada doktor se počastio danom odmora. Slijedila su nova višednevna dežurstva. Kolašin i Plav: 48 sati, 31 pregled, četiri kućne posjete.

Isti ljekar je, nedjelju ranije, dežurao u ritmu: 24 sata u Plavu, 12 + 12 (dvije dnevne smjene) u Kolašinu, 24 sata u Plavu. Ili, 72 radna sata (16 u noćnim smjenama) u samo četiri dana!?

Uprava ZHMP prvo je demantovala podatke Sindikata doktora medicine (SDM). „Ne postoji takav dokument“, ustvrdio je direktor Zavoda Saša Stefanović, dodajući kako niko „od osnivanja ZHMP do danas“, nije radio u kontinuitetu četiri dana bez prestanka, odnosno, šest dana u sedmici. Onda su iz Sindikata javnosti predočili radne liste ljekara iz Plava. Stefanović je promijenio priču: „Riječ je o satima koje je doktor odradio, ali ne po rasporedu direktora, već je pored svojih smjena pristao da zamijeni koleginicu i o tome je naknadno obavijestio direktora“.

Šta bi se dogodilo da su ljekar ili neko od njegovih dvije stotine pacijenata pretrpjeli ozbiljnije posljedice zbog njegovog radnog maratona. Da li bi za propust odgovorao preumorni ljekar ili neinformisana uprava ZHMP?

Umjesto odgovora od direktora Stefanovića, dobili smo priliku da razgovaramo sa njegovim saradnicama iz Komisije za kontrolu kvaliteta ZHMP. Uz uvjeravanja da je navedeni primjer izuzetak, dobijamo objašnjenje po kome se takve stvari dešavaju zbog nedostatka ljekara u Zavodu.

Umjesto 145 ljekara koliko je, kažu, predviđeno recesivnom sistematizacijom iz 2015. u ZHMP su zaposlena 132 ljekara. Ne rade svi. Četrnaestoro ih je na specijalizaciji, 16 na dužem bolovanju dok se neko uvijek nalazi na odmoru, službenom putu…

Pomenuti slučaj, ipak, nije izuzetak. Radne liste HMP Plav iz 2018. svjedoče kako je jesenas makar još jedan ljekar u roku od četiri dana odradio 72 sata dežurstva (dva dana u Plavu, jedan u Kolašinu).

Pitali smo i Vukašina Cukića, zaštitnika prava pacijenata u ZHMPCG, da li višednevna neprekidna dežurstva ljekara te ustanove predstavljaju zdravstveni rizik za njih i njihove pacijente. I opet ostali bez odgovora.

ZHMP nedostaje ljekara. A, prema informacijama iz Zavoda za zapošljavanje, 21 ljekar u Crnoj Gori traži posao. Samo se na prvi pogled rješenje nameće samo od sebe. Stvarnost je komplikovanija.

Neki od ljekara, mada su bez posla, zaziru od rada u hitnoj pomoći, posebno na sjeveru zemlje gdje je deficit osoblja najveći. Drugi ne ispunjavaju uslove pošto se, uz diplomu medicinskog fakulteta, od njih očekuje da imaju i odrađen pripravnički staž i položen stručni ispit. Ni država se ne pretrže da riješi problem. Uz svako novootvoreno radno mjesto za ljekara u hitnoj pomoći treba angažovati i prateću ekipu (tri medicinska tehničara). To je trošak za koji nema predviđenih sredstava.

Nije sve ni u novcu. Nešto je i u upravi ZHMP. I njihovom odnosu prema zaposlenima.

Osnovni sud u Plavi donio je, početkom maja, presudu kojom je poništeno  „nezakonito rješenje“ ZHMPCG o otkazu doktoru Sabahudinu Pupoviću, koji u odsjeku za Hitnu medicinsku pomoć u Plavu radi od njegovog osnivanja 2010.  Pupović je otkaz dobio prošle jeseni, dok je bio na godišnjem odmoru. Direktor Zavoda i njegovi saradnici odluku su obrazložili tvrdnjom da je „neopravdano izostao sa posla više od dva radna dana uzastopno…“.

Prema obrazloženju nepravosnažne presude, Pupović je lani, krajem septembra,  „ispoštovao ustaljenu proceduru oko korišćenja godišnjih odmora“, tako što je pravnoj službi u Podgorici poslao pismeni zahtjev i otišao na odmor. Prije odlaska je razgovarao i sa pravnikom kadrovske službe Zavoda Mladenom Milovićem. Pupović navodi da mu je Milović rekao da može na odmor. Milović je , prema iskazu na sudu, Pupovićev pismeni zahtjev za korišćenje  odmora primio 25. septembra 2018. „Prethodno me zvao Pupović i tražio korišćenje odmora i ja sam mu nešto rekao, a ne znam šta, ne mogu da se sjetim, mislim da nijesam rekao da može da koristi odmor“.

Računovodstvo Zavoda je imalo obavještenje da je  Pupović na godišnjem odmoru. „U rubrici za Pupović Sabahudina pisalo je da je na odmoru od 25. septembra i sve je ovo bilo regularno do 17. oktobra kada sam primila informaciju da je dobio otkaz“, svjedočila je Ljiljana Peruničić, obračunski radnik ZMHPCG.

Na sudu se, kao svjedok, pojavio i direktor Zavoda Saša Stefanović. Sud nije prihvatio njegov iskaz pošto je, piše u presudi, on „u svemu kontradiktoran sa nađenim činjeničnim stanjem“.

Priča ima uvertiru, ali i razradu.  Novinske arhive svjedoče kako se doktor Pupović godinama obraćao upravi ZHMP i Ministarstvu zdravlja upozoravajući da Hitna pomoć u Plavu radi „u nehumanim uslovima i za osoblje i za njihove pacijente“. On vjeruje da se tu nalazi korijen njegovih problema sa upravom. A oni nijesu mali.

Pored rješenja o otkazu,  Zavod podnio krivičnu prijavu protiv svog ljekara 24. septembra 2018. Pupoviću se spočitava nesavjestan rad i falsifikovanje isprave. Navodi se da je ljekar iz Plava „11. februara 2018. godine očigledno nesavjesno postupao kao ljekar medicinske ustanove, ne pregledajući Vlahović Mirka, iako je bio svjestan da usled toga može nastupiti teža povreda prava na pružanje medicinske pomoći imenovanom licu“.

ODT je 30. oktobra prošle godine odbacilo tu prijavu. U obrazloženju Državne tužiteljke Drite Rugovac stoji: „Imajući u vidu da u Crnoj Gori ne postoji Centar za palijativno zbrinjavanje bolesnika u termalnom (završnom) stadijumu bolesti i da se takvi bolesnici otpuštaju da kući provedu zadnje dane svog života, a da je osumnjičeni u svojstvu ljekara jedinice za HMP u Plavu , na poziv rodbine sada pokojnog Mirka Vlahovića više puta odlazio u kućne posjete kod njega, da mu je bilo poznato od kakve bolesti boluje kao i prognoza za ishod te bolesti i da je zadnjih nekoliko dana bio u komi, te da su primili poziv od Mirkovog brata, koji je radio u Vojnoj bolnici u Skoplju, da je Mirko umro prije više od pola sata, to jasno proizilazi da tada Vlahović Mirku nije bila neophodna medicinska pomoć (obzirom da je prije toga preminuo) i da osumnjičeni nije pri tom očigledno nesavjesno postupao kao ljekar, niti je usled toga nastupila teža povreda prava na pružanje medicinske pomoći…“.

Zaključku prethodi i svjedočenje pokojnikovog brata Slavka Vlahovića da je „veoma zahvalan ljekarima Hitne medicinske pomoć u Plavu, pošto ih je zadnjih osam mjeseci Mirkovog života često pozivao telefonom u toku noći i da su se na njegov svaki poziv odazvali i došli da pruže pomoć Mirku u svako doba“.

Da li je uobičajena praksa da zdravstvena ustanova podnosi krivičnu prijavu za nesavjesan rad protiv ljekara kome se zahvaljuje porodica preminulog pacijenta?  U Crnoj Gori – nije. Sagovornice iz Komisije za kvalitet ZHMP-a potvrđuju  da je to jedina prijava iz Zavoda, makar od početka 2017. do danas.

Da li je, onda, u slučaju Pupović riječ o nečemu drugom? Umjesto odgovora, iz Zavoda smo dobili dokument koji svjedoči da je ljekar ipak kažnjen (tzv. „postupak odloženog krivičnog gonjenja“) – zbog toga što nije izašao na teren i konstatovao smrt pacijenta. Prijavljeni Pupović je „prihvatio a nakon toga i u cjelosti ispunio obavezu koja mi je naložena Rješenjem ovog Tužilaštva“, stoji u tom dokumentu.

Nije kraj priče.

Miralem Kojić i Demir Đešević, medicinski tehničar i vozač iz tima doktora Pupovića svjedočili su pred tužilaštvom u njegovu korist. Obojica su nekoliko mjeseci kasnije dobili otkaz u ZHMP. Skupa sa trećim članom Pupovićevog tima Adisom Canovićem i glavnom sestrom jedinice HMP u Plavu Mersihom Feratović.  Nakon što je pred sudom svjedočila da joj je dostavljena informacija o Pupovićevom odlasku na odmor,  i Ljiljana Peruničić dobila je otkaz.

Svi oni se sada sude sa Zavodom.

Nijesu jedini. Medicinsko i nemedicinsko osoblje ZHMP vodilo je, ili vodi, niz sudskih postupaka zbog povreda radnih prava. Neki su, kažu, vraćeni na posao uz dosuđenu naknadu. Drugi se još sude. Treći su su digli ruke od Hitne i otišli u druge zdravstvene ustanove  ili u inostranstvo. Iz ZHMP nijesmo dobili zvanične podatke na ovu temu. Ni FZO, kažu, „ne raspolaže podacima o iznosu troškova po osnovu presuda iz oblasti radnih prava koje su išle u korist zaposlenima u ZHMP“.

Ima li lijeka za ZHMPCG?

 

Snalaženje

„Fondu je poznato da Zavod za HMP funkcioniše otežano zbog nedostatka kadra, prvenstveno doktora medicine, zbog dobijanja specijalizacija za druge JZU, i na taj način dolazi do nekontrolisanog odlaska doktora medicine iz Zavoda“, kaže Sead Čirgić, direktor Fonda za zdravstveno osiguranje:

„Dodatno situaciju otežava to što se dio doktora nalazi na specijalizaciji za potrebe Zavoda, dio na porodiljskom odsustvu i bolovanju, a dio koristi godišnji odmor, tako da je teško organizovati proces rada. Slična situacija je i sa medicinskim tehničarima-vozačima.“

Sagovornik Monitora objašnjava kako se deficit kadra „prevazilazi uvođenjem dopunskog i prekovremenog rada i preraspodjelom doktora medicine u druge opštine“.

„Sve to otežava organizaciju procesa rada“, navodi Čirgić. Prema podacima iz Fonda za zdravstveno osiguranje, godišnji budžet ZHMP kretao se od 7,42 miliona 2016. do 7,77 miliona prošle godine.

Zoran RADULOVIĆ

Tekst je nastao u okviru projekta „Naš novac“ Društva profesionalnih novinara u partnerstvu sa Sindikatom doktora medicine, koji je podržan kroz Program malih grantova u okviru projekta “Money Watch – Civilno društvo, čuvar budžeta”, koji sprovodi Institut alternativa, u partnerstvu sa Institutom za javne financije iz Zagreba i NVO Novi horizont iz Ulcinja, a uz finansijsku podršku Evropske unije kroz Instrument za civilno društvo i kofinansiranje Ministarstva javne uprave Crne Gore.” Sadržaj teksta predstavlja isključivu odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove donatora.

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo