Povežite se sa nama

MONITORING

Čije su njihove ubice?

Objavljeno prije

na

Noćni klub Nana u Beogradu 23. na 24. marta 1990. Nakon rasprave sa Veselinom Veskom Vukotićem i Darkom Ašaninom ubijen je Andrija Laki

Lakonić. Za ubistvo su teretili Vukotića i Ašanina. I dok je Ašanin u pritvoru proveo narednih sedam-osam mjeseci, Vukotić je uz pomoć beogradskog policijskog inspektora Miroslava Bižića idućeg dana napuštio zemlju. Ašanin je oslobođen zbog nedostataka dokaza. Događaji koji su uslijedili – raspad zemlje, rat, stotine drugih mafijaških egzekucija – pucnjavu u Nani su skrajnuli u drugi plan.

ZAPLET: No, enigma je ostala. Niko nije osuđen za ubistvo Andrije Lakonića, Nikšićanina, bokserskog reprezentativca, koji je od 1977. boravio u Beogradu. Ostavio je sport i odao se kriminalnom nasilju. Pucao je 1985. na jednog drugog Crnogorca, Danila Radonjića, pa je osuđen na pet godina. Na slobodi je od 1988. kada je privremeno otputovao za Italiju.

Lakonić, Vukotić i Ašanin su bili saradnička veza SDB SFRJ, pa im se u tom svojstvu pripisuje uloga likvidatora političkih protivnika jugoslovenskog režima u inostranstvu. Sva trojica su, tvrdilo se, učesnici ubistva Envera Hadrija, člana Komiteta za ljudska prava koji je navodno posjedovao dokumente o umiješanosti tadašnjeg predsjednika Presjedništva SR Srbije Slobodana Miloševića u ubistva Albanaca na Kosovu. U Briselu 26. februara 1990. su dva hica ispaljena iz vozila u pokretu pogodila Hadrija u glavu. Prema nikad dokazanim tvrdnjama, pucali su Lakonić i Vukotić, dok im je Ašanin davao logističku pomoć. Lakonić je navodno bio heroinski zavisnik, na javnim mjestima se hvalio o onom što je bila „javna tajna” i zbog toga je kažnjen.

Belgijski list La Dernière Heure je 1990. prvi objavio vezu između ubistava u Nani i Briselu. Grupa „srpske tajne službe” ubila je Hadrija a „naređenje za fizičku eliminaciju izdao je predsjednik Srbije Milošević”.

Tokom procesa pred Okružnim sudom u Beogradu. Miroslav Bižić (ubijen 1996), inspektor koji je za SDB navodno regrutovao ili nadzirao kriminalce, kazao je: „Čim mi je Ašanin javio da je Lakonić ‘pao’, obavijestio sam nadležne u policiji i SDB Jugoslavije. Razlog za moje javljanje u SDB bio je u tome jer je Vukotić za njih obavljao neke poslove”.

IZRUČENJA: O Veselinu Vukotiću se ništa nije u javnosti čulo do 16. novembra 1997. kada je u Kotoru, navodno zbog gurkanja na podijumu za igru, u diskoteci ubio pomorskog kapetana Duška Boškovića i ranio Vladimira Pavićevića. Nakon zločina, Vukotić je nestao. U odsustvu je pred Višim sudom u Podgorici 2000. osuđen na kaznu od 20 godina robije. Za njim je bila raspisana i poćernica iz SRJ. Uhvaćen je 2006. na aerodromu u Madridu i izručen Belgiji zbog ubistva Envera Hadrija. U belgijskom zatvoru je do decembra 2008. kada je izručen Srbiji, gdje je nepune dvije godine bio u pritvoru, da bi jesenas bio pušten „zbog srčanih problema”.

Vukotićev advokat Zdenko Tomanović kaže da Srbija zbog pravnih obaveza koje je preuzela ne može da sudi Vukotiću za ubistvo Andrije Lakonića, jer je Belgija odbila da ga izruči za to krivično djelo. U Okružnom sudu u Novom Sadu je pokrenut postupak da mu se opet sudi za ubistvo i pokušaj ubistva u Kotoru, jer mu je 2000. presuđeno u odsustvu, pa je to bio razlog da se odbije njegovo izručenje Crnoj Gori. Kako srpsko tužilaštvo nije za Vukotića tražilo pritvor, on se brani sa slobode. Prije par neđelja, Vukotić je uhapšen „tokom racije” u Novom Sadu, ali je pušten nakon kratkog saslušavanja u tužilaštvu; navodno, radilo se o pravnom triku, jer se hapšenjem Vukotiću automatski „skida” poćernica NCB Interpola Podgorica.

U međuvremenu, srpski mediji tvrde da su „određeni mafijaški krugovi u Crnoj Gori spremali likvidaciju Vukotića čim bude izručen”. Do takvih saznanja, tvrdi se, došle su obavještajne službe „koje sa istražnim organima rade na obezbjeđivanju Vukotića, kao ključnog svjedoka protiv duvanske mafije”. Advokat Tomanović je, međutim, objavio da Vukotić „nije svjedok bilo koje vrste ni u jednom postupku”.

Crna Gora je 18. januara, preko ministra pravde Duška Markovića obnovila zahtjev za izručenje. Vukotić je dva dana kasnije bio i tema sastanka premijera Igora Lukšića i Mirka Cvetkovićau Beogradu. Portal Analitika, blizak vlastima, objavio je da „srpska služba očito sprema za Vukotića neku specijalnu ulogu”.

KARIJERA: Koja su, prema istraživanju Monitora, ključna mjesta zavrzlame oko Veselina Vukotića? Ovaj nekadašnji šofer u Nikšiću, predstavljao se i kao inženjer, bio je saradnik SDB Crne Gore. Nakon pokušaja ubistva R.G.1986. u Nikšiću, uglavnom je boravio u Beogradu, gdje ga je, uz saglasnost SDB Crne Gore, preuzela SDB Jugoslavije koja je djelovala u okviru SSUP-a na čijem je čelu 1984 – 1989. bio Dobroslav Toro Ćulafić, crnogorski funkcioner, sada penzioner u Podgorici.

Vukotić je kao egzekutor SDB Jugoslavije bio tandem sa Darkom Ašaninom (hapšen u Grčkoj 1995. zbog ubistva Hadrija pa pušten, ubijen 1998), Beograđaninom, sinom kapetana JNA porijeklom iz Mojkovca. No, ubistvo Envera Hadrija – koji nije bio nikakav „šiptarski terorista”, već intelektualac na vezi i sa američkim kongresmenima – navodno nije odrađeno za SDB Jugoslavije, već za SDB Srbije koja je 1990. preuzimala egzekutore jugoslovenske tajne službe. Jedan od markantnijih primjera bio je Željko Arkan Ražnatović.

Nakon pucnjave u Nani, Vukotić se sklonio u inostranstvo a u Srbiju se vratio najkasnije krajem 1991. Obnovio je saradničke veze, sada u Resoru državne bezbjednosti (ranija SDB) Srbije, čiji je načelnik bio Jovica Stanišić. U julu 1992. angažovan je da za srpsku službu vodi kazino Rojal u Novom Sadu, dok su kao formalni vlasnici preduzeća bili upisani njegova tadašnja nevjenčana supruga Lidija Vuković (ima holandsko državljanstvo, crnogorskog je porijekla), zatim njen otac Radonja Vuković, a do 1994. i Spasoje Paja Ivanović iz Podgorice, kasnije vlasnik kazina u beogradskom hotelu Palas.

VEZE: Kazino Rojal, sa prajvat odjeljkom u kafeteriji, bio je omiljena destinacija za radne sastanke ne samo ljudi iz novosadskog RDB-a. Gosti su različitim povodima bili i Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, ali i Franko Simatović, neformalni komandant „crvenih beretki” i šef Obavještajne uprave RDB-a, zatim direktor jugoslovenskih carina Mihalj Kertes i Milorad Vučela Vučelić, do jeseni 1995. direktor RTS-a.

Novi Sad je par desetina kilometara udaljen od Istočne Slavonije, odnosno, od tamošnjeg dijela 1991 – 1995. samoproglašene Republike Srpske Krajine, gdje je RDB imao važne političke, vojne i obavještajne ciljeve i punktove. No, preko tog dijela RSK, koji je kao formalna teritorija Hrvatske bio izuzet od međunarodnih sankcija protiv SRJ, takođe je obavljan unosan šverc cigareta, koji je sada procesuiran pred srpskim Specijalnim sudom za organizovani kriminal u predmetu Mreža, gdje je prvooptuženi Stanko Cane Subotić.

Svjedok C-048, saradnik RDB-a i lice od povjerenja Veselina Vukotića u kazinu Rojal, aprila 2003. je svjedočio pred Tribunalom u Hagu u procesu protiv Slobodana Miloševića da je jedan od glavnih gostiju bio Milovan Popivoda, načelnik RDB Novi Sad. Popivoda je 2007. takođe optužen u predmetu Subotić i ostali.

No, pojavljuje se i još jedna interesantna veza. Veselin Batko Vlahović, „monstrum sa Grbavice”, predratni bokser iz Nikšića koji se tereti za neka od najzvjerskijih ubistava sarajevskih civila, takođe je prolazio kroz Rojal. Batko i Veselin Vukotić su u rodbinskoj vezi, jer je Batkov brat oženio Veselinovu sestru. Batko je 1999. bio uhapšen i osuđen u Crnoj Gori na 3,5 godine zbog „nasilničkog ponašanja”, da bi 18. juna 2001. uz očiglednu pomoć crnogorskih vlasti pobjegao iz ZIKS-a. Uhapšen je početkom 2010. u Španiji, gdje se i Vukotić godinama skrivao.

Poput Batka, Veselin Vukotić je takođe mogao da računa na pomoć crnogorskih vlasti. Tek se 2000, presudom Višeg suda u Podgorici, doznalo da je ovdje Vukotić terećen i za pokušaj ubistva u Nikšiću 1986. i to mu je djelo sudija Radovan Mandić uračunao u jedinstvenu kaznu od 20 godina za ubistvo i pokušaj ubistva u Kotoru iz 1997. godine. Ako je zaista bio optužen za pokušaj ubistva iz 1986, kako je slobodno boravio u Crnoj Gori i posjećivao diskoteke? U to vrijeme je, takođe, bila na snazi i poćernica Interpola NCB Brisel zbog ubistva Hadrija 1990.

DRŽAVLJANSTVO: Veselin Vukotić je, kao što smo opisali, povjerljivo lice Jovice Stanišića, čiji je sin bio pilot kod Stanka Subotića u avionu sa tovarima keša od „tranzita duvana” koji je obavljan preko Crne Gore. Osim toga, Vukotić je poklonio skupocjeni sat marke roleks Miloradu Vučeliću.

Pod legendama Gradateatra ili zajedničkog prijateljstva sa Emirom Nemanjom Kusturicom, Vučelić je bio intimus sa Milom Đukanovićem i Svetozarom Marović. Beogradski portal Peščanik sada tvrdi da je Kusturica krajem 1990-ih i početkom 2000-ih sa Vukotićem „u stalnoj telefonskoj vezi”. Prema istom izboru, Kusturica je „obavljao ulogu kurira”, prenoseći u inostranstvo Vukotiću „poruke, a često i novac”.

Od februara 2006, kada je Veselin Vukotić uhapšen na aerodromu u Madridu i predat Belgiji, Crna Gora tokom skoro tri godine, koliko je bio u zatvoru Sen Žil, nije pokazivala zainteresovanost za njegovim izručenjem. Ambasada Crne Gore u Briselu nije se potrudila da pravosnažno osuđeni ubica odsluži kaznu u ZIKS-u. To je utoliko „čudnije”, jer je Vukotić bio crnogorski državljanin sve do pred izručenje Srbiji decembra 2008, kada je dobio srpsko državljanstvo.

Kazino Rojal, smješten u novosadskom hotelu Putnik, u međuvremenu je promijenio vlasnika. Hotel je 2007. kupio Darko Šarić, prvooptuženi „balkanski ratnik” u bjekstvu. Transakciju je obavio Šarićev školski drug iz Pljevalja Nebojša Jestrović, sada optužen za pranje novca. Jestrović je prethodno radio za Stanka Subotića, kao direktor kompanije Futura plus.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo