Povežite se sa nama

Uncategorized

SLUČAJ SRĐANA MILIĆA, PREDSJEDNIKA SOCIJALISTIČKE NARODNE PARTIJE: Mačku o rep

Objavljeno prije

na

Na međunarodnoj i domaćoj političkoj sceni modni hit su guranja političara. Američki predsjednik Tramp je odgurnuo crnogorskog premijera Duška Markovića, predsjednik Rusije Putin poslanika DPS-a Miška Vukovića. Srđan Milić, predsjednik Socijalističke narodne partije, nije imao sreću da ga guraju čelnici dviju svjetskih super sila. Sklonili su ga sa pozicije predsjednika Socijalističke partije njegovi partijski drugovi. U stvari, prinuđen je na ostavku koju mu mjesecima traži nekoliko opštinskih odbora te nekad najjače opozicione partije u Crnoj Gori, koju je, kako tvrde esenepovci, Milić doveo na niske grane. Ili kako kažu iz DPS-a, okačio mačku za rep.

Milić je podnio ostavku prošlog četvrtka. ,,Imao sam čast i posebnu privilegiju da skoro 11 godina budem na čelu SNP-a. Za sve te godine prešao sam više od 800.000 kilometara po svim djelovima Crne Gore, upoznavajući ljude i njihove sudbine”, pohvalio se Milić u ostavci.

Ipak, to što je učio geografiju Crne Gore o trošku partije i poreskih obveznika nije urodilo plodom.

Dodao je da nije ,,rođen ni sa jednom foteljom i nikad me nijesu interesovale”. ,,U svemu čovjek mora imati mjeru i dostojanstvo”, kazao je Milić, poručujući svojim partijskim drugovima: ,,Što se tiče poslaničkog mandata, on ne pripada meni, već SNP-u”.

Nezadovoljstvo Milićevim predsjednikovanjem unutar stranke ključa godinama. Kulminiralo je 11. maja, kada je Glavni odbor SNP-a na elektronskoj sjednici razriješio svih funkcija Aleksandra Damjanovića zbog kršenja Statuta partije. Damjanović je tada pozdravio rukovodstvo SNP-a optužbom da je ,,dovelo partiju na dno političke scene u Crnoj Gori”.

To je podstaklo na pobunu članove beranskog, ulcinjskog i bjelopoljskog SNP-a. Zatražili su Milićevu ostavku. Polovično su ih podržali u plavskom i kolašinskom odboru.

Jedanaest članova Glavnog odbora SNP Berane zatražili su u maju Milićevu neopozivu ostavku. Najviše mu je zamjeren ,,sunovrat političkog rejtinga partije na državnom i lokalnom nivou i to što je partija bukvalno postala privatno preduzeće i interesna grupacija”.

U SNP-u su, kako su mediji objavlili, očekivali da će Milić, nakon ,,katastrofalnog” izbornog rezultata u oktobru prošle godine i sam podnijeti ostavku. Izdržao je Milić i taj talas nezadovljstva članova SNP-a.

SNP je pod njegovim vođstvom na parlamentarnim izborima osvajala sve manje i manje poslaničkih mandata. Osvojila je 2009. godine 16 mandata. Taj zavidni broj uspjela je da gotovo prepolovi na izborima 2012. godine. Tada je SNP osvojio devet mandata. Izborni neuspjeh kulminirao je na oktobarskim izborima kada je SNP kao dio koalicije Ključ osvojila svega tri mandata. To je najslabiji rezultat u istoriji te stranke.

Prije oktobarskih izbora pristalice šefa poslaničkog kluba SNP-a Aleksandra Damjanovića pozivale su Milića da napusti vrh SNP-a, procjenjujući da bi tako dobili više mandata na izborima. Nije ih poslušao. Kao ni prije skoro deset godina kada su upozoravali na urušavanje partije zbog Milića.

SNP je, inače, svojevrstan fenomen na crnogorskoj političkoj sceni.Partija inkubator. Iz nje se iznjedrilo više stranaka. SNP je nastao razlazom Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u Demokratskoj partiji socijalista 1998. godine. Od tada je SNP prolazio kroz više sukoba i cijepanja.

Prvi sukob dogodio se 2001. godine. Tada je vrh stranke odbio da podrži Bulatovićevu kandidaturu za premijera SRJ. Uslijedio je vanredni kongres na kojem je sadašnji funkcioner Demokratskog fronta Predrag Bulatović izabran za lidera stranke. Momir Bulatović je nakon toga napustio SNP i formirao Narodnu socijalističku stranku.

Novi razlaz dogodio se 2005. godine. Predrag Bulatović zbog lošeg rezultata na parlamentarnim izborima sljedeće godine podnosi ostavku na funkciju predsjednika, a na njegovo mjesto dolazi Srđan Milić. Šest godina kasnije novi raskol uoči parlamentarnih izbora. Dio članstva predvođen Bulatovićem i Milanom Kneževićem napustio je SNP zato što Milić nije htio da uđe u savez sa Demokratskim frontom, koji je tada predvodio Miodrag Lekić. Bulatović i Knežević su se pridružili Frontu, a ubrzo su osnovali Demokratsku narodnu partiju.

Nezadovljstvo Milićem tinjalo je i dalje. Na sjednici Glavnog odbora početkom 2015. Milić opet odbija da podnese ostavku. Aleksa Bečić sa veteranima SNP-a Velizarom Kaluđerovićem i Nevenom Gošovićem napušta stranku i osniva Demokrate, objasniviši da u SNP-u ne vidi perspektivu. Uslijedila je serija teških optužbi na Milićevu adresu. Optuživali su ga da je privatizovao SNP. Kaluđerović ga je optužio da je od svojih poslanika zahtijevao da glasaju za sporne anekse ugovora o zakupu Svetog Stefana, Miločera i Kraljičine plaže.

Današnji SNP je, prema nekim procjenama, na ivici potpune marginalizacije na crnogorskoj političkoj sceni.

Danijela Marković, bivša poslanica SNP-a, prošlog mjeseca kazala je da postoji mogućnost da ta partija više ne bude imala ikakav uticaj na političkoj sceni Crne Gore. Krivac za to, kako je rekla, isključivo je predsjednik Srđan Milić. ,,Očekujem da će Milić imati i ljudske i moralne snage da podnese ostavku da bi spasio partiju”, kazala je Marković.

Polovinom maja Opštinski odbor SNP-a iz Plava uputio je otvoreno pismo Miliću, poručujući mu da odmah podnese ostavku na sve dužnosti koje obavlja u partiji. ,,Na ovakav korak smo se odlučili zato što je srozao ugled partije”, navedeno je u pismu.

Milić je krajem aprila imao zanimljiv verbalni obračun i sa DPS-om. Uoči glasanja u parlamentu o ulasku Crne Gore u NATO kazao je da ne prihvata odluku parlamenta, niti je smatra obavezujućom.

,,Što se mene tiče, mogu je okačiti mačku o rep. Ovu ‘Skupštinu’ zakazanu za 28. april ove godine na Cetinju posmatram jednako kao i onu koju su Macolini i ‘crnogorski federalisti’ zakazali za Petrovdan, 12. jula, 1941. godine”, napisao je Milić na svom Fejsbuk profilu.

DPS mu je uzvratio istom mjerom.

,,Zaista treba biti politički duduk pa današnji zapadni svijet izjednačiti s fašističkim silama Osovine 1941. I u tom kontekstu porediti istorijsku odluku Skupštine Crne Gore o pristupanju NATO, koja će uslijediti u petak, sa Petrovdanskom skupštinom na Cetinju '41”, saopštili su iz DPS-a. I dodali da Milićeve izjave imaju domet ,,mačjeg kašlja”.

,,A tek zoološki rječnik koji koristi. Kaže da se ta odluka može okačiti mačku o rep. Misli valjda onako kako je on okačio svoju partiju”.

Sa ovim posljednjim slažu se, sudeći prema njihovim višegodišnjim optužabama, i oni koji su emigrirali iz Socijalističke narodne partije. A možda i dio onih koji su još u njoj.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo