Povežite se sa nama

Uncategorized

NOVI ATAK VLADE NA OPŠTINU KOTOR: Uskraćena podrška Kotorartu

Objavljeno prije

na

Nedugo nakon donošenja Akcionog plana za Kotor kojim je proglašen moratorijum na primjenu kompletne planske dokumentacije za teritoriju Opštine, uslijedio je novi udar Vlade na lokalnu samoupravu u kojoj je, na proteklim lokalnim izborima, nakon višegodišnje vladavine Demokratske partije socijalista, vlast osvojila opozicija.

Osveta Vlade poprima zabrinjavajuće razmjere, koriste se različite metode da se onemogući normalno funkcionisanje grada, najprije na ekonomskom, a od nedavno i na kulturnom planu.

Jedinom gradu u Crnoj Gori koji uživa status grada koji je dio svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO, Vlada je uskratila punu finansijsku podršku za održavanje Internacionalnog festivala KotorArt. I to mjesec dana uoči početka nove festivalske sezone.

U oba slučaja, u donošenju pomenutog Akcionog plana i uskraćivanja finansija Festivalu, ključnu ulogu odigralo je Ministarstvo kulture, odnosno ministar Janko Ljumović. Zbog čega se Ljumović obrušio na Kotor i čiju ulogu igra u ovoj predstavi nije teško pogoditi.

Uprkos stečenom međunarodnom ugledu KotorArta, manifestacije koja se tokom turističke sezone odvija pod pokroviteljstvom UNESCO-a, ministar Ljumović odlučuje da prekine sa podrškom Ministarstva kulture na dosadašnji način.

Kako bi ublažio posledice svoje skandalozne odluke o prestanku finansiranja državnog Festivala u Kotoru, on je dodijelio ograničena sredstva samo za dva, od postojećih pet festivalskih segmenata.

KotorArt u čijem su osnivanju 2008. godine ravnopravno učestvovali Opština Kotor i Ministarstvo kulture, funkcioniše na osnovu donošenja godišnjih sporazuma, koji je ove godine ministar Ljumović odbio da potpiše.

Prema Sporazumu o održavanju Festivala za 2016., godinu, potpisanom između prethodnog ministra Pavla Goranovića i bivšeg predsjednika Opštine Aleksandra Stjepčevića, Ministarstvo je izdvojilo 230.000 eura, dok je Opština učestvovala sa 204.000 hiljade eura.

Većina festivalskog budžeta, oko 190.000 eura usmjeravano je za organizovanje muzičke manifestacije Don Brankovi dani muzike, čiji je umjetnički direktor i izvršni producent poznati pijanista Ratimir Martinović. Za Kotorski festival pozorišta za djecu Ministarstvo je izdvojilo 40.000 eura a Opština 100.000. Značajna sredstva, 24.500 eura Ministarstvo je prošle godine opredijelilo za manifestaciju KotorApss odnosno Dijani Vučinić iz Ministarstva održivog razvoja i turizma, dok je od Opštine ona dobijala dodatnih 7.000 eura.

Manje svote usmjeravane su manifestacijama Međunarodni festival klapa Perast, Pjaca od filozofa i KotorArt premijere.

Ovogodišnja milostinja Ministarstva kulture izgleda ovako. Pozorišnom festivalu za djecu dodijeljeno je 30.000 eura uz dodatnih 10 hiljada za pripremu Monografije povodom 25-ogodišnjeg jubileja renomiranog dječjeg festivala i za izradu strategije razvoja umjetničkog stvaralaštva za djecu i mlade. Za Don Brankove dane muzike izdvojeno je takođe 30.000 eura, dok su preostalim segmentima Festivala, bez ikakvog objašnjenja, sredstva uskraćena.

Svjesno i namjerno urušavanje KotorArta, ljetnjeg festivala od nacionalnog značaja, uskraćivanjem finansija uoči samog početka, prije svega je politička odluka Vlade usmjerena protiv nove vlasti u drevnom primorskom gradu.

Osvetničko kresanje budžeta KotorArta dijelom je i rezultat povrijeđene sujete ministra Ljumovića po dva osnova. To je prije svega poruka moći upućena predsjedniku Opštine, Vladimiru Jokiću, zbog poremećenih odnosa nastalih nadolazećom opasnošću od skidanja Kotora sa sa liste svjetske prirodne i kulturne baštine i donošenja Akcionog plana.

Jokić je zatražio od Ministarstva kulture razrješenje Anastazije Miranović sa funkcije direktorice Uprave za zaštitu kulturnih dobara zbog njenog postupanja u aferi oko izgradnje ugostiteljskog objekta na Turskom rtu.

Nedvosmislena poruka upućena je i članu Organizacionog odbora Festivala, Ratimiru Martinoviću. Njegovoj Fondaciji Don Brankovi dani muzike, ministar je umanjio sredstva za trećinu, u odnosu na ranija davanja.

Poznati muzičar dospio je na ministrovu crnu listu nakon otkazivanja svog učešća na svečanom koncertu povodom Dana nezavisnosti Crne Gore, organizovanom u Dvorani Kolarčeve zadužbine u Beogradu. Martinović je iskoristio taj događaj da javnosti ukaže na lošu situaciju u kulturi u Crnoj Gori, pa i na otvorenu osptrukciju KotorArta od strane ministra Ljumovića.

Uvrijeđeni ministar najednom se, u maju, sjetio, kako Martinović nije dostavio finansijski izvještaj o utrošku sredstava za realizaciju proteklog Festivala i segmenata za koje je odgovoran.

Izvještaj je, odgovoreno je iz Fondacije, Ministarstvu poslat u decembru 2016., na isti način kao i svih osam godina ranije. A na zahtjev Ministarstva, dopuna izvještaja poslata je dan pošto je zatražena.

U nedostatku valjanih argumenata za uskraćivanje finansijske podrške Festivalu, ministar se pozvao na neriješeno pitanje organizacionog ustrojstva ove kulturne manifestacije koja funkcioniše kao skup nevladinih organizacija i udruženja građana. Ministarstvo je još 2012 godine iniciralo predlog reorganizacije manifestacija i festivala od državnog značaja u javne ustanove u skladu sa Uredbom o kriterijumima za određivanje njihovog posebnog značaja za kulturu Crne Gore.

Međutim, pravni okvir Festivala nije smetao Janku Ljumoviću dok je u dvostrukoj ulozi izvršnog producenta Festivala i umjetničkog direktora programa Pisanje grada, učestvovao u radu KotorArta, u godinama u kojima je Uredba na koju se sada poziva, uveliko bila na snazi.

KotorArt bio je okvir za neobuzdano trošenje budžetskih sredstava za odabrano društvo DPS-a, okupljeno oko tadašnjeg ministra i osnivača Festivala Branislava Mićunovića. Prvi KotorArt koštao je vrtoglavih 1,2 milion eura. Većinu tog novca obezbijedilo je Ministrastvo kulture, da bi iznosi drastično utanjili nakon što su iz Festivala ,,otišli” Ljumović, Radmila Vovodić i Mićunović, čije je upravljanje kotorskom manifestacijom onemogućio, kako sam kaže, upravo Ratimir Martinović.

Odluku ministra Ljumovića da ne potpiše sporazum o održavanju ovogodišnjeg KotorArta Martinović je komentarisao za Monior:

,,Osjećam stid zbog Ministarstva kulture. To se valjda zove transfer blama. Ovo je prvi ispit koji je Ljumović kao ministar polagao i – pao. A čekaju ga pitanja baštine, sindikata, zakonske regulative…Nadam se da je ovo jedina šteta koju će napraviti u svom, očekujem, kratkom mandatu. Pošto je jasno da on sam to nije kadar da uradi, pozivam premijera da Ljumovića zamijeni nekim ko se prema kulturi neće ophoditi kao ‘slon u staklarskoj radnji'”, kazao je Martinović.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo