Povežite se sa nama

MONITORING

Smjenjuju Samardžića, dolazi Jokić?

Objavljeno prije

na

Vanredni sastanci ministra odbrane i načelnika GŠ sa komandantima jedinica, hitni raporti, savjetovanja po garnizonima – sve je to rezultat prvog ozbiljnijeg medijskog preispitivanja učinkovitosti proklamovane reforme VCG i pokušaja zataškavanja afera. Počelo je sindikalnim prepucavanjem i brukom oko stana načelnika GŠ. No, pokazali smo u prošlom Monitoru, to su samo zlokobni indikatori na površini uniformisanog haosa koji podriva zakonitost djelovanja Ministarstva odbrane (MO) i VCG.

Niko još uvijek nije najavio ozbiljnu istragu o svemu što se zbiva i stroge konsekvence za ministra odbrane i načelnika GŠ. Prmijer Igor Lukšić je izjavio da je viceadmiral Dragan Samardžić 200.000 eura za stan u Tivtu dobio po zakonu. Lukšić je na taj način branio i sebe, jer je kao nekadašnji ministar finansija dao državni novac za kupovinu Samardžićevog stana.

Od 2004. Lukšić je involviran u finansiranje oružanih snaga. Najmanje je tri godine Lukšić tolerisao očigledne nezakonitosti utvrđene revizijom – da ministar odbrane Boro Vučinić i jedno vrijeme Samardžić ne evidentiraju prihode MO u Glavnoj knjizi Trezora Ministarstva finansija, već na posebne račune u bankama gdje su samo oni imali deponovane potpise. Komisija za javne nabavke, koja je pod ingerencijom Ministarstva za finansije, nikada nije reagovala na činjenicu da MO obavlja navodne „povjerljive nabavke”, bez obavezujućeg tendera, na bazi Vučinićeve Uredbe o povjerljivim nabavkama predmeta i usluga od posebnog značaja za odbranu koja je u suprotnosti sa Zakonom o javnim nabavkama.

Prezentna ironija je da je Lukšić 2004. zapravo bio podređen Samardžiću, načelniku štaba mornaričkog korpusa, dok se folirao služeći „civilni vojni rok” u jednoj osnovnoj školi u Baru i istovremeno bio ministar finansija!

U to je vrijeme Samardžić već imao troiposobni stan u Beogradu kojim je raspolagao na osnovu Ugovora o zakupu na neograničeno vrijeme. Svoje je ambicije sadašnji načelnik crnogorskog GŠ bio vezao za Srbiju, jer su navodno svi mornarički oficiri u Beogradu dobijali stanove. Na primjer, Samardžićev nadređeni, kontraadmiral Jovan Grbavac, zapovjednik mornaričkog korpusa, 2005. je postao savjetnik predsjednika Srbije. Za to se vrijeme Samardžić, službujući u Kumboru, bavio posve nezamislivim stvarima, jer je u svom beogradskom stanu držao podstanare. Upravo je to priznao u intervjuu Radio Tivtu 13. februara. Bio je, navodno, revoltiran jer su ga u Beogradu gnjavili neugodnim pitanjima o tome ko živi u njegovom stanu, pa je naš viceadmiral već 2005. bio ljut i „riječ sam održao, da u njega (stan u Beogradu – prim.a) više nikada neću kročiti”.

Potom je ispričao da su mu na beogradskom sudu 2008. oduzeli taj stan, iako su ga u MO Srbije najkasnije do jesenas tretirali kao lice sa riješenim stambenim statusom. Uputili su ga na Vojno-građevinski centar Beograd(organizacionu jedinicu MO Srbije) da mu vrate stan ili da raskine ugovor, pa onda postane lice bez stana. Vojne stanove u trajnom zakupu je nemoguće nekom oduzeti, ukoliko ne postoje teške povrede zakonitosti. Pripadnicima Vojske Srbije, koji imaju stanove u trajnom zakupu u Crnoj Gori, nijesu oduzimani nakon referenduma 2006.

Radi se o prostoj činjenici da Samardžić nije otkupio od MO Srbije stan u Beogradu. Mogao ga je otkupiti, potom prodati i tim novcem riješiti svoje stambeno pitanje u Crnoj Gori; ili, jednostavno konkurisati i u normalnoj proceduri dobiti neki od stotine stanova koje je MO Crne Gore podijelilo pripadnicima VCG. To se nije desilo, pa je za njegov stan u luksuznom kompleksu na Trgu od magnolija u Tivtu potrošeno 200.000 eura. Upravo je za toliki iznos Samardžić oštetio državu Crnu Goru.

Kako procjenjuju izvori Monitora, Samardžić će teško ostati na dužnosti načelnika GŠ. Ne zbog muljanja sa stanovima ili konflikta interesa u kojem se nalazi kao član odbora direktora MDI, firme za trgovinu naoružanjem – uostalom, to mu je omogućeno posebnim odlukama Vlade – već zbog činjenice da je u VCG izgubio autoritet i da je dio komandi i jedinica na rubu pobune. Još važniji razlog: događaji u MO i VCG nijesu prošli neprimjećeno od strane ,,NATO partnera”. Za početak 2012. najavljuje se poziv za punopravno članstvo Crne Gore u NATO, pa se procjenjuje kako tamo ne bi bilo zgodno sa načelnikom GŠ koji svoje potčinjene, prema pisanju Vijesti, optužuje za „podrivanje sistema” i propituje „kako ih nije sramota”.

Kandidati za novog načelnika GŠ se već preporučuju ili bih ih mogli preporučiti. U obaviještenim krugovima se najčešće pominje general-potpukovnik Ljubiša Jokić, vojni ataše crnogorske misije pri NATO i EU u Briselu. Jokić je pilot borbenog aviona, rođen 1958. u Velikoj kod Plava, dugo godina je službovao u vazduhoplovnoj bazi u Golubovcima. U kratkom periodu, do referenduma, bio je 2005-2006. načelnik Generalštaba bivše VSCG, potom se stavio na raspolaganje obnovljenoj crnogorskoj vojsci. Jokiću u toku ove godine ističe mandat na dužnosti u Briselu.

Jokiću se u novonastaloj konstalaciji unutar DPS-a, kao „otežavajuća okolnost”, pripisuje da je svojevremeno bio šef Vojnog kabineta Svetozara Marovića, te da je u tom svojstvu bio akter afere Satelitu Srbiji.

No, dok se Samardžić ne smijeni – sa nekim bezveznim objašnjenjem ili bez objašnjenja, kao što su na sjednici Vrhovnog savjeta za odbranu i bezbjednost početkom 2008. smijenili general-potpukovnika Jovana Lakčevića – vlasti će pokušati da zataškaju afere u MO i VCG. Dokle su u tome stigli?

Najprije, „na ledu” će se naći svi aktivni pripadnici VCG, jer Vučinić i viceadmiral Samardžić najavljuju ,,sagledavanje formacije VCG kroz novu racionalizaciju VCG”, što u prijevodu znači smanjenje broja pripadnika VCG. Navodno, to se radi na bazi izvjesnih konsultacija ,,sa našim partnerima iz država članica NATO” i SAD. Koliko juče, ministar Vučinić je tvrdio je da je broj od oko 2.400 vojnika optimalan, jer je ta ,,veličina VCG određena u skladu sa svim opšteprihvaćenim standardima država koje su u NATO”.

Pokušava se sanirati i ,,sindikalno pitanje”. U MO se sastančilo 11. februara sa predstavnicima dva sindikata u VCG. Formirana je jesenas najprije Sindikalna organizacija VCG sa potpukovnikom Nenadom Ćobeljićem, pa odmah zatim i Sindikat VCG sa potpukovnikom Mladenom Burićem. Čobeljića je MO saopštenjem optužilo kako ima nerealizovane ambicije, dok je sa Burićevim sindikatom viceadmiral Dragan Samardžić najavio saradnju.

Potpukovnik Burić je bivši pripadnik 5. centra VBA (služba bezbjednosti) u Podgorici i nedavno je dobio stan od MO. I Čobeljić je, ali nakon sudanije sa MO, u Tivtu dobio stan. Službovao je u Operativnom centru GŠ u Podgorici, ali su ga hitno prekomandovali u pozadinsku bazu unutar kasarne Masline. Čobeljića su iz MO pokušali difamirati; na primjer, objavili su preko Radija Antena M kako je bio pijan kada se prošle godine slavio Dan vojske.

Nadređeni Čobeljiću u Operativnom centru (Odjeljenje J-3) je bio pukovnik Zoran Lazarević. Jesenas je postavljen Lazarević za v.d. načelnika štaba GŠ, zapravo zamjenika Samardžića zadužen i za doktrine i vojne obuke, jer je penzionisan dotadašnji oficir na toj dužnosti, general-major Dragan Milosavljević. Ministar Boro Vučinić je odmah postavio Milosavljevića za svog savjetnika. Lazarević je nedavno završio komandno-štabnu akademiju u Srbiji i v.d. status načelnika štaba GŠ bi mu mogao, po Zakonu o vojsci, potrajati do godinu dana. Za napredovanje pukovnik Lazarević ima bitnu karakteristiku – po zavičajnoj (šavničkoj) i rođačkoj liniji je konektovan na DPS.

Pukovnik Lazarević je 8. februara najavio kako će Čobeljić disciplinski odgovarati. „Bio sam mu pretpostavljeni, činio sve da Čobeljić radi svoj posao odgovorno, časno. Nažalost, u tome nijesam uspijevao i zbog čega ću i ja snositi odgovornost. Biću kriv pred mojim načelnikom GŠ”, saopštio je Lazarević na Radiju Antena M. Međutim, iz MO još nije saopšteno da je pokrenut postupak protiv Ćobeljića, niti je Lazarević oglašen krivim.

No, otvoreno je pitanje kako će bilo ko u VCG odgovarati, jer već petu godinu, od kada postoji VCG, nije ni usvojen Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti?!

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo